Riječ poglavara distrikta za mjesec srpanj 2026.
Velečasna subraćo, časna braćo i sestre u redovničkom staležu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!
Sv. Terezija od Isusa (Avilska, 1515. – 1582.) često je govorila svojim redovnicama da ne smiju umanjivati svoje želje: no apocar (ili acortar) los deseos. Upravo suprotno trebaju živjeti osobe posvećenoga života! Znak je napretka u našem odnosu s Bogom upravo to što taj odnos postaje sve dublji i postojaniji, što Bogu upućujemo sve veće – ne zahtjeve, nego molbe. I sam se toga uvijek iznova želim prisjećati.
U tom kontekstu pogledajmo riječi svetoga apostola Pavla u Poslanici Galaćanima (Gal 2,20): „Dok god živim (svaka je riječ ovdje važna!, op. a.) živim u vjeri u Sina Božjega koji me ljubio i predao sebe za mene.“ Upravo ta nevjerojatna izjava čini srž naše svakodnevne, praktične vjere. Bog je središte moga života; on je moje sve, on je ljubav, on je najdublji temelj i cilj moga bića.
Božja sveta volja
Želim tebe, samo tebe, jer ti si moje sve. A što to snažnije doživljavamo, to je bolji znak da počinjemo shvaćati duhovni život i Božji plan s nama. Tada postajemo i sve smireniji. Kakav je to mir – znati da me On ljubi, pa makar čamio u tamnici, makar me svi progonili i pogrešno shvaćali. Ali sveci su dobro znali što znači biti sam: usred svijeta osjećati se samim, raspetima s Raspetim. Znali su također da propter crucem venit gaudium – po križu dolazi radost – ona istinska radost koju može dati samo Bog.
Postati svet, postati krepostan
Početak Poslanice Efežanima svetoga Pavla donosi veličanstvene riječi:
„Sicut elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu ejus in caritate.“ – „Kao što nas izabra u njemu prije postanka svijeta da budemo sveti i neokaljani pred njim u ljubavi“ (Ef 1,4).
Bog nas je pozvao da postanemo sveti, da postanemo savršeni. To je temeljno za nas kršćane. Ali tada moramo gledati i na kreposti, na borbu za kreposti kroz duhovni boj, kroz kršćanski život u svakodnevici.
Sv. Toma Akvinski donosi nam jednostavan i divan nauk o krepostima, koji vrijedi za sva vremena. Čovjekovo dobro jest dobro razuma, a to dobro u svojoj biti posjeduje krepost razboritosti, koja je savršenstvo razuma. Pravednost ostvaruje to dobro; njezina je zadaća uspostaviti red razuma među ljudima. Ostale kreposti čuvaju i štite to dobro tako što uređuju strasti kako čovjeka ne bi odvratile od dobra razuma.
Među tim ostalim krepostima prvo mjesto zauzima jakost ili hrabrost, a zatim slijedi umjerenost (temperantia). Naime, važnije je ono što se odnosi na samu bit dobra nego ono što se odnosi na njegovo ostvarenje, a ostvarenje je opet važnije od njegova očuvanja, pod uvjetom da se uklone zapreke.
Stoga je među stožernim krepostima razboritost prva, pravednost druga, jakost treća, a umjerenost četvrta. Tako nam opći crkveni naučitelj, sv. Toma Akvinski, kaže da su pravednost i jakost uzvišenije kreposti od umjerenosti. No iznad svih njih stoje razboritost te bogoslovne kreposti vjere, nade i ljubavi.
Lažne ideje oduvijek postoje
Nasuprot ovomu pozitivnom pogledu na cjelokupno stvorenje pojavila se na Istoku poganska hereza manihejstva, koja zastupa podjelu stvorenoga svijeta: samo su duhovna stvarnost i duhovne sile dobre, dok su materijalna i tjelesna stvarnost zle.
Mnogi su kršćani bili zavedeni tim naukom. On se više puta uvukao u katolički život i oblikovao skupine onih koji su sebe smatrali „posve čistima“, a koje je Crkva uvijek iznova osuđivala kao heretike.
Pravi katolik uvijek promatra cjelokupno stvorenje s povjerenjem i zahvalnošću, kao dobro Božje djelo.
Objava govori jasnim jezikom: Bog ljubi sve što postoji i ne mrzi ništa što je stvorio. Otuda i poznata izreka: Omnis creatura Dei est bona – Sva su Božja stvorenja dobra. To bi trebalo biti čvrsto načelo našega života: svijet, cjelokupno stvorenje, dobro je i vrijedno ljubavi jer je Božje djelo.
