FSSPX.News: Velečasni oče generalni poglavaru, vaša najava od 2. veljače 2026. o predstojećim biskupskim posvećenjima izazvala je osobito snažne reakcije. Kako ih tumačite?
Don Davide Pagliarani: To je razumljivo jer se dotičemo vrlo osjetljivog pitanja u životu Crkve. Štoviše, razlozi za ovu odluku objektivno su ozbiljni: ono što je u pitanju – dobro duša – od najveće je važnosti. Stoga je posve naravno da je rasprava potaknuta ovom najavom poprimila takve razmjere: u biti, nitko nije ostao ravnodušan. To je objektivno pozitivno i, usuđujem se reći, providonosno, jer odgovara jednoj vrlo hitnoj potrebi.
U posljednjim godinama konzervativni i tradicionalni krugovi, u širem smislu riječi, ponekad ostavljaju dojam da su svedeni na svijet komentatora u kojem se iznose analize, očekivanja i frustracije – često opravdane – ali koje je teško pretočiti u stvarne i dosljedne stavove. Među tim komentatorima ima i onih koji još uvijek čekaju odgovor Svete Stolice na dubia koja su prije deset godina postavila četvorica kardinala – od kojih su dvojica u međuvremenu preminula – u vezi s Amoris laetitia, ili pak očekuju moguće objavljivanje novog motuproprija o tridentskoj Misi.
U tom kontekstu odluka o nastavku posvećenja snažno progovara. Ona nije tek još jedna izjava: riječ je o činu koji obvezuje na razmišljanje, na uviđanje stvarne težine sadašnjih problema i, u praktičnom smislu, na zauzimanje stava. Danas ništa nije hitnije. Ne tražeći to, Bratstvo sv. Pija X. nalazi se u ulozi oruđa jednog spasonosnog potresa – potresa čiji je, u konačnici, jedini autor Providnost. Providnošću je Bratstvu dano pridonijeti nečemu što je Crkvi danas, više nego ikada, potrebno za njezino dobro i obnovu.
2. Zašto smatrate da je takav poticaj danas osobito potreban?
Kada se neprestano govori i raspravlja – često na iscrpljujući način – o iznimno ozbiljnim pitanjima koja se tiču vjere, same teme rasprave s vremenom počinju izgledati kao nešto što je uvijek otvoreno za različita mišljenja, u trajnom obziru prema tuđim idejama i osjetljivostima. Postupno se sve relativizira.
Pošast doktrinarnog pluralizma, kojoj je suvremeni čovjek prirodno sklon, na kraju zahvaća i najzdravije duše: čovjek polako tone u ravnodušnost; spora i neumoljiva otupjelost dovodi do gubitka dodira sa stvarnošću; čovjek se smješta u zonu ugode, veže se uz ravnoteže i povlastice koje nipošto ne želi dovesti u pitanje; revnost i duh žrtve slabe. Ukratko, opasnost je u tome da se čovjek navikne na krizu i počne živjeti kao da je riječ o normalnom stanju. Sve se to događa postupno, gotovo neprimjetno. Oni koji su odgovorni za duše dužni su te mehanizme ozbiljno razmotriti i pokušati ih zaustaviti prije nego što postanu nepovratni.
Danas nije riječ o mišljenju, osjećaju, preferenciji ili nijansi u tumačenju teksta, nego o vjeri i moralu koje katolik mora poznavati, ispovijedati i živjeti kako bi spasio svoju dušu i postigao Raj.
Drugim riječima, pred licem vječnosti i opasnosti gubitka Raja, brbljanje, rasprave i beskrajni dijalozi moraju ustupiti mjesto stvarnosti.
3. Koja je to stvarnost o kojoj govorite, a koju djelovanje Bratstva može osvijetliti?
Ta je stvarnost da je danas više nego ikad potrebno ponovno naglasiti, naviještati i ispovijedati prava Krista Kralja nad dušama i nad narodima: moramo imati hrabrosti propovijedati da je Katolička Crkva jedina korablja spasenja za svakog čovjeka bez razlike; moramo vjerovati u otkupljenje, u sakramente, u uništenje grijeha; moramo podsjetiti čovječanstvo da je Crkva osnovana da otme duše iz zablude, od svijeta, od Sotone i iz pakla.
Moramo prestati uvjeravati one koji uobičajeno žive u grijehu – one koji se čak hvale svojim neprirodnim porokom – da vjeruju kako Bog sve oprašta, uvijek i u svim okolnostima, bez istinskog obraćenja, bez kajanja, bez pokore, bez zahtjeva za radikalnom promjenom; moramo imati jednostavnosti prepoznati da je papino sudjelovanje u ritualu u čast Pachamame u Vatikanskim vrtovima ludost i neizrecivi skandal; konačno i prije svega, moramo prestati obmanjivati duše i čovječanstvo uvjeravajući ih da sve religije štuju istoga Boga pod različitim imenima. Jednom riječju: moramo prestati tražiti oprost od svijeta zato što smo ga nastojali obratiti, pokrstiti i što smo stoljećima osuđivali zablude.
U ovom tragičnom kontekstu netko mora biti u stanju reći: „Dosta!“ Ne samo riječima, nego prije svega djelima.
Ako u sadašnjoj zbrci Providnost osigura Bratstvu sv. Pija X. sredstva da jasno naviješta vječna prava našega Gospodina, bio bi s naše strane vrlo težak grijeh izbjegavati ovu obvezu koju nam nameću vjera i ljubav. To su pretpostavke koje nam omogućuju razumjeti zašto Svećeničko bratstvo sv. Pija X. postoji i zašto sada nastavlja s biskupskim posvećenjima.
