Čuvari Tradicije
Intervju od 1. studenoga 2024. objavljen u časopisu The Angelus, studeni – prosinac 2024.
The Angelus: Velečasni oče, kako biste objasnili ulogu Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u 2024.? Je li ono, umjesto paralelne crkve – kako neki tvrde, prvenstveno svjedok za Tradiciju? Misionarsko djelo diljem svijeta kao što su prije bili oci Duha Svetoga? Ili nešto drugo?
Don Davide Pagliarani: Uloga Bratstva u 2024. nije bitno drukčija od one koju je imalo od svoga osnutka i koje njegovi statuti definiraju riječima: “Svrha Bratstva je svećeništvo i sve što se na nj odnosi i ništa osim onoga što ga se tiče”. Bratstvo je prije svega svećenička družba posvećena svetosti svećenika, a stoga i svetosti duša i cijele Crkve kroz svetost svećenstva. Kao što se također pojašnjava u našim statutima: “Bratstvo je bitno apostolsko jer je to i žrtva Mise”.
Bratstvo je izvršavalo tu ulogu od svoga utemeljenja u posebnom kontekstu nezabilježene krize koja specifično utječe na svećeništvo, Misu, vjeru i sva blaga Crkve. U tom smislu je to podsjetnik da su ta blaga stvarna i doista nužna za sveukupnu obnovu. Iako ono nije tražilo tu ulogu, Bratstvo postoji kao povlašteni svjedok Tradicije u situaciji u kojoj je ta Tradicija zamračena. Činjenica je da Bratstvo u tom pogledu biva znak protivljenja u prilog crkvene Tradicije. Ono ima jedinstvenu snagu da brani tu Tradiciju utoliko što bespogovorno i beskompromisno odbacuje sve liberalne reforme. I tako se njegova pozicija pokazuje kao izravni i potpuni odgovor na ono što Crkva treba u trenutnoj situaciji.
Ono što je možda u posljednjim godinama novo je način na koji zbunjeni katolici promatraju Bratstvo. Kako to mnogi gledaju, Bratstvo postaje oddemonizirano. Ljudi na njega više ne gledaju kao na paralelnu crkvu koja jest ili postaje raskolnička ili kao na malenu skupinu koja reagira protiv modernizma, utvrđenu u svojim nazadno usmjerenim putevima i nesposobnu živjeti u skladu s vremenom. Danas se često zavidi njegovoj situaciji te se žudi za blagom po kome ono živi. Ukratko, ono je za mnoge referencijalna točka. Katolici koji ga otkrivaju privučeni su njegovim propovijedanjem, bogoslužjem, ljubavlju njegovih svećenika, kvalitetom škola i ozračjem u kapelama. I Bratstvo sve više omogućava katolicima i svećenicima da ponovno otkriju blaga Crkve. To je vrlo ohrabrujuće.
2. Što Bratstvo sv. Pija X. može katolicima danas ponuditi, a da im to ne omogućuju Ecclesia Dei zajednice?
Zajednice prethodno podložne povjerenstvu Ecclesia Dei koje danas više ne postoji, na svojoj razini nude tradicionalno bogoslužje i sveukupno omogućuju tradicionalnu katehezu. Prosuđujući površno, netko bi mogao pomisliti da je između njih i Bratstva mala razlika. Ipak, oni sami inzistiraju na tome koliko se razlikuju, posebno u pogledu poslušnosti. Oni opisuju Bratstvo kao da je vođeno duhom obojenim sedevakantizmom, da živi kao da nikome nije odgovorno i da tako predstavlja opasnost za crkveno jedinstvo i vjeru svojih vjernika. Pojednostavljeno rečeno, oni tvrde da rade “unutar Crkve” ono što bi Bratstvo htjelo činiti “izvan Crkve”.
Ono što oni ne govore je da u stvarnosti imaju samo ograničenu slobodu. Oni imaju samo prostor koji im daje manje ili više blagonaklona hijerarhija, nadahnuta u većoj ili manjoj mjeri personalističkim i liberalnim načelima te u svakom slučaju nisu u stanju prepoznati nužno i prvenstveno mjesto crkvene Tradicije. Posljedično, njihov apostolat i njihov utjecaj je zauzdan, hrom, kompromitiran, tako da pitanje njihovog konkretnog preživljavanja postaje sve više zabrinjavajuće. Ali još više: samo značenje njihove privrženosti Tradiciji postaje nedosljedno. Doista, ta ograničena sloboda dopušta im se u ime posebne karizme, liturgijske preferencije, posebne senzibilnosti. To ima nekoliko iznimno ozbiljnih posljedica.
