Duh Asiza i dokument Mater Populi Fidelis
Dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji,
prije četrdeset godina papa Ivan Pavao II. sazvao je u Asiz predstavnike svih religija na susret koji će ostaviti dubok trag u dušama i postati pogubnim uzorom za čitav niz ekumenskih susreta koji će se ponavljati tijekom sljedećih godina. Najstariji među nama možda se sjećaju jednoga osobito znakovitog događaja: skupina hodočasnika iz južne Italije stigla je u Asiz noseći kip Gospe Fatimske, ne shvaćajući sasvim što će se ondje dogoditi… Organizatori susreta udaljili su ih jer bi prisutnost toga kipa ometala nesmetano odvijanje predviđenih obreda.
Prije godinu dana, 4. studenoga 2025., Dikasterij za nauk vjere objavio je tekst koji je izazvao brojne reakcije jer je izričito zatražio od kršćanskoga puka da izbjegava nazive Suotkupiteljica i Posrednica svih milosti kada se govori o Presvetoj Djevici Mariji. Ti se nazivi sada smatraju neprikladnima, netočnima i, nadasve, nedostatnima za primjereno izražavanje katoličke dogme onako kako se ona danas shvaća i ponovno promišlja.
Taj pogubni tekst, razoran kako po svojem sadržaju tako i po neizbježnim pastoralnim posljedicama, ipak je neizravno mogao proizvesti jedan pozitivan učinak: ponovno je osvijetlio važnost formula i naslova. Naime, modernističko shvaćanje, koje čin vjere nastoji svesti na osobno i intimno iskustvo Boga, dovodi do prezira prema formulacijama, pod izlikom da se vjera ne može svesti na konkretne, „tehničke” izraze niti njima ograničiti jer oni po svojoj naravi nisu sposobni izraziti proživljeno iskustvo.
Stoga bismo željeli iskoristiti tužnu obljetnicu međureligijskoga susreta u Asizu i objavljivanja dokumenta Mater Populi Fidelis kako bismo razmatrali jedan vrlo lijep naslov koji liturgija pripisuje Presvetoj Djevici Mariji: Ona koja sama pobjeđuje sva krivovjerja. „Raduj se, Djevice Marijo, jer si Ti sama pobijedila sva krivovjerja u cijelome svijetu.”
Kako opravdati takav naslov? Zbog čega nam Crkva, čak i u svojoj liturgiji, želi ponuditi takvu sliku Marije? Na prvi pogled čini se da taj naslov nema izravne veze ni s njezinim božanskim majčinstvomni s njezinim trajnim djevičanstvom.
Kako bismo razumjeli ljepotu i dubinu toga naslova te shvatili njegovo puno značenje, moramo se vratiti samomu izvoru nadnaravnoga života: Božjemu životu, koji On po svojoj volji priopćuje dušama po milosti. U tom ćemo svjetlu moći razumjeti jedinstveno mjesto Presvete Djevice Marije, u kojoj to sudjelovanje u božanskom životu postiže neusporedivu puninu.
Što je božanski život?
Uđimo malo u teologiju i pokušajmo na nekoliko trenutaka proniknuti u vječnost. Božanski je život najjednostavnija stvar koja postoji; pa ipak, ta je jednostavnost toliko duboka da je ne možemo potpuno shvatiti.
U vječnosti Bog vrši jedan jedini, jedinstveni čin: neprestano promatra sama sebe. Promatra svoje Biće, promatra njegovu beskonačnu savršenost – jer takvo je njegovo Biće: beskonačno savršeno. To promatranje njegova vrhovnog Bića tvori sam njegov život: kada Bog ne bi tako živio, jednostavno više ne bi bio Bog.
