Riječ poglavara distrikta za mjesec lipanj 2026.
Kako nestaje ozračje mlakosti
Časna subraćo, časna braćo i sestre u redovništvu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!
Radi spasenja svih ljudi Krist je pozvao apostole. Pozvao je obične ljude da ga slijede – ne da slijede neki nauk, ideju, program ili svjetonazor, nego da slijede njegovu osobu. Koliko samo ljudi ima potpuno pogrešno poimanje kršćanstva, kršćanskoga života, a osobito Crkve.
Mi slijedimo Isusa
Takvi učenici, koji su se vezali uz Isusovu osobu i to tako da su ostavili obitelj i zanimanje te se odrekli samih sebe, postali su temelj cijele Crkve. Oni svim kršćanima pokazuju što zapravo znači biti kršćanin: osobno se potpuno predati Kristu i dopustiti da nas Krist zahvati, kako to uvijek tako jasno naučava sveti apostol Pavao.
Nauk i ćudoređe usmjereni su prema njegovoj osobi, koju treba ljubiti, kako je i sam zatražio od svetoga apostola Petra: „Ljubiš li me?“ Nijedan drugi utemeljitelj religije nije to zahtijevao. Spasenje se ne postiže niti osvaja ljudskim naporima samosvladavanja ili samonadilaženja, nego predanjem ljubavi Kristu, koji čovjeka po milosti ucjepljuje u sebe sve do one poistovjećenosti s njime koja nas navodi da kažemo: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20).
Divan primjer prvih kršćana
Pridobivati druge ljude za Krista ne bi smjelo nikoga opterećivati niti voditi prisili. Presudno je zračenje Spasiteljeve ljubavi u nama. Glavna je zapovijed ljubav: prava ljubav prema Bogu, ispravna ljubav prema samome sebi i istinska ljubav prema bližnjemu. Prvi su kršćani bili pravi učenici i ribari ljudi, zahvaćeni Isusovom ljubavlju. Upravo je to dovelo do širenja kršćanstva. Njihova životna zadaća, njihov raison d’être, bila je privesti Kristu rodbinu, prijatelje i sugrađane. Takvi su tijekom stoljeća bili svi sveci i obnovitelji Crkve, jer su bili ispunjeni radošću koju su željeli podijeliti sa svima. Nema radosti samo za mene; istinska sreća uvijek želi postati srećom i radošću svih.
Pogledajmo malo dublje neke temeljne odlomke iz najljepših svjedočanstava rane Crkve – takozvane Poslanice Diognetu i Poslanice svetoga pape Klementa I. Korinćanima.
„Jer kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni po zemlji, ni po jeziku, ni po običajima. Ne prebivaju u vlastitim gradovima, ne služe se nekim posebnim jezikom niti vode neobičan život. (…) Nastanjuju gradove Grka i barbara, kako je kome dosuđeno, i prilagođavaju se mjesnim običajima u odijevanju, prehrani i načinu života, ali pritom pokazuju čudesan i općepriznato zadivljujući način građanskoga života. (…) U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Borave na zemlji, ali je njihovo građanstvo na nebu. Pokoravaju se postojećim zakonima, ali svojim životom nadvisuju zakone. Sve ljube, a svi ih progone. Ne poznaju ih, a ipak ih osuđuju; ubijaju ih, a oni oživljuju. Siromašni su, a mnoge obogaćuju; oskudijevaju u svemu, a u svemu obiluju. Preziru ih, a upravo se u tom preziru proslavljaju; grde ih, a oni se pokazuju pravednima. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju; rugaju im se, a oni iskazuju poštovanje. Čine dobro, a kažnjavaju ih kao zločince; kad ih osuđuju na smrt, raduju se kao da ih vraćaju u život. (…) Ukratko, što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu.“
(Poslanica Diognetu)
Treći nasljednik svetoga Petra piše Korinćanima:
„Tko ima ljubavi u Kristu, neka vrši Kristove zapovijedi. Tko može opisati sponu Božje ljubavi? Tko može izreći njezinu uzvišenu ljepotu? Visina do koje ljubav uzdiže neizreciva je. Ljubav nas sjedinjuje s Bogom, ljubav pokriva mnoštvo grijeha, ljubav sve podnosi, ljubav je u svemu dugotrpljiva; u ljubavi nema ničega niska ni ohologa. Ljubav ne poznaje razdore, ljubav se ne buni, ljubav sve čini u slozi. U ljubavi su svi Božji izabranici postigli savršenstvo; bez ljubavi ništa nije Bogu milo. Iz ljubavi nas je Gospodin prihvatio; zbog ljubavi koju je imao prema nama naš Gospodin Isus Krist, po Božjoj volji, predao je svoju krv za nas, svoje tijelo za naše tijelo i svoju dušu za naše duše.“
(Sv. Klement I., Prva poslanica Korinćanima)
Dakle, kršćanski poziv svakoga krštenika, prije svake daljnje konkretizacije, jest nasljedovanje Krista, to jest Bogočovjeka, utjelovljene Božje ljubavi, nasljedovanje toga znaka proturječja i toga sveprožimajućeg božanskog milosrđa. Pozvani smo slijediti Krista dvadeset i četiri sata na dan, tijekom cijeloga života.