Prije svega, Tradicija se više ne brani kao ono neizostavno, jedino nužno što ima neotuđiva prava u Crkvi. Nju se traži kao neko poželjno dobro. Oni se pozivaju na pravo na tradicionalnu liturgiju bez jasne tvrdnje da je moderna liturgija neprihvatljiva jer kvari vjeru. Oni se pozivaju na pravo na tradicionalni nauk bez jasne tvrdnje da je ta Tradicija jedino jamstvo cjelovitosti vjere koje isključuje svaku orijentaciju koja od nje odstupa. A Tradicija se ne može braniti kao posebno dobro ove ili one zajednice koja samo traži svoje pravo da po njoj živi, preferirajući je pred drugim dobrom. Tradiciju treba braniti kao opće dobro cijele Crkve i svaki je katolik treba tražiti kao svoje isključivo dobro. S druge strane, osim što je njihova situacija neizvjesna, tim su zajednicama postavljeni uvjeti za njihov javni izričaj vjere. Osobito im je nemoguće suprotstavljanje svim oblicima liberalizma. Dakle, Tradicija se ne može učinkovito braniti, a da se istodobno ne osuđuju zablude koje su joj protivne. A neprestanom šutnjom o tim zabludama čovjek više ne uočava koliko su one štetne te ih malo po malo usvaja, a da to ne primjećuje.
Naravno, ovdje ne prosuđujemo dobro koje ovaj ili onaj svećenik čini u ovoj ili onoj situaciji, niti žar koji ga osobno vodi u njegovoj pastoralnoj službi. Ali primjećujemo da nesigurnost ovih zajednica i uvjetovanost kojoj su bile konkretno podvrgnute od svog osnutka, objektivno ih lišavaju pune slobode da bezuvjetno služe sveopćoj Crkvi.
Sa svoje strane nadbiskup Lefebvre nije se dao zastrašiti ni prijetnjama ni udarcima; dajući Bratstvu sredstva kojima će ovjekovječiti svoju borbu u ime Crkve, odlučno je Bratstvu osigurao potpunu slobodu: ne lažnu slobodu da bismo htjeli biti neovisni u odnosu na svaku ljudsku vlast, nego istinsku slobodu da u cijelosti i bezuvjetno djelujemo za obnovu vjere, svećeništva i Mise. Današnjim katolicima Bratstvo nudi beskompromisnu istinu koju ono bezuvjetno čuva, sa sredstvima po kojima se po njoj može cjelovito živjeti, za spasenje duša i u službi cijeloj Crkvi.
3. Što je po Vašemu mišljenju najveća prepreka onima koji oklijevaju pohađati Mise Bratstva?
Glavni razlog koji sputava vjernike koje privlači tradicionalna liturgija je nesumnjiva prividna nezakonitost našeg kanonskog stanja, činjenica da nismo službeno priznati od strane crkvenih vlasti. I to nas dovodi do pitanja poslušnosti, koje smo ranije dotakli. Treba ispravno shvatiti da, iako je konkretno priznanje i odobrenje vlasti za crkveno djelovanje uvijek poželjno, zapravo postoje iznimne situacije u kojima to nije apsolutno potrebno.
Samo stanje Bratstva ovisi o stanju Crkve općenito, koja već nekoliko desetljeća prolazi kroz neviđenu krizu. Sam papa Pavao VI. već je govorio o samouništenju Crkve. Nažalost, ono je uzrokovano time što su najviše crkvene vlasti poticale suvremene zablude koje su tijekom Drugoga vatikanskog sabora i u reformama koje su iz njega proizašle duboko prodrle u cijelu Crkvu i dovele nebrojeno mnoštvo vjernika da napuste svoju vjeru. Tako je papa, umjesto da čuva polog vjere za spasenje duša i opće dobro cijele Crkve, svoju vlast stavio u službu uništenja Crkve.