Bez tih pretpostavki odluka Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i sam njegov govor bili bi lišeni značenja. Ako se ne prepozna da je u pitanju sama vjera, tada se Svećeničko bratstvo sv. Pija X. neizbježno može promatrati samo kao disciplinski problem, kao problem pobune ili neposluha. To je pogreška koju, nažalost, čine oni koji tvrde da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. posvećuje biskupe samo kako bi sačuvalo vlastitu autonomiju.
Ali to nije poanta. Predstojeća posvećenja čin su vjernosti usmjeren na očuvanje sredstava za spasenje naših duša i duša drugih. Zaštita slobode nužne za ispovijedanje vjere i njezino prenošenje dušama nije isto što i težnja za sebičnom autonomijom.
4. Među onima koji su se izjasnili protiv posvećenja 1. srpnja nalaze se i konzervativni kardinali koji su vrlo kritični prema papi Franji, poput kardinala Gerharda Ludwiga Müllera i kardinala Roberta Saraha. Kako objašnjavate njihov stav?
Prije svega treba priznati da konzervativni kritičar pape Franje može osjećati određeni strah da će biti poistovjećen sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. i zajedno s njime demoniziran. To može dovesti do potrebe da jasno pokaže kako nema nikakve veze s njime.
No, osim toga, ti kardinali i biskupi pate od dublje i tipično moderne bolesti: nemogućnosti usklađivanja zahtjeva vjere sa zahtjevima kanonskog prava. Vjera zahtijeva da se učini sve što je moguće kako bi se ona ispovijedala, čuvala i prenosila; istodobno, ako se zakon tumači doslovno, ne uzimajući u obzir sadašnje okolnosti, posvećenje biskupa bez papinskoga odobrenja čini se nemogućim. Što tada učiniti? Ti kardinali, kao i drugi, žive u svojevrsnoj trajnoj dihotomiji koja prijeti poništiti njihove dobre nakane: stavljaju ta dva zahtjeva jedan uz drugi, na kartezijanski način, i nalaze se pritisnuti ili preplavljeni prividnom proturječnošću.
Sa svoje strane, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. smatra da se te dvije pretpostavke ne smiju jednostavno suprotstaviti, nego hijerarhijski poredati, pri čemu je jedna podređena drugoj. U Crkvi čistoća i ispovijedanje vjere prethode svim drugim razmatranjima, jer svi ostali elementi koji čine život Crkve ovise upravo o vjeri: Učiteljstvo postoji da poučava vjeru, a ne da je izmišlja; zakon postoji da je čuva i jamči potrebne uvjete za kršćanski život koji iz nje mora proizaći. Taj prioritet proizlazi iz činjenice da sam Gospodin utjelovljenjem svijetu očituje, prije svega, vječnu Istinu te da, kao Zakonodavac, u Evanđelju pokazuje sredstva za njezinu spoznaju i vjernost njoj. Između ta dva elementa postoji jasan logički prvenstveni red.
Posljedično, Božja providnost nije uspostavila Crkvu kao parlamentarnu skupštinu suprotstavljenih i neovisnih službi. Naprotiv, uspostavila je hijerarhiju prioriteta s jasnom i primarnom svrhom: očuvati polog vjere, utvrditi vjernike u toj vjeri i sve ostalo urediti u skladu s tim temeljnim zahtjevom. Zakon, napose, služi toj svrsi i nije namijenjen ometanju ili osuđivanju onih koji žele ostati katolici, odnosno onih koji žele živjeti po vjeri.
5. Zašto smatrate da je ovaj stav tipično moderan?
Suvremeni čovjek ima poteškoća skladno povezati različite elemente stvarnosti u kojoj živi i spoznaje kojima ih tumači. Da se poslužimo pomalo tehničkim izrazom, sklon je promatrati stvarnost na nominalistički način: svakom njezinu elementu pridaje površne oznake, bez nastojanja da prodre do korijena problema, pa ih stoga ne uspijeva obuhvatiti u njihovoj punoj složenosti, međusobnoj povezanosti i posljedicama.
U slučaju koji nas ovdje zanima, primjena zakona potpuno se odvaja od stvarnosti koju bi taj isti zakon trebao štititi. Upravo iz te razdvojenosti između zakona i stvarnosti rađaju se tipično moderni ideološki pristupi, kako u religijskoj tako i u građanskoj sferi. Taj stav ima dvije različite, ali međusobno povezane posljedice.
Kod onih koji pate od takve dihotomije i suočeni su s tom dilemom – što može biti slučaj u konzervativnim krugovima – to vodi u fatalizam i obeshrabrenje, jer se čovjek osjeća zarobljenim, paraliziranim i nesposobnim djelovati na način koji odgovara objektivnim zahtjevima Istine i Dobra. Oni koji trajno žive u toj egzistencijalnoj napetosti naposljetku postaju njezine žrtve te brkaju fatalizam s pouzdanjem u Božju providnost.
S druge strane, kod onih koji imaju vlast, to može dovesti do nepovratne sljepoće i okorjelosti srca: to su neizbježne posljedice ideološkog pristupa po kojemu „zakon je zakon“, bez obzira na okolnosti, konkretne zahtjeve i dobre nakane.
