Uloga oca obitelji u promicanju zvanjā
Dragi vjernici i, posebno, dragi očevi,
kao što znate, željeli smo posvetiti ovu Svetu godinu molitvama i naporima potrebnim za privlačenje zvanja. Ne može se govoriti o procvatu zvanja, a da se ne govori o obitelji. Sam Gospodin, svećenik par excellence od trenutka svog utjelovljenja, želio je rasti unutar obitelji kako bi je posvetio na poseban i uzoran način. Ne treba ni spominjati da je primjer kućnih kreposti, na određeni način, prvo sjemenište i prvi novicijat svake duše koju Bog poziva u svoju službu.
Željeli bismo posvetiti ovih nekoliko razmišljanja specifičnijoj ulozi oca obitelji. U suvremenom svijetu sve doprinosi uništavanju njegova autoriteta; ali još više danas, upravo su njegova odgovornost i njegovo poslanje sve više iskrivljeni zbog onoga što se, pojednostavljeno rečeno, naziva suvremenim „wokeizmom“. Čini se da muškarac i žena, supružnik i supružnica, danas imaju identične uloge i jednake odgovornosti, što stvara potpunu zbrku i okuženu atmosferu. Prve žrtve ove strašne zbrke su oni koji bi trebali biti odgojeni kako bi jednoga dana postali odrasli i sami preuzeli odgovornost. Ovdje opet samo Evanđelje može obnoviti red koji je moderno doba uništilo.
Polazna točka
Koji savjet možemo dati ocu koji želi dobro odgojiti svoju djecu i, ako je to u skladu s Božjom voljom, dati da u njegovoj obitelji procvjeta jedno ili više zvanja? Prije svega, nije riječ samo o tome da se ovo ili ono učini, niti da se ovo ili ono izbjegava. Radi se prvenstveno o uobičajenom životu u raspoloživosti vjere i ljubavi jer je zvanje odgovor na Božji poziv koji pretpostavlja nadnaravnu perspektivu i istodobno bezgraničnu velikodušnost da se Bogu dā sve ono što jesmo. Iz tih uobičajenih raspoloživosti prirodno će proizaći odgovarajući postupci i djelovanje.
Sveti Pavao nam daje ključ za razumijevanje gdje početi. To zahtijeva od muža da ljubi svoju ženu istom ljubavlju koju je Gospodin očitovao prema svojoj Crkvi: „Muževi, ljubite svoje žene, kao što je i Krist ljubio crkvu i sebe samoga predao za nju, da je posveti, očistivši je kupelju vodenom u riječi, a on prikaže sebi slavnu Crkvu, koja nema ljage ni nabora, ili što slično, nego da bude sveta i neokaljana.“ (Ef 5, 25-27).
Ne treba ni spominjati da ljubav prema ženi ima izravan utjecaj i na djecu. Prije svega, promatrajući kako njegov otac ljubi majku i postupa s njom, adolescent otkriva – puno više nego što možemo zamisliti – kakva je slika Gospodinove velikodušnosti i ljubavi na zemlji. Ako ga Bog jednog dana pozove u svoju službu, on sam mora biti, na još veći i vrlo drugačiji način, slika iste ljubavi i autoriteta. Stoga pokušajmo vidjeti što znači očeva ljubav u odnosu na njegovu ženu i na Boga.
Prava ljubav, koja je temelj ovog velikog ideala koji Gospodin priopćuje svakom ocu, može se svesti na tri temeljna čina, pod koje se mogu podvesti svi ostali. Prvo, ljubav pretpostavlja duboko poznavanje voljene osobe: vidimo je, promatramo je, divimo joj se. Drugo, ljubav u potpunosti uvjetuje način na koji se odnosimo prema voljenoj osobi: ona pobuđuje duboko poštovanje, proporcionalno stupnju ljubavi. Konačno, prava ljubav nas potiče da djelujemo s apsolutnom predanošću i duhom služenja.