Na njegovu vječnu zaslugu, nadbiskup Lefebvre je odbacio ovo samouništenje i hrabro sačuvao Tradiciju Crkve odbacujući destruktivne novotarije i nastavljajući davati dušama nadnaravna dobra nauka, Mise i sakramenata. Upravo je to bio razlog zašto su ga crkvene vlasti odlučile sankcionirati, suzbiti njegov rad i tako ga lišiti kanonskog priznanja. Ono što je u tom trenutku bilo u pitanju nije ništa manje nego očuvanje katoličke vjere i liturgije koja tu vjeru izražava. Suočen s tom zlouporabom autoriteta, nadbiskup Lefebvre nije mogao pristati na prekid svog rada. To bi značilo ostaviti vjernike, koji bi postali lišeni zdravog nauka i tradicionalne liturgije i ostali bez kompasa da se suoče sa suvremenim zabludama. Nadbiskup Lefebvre je shvatio da je ukinuće Bratstva zlouporaba vlasti koja ozbiljno ugrožava dobro Crkve. A papi je dana vlast da čuva dobro Crkve, a ne da je ugrožava. A poslušnost mu pripada kada se radi o suradnji za dobro Crkve, a ne za njezino rušenje. Slijedom toga, i doista usprkos sebi, nadbiskup Lefebvre je imao hrabrosti ne biti poslušan… da bi bio poslušan. Imajući na umu da je po volji Gospodina našega Isusa Krista spasenje duša prvi zakon Crkve o kojem ovise svi ostali kanonski zakoni, radije je bio poslušan ovom prvom zakonu te se izložio opasnosti da ga crkvena hijerarhija odbaci, nego da se ogluši o taj zakon podvrgavanjem zabranama koje su pljuštale na njega. “Moramo se više pokoravati Bogu nego ljudima.”
Nažalost, takva je situacija i danas, a Bratstvo i dalje stavlja dobro duša i dobro Crkve na prvo mjesto, ne mareći o zastrašivanju i kritikama. Bili bismo vrlo sretni kad bismo dobili odobrenje najviših autoriteta: to bi bio znak da su oni ponovno otkrili smisao svoga poslanja i shvatili što je pravo dobro Crkve. I bili bismo sretni da možemo i dalje služiti Crkvi s pravnim statusom. Ali sve dok je cijena ove zakonitosti prihvaćanje neprihvatljivoga – zabluda koje uništavaju Crkvu i liturgije koja kvari vjeru – radije nastavljamo raditi pod nepravednim osudama koje su nam nametnute, negoli izdati Crkvu i duše koje nalaze utočište u našim kapelama.
4. Koji je najbolji način da se obitelji okoriste onim što im nudi Svećeničko bratstvo sv. Pija X.?
Obitelji su poseban predmet skrbi Bratstva jer se u njima rađaju i rastu zvanja, ali i mladi ljudi koji će sutra osnovati obitelji. Nastanjivanjem u blizini naših priorata, obitelji imaju koristi od bogatog župnog života koji se hrani sakramentima, prati ritam molitve i koji oživljavaju mnoge druge obitelji koje čine mrežu uzajamne pomoći i vrlo utješne kršćanske ljubavi. Što se obitelj više uključuje u život kapele ili priorata, to postaje jača i sposobnija dati dobar primjer. Oltar prirodno postaje orijentir za takvu obitelj i izvor njezina duhovnog života; pobožnost koju vrši omogućuje joj rast u velikodušnosti, a liturgijski i sakramentalni život je malo po malo odvaja od duha svijeta i promiče razvoj kršćanskih kreposti.
Moramo naravno spomenuti škole koje vodi Bratstvo ili zajednice koje su s njime povezane, u kojima osoblje nastoji formirati potpune muškarce i žene, kako na intelektualnoj i fizičkoj razini, tako i na moralnoj i nadnaravnoj razini. Ove škole, iako nesavršene kao i svako ljudsko djelo, ipak su pravi blagoslov za obitelji.
Na kraju, želio bih spomenuti Treći red našega Bratstva koji posebno obiteljima nudi vrlo čvrst duhovni okvir za vodstvo roditeljima u njihovim različitim dužnostima, a posebno u njihovom poslanju odgajatelja. Tom izravnijom pripadnošću vjernici se mogu okoristiti svim milostima Bratstva stečenim molitvama i zaslugama njegovih članova te ga duhovno podupiru u njegovoj borbi za Crkvu. To zajedno s njihovom osobnom vjernošću vrlo jednostavnim obvezama njihovog pravila, velika je pomoć za njihovo osobno posvećenje i za posvećenje cijele njihove obitelji.