Zbog toga Gospodin najstrože osuđuje takav stav:
„I reče Isus: ‘Za sud dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe.’ I čuše to neki od farizeja, koji bijahu s njim, pa mu rekoše: ‘Zar smo i mi slijepi?’ Reče im Isus: ‘Kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha; a sada govorite: ‘Vidimo.’ Grijeh vaš ostaje.’“ (Iv 9,39–41)
6. Vjerujete li da nauk Evanđelja može na neki način osvijetliti sadašnju situaciju?
Gospodin je savršen primjer poslušnosti Mojsijevu zakonu: zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, On ispunja doslovno sve zakonske propise od prvih dana svoga života. I ostaje vjeran njihovu strogom obdržavanju sve do posljednjega dana: na Posljednjoj večeri Isus doslovno slijedi židovski obred svoga vremena.
Pa ipak, Gospodin je činio čuda i u subotu, izazivajući slijepu i legalističku reakciju farizeja. Isus, veći Zakonodavac od samoga Mojsija, prvi je koji poštuje zakon, ali i prvi koji priznaje postojanje višega dobra koje može osloboditi od doslovnog pridržavanja zakona. Njegove riječi, kao i uvijek, vrijede više od tisuću rasprava:
„I dogodi se: kad Isus uđe u kuću jednoga od glavara farizejskih u subotu da blaguje kruh, oni ga promatrahu. I gle, bijaše pred njim neki čovjek koji je bolovao od vodene bolesti. I odgovori Isus zakonoznancima i farizejima govoreći: Je li dopušteno u subotu liječiti? A oni šutješe. I on ga dotače, izliječi i otpusti. I odgovarajući njima reče: Tko će od vas, ako mu magarac ili vol padne u jamu, odmah ga ne izvući u subotu? I ne mogoše mu na to odgovoriti.“ (Lk 14,1–6)
Ove božanske riječi ne trebaju komentar. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. prihvaća ih bez pridržaja. I mi moramo učiniti sve što je u našoj moći da izvučemo duše iz jame, čak i ako živimo u svojevrsnoj beskrajnoj suboti. Naš Gospodin nije bio ni legalist, ni nominalist, ni kartezijanac: On je bio Dobri Pastir.
7. Posljednjih mjeseci izvan Bratstva čuli su se glasovi koji ga podupiru. Biskup Athanasius Schneider osobito je u više navrata govorio o posvećenjima. Kako objašnjavate njegovu odlučnost?
Priznajem da me ta podrška Bratstvu duboko dirnula. Nekoliko dijecezanskih svećenika izrazilo nam je zahvalnost i ohrabrenje, kao i nekoliko biskupa. Svima im od srca zahvaljujem.
Ne mogu ih sve ovdje imenovati, ali želim osobito zahvaliti biskupu Stricklandu na njegovoj poruci punoj snage, jasnoće i hrabrosti. A, naravno, i biskupu Schneideru: ovaj je prelat pokazao veliku hrabrost i slobodu govora, što jasno svjedoči da je riječ o čovjeku Božjem, nesebičnom i istinski zabrinutom za dobro duša. Vjerujem da će njegova podrška, kao i svaka riječ koju je izgovorio tijekom proteklih mjeseci, ući u povijest. Uvjeren sam da je to važno ne samo za Bratstvo, nego još više za sve biskupe svijeta. To je objektivan znak nade: njegova riječ pokazuje da Providnost u svakom trenutku može podići glasove koji hrabro i postojano govore istinu, bez straha od mogućih osobnih posljedica.
Prije njega, biskup Huonder, koji je prije dvije godine otišao u vječnu nagradu, već nas je poticao da nastavimo s posvećenjima. On i biskup Schneider bili su imenovani od strane Vatikana za dijalog sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.: za razliku od drugih sugovornika, znali su slušati i razumjeti.
8. Nadate li se još uvijek susretu s Papom prije posvećenja?
Naravno, to je moja iskrena želja. Ipak, iznenađuje me što do sada nije bilo nikakva osobnog odgovora ili reakcije Svetoga Oca.
Prije nego što se eventualno proglasi raskolničkim jedno Bratstvo koje broji više od tisuću članova i koje služi kao referentna točka za stotine tisuća vjernika diljem svijeta, bilo bi poželjno osobno upoznati one kojima će se suditi. Predviđena sankcija ne pogađa samo ustanovu (koja, uostalom, u očima Svete Stolice i ne postoji), nego zahvaća konkretne osobe – i to osobe duboko vezane uz Papu i Crkvu.
Priznajem da mi je teško razumjeti ovu tišinu u vremenu kada nas se tako često podsjeća na potrebu da slušamo vapaj siromašnih, periferija, pa čak i same Zemlje…
9. Uspjeli ste susresti papu Franju. Kakvo sjećanje nosite na njega?
Program koji je papa Franjo nametnuo općoj Crkvi dovoljno je poznat i Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ga je opširno komentiralo. Vjerujem da je, nažalost, riječ „katastrofa“ najprikladnija za sažimanje nasljeđa koje je ostavio.
Unatoč tome, papa Franjo je na svoj način znao prepoznati dobro koje Svećeničko bratstvo sv. Pija X. čini za duše. Iz te procjene proizašao je naizgled dvosmislen stav prema nama, određeni oblik tolerancije koji je iznenađivao površnije promatrače, a ponekad i duboko iritirao konzervativne krugove.
Mnogi izbori pape Franje izazvali su istinsku tugu u velikim dijelovima Crkve, ali bilo bi nepravedno optužiti ga da je bio kruta i shematska osoba u prosuđivanju ljudi koje je susretao ili u primjeni zakona. Njegovo držanje to je često potvrđivalo. Možda je to tek mali detalj, ali kada sam zatražio susret s njim u Vatikanu, primio me već u roku od dvadeset i četiri sata, i pritom je bio osobito srdačan.