Udivljenje
Prije svega, od supruga se očekuje da se divi svojoj ženi kao onoj koju je Bog htio i odabrao za njega, da bude majka njegove djece, jedinstvena i nezamjenjiva pomoćnica koja će ga podupirati, kako u njegovom poslanju glave obitelji, tako i u posvećenju njegove duše. On ženu prvo treba vidjeti i diviti joj se kao Božjem daru, obdarenu osobinama koje joj omogućuju da ispuni svoje poslanje supruge i majke uz njega.
Preko nje se muževo udivljenje prirodno proteže na Božji plan za obitelj, na božanske zakone i u konačnici na samog Boga i njegovu mudrost. Ova transcendentna perspektiva mora se tijekom godina sve više produbljivati. Nema ništa što ostavlja veći trag na duši djeteta ili adolescenta od odrastanja s tim primjerom pred očima: to im omogućuje da postanu sve svjesniji svog mjesta u Božjem planu, istovremeno vrlo skromni i vrlo ovisni, te da shvate da su ipak od Boga pozvani na vrlo velike stvari, u samoj mjeri te ovisnosti.
Ne treba ni spominjati da tu dimenziju udivljenja treba prenijeti djetetu ne samo u naravnom području, u odnosu na veličinu i savršenstvo zakona stvaranja, već posebno u svemu što se tiče otajstava Božjih i religije. Ovdje se izravno dotičemo ploda sakramentalne milosti braka, koji kršćanskom braku daje dimenziju potpuno stranu čisto naravnom braku. Vrlo često Božja otajstva i vjerske dužnosti blijede jer se doživljavaju rutinski, pasivno, bez ikakvog napora da ih se produbi od strane oca. Ne bi trebalo biti iznenađenje da se ista pasivnost i nedostatak entuzijazma tada nalaze i kod djece. Doista, nedostatak udivljenja sprječava nas da imamo ideal i da živimo po njemu kako bismo ga prenijeli. Ono što bi trebao biti ideal tada postaje nešto apstraktno, dodatni pojam koji treba naučiti i zapamtiti, ali bez sposobnosti da se u to uloži srce, zaokupljeno nečim drugim. Otac koji poznaje i živi istine vjere, koji sa svojom djecom razgovara o katekizmu, primjeru svetaca, ljubavi našega Gospodina, neprestano hrani u sebi i oko sebe ideal s kojim sve mora biti konkretno povezano. Na taj će način lako pronaći dosljedno zanimljive teme razgovora i pomoći će svojoj djeci da izbjegnu sveprisutne zamke banalnosti i vulgarnosti.
Ali još jednom je iznimno upečatljivo primijetiti kako čovjek traži Boga i razmatra o njemu u mjeri kršćanskog udivljenja prema supruzi: nema ništa učinkovitije za moralni odgoj adolescenta nego vidjeti kako se ta dva čina ljubavi skladno nadopunjuju u osobi njegova oca.
Poštovanje
Zatim, prava ljubav rađa poštovanje. Dijete će poštovati svoju majku ako vidi da njegov otac čini isto. To poštovanje od strane oca prožima sve njegove odnose sa suprugom, način na koji razgovara s njom, govori o njoj, misli na nju i postupa s njom. To nije samo stvar dobrih manira ili čisto formalne vrste bračne uljudnosti. To je naprotiv izvanjski izraz duboke ljubavi koja spontano uvjetuje svaki odnos. Ne treba ni spominjati da to duboko poštovanje pronalazi i svoj temelj i svoj najviši izraz u čistoći. Nemoguće je ljubiti svoju ženu kao što je Gospodin ljubio svoju Crkvu ako se to prvo ne čini u čistoći. Nema ništa što čini bračni život zdravim kao ova krepost i što nepogrešivo pokazuje poštovanje koje pripada ženi. Ona uvjetuje govor i svakodnevno ponašanje. Ona potiče oca da bude budan u uklanjanju iz doma svega što bi na bilo koji način moglo okaljati ovu atmosferu poštovanja i čistoće.
