Dragi prijatelji i dobročinitelji!
,,Pronosimo uvijek umiranje Isusovo u tijelu da se i život Isusov u tijelu našem očituje.“ (1). S ovom jezgrovitom izrekom daje nam sv. apostol Pavao zasigurno jednu misao vodilju za korizmeno vrijeme. Ovdje je jezgrovito izražen smisao i svrha svetog pokorničkog vremena. Nasljedujmo našeg Spasitelja u njegovom primjeru mrtvljenja da bi u nama ojačao njegov božanski život. Ali ipak, što bi to trebalo mrtviti da nastane život? Ne zapliće li se sv. Pavao ovdje u protuslovlje? Kako to može iz smrti izrasti život?
Rješenje zagonetke je začuđujuće jednostavno, ali već desetljećima palo u zaborav (2). Kao što je dobro sjeme u opasnosti da ga zaguše korov i trnje, tako se događa i sa sjemenom božanskog života koji je u krštenju, posvetnom milošću, uronjen u našu dušu. Ono je takoreći okruženo nebrojenim grješnim sklonostima koje su posljedice naše naravi ranjene istočnim grijehom kao i osobnim grijesima. Popušta li čovjek tim iskvarenim nagonima, oni počinju sve više i više bujati, pritiskati ono božansko u nama, da bi ga konačno ugušili. Protiv njih se treba dakle odlučno boriti i iskorijeniti ih. To je zadaća pokore, odnosno kršćanskog mrtvljenja. I tako uistinu omogućava pokora neslućeno veliko čudo da kršćanin kroz umiranje samom sebi uskrsne u slavu Kristovog života.
A sada prijeđimo na konkretno. Duboki poznavatelj čovjeka i Boga, evanđelist Ivan, nabraja u svojoj Prvoj poslanici tri kategorije grešnih sklonosti koje se protive ljubavi prema Bogu te su s njome nespojivi: požuda očiju, požuda tijela i oholost života (3). Protiv ovog trostrukog neprijatelja u našoj duši vrijedi trajno voditi borbu mrtvljenja, posebno snažno sada u korizmi.
1) Protiv požude očiju
Svi mi primjećujemo u nama sklonosti prema svjetskim ispraznostima koje nam možda mediji nude preko slike i tona kao neprestanu vatru koja očima priređuje požudu. Isto tako stvaraju trgovački centri na nas privlačnu moć koja nas zavodi kupovati stvari koje ne trebamo. Materijalizam, lakomost i konzumeristički mentalitet oznake su našeg vremena. Našu dušu tako natrpavamo da u njoj često više ne ostaje mjesta za istinska dobra.
2) Protiv požude tijela
Tko svoje srce navezuje na svjetovno postaje ubrzo nagonjen iskušati sva osjetilna zadovoljstva koja svijet nudi. Ljubav prema svijetu vodi prema požudi za užicima i zadovoljstvima. Ali ta se požuda pretvara u strašnog porobljivača. Koliki su gotovo beznadno zarobljeni nečistoćom, alkoholom, proždrljivošću, medijskim konzumerizmom i drugim drogama koje svoje žrtve stavljaju u lance. Ali, Bogu hvala, dolazi nam u pomoć Spasitelj koji maše oslobodilačkim oružjem. Njegova sablja kojom probija lance jesu pokora i križ! On ide pred nama na putu pokore prema potpunoj slobodi na kojemu ga hrabro slijedimo. Što više se približavamo slobodi, sve dublje stječemo očaravajuće i neprestano novo iskustvo prave sreće koja se upravo ne sastoji u zemaljskim zadovoljstvima, nego dolazi od Boga: ,,Radujte se uvijek u Gospodinu! Gospodnja radost je vaša snaga! Blaženi čista srca, oni će Boga gledati!” (4)
3) Protiv oholosti života
Sklonost prema oholosti nalazi se u svakome od nas. Nijedan porok nije u našoj duši tako široko i profinjeno razgranat kao ovaj. Budući da oholost zasljepljuje, vrlo je malo ipak onih koji su svjesni razmjera tog zla. U tome se sastoji prava drama jer sljepoća veoma otežava poboljšanje. Na bojnom polju oholosti moramo biti dakle naročito budni jer tko vojuje u magli, neka se brine kako sigurno suzbiti oholost i njezine nebrojene drugove: egoizam, sebičnost, častohleplje, pohlepu za vlašću i bezobzirnost, osjetljivost i odbijanje opomena, nadutost i uznositost u znanju, srdžbu, zavist i neobuzdanost itd. Treba prije svega moliti Boga za pravu poniznost srca jer ona otvara oči duha za svjetlo istine.
Time smo izvidjeli bojno polje pokore. A sada trebamo razviti pravu strategiju. Nitko ne ulazi u rat nepripravan i ne bori se za neizvjesno. To vrijedi i za duhovnu borbu u nutrini vlastite duše. Budući da su duše jako različite, svatko mora ozbiljno razmisliti gdje su njegove slabe točke, prevladavajuće pogrješke s kojima se prije svega trebamo ozbiljno pozabaviti. Bit će također vrlo korisno pitati za savjet jednog pouzdanog ispovjednika.
Ali unatoč svim pojedinačnim razlikama, postoje u današnjem vremenu dva velika opasna područja kojima smo većina od nas izloženi i koja nas nerijetko nadvladaju. Radi se o vizualnim medijima i materijalizmu. Želio bih vam zato kao zaštitno oružje predložiti dvije posebne pokorničke vježbe: odricanje od medijskog konzumerizma kroz post od vizualnih medija, odricanje od materijalnih dobara kroz milostinju.