A tu beskonačnu savršenost koju promatra, promatra savršeno: njegov božanski razum promatra njegovo božansko Biće i potpuno ga obuhvaća jednim jedinim činom promatranja, savršeno istinitim i uvijek istovjetnim samomu sebi. Tako, savršeno spoznajući svoje božansko Biće, promatra sama sebe kao vrhovnu Istinu.¹
Nadalje, promatrajući sama sebe kao vrhovnu Istinu, Bog promatra sama sebe i kao vrhovno Dobro. Istinito i Dobro, naime, označavaju jednu te istu stvarnost promatranu s dvaju različitih vidika.² Ako je Bog vrhovno Biće i vrhovna Istina, onda je nužno i vrhovno Dobro. Promatrajući sama sebe kao vrhovno Dobro, Bog savršeno ljubi sama sebe. Kada ne bi bilo tako, Bog više ne bi bio Bog.
Ukratko, božanski život nije ništa drugo doli čin promatranja i ljubavi kojim Bog, promatrajući sama sebe istodobno kao vrhovnu Istinu i vrhovno Dobro, savršeno uživa u samome sebi.
Premda je tako sam sebi dostatan, Bog je slobodno odlučio drugima priopćiti nešto od svojega Bića i savršenstva. Dobrota je, naime, po svojoj naravi sklona priopćavati se drugima, darivati samu sebe. U slučaju Boga, vrhovne Dobrote, taj slobodni dar samoga sebe izvan sebe imao je za predmet stvorenja, a osobito neka stvorenja kojima Bog neće priopćiti samo nešto od svojega Bića i savršenstva, nego nešto od svojega vlastitog života.
Bog priopćuje svoj život dušama tako što im se daje spoznati
Kada smo postavili te temeljne pretpostavke, lako je razumjeti da Bog, kako bi duši priopćio određeno sudjelovanje u svojem božanskom životu, najprije joj daje da spozna nešto od sebe. Upravo zato da bi je oživio i učinio dionicom onoga promatranja samoga sebe koje tvori njegov vlastiti život, Bog „se otkriva” (objavljuje) pod velom vjere.
Duša prosvijetljena vjerom može spoznati Boga te ga, spoznavši ga, ljubiti i služiti mu. Zato je vjera nužna. Nemoguće je, naime, ljubiti Dobro i prionuti uz njega ako se to Dobro prethodno ne spozna. Nitko ne ljubi niti želi ono što ne poznaje.
Ta se Objava neće ograničiti na to da nam omogući spoznati Božja savršenstva. Ona će nas uvesti još dublje u intimnost njegova života otkrivajući nam otajstvo koje naš razum, prepušten samomu sebi, nikada ne bi mogao otkriti: taj jedinstveni božanski život jest život triju različitih Osoba – Oca, Sina i Duha Svetoga.
U životu Presvetoga Trojstva Otac, spoznajući sama sebe, vječno rađa svoju Riječ, savršeni izraz božanske Istine, „odsjev slave i otisak bića njegova” (Heb 1, 3). Sin je, dakle, ta Riječ u kojoj se odražava Otac i koja izražava vječnu Istinu. A od Oca i Sina vječno proizlazi Duh Sveti, subsistentna Ljubav.
Upravo u tom trojstvenom životu Bog želi da sudjelujemo. Iz te želje za posvećenjem duša proizlazi postupna Objava Staroga zavjeta, a nadasve njezino dovršenje dolaskom na zemlju Riječi Božje, vrhovne utjelovljene Istine. Budući da je Bog postao čovjekom, tko god promatra našega Gospodina, po njegovu čovještvu promatra samoga Boga: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (Iv 14, 9); a tom spoznajom Oca po Sinu stječe pristup vječnom životu: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga pravoga Boga, i koga si poslao, Isusa Krista” (Iv 17, 3).
Ova je točka presudna: spoznaja našega Gospodina, utjelovljene Riječi, postala je ovdje na zemlji nužnim sredstvom za intimnu spoznaju Boga. Samo po čovještvu utjelovljene Riječi ljudi mogu pristupiti trojstvenomu životu i promatrati Boga: „Boga nitko nikada nije vidio: jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio” (Iv 1, 18); i stoga: „Vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine” (Iv 1, 14).