Sve to, naravno, mora a fortiori biti temelj obiteljskog odnosa sa svime što je sveto: Božjim zakonom, njegovim zahtjevima, dužnostima koje iz njega proizlaze, a posebno odnosom s posvećenim osobama. Nema ništa učinkovitije u uništavanju budućih zvanja od nedostatka poštovanja prema svetim stvarima i osobama. Revolucija je oduvijek pokušavala diskreditirati Crkvu i ismijavati njezina otajstva iskorištavajući u najvećoj mjeri mane njezinih članova. Ova taktika, nažalost, uvijek djeluje. Svoju učinkovitost duguje toj đavolskoj i upečatljivoj povezanosti između svetog i onoga što je u ljudskim bićima vrijedno osude. Ne smijemo popustiti toj napasti i skliznuti u duh kritike koji će kod djece uzrokovati skrivene, ali neizlječive rane. Te će rane doista potaknuti ili ravnodušnost ili nepovjerenje.
Održavanje poštovanja prema svemu što je sveto – ljudima i stvarima – ne znači opravdavanje slabosti i disfunkcija. To jednostavno znači ljubiti Crkvu kao što je Gospodin ljubi: zbog onoga što ona jest i zbog onoga što u njoj nastavlja posvećivati i spašavati duše, unatoč previše ljudskim manama njezinih članova i unatoč naporima njezinih neprijatelja da ometaju njezin rad. To je izuzetno važna i delikatna točka u kojoj otac uvijek mora biti budan i preispitivati se.
Naravno, poštivanje svega što je sveto ne znači samo suzdržavanje od kritiziranja ili prezira; za oca je to stvar pozitivnog pokazivanja bezuvjetne, radosne i iskrene poslušnosti zakonima Boga i Crkve, vjernog odjeka Gospodina koji uvijek i u svemu sluša svog Oca. Štoviše, nije riječ samo o tome da se postavi primjer, već o tome da se uspije voditi ostale članove svoje obitelji na očinski način. Vlast koju ima povjerena mu je u tu svrhu: da održava sveti red koji je Bog uspostavio, s blagom nepopustljivošću, sa sviješću da tako živi prema poslanju koje mu je povjereno.
Predanje
Konačno, istinska ljubav vodi do predanja. U punom, kršćanskom smislu te riječi, predanje znači nešto vrlo specifično: darivanje sebe. To je ono čemu ona vodi. Još jednom, otac bi trebao pokazati tu velikodušnost prije svega prema svojoj ženi. On ne kalkulira; on se dragovoljno posvećuje onoj koja mu je povjerena na brigu; on velikodušno prihvaća njezina ograničenja, njezine mane, njezine slabosti, bez upadanja u gorčinu ili optužbe. Ništa u obiteljskom životu ne dovodi ga do razočaranja jer sve prihvaća i doživljava kao Božji dar. Ljubav i sebičnost dva su radikalno suprotstavljena pojma. Ovdje je ponovno naš Gospodin savršen primjer Zaručnika koji je prvi ljubio Crkvu, bez ikakve kalkulacije i bez drugog cilja osim da je očisti, moralno obogati i spasi.
U svakodnevnom životu to će predanje poprimiti tisuću različitih oblika prema izuzetno različitim okolnostima, ali uvijek u ime iste ljubavi.
Ne treba ni spominjati da se ta pobožnost oca obitelji mora izraziti posebno u djelima koja proizlaze iz kreposti vjere, kako unutar tako i izvan obitelji. Primjene su brojne, a mi bismo posebno istaknuli jednu: zajedničku molitvu u obitelji. Prečesto se to zanemaruje. Prečesto se smatra prvenstveno zadaćom majke, u čemu se pridružuju i ostali članovi obitelji. To je pogrešno i predstavlja ozbiljan propust za oca. Nema ništa potrebnije i upečatljivije za dijete nego vidjeti svog oca kako dolazi kući s posla i kleči među svojom djecom, držeći krunicu. Naravno, ono će time biti potaknuto slijediti njegov primjer tijekom cijelog života, posebno usred kušnji i umora. Ako ga Bog pozove, bit će spreman odgovoriti.