Digitalni post
Pojavom vizualnih medija i interneta došao je ljudskome rodu jedan sasvim novi, golemi zahtjev: ovladati tim medijima i ne dati da oni nama ovladaju. Svatko zna sasvim osobno koliko je to teško i koje žalosne posljedice može nedostatak u svladavanju povući sa sobom: gubi se jako puno vremena koje nam je Bog zapravo darovao da bismo vršili dobra djela; naš duh se natrpava smećem ispraznih, lažnih i nerijetko opasnih sadržaja, koji ga koči za dublje razmišljanje i otežava molitvu. Neprestanom potjerom za najnovijim ‘važnim’ informacijama gubi se, k tome, nutarnji mir i duševna sabranost koji su temeljni za razborito prosuđivanje i odlučivanje. Popis štetnih učinaka mogao bi ići u nedogled.
Što činiti? Želio bih vas zamoliti da u korizmi pokrenemo zajedničku akciju protiv požude za medijima. Vježbajmo uzdržljivost od medija! Uživajmo u elektroničkoj šutnji da bismo dobili vrijeme i oslobodili nutarnje snage za molitvu i duhovni napredak! Prikazujmo odricanje od medija kao zadovoljštinu za tako puno uvreda prema Bogu koje dolaze upravo preko medija! Neka zaživi digitalni post!
Ne radi se ovdje o potpunom isključivanju monitora jer su tu mnogi poslovno uvjetovani. Radi se više o odsijecanju onog što je suvišno i nije nužno. Tu prisiliti samog sebe jest izvrsno sredstvo za odgoj volje i vježbanje samodiscipline.
Korizmena žrtva i milostinja
Svaki katolik ima od Boga obvezu davati milostinju, s jedne strane kao djelo milosrđa za pomoć Crkvi i potrebitima, s druge strane da bi činio zadovoljštinu za navezanost na zemaljska dobra i za njihovo loše upravljanje. U ‘bogatim’ zemljama bilo je uvijek uobičajeno katolicima predložiti u korizmi jedan projekt korizmene žrtve, najčešće neko misijsko djelo, čijoj izgradnji treba pomoći. To je predstavljalo priliku i k tome poticaj za sve katolike za vršenje ovog djela milosrđa, milostinje. Toga se rado držimo i u našem Svećeničkom bratstvu. Ove godine pomaže Austrijski distrikt izgradnju crkve našeg Novicijata i Predbogoslovije u Iloilu u Filipinima. Želimo časno sudjelovati u pomoći za kandidate posvećenog života te izgraditi dostojnu i prostranu kuću Božju za rastuće mnoštvo vjernika da bi tako izašli iz sadašnje uske garažne kapelice.
Neka nam Bog svima podari velikodušno, plemenito srce za korizmu. Samo onaj tko energično radi na sebi, napredovat će u dobrome. Samo onaj tko se hrabro bori, postići će obećanu pobjedu. Nismo sami! S nama se bori i veliko mnoštvo onih koji u toliko puno zemalja trpe progonstvo za Isusovo Ime! Zajedno smo jaki! To ovisi, dakle, o svakome od nas!
Od srca vam želim milost Božju i pomoć Majke Božje za blagoslovljenu korizmu.
Sa svećeničkim blagoslovom,
p. Stefan Frey
Izvor: Christus Rex
(1) 2 Kor 4,10
(2) Taj ‘zaborav’ ne dolazi slučajno. Ugledni rimski teolog p. Garrigou-Lagrange opisuje već u tridesetim godinama kako su tadašnji modernisti u mnogim publikacijama zapostavljali pokoru i mrtvljenje. Oni su promicali jedno ,,kršćanstvo slobode i života“. Ljudska narav je ipak dobra – nazdravlja Rousseau – čemu onda mrtvljenje i uskraćivanje? ‘Zaboravljaju se’ žalosne posljedice istočnoga grijeha kao i težina smrtnoga grijeha, iskrivljuje se beskrajna uzvišenost našeg nadnaravnog cilja u sjedinjenju putem ljubavi, koju treba pretpostaviti svemu zemaljskome. („Des Christen Weg zu Gott“, 2012., Nova & vetera, str. 2011sl).
(3) Oholica živi u jednoj iluzornoj stvarnosti, budući da se svjesno ili nesvjesno stavlja na umišljeno prijestolje i pravi samog sebe za malo božanstvo. Umjesto da časti Boga, on traži svoju vlastitu čast, umjesto da služi Bogu, pravi samog sebe središnjom točkom, umjesto da ljubi Boga, ljubi samog sebe. Koja ludost! „Glupost i oholost rastu na istom drvetu!“
(4) Fil 4,4; Neh 10; Mt 5,8
Povećava li televizija sklonost nasilju?
Samo na račun uvođenja televizije dolaze u SAD-u godišnje oko 10 000 ubojstava, 70 000 silovanja i 70 000 drugih nasilničkih prijestupa. Godine 1980. sadržavalo je u Njemačkoj više od 50% prikazivanih televizijskih programa nasilje – u međuvremenu je to poraslo na iznad 80%! (Prof. Manfred Spitzer, neuroznanstvenik, voditelj Psihijatrijske sveučilišne klinike u Ulmu, citat iz časopisa Jungen Freiheit).