Dakako, Bog se daje spoznati bez ikakve mogućnosti pogreške: kada bi, što je nemoguće, Bog objavljujući se pomiješao Istinu s nekom zabludom, učinio bi posvećenje duša nemogućim. Ipak, vjera uvijek zadržava element nejasnoće: na ovoj zemlji Boga spoznajemo kroz koprenu. Ta će se koprena podignuti u vječnosti, gdje će spoznaja svojstvena vjeri ustupiti mjesto blaženom gledanju: naša će nadnaravna spoznaja Boga tako prijeći iz nesavršenoga načina u savršeni; vjera prethodi gledanju i postoji zato da nas za njega pripravi i k njemu dovede.
Ako, dakle, Bog posvećuje duše i daje im život sredstvima koja smo upravo ukratko opisali, koliki mora biti stupanj spoznaje te vrhovne Istine u duši Presvete Djevice Marije?
Vidjet ćemo da to promatranje Istine u Mariji odgovara, kao prvo, stupnju punine milosti koju je primila, kao drugo, njezinu božanskom majčinstvu i, konačno, njezinu posebnom poslanju opće Posrednice, koje uključuje zadaću da svim dušama priopćuje intimnu spoznaju svojega Sina, pravoga Boga i pravoga čovjeka.
Promatranje Istine u Mariji, punoj milosti
Očito je da Marijina svetost podrazumijeva u njoj stupanj promatranja Istine koji je nama nezamisliv. Budući da je očuvana od istočnoga grijeha i njegovih rana, u njoj ne postoji opasnost od zablude. U njezinu razumu nema nikakve obmane, nikakva pogrešna ili ishitrena suda. Nijedna neuredna strast ne remeti niti zamagljuje njezino opažanje istine. Njezino promatranje Istine ne nailazi ni na kakvu zapreku.
No, prije svega, njezina čistoća daje njezinu razumu neusporedivu sposobnost prodiranja u vječne istine, sposobnost koju dodatno osnažuje nezamisliva prisutnost nadnaravnih darova Duha Svetoga u njezinoj duši: darovi razuma i mudrosti osobito joj omogućuju da promatra božanske Istine na višem stupnju nego serafini i kerubini. Ona je Prijestolje Mudrosti.
Zbog punine milosti njezina se duša nalazi u posve povlaštenom i jedinstvenom položaju. Grijeh i zabluda dvije su stvarnosti koje bi na ovaj ili onaj način ometale njezino savršeno promatranje, a posljedično i njezino savršeno sjedinjenje s Bogom i njezinu svetost. I kao što njezinu dušu ne može dotaknuti ni najmanja sjena grijeha, pa čak ni najmanja nesavršenost, tako ni njezin razum ne može dotaknuti ni najmanja sjena zablude.
To Marijino savršeno prianjanje uz Istinu omogućuje nam da razumijemo i neusporedivo savršenstvo njezine slobode. „Istina će vas osloboditi” (Iv 8, 32): nikada se ta riječ našega Gospodina nije tako savršeno ispunila ni u jednom čistom stvorenju kao u njegovoj Majci. Prava se sloboda, naime, ne sastoji u mogućnosti odvraćanja od dobra, nego u sposobnosti da se u dobru krećemo bez zapreke. Budući da njezinu volju nije ometala nikakva sklonost grijehu te da njezina spoznaja Istine i njezino prianjanje uz Dobro nisu nailazili ni na kakvu prepreku, i sama je njezina sloboda postigla jedinstveno savršenstvo. Njezina bezgrešnost nije umanjila slobodnu volju, nego joj je, riječima p. Garrigou-Lagrangea, dala „punu slobodu u području moralnoga dobra, bez ikakve sklonosti zlu”.³ Njezina je sloboda tako, poput slobode njezina božanskoga Sina, bila najčišća slika Božje slobode.
