Christus Rex br. 44: Biskupska posvećenja 2026. za budućnost Crkve

Predstavljamo 44. broj službenoga glasnika FSSPX-a “Christus Rex” (treći u 2026. godini, mjesec listopad), posvećen izvještaju o proteklim biskupskim posvećenjima 2026. godine.

Novi broj glasnika dostupan je u kapelama Bratstva u Hrvatskoj. Cjelovita PDF verzija dostupna je na ovoj poveznici.

Glasnik nema prodajnu cijenu, no bit ćemo zahvalni za svaki prilog kako bi se pokrili troškovi tiska i poštarine te omogućili daljnji projekti tiskanih izdanja!

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte: info@fsspx.hr

Sadržaj:

Predgovor: Četiri nova biskupa – znak nade za Tradiciju

Izjava Generalne kuće FSSPX-a nakon biskupskih posvećenja

Propovijed generalnog poglavara prigodom biskupskih posvećenja

„Habetis mandatum apostolicum?“ | Proglas pročitan prije biskupskih posvećenja

Propovijed biskupa Michaela Goldadea prigodom Večernje

Pismo Svetom Ocu u vezi s Dekretom Dikasterija za nauk vjere

„Ostanimo postojani, ostanimo u molitvi i vjerujmo da će istina opstati“

Ni raskolnici, ni neposlušni

Svećenička ređenja u Zaitzkofenu 2026.: za Crkvu zaređeno pet novih svećenika

Predgovor: Četiri nova biskupa – znak nade za Tradiciju

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

1. srpnja 2026. ostat će zauvijek upisan u povijest Tradicije kao jedan od velikih i radosnih dana. U svečanom ozračju, pred mnoštvom svećenika, redovnika i vjernika iz različitih krajeva svijeta, četvorica kandidata posvećeni su za biskupe. Četiri nova biskupa pridružila su se tako apostolskom nasljeđu koje je kroz teška desetljeća čuvalo i prenosilo ono što smo od Crkve primili: katolički nauk, svećeništvo i bogoslužje

Bio je to događaj koji nadilazi samu činjenicu četiriju biskupskih posvećenja. U njemu smo mogli prepoznati nešto od posebne Božje providnosti nad djelom Tradicije. Ono što je nekoć izgledalo kao malo stado, izloženo pritiscima, nerazumijevanju i protivljenju, danas je velika obitelj raširena po čitavom svijetu. A upravo u trenutku kada su se nad Tradicijom ponovno nadvili novi oblaci, Gospodin joj je dao snažan znak ohrabrenja.

Posebno je bilo dojmljivovidjeti jedinstvo koje je pratilo ovaj događaj. Svećenici i vjernici, različitih naroda, jezika i životnih okolnosti, okupili su se oko istog oltara, iste vjere i iste svete Mise. To jedinstvo nije bilo tek plod ljudske organizacije ili zajedničkih simpatija. Ono je pokazalo da nas istinski povezuje nešto mnogo dublje: ista katolička vjera i ista želja da ostanemo vjerni onome što smo primili od Crkve. U vremenu kada se toliko toga u Crkvi i društvu nastoji razdijeliti, zbuniti i relativizirati, takvo jedinstvo predstavlja dragocjen nadnaravni znak.

Posebna je radost što je i lijep broj naših vjernika iz Hrvatske i Slovenije mogao osobno sudjelovati u ovoj velikoj svečanosti. Za mnoge od njih to nije bilo samo putovanje na jedan crkveni događaj, nego hodočašće i prilika da vlastitim očima budu svjedocima trenutka koji će ostati zapisan u povijesti Tradicije. Stajati zajedno s tisućama drugih vjernika, sudjelovati u istoj svetoj Misi i nazočiti podjeli biskupstva četvorici novih biskupa bilo je milosno iskustvo koje će mnogi zasigurno dugo nositi u srcu.

Ipak, sama se svečanost nije odvijala bez poteškoća. Tijekom obreda nad mjestom posvećenja nadvila se snažna oluja koja je poremetila njegov tijek i prisutne suočila s nepredviđenim okolnostima. Kiša, vjetar i nevrijeme nakratko su prekrili svečano ozračje događaja. No upravo je ta oluja, gledana u svjetlu svega što se danas događa oko Tradicije, gotovo sama po sebi postala simbolična.

