Prigodom svoje prve pontifikalne mise, koju je služio u Écôneu 2. srpnja 2026., na blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije, mons. Pascal Schreiber, jedan od četvorice novih biskupa Svećeničkog bratstva sv. Pija X., održao je svoju prvu biskupsku propovijed na francuskom, njemačkom i engleskom jeziku pred nekoliko tisuća vjernika pristiglih iz cijeloga svijeta.
Velečasni generalni poglavaru, preuzvišeni biskupi, draga subraćo, dragi vjernici,
Želio bih vam, također u ime ostale trojice novoposvećenih biskupa, izraziti svoju duboku zahvalnost za vaše žrtve i molitve tijekom proteklih tjedana. Uvjereni smo da je Bog primio brojne molitve koje ste mu ovdje uputili te da će uslišati vaše nakane.
Poslanje Bratstva ostaje nepromijenjeno
Trenutačno proživljavamo izvanredno razdoblje, obilježeno velikim jedinstvom unutar Bratstva. Sada je važno ponijeti sa sobom u svakodnevni život ono što svi osjećamo tijekom ovih posebnih dana: u naše priorate, naše obitelji, na naša radna mjesta i kamo god nas Božja Providnost postavi.
Bratstvo će također učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi Tradicija ponovno u potpunosti zadobila svoja prava, premda smo u sadašnjem stanju Katoličke Crkve od toga još uvijek vrlo daleko. Iako se katkada čini da je malo onih koji ostaju vjerni tradicionalnom nauku, to nas ne smije obeshrabriti.
Povijest Crkve i čovječanstva uči nas da su upravo manjine često bile one koje su se odlučno zauzele za pravednu stvar te naposljetku za sobom povele većinu.
Zato se poslanje Bratstva neće mijenjati ni u godinama koje dolaze: ono je prenositi katoličku vjeru u svoj njezinoj cjelovitosti.
Stoga nas mora nadahnjivati iskrena ljubav prema Crkvi, želja da vjerno živimo svećeništvo Isusa Krista i da, za dobro Crkve, pridonosimo očuvanju katoličke vjere.
Katolička vjera posjeduje divan sklad: u njoj je sve na svome mjestu i u svom redu. Naš Gospodin Isus Krist uvijek je u središtu; On je Kralj i Veliki Svećenik. Njegovo kraljevstvo i njegovo svećeništvo trajat će do svršetka svijeta. Zato se uvijek možemo osloniti na njegovo obećanje: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“
Osnaženi tom sigurnošću, živimo životom milosti i nalazimo snagu prenositi istinu bez ikakva iskrivljavanja.
Poniznost i velikodušnost – kreposti apostolata
Danas, na blagdan Pohođenja, zajedno s našom nebeskom Majkom pjevamo veličanstveni Magnificat. Promotrimo li ga pažljivije, u njemu otkrivamo dvije kreposti koje se divno nadopunjuju: velikodušnost i poniznost.
Upravo su nam te dvije kreposti danas osobito potrebne.
Poniznost je tim važnija što moramo uvijek ostati svjesni da smo samo oruđa. Bez dragoga Boga ne možemo učiniti ništa; od njega moramo sve očekivati.
Nadbiskup Marcel Lefebvre jednom je rekao da članovi Bratstva uvijek moraju u temelju svoga misionarskog i apostolskog djelovanja imati duboko uvjerenje da su samo beskorisne sluge; da bi naš Gospodin mogao vrlo dobro i bez njih, ali da ih ipak želi upotrijebiti te da je to čast koju ničim nisu zaslužili.
Moramo uvijek ostati u toj dubokoj svijesti o vlastitoj ništavnosti i Božjoj svemoći, polažući svoje pouzdanje jedino u njegovu milost. Apostolat je, u svojoj biti, nadnaravno djelo milosti. Zato trebamo ostati ponizni, ostati na svome mjestu i biti svjesni da smo slabi, siromašni i grešni.
Ali ta nas svijest, u isto vrijeme, ne smije spriječiti da činimo velike stvari za dragoga Boga, da se posvetimo Crkvi, prenosimo istinu i borimo za očuvanje Tradicije.
Velikodušnost nam pokazuje da je Bogu sve moguće, jer je Bog svemoguć i upravlja svim stvarima prema svojem mudrom naumu. Velikodušan čovjek poduzima velika djela i odvažuje se na velike stvari.
Ako je pritom i ponizan, osobito je prikladan za izvršenje tih djela, jer sve svoje pouzdanje polaže u Boga. Bilo bi pogrešno pouzdavati se u samoga sebe i u vlastite snage, jer Isus kaže: „Bez mene ne možete učiniti ništa.“
Velikodušan čovjek stoga svoje velike pothvate ne temelji na ljudskim sredstvima, nego na pomoći svemogućega Boga.
Nastavimo, dakle, svoj put s pouzdanjem, poniznošću i velikodušnošću, stavljajući Krista sve više u središte svoga života i vjerno ustrajući u životu milosti.
Marija, djeliteljica svih milosti
Blagdan Pohođenja, koji danas slavimo, vodi nas k jednom od najljepših susreta u Evanđelju.
Izvana se čini da je riječ tek o običnom posjetu: Presveta Djevica Marija dolazi svojoj rođakinji Elizabeti. No, u skrovitosti se događa nešto čudesno. U utrobi svete Elizabete sveti Ivan Krstitelj biva očišćen od istočnoga grijeha.
Istodobno sveta Elizabeta prima Duha Svetoga i prepoznaje da je Otkupitelj već prisutan u utrobi Presvete Djevice Marije. Taj nam prizor otkriva jednu duboku istinu: Marija je Posrednica milosti.