10. Posljednjih godina, u ime tolerancije uzdignute na razinu načela, Vatikan je pokazao veliku otvorenost prema određenim složenim situacijama. Mislite li da bi Svećeničko bratstvo sv. Pija X. moglo imati koristi od toga?
U konačnici, primjena svakoga zakona, bio on dobar ili loš, ovisi o volji zakonodavca. Na njemu je da odredi način na koji namjerava postupati sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.
No, otvorenost koju je Vatikan pokazao ne može biti cilj sama po sebi, jer ide tako daleko da opravdava apsurd: blagoslivljanje parova koji žive u protunaravnom poroku ili svečano obećanje da se neće obraćati pripadnici drugih religija, da navedemo samo dva primjera. Suočeni smo s ideološkom i totalitarnom diktaturom tolerancije.
S druge strane, Tradicija Crkve, koju Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nastoji utjeloviti, sama po sebi predstavlja osudu tih zastranjenja, nepodnošljivu onima koji promiču takvu toleranciju. Ako se situacija pažljivo razmotri, sankcije – bilo prošle, bilo buduće – usmjerene protiv Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ne odnose se toliko na čin neposluha koliko na činjenicu da ono predstavlja živu osudu u odnosu na sadašnju crkvenu liniju.
Uloga koju, čini se, Providnost namjenjuje Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. jest jedinstvena: biti znak proturječja, odnosno konkretno – trn u oku reformatorima. A osobitost toga trna jest u tome što, što ga se više nastoji ukloniti, to dublje prodire. Nije sam trn taj koji proizvodi taj učinak, nego dvije tisuće godina Tradicije koju on utjelovljuje i predstavlja.
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. može biti sankcionirano, tridentska Misa zabranjena… ali te dvije tisuće godina nikada se ne mogu potisnuti. To je pravi razlog zašto, unatoč prošlim osudama, Bratstvo nikada nije prestalo biti glas koji izaziva Crkvu; i to također objašnjava zašto nije tako jednostavno biti „tolerantan“ prema njemu.
Doći će dan kada će papa odlučiti ukloniti ovaj trn iz svoga boka: tada će ga moći upotrijebiti kao poslušan instrument kako bi pridonio – što je naša najdublja želja – obnovi svega u Gospodinu našem Isusu Kristu.
11. Čuje se da bi nadolazeća posvećenja mogla izazvati raskol. Pa ipak, neki unutar Crkve smatraju da je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. već raskolničko. Kako objasniti tu proturječnost?
Ta je proturječnost stvarna i pokazuje ono što bismo mogli nazvati „fluidnom“ kanonskom praksom sa strane Vatikana. Pokušajmo to jasnije sagledati.
Govoreći kanonski, nakon što je 1988. proglašeno raskolničkim, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nikada nije oslobođeno te osude: papa Benedikt XVI. je 2009. ukinuo izopćenja koja su opterećivala njegove biskupe, ali bez ponovnog razmatranja prethodne proglasa o raskolu. U isto vrijeme, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nije promijenilo svoje doktrinarne stavove te je zadržalo isto opravdanje biskupskih posvećenja, bilo prošlih bilo budućih. Drugim riječima, budući da cenzure koje su ga pogodile smatra ništavnima, Bratstvo ih nikada nije povuklo.
Iz tih razloga „rigorozniji“ kanonisti i dalje ga smatraju raskolničkim. U tom smislu treba razumjeti izričite izjave kardinala Raymonda Burkea, bivšeg prefekta Vrhovnog suda Apostolske signature, kao i mons. Camillea Perla, bivšeg tajnika Povjerenstva Ecclesia Dei, ukinutog 2019. godine. U istoj perspektivi treba promatrati i postupanje prema svećenicima koji su napustili Svećeničko bratstvo sv. Pija X. kako bi se pridružili službenim strukturama: ukinuta im je kazna izopćenja zbog raskola i suspenzija, a od njih se tražilo da pristupe ispovijedi kako bi bili odriješeni i na unutarnjem forumu.
Nasuprot tom tumačenju stoji lik kardinala Daría Castrillóna Hoyosa, koji je bio znatno fleksibilniji, a prije svega papa Franjo, koji nikada nije tretirao Svećeničko bratstvo sv. Pija X. kao raskolničko te nam je izričito rekao da ga nikada neće osuditi. U tom smislu mogu se spomenuti i kardinal Fernández te papa Lav XIV.: ako danas nastoje spriječiti raskol, to znači da nas ne smatraju već raskolnicima. Isto vrijedi i za kardinale i biskupe koji trenutno nastoje obeshrabriti posvećenja kako bi se izbjegao raskol.
No tada se nameće dvostruko pitanje: ako je takav njihov strah, ne razumijemo kada, kako i zašto bismo u njihovim očima prestali biti raskolnici. S druge strane, ako sama Sveta Stolica u praksi ne smatra valjanom proglas o raskolu iz 1988., kakvu bi vrijednost imala nova proglas o raskolu, donesena iz istih razloga i u potpuno jednakim okolnostima?
12. Kako bi se potkrijepila optužba za raskol, tvrdi se da biskupsko posvećenje uvijek, bez obzira na okolnosti, podrazumijeva prijenos jurisdikcijske vlasti na novoga biskupa, s neizbježnom posljedicom da se, u nedostatku papinskoga pristanka, stvara paralelna hijerarhija – a time i paralelna Crkva. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. već je odgovorilo na taj prigovor. Budući da je riječ o iznimno osjetljivoj točki, želite li dodati nekoliko razmatranja?