5. Koja je najveća opasnost s kojom se tradicionalni katolici danas suočavaju? U čemu su oni najranjiviji?
Prvo na što pomislim je prijetnja svjetovnog duha, sačinjenog od udobnosti, materijalizma, senzualnosti i letargije. Naši vjernici laici, a i sami članovi Bratstva, ljudska su bića kao i svi drugi, ranjeni istočnim grijehom, te je važno ne naivno podcjenjivati moguće kvarenje kršćanskog života u duši svakog katolika, bilo putem ljudskih obzira, ravnodušnosti, sebičnosti ili nečistoće. Moramo učiniti sve da se toga očuvamo, a posebno mlade ljude. To zahtijeva proučavanje konkretnih problema koji se danas javljaju, posebice zbog gotovo sveopćeg pristupa internetu, koji je prečesto i moralna i ideološka kanalizacija. Invazija na zaslone i njihova nekontrolirana uporaba trebala bi biti tema ozbiljnih studija kako bi se povećala svijest o problemima koje ona predstavlja i kako bi se mogli primijeniti vrijedni odgovori kako bi se ograničila šteta koja se čini i kako bi se poduzelo sve više preventivnih mjera.
Još jedna stvar koju možda treba naglasiti među katolicima koji su oduvijek bili tradicionalisti jest opasnost pospanosti u ugodnoj situaciji koja je stečena naporima njihovih predaka. To je opasnost od opuštanja. Čini mi se da, naprotiv, napori naših predaka stavljaju na nas obveze. Veći objekti koje danas imamo, a koji omogućuju pristup blagu Mise i Tradicije, dani su nam da bismo mogli sve više živjeti po njima. Ne zato da se opustimo i odmorimo od učinjenog. Ima još mnogo, mnogo duša koje treba spasiti, a borba koju treba poduzeti za njih je teža i potrebnija nego ikad. Vrijeme i mogućnosti koje imamo na raspolaganju trebaju nas potaknuti da još marljivije radimo za vlastito posvećenje i za razvoj apostolskih djela. U tom smislu potrebna je velika velikodušnost, a iznad svega apostolski način života koji je apsolutno i odlučno nadnaravan.
Konačno, posljednja opasnost mogla bi biti živjeti u intelektualnoj udobnosti nekoga tko zna da je u pravu i na kraju s prezirom osuđuje “one koji su u krivu”. S jedne strane, potreba za formacijom je sveopća i ljudi su često u krivu misleći da više nemaju što naučiti. Naprotiv, nužno je nastaviti s formacijom o važnim temama, u kojima svaki katolik ima dužnost biti izvor svjetla za prosvjetljenje drugih. S druge strane, uvijek je kontraproduktivno ocjenjivati druge kao inferiorne pod izlikom da su primili manje. Katolik vrijedan svoga imena i potaknut istinskom ljubavlju neka radije usmjeri svoje srce na dobronamjernu dobrodošlicu onima koji su u neznanju, kako bi im mogao pomoći u njihovom otkrivanju prave vjere. Živa, dobronamjerna, strpljiva ljubav čini više za širenje vjere od učenih govora koji su pretrpani neprijateljskim, drskim kritikama.
6. Sada smo na sredini Vašeg mandata kao generalnog poglavara. Kakva razmišljanja imate o proteklih šest godina?
Jedna od stvari koja je na mene ostavila najdublji dojam u posljednjih šest godina je velikodušnost koju naši svećenici pokazuju u svom apostolatu; uspjeli su to pokazati vrlo posebno tijekom COVID krize. Bili su sposobni razborito, ponekad vrlo kreativno, preuzeti određene prikladne rizike kako bi što bolje odgovorili na potrebe duša. Ovo razdoblje pokazalo je sposobnost Bratstva da pronađe odgovarajuće odgovore na iznimnu situaciju, stavljajući duhovno dobro vjernika na prvo mjesto. Bila je to prekrasna ilustracija načela koje smo prethodno spomenuli: “Spasenje duša je prvi zakon Crkve.”
Motuproprij Traditionis custodes dao nam je još jednu izvanrednu lekciju iz posljednjih godina. Ovaj dokument, koji je logično dio perspektive sadašnjeg pontifikata, još je jednom i definitivno dokazao veliku razboritost i duboku mudrost odluke koju je donio nadbiskup Lefebvre 1988. činom posvećenja biskupa usprkos nedostatku papinskog naloga, on je Bratstvu doista dao sredstva da nastavi svoje poslanje “čuvara Tradicije”. Čini se da je relevantnost ovog izbora danas neosporna. Gdje bismo bili bez naših biskupa? Gdje bi bila Tradicija u Crkvi? A tko još danas ima slobodu da u potpunosti živi od blaga Crkve? Nema sumnje da se rast našeg apostolata može objasniti novim dokazima [za mudrost odluke o posvećenju biskupa].