Zar se i mi ne nalazimo u svojevrsnom vremenu oluje? Nad Tradicijom se ponovno nadvijaju oblaci. Glasovi protivljenja postaju snažniji, pritisci se pojačavaju, a nastoji se ograničiti ili ukloniti ono što je desetljećima, unatoč svim poteškoćama, nastavilo živjeti. Ponekad se može činiti da je oluja toliko snažna da će poremetiti put kojim smo krenuli. Ipak, kao što se i ona oluja 1. srpnja pokazala prolaznom, tako ni sadašnje teškoće nisu posljednja riječ.

Oluja je prošla, a nakon nje ponovno je zasjalo sunce. U tome možemo prepoznati lijepu pouku. Oluja je doista poremetila tijek obreda, ali ga nije zaustavila. Svečanost je nastavljena, biskupska su posvećenja izvršena i ono zbog čega su se vjernici okupili ostvareno je. Vjetar može pomaknuti vanjske stvari, kiša može otežati hod, oblaci mogu na neko vrijeme zakriti sunce – ali ne mogu promijeniti njegovu putanju niti ga ugasiti.

Tako i protivljenje Tradiciji može donijeti stvarne teškoće. Može otežati njezin život i djelovanje, može zbuniti pojedine duše, može privremeno poremetiti ono što se činilo sigurnim. Ali upravo činjenica da se Tradicija i nakon tolikih desetljeća ponovno nalazi pred novim izazovima svjedoči koliko je njezin život duboko ukorijenjen. Ono što je doista mrtvo ne treba toliko suzbijati.

Zato nas današnje teškoće ne smiju učiniti malodušnima. One nas trebaju učvrstiti u vjernosti. Ne smijemo dopustiti da nas protivljenje učini ogorčenima, niti da nas nepravda odvede u malodušnost. Naprotiv, svaki novi pritisak treba nas podsjetiti na ozbiljnost našega poziva: biti vjerni. Vjerni svetoj Misi, katoličkom nauku, vjerni Crkvi i njezinoj dvotisućljetnoj Predaji. I, iznad svega, vjerni našemu Gospodinu Isusu Kristu.

Jer Tradicija ne živi od ljudske snage. Da je opstala samo zahvaljujući ljudskoj upornosti, odavno bi nestala. Preživjela je desetljeća protivljenja, progona, poruga i pritisaka jer ono što čuva nije ljudska novotarija, nego ono što je Crkva kroz stoljeća primila, vjerovala, slavila i prenosila. Njezina snaga stoga nije u brojnosti, organizaciji ni ljudskom utjecaju, nego u istini kojoj služi.

Četiri nova biskupa zato nisu samo razlog za slavlje. Oni su i poziv na veću odgovornost. Biskupsko posvećenje nije cilj, nego sredstvo za služenje Crkvi i spasenju duša.

Ovaj povijesni događaj stoga ne želimo promatrati samo kao lijep trenutak iz prošlosti. Želimo ga primiti kao milost i kao poziv. Ako nam je Gospodin dao ovaj veliki dar, onda od nas očekuje i veću vjernost. Ako nam je dao četiri nova biskupa, onda od nas traži da još ozbiljnije molimo za svetost svećenika, za nova duhovna zvanja i za obraćenje duša.

Neka nam zato 1. srpnja 2026. ne ostane samo u sjećanju kao dan velikoga slavlja. Neka bude dan koji će nas podsjećati da se Božje djelo nastavlja i onda kada ljudima izgleda da je sve protiv njega.

Oluja može doći. Može potresti, uznemiriti i privremeno poremetiti tijek događaja. Ali ona prolazi, a sunce ponovno izlazi. U vremenu kušnje ne trebamo se pitati koliko će trajati oluja. Trebamo se pitati jesmo li mi spremni ostati vjerni dok traje.

A ako ostanemo vjerni, možemo s pouzdanjem gledati u budućnost. Jer Crkva pripada Kristu i vrata paklena neće je nadvladati.

Sa svećeničkim blagoslovom,

p. Marko Tilošanec

Spomen rana sv. Franje, 17. rujna 2026.