Ta je točka doista središnja. Zapravo, optužba počiva na modernističkoj premisi. Mislim da je korisno pokušati razumjeti zašto ekleziologija Drugoga vatikanskog sabora uči da novi biskup uvijek i u svim okolnostima prima jurisdikcijsku vlast zajedno s vlašću reda.
Podsjetimo ukratko da se vlast reda sastoji u sposobnosti podjeljivanja sakramenata, dok jurisdikcija označava vlast upravljanja, cum Petro et sub Petro, jednim dijelom stada, redovito biskupijom. U klasičnoj teologiji, potvrđenoj tradicionalnim kanonskim pravom i prije svega stalnom praksom Crkve – možemo reći: prema Tradiciji – vlast upravljanja biskupu izravno podjeljuje papa, neovisno o posvećenju. Zato mogu postojati valjano posvećeni biskupi kojima nije povjerena vlastita jurisdikcija, poput pomoćnih biskupa ili onih zaduženih za posebne diplomatske zadaće.
U vrijeme Sabora to se gledište smatralo previše tradicionalnim, previše srednjovjekovnim, previše „rimskim“: izravna i isključiva intervencija Kristova namjesnika u dodjeljivanju jurisdikcije svodila je ovlaštene biskupe na puke papine izaslanike ili predstavnike. Nasuprot tomu, ideja da svaki biskup neposredno od Boga, u samom posvećenju, prima univerzalnu jurisdikciju omogućila je da ga se u određenom smislu izjednači s papom, svodeći ulogu Kristova namjesnika na ulogu pukoga predsjednika kolegija, „prvoga među jednakima“. Tako je ta nova premisa jednostavno poduprla modernističku teoriju kolegijalnosti, temelj demokratizacije Crkve.
Druga posljedica: ta redefinicija išla je u smjeru snažnijeg ekumenizma. Naime, kako bi se mogao priznati određeni „crkveni karakter“ u raskolničkim istočnim zajednicama i smatrati ih „sestrinskim Crkvama“, čime bi se uspostavila čvrsta osnova za ekumenski dijalog, bilo je potrebno toliko vrednovati njihovo apostolsko nasljeđe da im se prizna stvarna jurisdikcija nad njihovim vjernicima – unatoč njihovoj potpunoj odvojenosti od Rima i pape. Njihov status „Crkve“ tako bi proizlazio iz činjenice da imaju biskupe koji nisu samo valjano posvećeni, nego su i obdareni stvarnom vlašću nad dušama koja proizlazi iz samoga posvećenja, neovisno o bilo kakvoj papinoj intervenciji. Takav pristup olakšao je poimanje postojanja istinske crkvene hijerarhije u punom smislu riječi u tim zajednicama. Bez te prethodne ekleziološke manipulacije bilo bi nemoguće u njima prepoznati istinsku „crkvenost“.
S istom ekumenskom perspektivom povezana je još jedna ekleziološka konstrukcija: elastični pojam „djelomičnog zajedništva“, spomenut u prethodnom pitanju. Konkretno, sve kršćanske „Crkve“ činile bi dio neke „nad-Crkve“ – Crkve Kristove, šire od Katoličke Crkve – te bi s njom održavale manje ili više potpuno zajedništvo, ovisno o nedostacima u svom nauku. Taj pojam, također modernistički, želi promicati navodno novo jedinstvo s drugim „Crkvama“. No on je varljiv. Ili je netko u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom ili je od nje odvojen: srednjega stanja nema. Paradoksalno, taj pojam, zamišljen kao sredstvo ekumenskoga dijaloga, koristi se i u odnosu na Svećeničko bratstvo sv. Pija X., koje ga s pravom smatra apsurdnim.
Ono što je osobito žalosno u prigovorima upućenima Bratstvu jest to što tu konkretnu optužbu za raskol ili „djelomično zajedništvo“, koja počiva na modernističkim, kolegijalnim i ekumenskim premisama, ne iznosi samo Vatikan, nego i pojedini predstavnici krugova i ustanova takozvane „Ecclesia Dei“. Paradoksalno, oni napadaju Svećeničko bratstvo sv. Pija X. pozivajući se upravo na ekleziološke zablude Drugoga vatikanskog sabora i braneći ih. Umjesto da te zablude jasno i konstruktivno razotkriju – što bi u načelu mogli – oni ih koriste kao oružje protiv Bratstva. No to je, u konačnici, gumeno kamenje.
13. Što se tiče jurisdikcije i autoriteta unutar Crkve, kako Svećeničko bratstvo sv. Pija X. gleda na mogućnost imenovanja redovnica ili laika na odgovorne službe?
Pitanje je posve na mjestu, osobito ako se uzme u obzir da je danas jedan rimski dikasterij – onaj nadležan za ustanove posvećenog života – umjesto kardinala i biskupa kao prefekta i tajnika, povjeren dvjema redovnicama.
Ne želim biti ironičan, jer bi to bilo neumjesno. Ograničit ću se na to da istaknem kako Vatikan, na svoj način, pokazuje da je i dalje savršeno sposoban razlikovati vlast reda od podjeljivanja jurisdikcijske vlasti: koliko mi je poznato, s. Simona Brambilla, sadašnja prefektinja, nikada nije zaređena ni za đakona, ni za svećenika, ni za biskupa; nije čak ni primila klerikalnu tonzuru… Isto vrijedi i za sestru tajnicu.