Destruktivni egocentrizam
Ono što izopačuje dobrotu našega odnosa prema stvorenomu svijetu jest egocentrizam, odnosno stavljanje samoga sebe u središte stvorenja te promatranje i korištenje svega isključivo iz perspektive vlastite koristi i užitka izoliranoga ja. Sve stvarnosti, sve čovjekove sposobnosti i darovi mogu se promatrati i koristiti sebično. Tako od Boga stvorene naravne sile, odnosno ljudske strasti, kada njima upravlja egocentrizam, postaju poroci; kada pak postanu sredstvo ljubavi i sebedarja, nazivamo ih krepostima.
Te su suprotnosti dobro poznate: poniznost – prihvaćanje stvarnosti; oholost – kada naše ja sve privlači k sebi; čistoća – prihvaćanje spolnosti i uporaba spolne snage kao ljubavnoga predanja roditeljstvu; nečistoća – sebično zadovoljenje požude, pri čemu drugi postaje sredstvo vlastitoga užitka; naravni nagon za samoodržanjem, koji se ostvaruje jelom i pićem; proždrljivost – površno ugađanje vlastitim užicima.
Čak i na području duhovnih dobara čovjek može postati sebičan. Primjerice, može gomilati znanje kako bi uzdigao sebe, obogatio se ili postao moćniji. Sv. Toma Akvinski takvu je želju za znanjem nazvao curiositas, odnosno znatiželjom. Nasuprot tome, ljubav prema Božjoj istini i njegovu stvorenju naziva studiositas, to jest uređenom težnjom za znanjem. Jedna te ista strast može biti izopačena egocentrizmom te, umjesto da služi skladu, postati razorna.
Primijeniti načelo sv. Terezije od Isusa
Imajući pred očima svoj cilj, učinimo sve što možemo, sve što je u našoj moći, a zatim živimo potpuno od Božje milosti i neprestano molimo Boga za svu pomoć potrebnu da taj cilj postignemo. Budimo velikodušni i molimo za ustrajnost do kraja! Zbog naše sklonosti egocentrizmu svi se moramo truditi nadvladati tu sklonost i svoje srce uvijek iznova otvarati sebedarju. Sv. Pavao nas u Prvoj poslanici Korinćanima potiče: „Dakle, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju“ (1 Kor 10,31).
Zato postoji temeljna duhovna vježba mrtvljenja – mrtvljenje sebičnosti, odnosno svjesnoga i namjernoga egocentrizma, mrtvljenje one sklonosti koja apsolutizira vlastito ja te vidi i uzvisuje jedino sebe. Druga takozvana mrtvljenja sastoje se u odricanju od nečega što je samo po sebi dobro, ali nas može zatvoriti u nas same i odvojiti od cjeline. Ona zapravo ne uništavaju ništa dobro; ona su prije svega vježba, odgoj i askeza u službi unutarnjega reda, sklada među različitim naravnim silama te mira sa samim sobom, s bližnjima i s Bogom. Razumljivo je stoga da su duhovna mrtvljenja važnija od tjelesnih, primjerice od posta.
Na kraju se prisjetimo da je najučinkovitije mrtvljenje sebičnosti osobni križ koji Bog svakomu od nas daje u životu, kao da ga je skrojio upravo po našoj mjeri. Taj nas križ sjedinjuje s otkupiteljskim djelom Isusa Krista i s našim potvrdnim odgovorom na Božje djelo stvaranja.
Stoga nikada nemojmo umanjivati svoje želje, svoje molitve Bogu, ono što nosimo u dubini svoga srca. Budimo, sa svoje strane, vjerni u malim stvarima svakodnevnoga života, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je bitno želimo li biti ugodni Bogu.
Ljeto i odmor
Iz godine u godinu rado ponavljam svoj poziv da tijekom ljetnih mjeseci pronađemo istinski odmor za dušu i tijelo u kršćanskom duhu. Ne zaboravite na to! Pomažimo jedni drugima izići iz užurbanoga kotača 21. stoljeća. Odlazimo često u prirodu i divimo se veličanstvenosti Božjega stvorenja! Posjećujmo lijepe crkve naše domovine i brojna marijanska hodočasnička svetišta!
S mojim svećeničkim blagoslovom!
p. Johannes Regele
Jaidhof, 1. srpnja 2026., blagdan Predragocjene Krvi Kristove
Izvor: https://fsspx.at/