7. Govorite o našim biskupima i mislim da nam je svima na pameti tužna smrt biskupa Tissiera de Malleraisa. Što njegovo preminuće predstavlja za Bratstvo? Možete li nešto reći o posljedicama koje će to imati na sredstva kojima Bratstvo raspolaže za izvršavanje svog poslanja? Drugim riječima, vraćajući se na točku sredine Vašeg mandata, kakva je Vaša perspektiva o sljedećih šest godina?
Smrt biskupa Tissiera de Malleraisa jedan je od najznačajnijih događaja u povijesti Bratstva. Uistinu je okrenuta stranica naše povijesti, stranica koja ulazi u vječnost. Ali kakva veličanstvena stranica! Biskup Tissier bio je prisutan od početka, od prvih sati sage o nadbiskupu Lefebvreu. Živio je blizu našeg utemeljitelja, dijeleći s njim radosti i boli koje su pratile rast Bratstva, sve dok na kraju nije izabran da bude jedan od četvorice biskupa koji su ga naslijedili. I cijeli njegov život bio je život gorljive i hrabre vjernosti u borbi za vjeru i za poslanje Bratstva. Za Crkvu, za duše, sve do kraja. Čak je i prekoračio svoje snage. Njegova velikodušnost i njegova revnost odnijeli su ga dalje nego što su ga njegovi koraci mogli odvesti. Također je imao jedinstvenu strast da nam govori o nadbiskupu Lefebvreu i povijesti Bratstva. Nedostaje nam. Ali mi smo ponosni na biskupa Tissiera de Malleraisa. Ponosni na našeg biskupa i primjer koji nam je ostavio.
Ali očito nam se kroz ovaj događaj obraća Providnost. Veoma je jasno da njegova smrt postavlja pitanje nastavka rada Bratstva koje sada ima samo dva biskupa, a čije se poslanje za duše čini sve potrebnijim, u vremenu strašne zbrke koju Crkva danas proživljava. Ali to se pitanje može riješiti samo u miru i molitvi. Po uzoru na nadbiskupa Lefebvrea, Bratstvo se prepušta vodstvu Providnosti koja je uvijek jasno pokazivala putove i odluke koje treba donijeti. Danas kao i jučer upravlja nas ova Providnost. Budućnost je u njezinim rukama, a mi je slijedimo s povjerenjem. Kada dođe vrijeme, znat ćemo preuzeti svoju odgovornost, po savjesti. Pred dušama i pred članovima Bratstva. Pred Bogom. Ostanimo u miru i jednostavno povjerimo ovu stvar Gospi.
Što se tiče budućnosti, općenito govoreći, snažno se nadam da će sljedećih nekoliko godina svećenici i vjernici laici dati novu važnost vitalnom pitanju: potrebi za zvanjima. Ne samo u pogledu načina privlačenja sve više novih novaka u Kristovu službu, bilo u svećeničkom ili redovničkom životu, nego i u pogledu načina kako osigurati ustrajnost onih koji imaju zvanje.
I mislim da posebno moramo shvatiti da moramo više moliti. Da, moliti. Moliti da Bog pošalje radnike u svoju žetvu jer ona je obilna, a radnika nema mnogo. I moliti da bismo mu zahvalili za već primljena zvanja jer su posljednjih nekoliko godina bile vrlo ohrabrujuće u tom pogledu. Ali ideal svetosti mora sve više privlačiti posvećene duše i postajati sve privlačniji među našim mladima. Duše čekaju. One su žedne. Trebaju im legije apostola. A Bog jedini podiže te apostole: pastire ili kontemplativne duše. Stoga moramo moliti Boga da On pozove i da velikodušne duše budu sposobne biti otvorene Njegovu glasu i vjerno mu odgovoriti. Za ovu milost molimo osobito Bezgrešnu Djevicu, Žalosnu Gospu, Majku svećenika i uzor posvećenih duša.
Bog vas blagoslovio!
don Davide Pagliarani, generalni poglavar
‘The Angelus’, studeni – prosinac 2024.
Izvor: fsspx.news