14. Izvan Svećeničkog bratstva sv. Pija X. mnogi danas iskreno priznaju da u Crkvi postoji kriza, osobito na području vjere. Ipak, neki predbacuju Bratstvu da se zatvara u vlastitu liniju djelovanja, ne uzimajući dovoljno u obzir postojanje drugih dijagnoza. Smatrate li tu kritiku utemeljenom?
Mislim da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. upravo ovdje pogađa bit problema. Mnogi se slažu da u Crkvi postoji kriza i da ta kriza pogađa vjeru: Bratstvo to jasno priznaje i potvrđuje.
No nije dovoljno zadržati se na žaljenju nad posljedicama, a da se ne dođe do njihovih stvarnih uzroka. Potrebno je imati hrabrosti ići dalje i priznati da ta kriza ima svoje ishodište u službenim učenjima, često dvosmislenima, a katkad i očito u raskoraku s Tradicijom. Konkretno, treba uvidjeti da sadašnja kriza ima ovu posebnost: pogađa samu hijerarhiju Crkve u njezinu učiteljskom djelovanju.
U takvoj situaciji ne može se izbjeći suočavanje sa stvarnošću: oni koji su za to nadležni moraju jasno prepoznati i osuditi zablude. Nije dovoljno praviti se da ih ne vidimo ili se nadati da će s vremenom nestati. Dokumenti poput Amoris laetitia i Fiducia supplicans, primjerice, izazvali su veliku buru; potom se sve smirilo, pozornost se preusmjerila na druge teme i danas se o njima jedva govori. No odluke i zablude koje sadrže i dalje ostaju na snazi: ne ispravljaju se time što se prepuste zaboravu.
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. postoji upravo zato da to ponovno naglasi – kako vjernicima, tako i hijerarhiji. Ono to smatra svojom dužnošću, ne u duhu prkosa ili neposluha, nego kao služenje Crkvi. U tom smislu nije točno reći da se izolira: ono govori pred cijelom Crkvom i obraća se svim zbunjenim katolicima, bez razlike.
Za svakoga tko tim pitanjima pristupa bez ideoloških predrasuda, jedno je opažanje neizbježno: raskid ne dolazi od Svećeničkog bratstva sv. Pija X., nego od očitog odstupanja službenih učenja od Tradicije i trajnog Učiteljstva Crkve.
15. Kako bi službeno učenje Crkve moglo sadržavati zablude?
Pitanje je iznimno osjetljivo i složeno, i samo će sama Crkva jednoga dana moći dati zadovoljavajuće i konačno objašnjenje onoga što se dogodilo i što se još uvijek događa. Ono što je sigurno jest da Učiteljstvo Crkve u pravom smislu te riječi ne može naučavati zabludu. Pa ipak, činjenica ostaje: suočeni smo, nažalost, s naučavanjem određenih teških zabluda.
No, bilo da je riječ o tekstovima Sabora koji su izričito željeli biti nedogmatski, ili o pukim pastoralnim poticajima, propovijedima ili usputnim izjavama – pa čak i o dijalozima sa svijetom, improviziranim govorima u zrakoplovu ili razgovorima s novinarima – kada se takvi nedogmatski elementi predstavljaju kao takvi, oni ne mogu pripadati autentičnom Učiteljstvu.
Primjerice, jedan ugledni rimski prelat nedavno mi je objasnio da se Deklaracija iz Abu Dhabija ne bi trebala smatrati dijelom Učiteljstva, budući da je riječ o prigodnom tekstu. Mislim da će jednoga dana, uz malo razboritosti i zdrava razuma, papa potvrditi – i to javno – nešto slično i za čitav niz problematičnih tekstova koji se ne mogu smatrati učiteljskima u strogom smislu te riječi. Rimska kurija posjeduje neusporedivo iskustvo i finoću u povlačenju potrebnih razlika; nedostaje jedino volja da se to učini.
U svakom slučaju, na samoj Crkvi – a ne na Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. – jest da donese konačno razjašnjenje. Naša je uloga ograničena na vjerno odbacivanje svega što prekida s Tradicijom i s postojanim Učiteljstvom. Čineći to, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ostaje u savršenom zajedništvu sa svim papama u povijesti, bez iznimke, u onome što im je zajedničko: u pologu vjere, vjerno primljenom, sačuvanom i prenošenom kroz stoljeća.
16. U mnogim područjima života Crkve, kao i u liturgiji, očito postoje zlouporabe. Zašto Svećeničko bratstvo sv. Pija X. uvijek govori o zabludama, a ne o zlouporabama?
Očito je da postoje zlouporabe koje nadilaze same granice reformi. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. to bez poteškoća priznaje.
No stalna retorika zlouporaba, osobito raširena za pontifikata pape Benedikta XVI., nije dovoljna da objasni krizu. Ona čak stvara svojevrsni sustavni alibi koji sprječava dolazak do korijena problema. Liturgijska reforma, primjerice, uključuje poteškoće koje se tiču samih njezinih načela, neovisno o mogućim zlouporabama. Ekumenske i međureligijske molitve, da uzmemo drugi primjer, izraz su teološke zablude, čak i kada se nastoji izbjeći izričite čine sinkretizma kako bi se izbjeglo ono što bi se moglo smatrati zlouporabom.