Duh žrtve
Ne možemo svakodnevno ustrajati u obiteljskoj molitvi bez istinskog duha žrtve. Navečer svi još uvijek imaju nešto za raditi i umorni su, osim možda mališana koji još ne znaju kako moliti, ali koji trče posvuda do spavanja. U dobrom ocu prevladava duh žrtve. Previše ljubi svoju ženu, svoju djecu, svog Boga da bi odustao. Odbija odustati.
Njegova velikodušnost potiče ga da se založi koliko god može u pomoć župi i općenito svima kojima može nešto dati, čak i izvan svoje obitelji. Ne radi se o poduzimanju velikih djela. Radi se jednostavno o spremnosti da prikažemo malo svog vremena i talenata, često diskretno. Neizbježno je da su zapravo sama djeca prvi koji će imati koristi od ove velikodušnosti, koja se izražava izvan obitelji. Pred očima imaju primjer dobrog oca koji, ne dopuštajući im da u ičemu oskudijevaju, pronalazi snage da zrači dobrotom te da se posveti i onima izvan svoje obitelji. Taj ih primjer priprema da se vježbaju u istoj velikodušnosti, koji god put Bog odabrao za njih.
Što nam govori crkveno Učiteljstvo
Papa Pio XI. više od ikoga drugog znao je istaknuti nezamjenjivu ulogu obitelji u procvatu zvanja. Kao zaključak, evo što nas on uči u svojoj enciklici Ad catholici sacerdotii od 20. prosinca 1935.:
„Prvi i najprikladniji vrt u kojem cvijeće svetišta mora takoreći spontano niknuti i procvjetati, i dalje je i uvijek istinski i duboko kršćanska obitelj. Većina biskupa i svećenika ‘čiju slavu navješćuje Crkva’ (Sir 44, 15) duguje porijeklo svog poziva i svoju svetost primjerima i poukama oca ispunjenog vjerom i muževnom krepošću, čedne i pobožne majke, obitelji u kojoj, uz čistoću morala, vlada ljubav prema Bogu i bližnjemu. […]
U obitelji roditelji, slijedeći primjer Tobije i Sare, mole Boga za brojno potomstvo po kojem će ime Božje biti blagoslovljeno u vijeke vjekova (Tob 8, 9) i to primaju sa zahvalnošću kao dar s neba i dragocjeno povjerenje; trude se usaditi svojoj djeci od najranijih godina sveti strah Božji, kršćansku pobožnost, nježnu odanost Isusu u Euharistiji i Bezgrešnoj Djevici te poštovanje prema svetim mjestima i osobama. U takvom domu djeca kada u svojim roditeljima vide uzor života puna časti, rada i pobožnosti; vide ih kako se međusobno ljube na svet način u Gospodinu, često primajući sakramente, poštujući ne samo crkveni zakon nemrsa i posta, već i kršćanski duh dobrovoljnog mrtvljenja; vide ih kako mole u domu, okupljajući cijelu obitelj oko sebe, tako da se zajednička molitva ugodnije uzdiže do neba; vide ih da su suosjećajni prema bijedi svojih bližnjih i kako dijele sa siromašnima svoj bogati ili skromni imetak.
U takvom domu teško je moguće da, dok svi nastoje slijediti primjer svojih roditelja, nijedan od sinova ne posluša i ne prihvati poziv božanskog Učitelja: ‘Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi’ (Mt 4, 19). Blago onim kršćanskim roditeljima koji su u stanju bez straha prihvatiti pozive svojih sinova i u njima vidjeti posebnu čast za svoju obitelj i znak posebne ljubavi i providnosti našega Gospodina. Još su blagoslovljeniji ako, kao što je često bio slučaj u vremenima veće vjere, takve božanske pohode učine predmetom svoje usrdne molitve.“
Bog vas blagoslovio!
Menzingen, 8. lipnja 2025., na blagdan Duhova
don Davide Pagliarani, generalni poglavar
Izvor: https://fsspx.news/