Majka Božja, promatračica utjelovljene Riječi
Moramo imati na umu da promatranje o kojem govorimo, budući da je sredstvo kojim Bog priopćuje svoj vlastiti život, nije ograničeno na promatranje i divljenje istinama koje se promatraju: samo to promatranje postupno preobražava duše prema uzoru onoga što promatraju. Drugim riječima, Bog po kršćanskom promatranju postupno suobličuje duše i preobražava ih u sliku Isusa Krista. Upravo u tom smislu sveti Pavao uči da „pravednik živi od vjere” (Rim 1, 17).
Duša koja je više od bilo koje druge neprestano živjela pod utjecajem vjere, promatrajući našega Gospodina, jest duša Presvete Djevice Marije. Jedinstvena i posebna sposobnost Bezgrješne da promatranjem pronikne u Istinu ne počiva samo na neusporedivim darovima koje je primila, a koji joj omogućuju sposobnost intuitivne spoznaje veću od one anđela. Postoji još jedan jednako važan čimbenik koji je stavlja u posve povlašten položaj: njezin izravan i jedinstven odnos s čovještvom našega Gospodina Isusa Krista, koji proizlazi iz njezina božanskoga majčinstva.
Ne zaboravimo da je to čovještvo, sjedinjeno s Riječju, sredstvo kojim je Otac odlučio ostvariti puninu Objave. Presveta Djevica Marija utoliko je intimnije sjedinjena sa samim predmetom svojega promatranja što je ta utjelovljena Riječ doista njezin Sin, a ona doista njegova Majka. Ta je bliskost dosegnula posve neusporediv stupanj činjenicom da je čovještvo našega Gospodina, u svojoj tjelesnoj sastavnici, poteklo isključivo od Presvete Djevice Marije. Prema tome, u povijesti nikada nije postojao niti će ikada postojati dublji odnos između majke i sina od onoga koji sjedinjuje Mariju i Isusa.
Bez straha od pretjerivanja možemo ovdje povući prilično dojmljivu usporedbu između vječnoga rađanja Riječi i rađanja našega Gospodina u vremenu. Kao što Otac u vječnosti, promatrajući Riječ, govori: „Ti si Sin moj, danas te rodih” (Ps 2, 7) – pri čemu „danas” označava samu vječnost – tako i naša Gospa, promatrajući našega Gospodina, može mu neprestano govoriti: „Ja sam tvoja Majka, rodila sam te u vremenu.” Parafrazirajući Vjerovanje, sveti Lav Veliki vrlo lijepim i doista izvornim izrazom sažima jedinstvenu srodnost između čovještva našega Gospodina i Marije: „istobitan svojoj Majci” (Propovijed 30, 6).
Osim toga, Marija je trideset godina pred očima imala to čovještvo sjedinjeno s Riječju, poput božanskoga prozora širom otvorenoga pred njezinom dušom. Svima nam je poznato da je naš Gospodin želio trideset godina svojega života provesti u skrovitosti kako bi nam pokazao prvenstvo kontemplativnoga života nad djelatnim životom. No, još jedan jednako dubok razlog objašnjava te duge godine u Nazaretu: dati Mariji vremena da u neusporedivoj prisnosti promatra utjelovljenu Riječ čija je bila Majka. Zašto? Zacijelo zato da bi se sve više posvećivala i preobražavala u njegovu sliku. Ali i zato da bi, hranjena promatranjem utjelovljene Istine, potom mogla njome oživljavati Crkvu.
Marija dušama prenosi život koji je primila
Ta neusporediva spoznaja utjelovljene Riječi nije, naime, bila namijenjena tome da ostane osobna povlastica Djevice Marije. Punina milosti koju je primila bila je usmjerena i na njezino poslanje opće Posrednice: ona koja je primila Krista i dala ga svijetu ostaje, u potpunoj ovisnosti o svojem Sinu, sjedinjena s njim u prenošenju plodova Otkupljenja dušama.