Nadasve, retorika liturgijskih zlouporaba ili zlouporaba u tumačenju tekstova teži tome da odgovornost prebaci na osobe – koje se smatraju krivima za te zlouporabe ili nesposobnima da ih suzbiju – umjesto na pogrešna načela koja stoje u temelju sadašnje krize. A upravo ta načela zaslužuju biti jasno osuđena.
Moram priznati da me posljednjih godina zaprepastila ogorčena i sustavna reakcija određenog, prilično kratkovidnog konzervativnog miljea, koji je na vrlo osoban način napadao lik pape Franje, umjesto da se usredotoči na Koncil i kontinuitet njegove doktrinarne primjene do danas. Takav pristup dovodi do toga da se sa svakim izborom novoga pape, barem na nekoliko mjeseci, polažu nade u oporavak od krize – bez propitivanja novih načela, kao da sve ovisi o osobnoj volji novoga pape, manje ili više odlučnog da osudi ili suzbije zlouporabe.
To je površna retorika koja više ne uvjerava pažljivog i iskrenog promatrača.
17. Ne čini li vam se pretjeranim tvrditi da je autentičan kršćanski život u običnoj župi danas nemoguć, kako je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. već u više navrata naglasilo? Je li „stanje nužde“ koje odgovara toj tvrdnji doista tako očito? Nije li riječ o prikladnom pojmu, smišljenom kako bi opravdao posvećenja koja su Bratstvu potrebna?
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. potpuno je svjesno tragičnog i bolnog karaktera te tvrdnje. Riječ je o iznimno ozbiljnom pitanju koje zahtijeva ispravno razumijevanje.
Prije svega, ne radi se o nijekanju činjenice da, unatoč svim problemima i nedostacima s kojima se suočavaju obične župe, dobri svećenici i vjernici ipak mogu uspjeti posvetiti se i spasiti svoje duše. Unatoč objektivno nepovoljnim okolnostima, Božja milost može dotaknuti duše – i takvih primjera ima. Za mnoge, štoviše, stvarna patnja njihove situacije postaje istinski izvor posvećenja te ih često potiče na traženje Tradicije.
Međutim, ono što Svećeničko bratstvo sv. Pija X. tvrdi treba razumjeti na objektivnoj, a ne subjektivnoj razini. Da bi se ispravno procijenilo stanje tih župa, svaka duša dobre volje treba si u molitvi postaviti konkretna pitanja pred Bogom, tražeći nadnaravan odgovor – ne onaj koji proizlazi iz dojmova ili ideoloških predrasuda, nego iz razuma prosvijetljenog vjerom.
Može li Misa Pavla VI. u potpunosti izraziti i hraniti katoličku vjeru? Prenosi li u dovoljnoj mjeri osjećaj svetoga, transcendentnoga, nadnaravnoga, božanskoga? Omogućuje li taj obred ispravno shvaćanje naravi katoličkog svećeništva?
U običnoj župi ili pastoralnom centru – ondje gdje se propovijeda u skladu s prevladavajućim doktrinarnim usmjerenjima – poučava li se katolička vjera još uvijek u svojoj punini? Je li katekizam koji se daje djeci doista katolički i sposoban oblikovati ih za čitav život?
Obrađuju li se osjetljiva i hitna pitanja bračnog morala ili pristupa euharistiji u neredovitim situacijama još uvijek u skladu s naukom i zakonom Crkve? Dijeli li se sakrament pokore s istinskim osjećajem otkupljenja i grijeha, njegove težine i posljedica?
Općenito, kakve su plodove reforme donijele u konkretnom životu vjernika?
Na sva ta pitanja – kao i na druga slične naravi – Svećeničko bratstvo sv. Pija X. daje jasan i dosljedan odgovor te, polazeći od te analize, dolazi do zaključka o postojanju „stanja nužde“.
Ta tvrdnja nije plod ideološkog apriorizma, nego zdravog realizma. Njezin tragičan karakter odgovara tragičnosti same stvarnosti.
18. Ne mislite li da, unatoč najboljim namjerama, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. riskira ponovno rastrgati obitelji, svijet Tradicije i samu Crkvu?
Možda Crkva nikada nije poznavala podjele kao danas – i nitko se tomu ne može radovati.
No ta podjela ne proizlazi iz vjernosti Tradiciji, nego iz odstupanja od nje. Kriza Učiteljstva, dvosmislenosti, zablude i inkulturacija potiču stalna tumačenja i reinterpretacije, umnažajući različite kriterije prosuđivanja koji na koncu nužno vode do podjela. Poslužimo li se poznatom slikom: upravo to razdire Kristovu tuniku. Svećeničko bratstvo sv. Pija X., vjernošću Tradiciji, nastoji pridonijeti njezinu ponovnom šivanju.
Što se tiče mogućnosti da svi tradicionalno usmjereni katolici zajedno djeluju i bore se, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. to iskreno želi. No to se ne može postići svojevrsnim „ekumenizmom u malom“, nego jedino u punoj vjernosti cjelokupnoj Tradiciji, ako ta otvorena borba želi donijeti korist svima – pa i onima koji se s nama ne slažu.
Konačno, kad je riječ o mogućim podjelama unutar same obitelji, treba hrabro podsjetiti na Gospodinove riječi, bez sablazni i bez gorčine, ali uz potporu onima koji trpe:
„Ne mislite da sam došao donijeti mir na zemlju! Nisam došao donijeti mir, nego mač. Jer dođoh rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine. I neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan; i tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ (Mt 10,34–37)
19. Retrospektivno pitanje. Posebno razdoblje kroz koje Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sada prolazi budi kod starijih članova sjećanja i emocije iz 1988. godine. Bez sumnje, to je označilo odlučujuću prekretnicu u djelovanju nadbiskupa Lefebvrea. Koja vam izjava utemeljitelja Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ponajprije pada na pamet?