U ovom događaju ona je posrednica milosti za svetu Elizabetu i svetoga Ivana Krstitelja, ali ona je mnogo više od toga: ona je Posrednica svih milosti.
Kao i svaka druga milost, tako je i milost biskupstva, primljena jučer, novim biskupima udijeljena po zagovoru Majke Božje.
Radost koju nam je ovih dana dano iskusiti doista je izvanredna. Rijetko je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. tijekom svoje povijesti doživjelo takav zanos i takvo jedinstvo.
Ono napokon ponovno raspolaže dovoljnim brojem biskupa, a to nas sve ispunja neizmjernom zahvalnošću.
Radost prožeta patnjom
S druge strane, postoji i stvarnost koja nam zadaje duboku bol. Prije godinu dana tisuće nas je hodočastilo u Rim kako bismo molili na grobovima svetih apostola, a danas nas neki nazivaju raskolnicima.
To nas, međutim, nikada neće spriječiti da činimo sve što je u našoj moći iz ljubavi prema Crkvi i iz ljubavi prema dušama. U ovoj teškoj situaciji želimo ostati čvrsto povezani s Crkvom Isusa Krista i svim svojim snagama raditi na njezinoj obnovi.
Povijest Crkve uči nas da su mnogi sveci trpjeli ne samo za Crkvu nego i od Crkve. To se na prvi pogled može učiniti smjelom tvrdnjom, ali to je stvarnost, a ujedno i veliko otajstvo. Zato nas ne treba čuditi što jučerašnja biskupska posvećenja nisu sa zadovoljstvom dočekali svi katolici svijeta.
Između gorke revnosti i lažnoga kompromisa
U ovom vremenu pomutnje moramo izbjegavati dvije krajnosti.
S jedne strane, čuvajmo se one gorke revnosti koju je naš zaštitnik, sveti Pio X., osudio već u svojoj prvoj enciklici. U tu opasnost upadamo kada se protiv zabluda borimo isključivo oštrim prijekorima i zajedljivom kritikom.
S druge strane, postoji opasnost sklapanja lažnih kompromisa. Pristaše takva stava više nastoje ugoditi ljudima nego Bogu; oni nisu nasljednici mučenika.
Krepost se nalazi između tih dviju krajnosti, u njihovoj pravednoj ravnoteži. Upravo je takvu ravnotežu sveti Pavao preporučio svome učeniku Timoteju kada mu je rekao: „uvjeravaj, kori, opominji…“ Ali odmah je dodao: „…sa svom strpljivošću.“
Odgajati svećenike za svetu žrtvu
Nakon događaja proteklih dana, prirodno se nameće pitanje: kako dalje? Ne znamo što nam budućnost nosi; ona je u Božjim rukama. Ali vrlo dobro znamo koje je naše poslanje.
Naša je glavna zadaća odgajati svete svećenike, revne i čvrsto ukorijenjene u katoličkom nauku, te raditi na njihovu posvećenju. Središte svega uvijek ostaje sveta misna žrtva, jer je svećenik prije svega ustanovljen upravo radi nje.
Dragi vjernici, i vas je Božja Providnost postavila svakoga na njegovo određeno mjesto. Ondje ste pozvani vjerno vršiti svoje svakodnevne staleške dužnosti, s najvećom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Upravo nas tom vjernošću u malim stvarima Bog pripravlja za velika poslanja.
Biskup ne prima puninu svećeništva radi sebe, nego radi spasenja duša. Jedno od njegovih najuzvišenijih poslanja jest prenošenje svećeništva. Novozaređeni svećenik prima vlast prinositi svetu Misnu Žrtvu i izgovarati riječi posvete, ali bez polaganja biskupovih ruku nijedan novi svećenik ne bi mogao vršiti otajstvo pretvorbe.
Tradicija je oganj koji treba prenositi
Tradicija znači prijenos; ona je prenošenje ognja. Pepeo je mrtav, taman, hladan, prljav i siv. Oganj donosi svjetlo i toplinu. Nije slučajno da je na dan Pedesetnice Duh Sveti sišao na apostole u obliku ognjenih jezika kako bi im udijelio svoje darove i svoje plodove.
Za nas u Bratstvu to znači da katoličku Tradiciju ne čuvamo iz puke nostalgije. Čuvamo je zato što budućim naraštajima želimo prenijeti katoličku vjeru, sakramente i tradicionalni nauk u svoj njihovoj autentičnosti.
Oganj mora nastaviti gorjeti u nama: vjera, misionarski duh i apostolski značaj Bratstva. Tako Svećeničko bratstvo sv. Pija X. mora nastaviti svoje poslanje. Tako ga je zamislio nadbiskup Marcel Lefebvre, koji je članove Bratstva izvorno nazvao „Apostolima Isusa i Marije“.
Radost se prenosi. Kao što su apostoli na dan Pedesetnice izišli iz dvorane Posljednje večere naviještati Evanđelje po svemu svijetu, tako smo i mi, svatko prema svome životnom staležu, pozvani biti svjedoci Isusa Krista.
Ljubav nas čuva od ravnodušnosti. Ona nas čuva od pepela kršćanstva koje je postalo tek izvanjski oblik te nam daje apostolski žar da uvijek ostanemo vjerni sinovi Katoličke Crkve.
Nemojmo se nikada zadovoljiti time da samo sačuvamo svetu Misu u njezinu tradicionalnom obliku. Potrebno je prenositi katoličku duhovnost, blago Tradicije i njezin duh. Blago koje zadržavamo samo za sebe nikome ne koristi; svjetlo stavljeno pod posudu nikoga ne rasvjetljuje; oganj koji se više ne hrani na kraju se ugasi, a tada Tradicija postaje pepeo.
Amen.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Izvor: https://fsspx.news/