Budući da nadnaravni život ovdje na zemlji započinje spoznajom Boga pod velom vjere, Marijino se posredništvo ponajprije ostvaruje upravo na tom području. Budući da je Isusa Krista upoznala kao nijedno drugo stvorenje, ona rađa svoju djecu za život vjere: uvodi duše u spoznaju svojega Sina, učvršćuje ih u Istini koju On objavljuje i uči ih da sve dublje prodiru u njezina otajstva.
Naša je Gospa tako trebala novorođenoj Crkvi priopćiti ne samo plod svojega promatranja nego, u određenom smislu, i sam čin – mogli bismo reći metodu – toga promatranja, koje je trebalo postati nutarnjim načelom života Crkve. Naime, bilo da je duhovno, liturgijsko ili doktrinarno, djelovanje Crkve uvijek se svodi na jedan te isti čin promatranja, čija je svrha posvećivati duše i pripravljati ih za blaženo gledanje. Naša je Gospa u tom pogledu trebala postati arhetip kršćanske duše.
No Marijino majčinsko poslanje tu ne završava: budući da mu je cilj pobuditi vjeru u dušama, ona ne može ostati ravnodušna prema potrebi obrane Istine. Budući da joj je povjerena zadaća voditi duše u Život vodeći ih svojemu Sinu, mora ih također bezuvjetno čuvati od svega što zamagljuje njihovu spoznaju Isusa Krista i odvraća ih od Njega. Zabluda na tom području, naime, postavljajući se između razuma i božanske Istine, pogađa nadnaravni život u samome njegovu izvoru.
Zabluda je neprijatelj kontemplacije, a time i posvećenja
Važno je potpuno shvatiti nužnost kontemplacije kao temelja duhovnoga života. U modernističkom shvaćanju čin se vjere u biti svodi na nutarnje i osobno iskustvo Boga, praktično odvojeno od izvanjskoga sadržaja Objave: takvo shvaćanje čini neshvatljivim i beskorisnim sve ono što smo upravo opisali.
Osvijetlimo tu poteškoću konkretnim primjerom. Ako više ne vjerujemo jasnim i nedvosmislenim riječima da je sveta Misa obnova Žrtve Križa koja se uprisutnjuje na oltaru, naše će se promatranje i naše shvaćanje toga sakramenta promijeniti. Posljedično će se promijeniti i naš način molitve, služenja Mise ili sudjelovanja na njoj. Dugoročno će se promijeniti i samo naše shvaćanje Žrtve Križa jer će čin koji je obnavlja na neki način biti izobličen u svojem značenju i u našem razumijevanju. Konačno će se promijeniti i sam pojam Otkupljenja, osobito u njegovoj okajničkoj i pomirbenoj dimenziji.
Isti se mehanizam pojavljuje svaki put kada se neka objavljena istina zamagli ili oslabi: promatranje biva pogođeno, a zatim i sam kršćanski život. To se zapravo podudara s onim što se dogodilo u općoj Crkvi s novom Misom. Taj bi se primjer lako mogao proširiti na gubitak vjere u Kristovo kraljevanje i njegova neotuđiva javna prava, ili pak u apsolutnu nužnost da se za spasenje ide po našem Gospodinu, što je dovelo do današnje raširene prakse štetnoga ekumenizma.
Majka naših duša, Djevica Marija, u svojoj je biti protivnica ekumenizma
Tako se jasno pokazuje da Presveta Djevica Marija, arhetip kršćanske duše i Majka nadnaravnoga života, mrzi zabludu kao što mrzi grijeh. Njezino se poslanje ne sastoji samo u tome da bude uzor kršćanskoga života, nego i u tome da bude Majka koja dušama priopćuje taj život i štiti ga u njegovu razvoju.