U jednom privatnom razgovoru nadbiskup Lefebvre povjerio je da bi radije umro nego se našao u opoziciji prema Vatikanu. To jasno pokazuje duh u kojem se pripremao za posvećenja 1988. godine. Tada, kao i danas, nije se radilo o pobuni, nego o odgovoru na tešku nuždu: o nužnoj i neizbježnoj odluci, ali donesenoj s velikom nevoljkošću.
U drugoj je prigodi nadbiskup Lefebvre izjavio, mirno i duboko nadnaravno, da ako Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nije Božje djelo, ono se ne bi održalo niti bi ga nadživjelo. Nije na nama da dajemo konačan odgovor na to pitanje. No povijest već počinje govoriti.
20. Po vašem mišljenju, kada i kako bi se kriza u Crkvi mogla okončati, a s njom i ovaj osjećaj općeg raspada, kako unutar tako i izvan Crkve?
Samo Providnost ima točan odgovor na to pitanje. Što se mene tiče, držim da će, nakon što su očajnički i uzalud tražile mir i jedinstvo u kolegijalnosti, sinodalnosti, ekumenizmu, dijalogu, slušanju, uključivosti, zajedničkoj ekološkoj brizi, ljudskom bratstvu, neprestanom naglašavanju ljudskih prava itd., crkvene vlasti naposljetku uvidjeti – nažalost prekasno – da je jedini mogući temelj istinskoga, trajnog i nepokolebljivog jedinstva Tradicija Crkve.
Kada kriza pokaže sve svoje posljedice, kada otpadništvo bude još raširenije, a crkve sve praznije, tada će napokon postati jasno da nije trebalo ništa izmišljati: trebalo je jednostavno ostati vjeran Kristu Kralju i, po uzoru na prve mučenike, naviještati njegova nepovrediva prava pred neopoganskim svijetom.
Jedno je sigurno: ako je iz Rima poteklo samouništenje Crkve, samo će iz Rima i po Rimu doći i kraj ove strašne krize. Ipak, sjeme obnove već je na djelu: ono ponizno donosi plodove u dušama oživljenima Duhom Gospodina našega, u kojima se u tišini priprema dolazak onih koji će jednoga dana obnoviti kraljevstvo Isusa Krista u njegovu punom sjaju.
Istina je da kriza traje dulje nego što se moglo zamisliti. Po mojem skromnom sudu, razlog tomu leži u unutarnjoj poteškoći s kojom se Crkva danas suočava u nastojanju da reagira. Zdravo tijelo razmjerno lako odgovara na napade bolesti; no što je tijelo slabije, to mu je to teže. Slično tome, krizu u kojoj živimo prouzročio je prodor pogubnih načela u već oslabljene umove – slabljenje koje je započelo mnogo prije samih reformi.
Ipak, kao i u svakoj kušnji, treba prepoznati djelovanje Providnosti i naoružati se strpljenjem. Što dulje kriza traje i što više Sotona bjesni, to će sjajniji biti trijumf Tradicije; i još više, to će se jasnije svijetu očitovati da je Crkva nepogrešiva i božanska.
Nikada nas obećanje Gospodina našega nije ispunjalo takvom nadom kao danas:
„Vrata paklena neće je nadvladati.“ (Mt 16,18)
A sigurnost toga trijumfa ponajprije jamči Ona koja satire sve hereze:
„Na kraju će moje Bezgrešno Srce pobijediti.“
Intervju vođen u Menzingenu, 19. travnja 2026.,
Nedjelja Dobrog Pastira
[1] Ovaj red, koji se temelji na prenošenju vjere, klasičan je pojam kanonskog prava. Da citiramo jednog autora među ostalima: „Ut patet fundamentum vitæ supernaturalis Ecclesiæ curæ et potestati concreditæ est fides“ – jasno je da je vjera temelj nadnaravnog života povjerenog brizi i vlasti Crkve. Zakon stoga mora organski odrediti sve što se tiče vjere: „quæ respiciunt fidei prædicationem, explicationem, susceptionem, exercitium, professionem externam, defensionem et vindicationem“ – sve što se odnosi na propovijedanje vjere, njezino tumačenje, primanje, življenje, izvanjsko ispovijedanje, obranu i pobijanje zabluda. Usp. Gommarus Michiels OFM Cap., Normæ generales juris canonici, Pariz, 1949., sv. 1, str. 258.
[2] Kardinal Darío Castrillón Hoyos u više je navrata tijekom 2000-ih izjavio da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. „nije u raskolu“, nego se nalazi u „nepravilnoj kanonskoj situaciji“, koju treba urediti unutar Crkve.
[3] Pismo p. Davidea Pagliaranija kardinalu Víctoru Manuelu Fernándezu od 18. veljače 2026., prilog 2.
[4] Ovaj nauk smatra biskupski zbor, kao takav, drugim subjektom vrhovne vlasti u Crkvi, uz papu. Ona, posljedično, teži preobraziti Crkvu u neku vrstu trajnog vijeća, opravdavajući sveobuhvatnu vlast biskupskih konferencija i aktualnu sinodalnu reformu.
[5] Osobito se ističu studije p. Josefa Bisiga, utemeljitelja Svećeničkog bratstva sv. Petra, i p. Louisa-Marieja de Blignèresa, utemeljitelja Bratstva sv. Vinka Ferrerskog.