Od čega ga mora štititi? Od svega što ga ometa, ranjava ili uništava: od krivovjerja i grijeha. Tada dublje razumijemo što znači satirati glavu Zmiji, onoj koja je „čovjekoubojica od početka” (Iv 8, 44) i neprijateljica Života. Ondje gdje Sotona širi smrt lažju i grijehom, Marija štiti život vodeći duše Istini i milosti.
Satirati glavu Zmiji stoga znači i uništavati njezine laži: sve one zablude koje dušama priječe da spoznaju božansku Istinu u njezinoj punini, promatraju njezinu Ljepotu i pripravljaju se da je vječno posjeduju. Sotona, naime, svim svojim djelima slijedi jedan te isti naum: odvojiti razum od Istine kako bi dušu odvojio od Boga.
Presveta Djevica nikako ne može podnijeti da se njezin Sin, utjelovljena Istina, smatra jednim od putova koji vode Ocu; isto tako ne bi mogla podnijeti da se Istina i zabluda izjednačuju u ime ljudskoga dostojanstva i lažne slobode izbora između istine i laži. Nitko nije svjesniji od naše Gospe da bi dopuštanje dušama da biraju između Isusa i Barabe značilo obmanjivati ih i prezirati.
Nitko poput naše Gospe ne može učiniti svojima riječi kojima je naš Gospodin odgovorio Židovima: „Ovo je djelo Božje: da vjerujete u onoga koga je on poslao” (Iv 6, 29). Ona je na jedinstven način sjedinjena s tim djelom kao Majka Božja: po njoj Sin kojega je Otac poslao ulazi u svijet.
Zato je ona glas koji nedostaje na ekumenskim susretima: ona je nepoželjna; nju se ne može pozvati. Ona nosi poruku nespojivu s duhom Asiza: nepokolebljiv podsjetnik na isključiva prava Krista Kralja, njezina Sina, nad svim dušama – drugim riječima, na prava Istine pred zabludom i povlastice Crkve pred drugim religijama. Kada bi ondje mogla progovoriti, nužno bi podsjetila ljude, kao Majka i Kraljica, da se nalaze pred izborom: „Ili moj Sin ili drugi!”
Zato se među najljepšim i najslavnijim naslovima koje Mariji pripisuje liturgija – a time i Crkva – nalazi i ovaj: „Ona koja sama pobjeđuje sva krivovjerja”. Taj naslov divno pristaje onoj koja je primila poslanje i sredstva da u nama rodi božanski Život – samoga našega Gospodina – i da nas vodi prema svetosti.
Stoga upravo ona jedina, u sadašnjoj pomutnji harajućeg modernizma, može isprositi da naše duše budu sačuvane od zablude i ravnodušnosti – pri čemu je ravnodušnost ponekad ono što vodi u zabludu, a ponekad ono što iz nje proizlazi: najzreliji i najpogubniji plod duha Asiza. Samo naša Gospa može vratiti ljudske umove vječnoj Istini i obratiti ih omogućujući im da Boga spoznaju i klanjaju mu se „u duhu i istini” (Iv 4, 24).
Konačno, samo ona može ljudima Crkve vratiti revnost papa, mučenika i ispovjedalaca, spremnih na sve kako bi branili katoličku vjeru i svijetu očitovali njezinu čistoću: odraz same čistoće vječne Istine u vremenu i povijesti.
Bog vas blagoslovio!
Menzingen, 4. studenoga 2026.
don Davide Pagliarani
¹ Istina je savršena sukladnost razuma sa stvarnošću koju spoznaje. Moć Božjega razuma beskonačna je, kao što je beskonačna i stvarnost na koju se odnosi: samo Božje Biće. Zbog toga je Bog vrhovna Istina.
² Istinito je Biće ukoliko ga razum spoznaje; Dobro je Biće ukoliko ga volja želi ili posjeduje.
³ P. Réginald Garrigou-Lagrange, OP, The Mother of the Saviour and Our Interior Life, I. dio, II. pogl., čl. III., „Was Mary exempt from every fault, even venial?” (Golden Eagle Books, Dublin, 1948.), str. 74.