Učiteljev poziv svima nama
„Pođi za mnom!“ – tako nas Krist poziva. „Pođi za mnom, čovječe razuma, računice i uspjeha“, rekao je nekoć cariniku. On ustade, ostavi sve i pođe za njim. I to se čudesno događalo uvijek iznova tijekom povijesti, a moglo bi se događati još češće. Jer Božji poziv nije samo riječ; on je i milost, odnosno sposobnost koju sam Bog stvara i daruje.
Imajmo hrabrosti slijediti Isusa
Ne postoji krivnja, ne postoji mračna prošlost, ne postoji teret grijeha, nema poročne navike niti nedostatka obrazovanja ili kreposti koje Kristova milost ne bi mogla preobraziti. Jer on sam je rekao da je došao pozvati grešnike – i to je naša nada – a ne pravednike kojima ne treba pouka. Zato će posljednji, kako je kasnije rekao, biti prvi, a oni koje svijet prezire nerijetko su upravo oni koje Bog izabire.
Svi smo na ovaj ili onaj način pozvani na to bezuvjetno nasljedovanje: većina nas ondje gdje se nalazi, na svom mjestu u obitelji i profesionalnom radu, a naravno i u posebnim zvanjima na svećeništvo ili redovništvo, koja su toliko važna za izgradnju Crkve.
Jednoga dana Krist prolazi pokraj nas i poziva: „Pođi za mnom!“ Njegova je riječ svemoguća, stvarateljska i spasonosna, tako da svi možemo reći svoje „da“. No potrebno je odlučiti se na predanje kako bismo se oslobodili svih navezanosti – na stvari, osobe te na unutarnje i vanjske okolnosti.
Zašto ovo pišem?
Moramo biti zahvalni i hrabro ići naprijed. Danas u Crkvi ništa nije potrebnije od ljudi koji su duboko shvatili što je kršćanski život: nasljedovanje Krista. Nevjerojatna masa mlakih katolika, katolika samo po krsnom listu, „administrativnih katolika“ i „odborskih“ katolika u službenim crkvenim strukturama guši istinsko kršćanstvo i razara Katoličku Crkvu, jer su oni u konačnici samo sljedbenici – a često i sljedbenici zla i zlih ljudi.
Potrebno je duboko obraćenje, a ono mora započeti od nas samih. Crkvi najviše pomažemo kada se doista obratimo i vjerno slijedimo Isusa. To je također temelj svećeničkih i redovničkih zvanja.
To uspavano i zamagljeno ozračje mlakosti mora nestati. Mlakost je ohlađena ljubav, služenje po dužnosti i propisu, ali i kraj istinskoga mira i radosti.
Važna sredstva za postizanje toga jesu ispovijed, duhovno vodstvo i duhovne vježbe, osobito ignacijanske duhovne vježbe.
Radujmo se dvama velikim blagdanima u mjesecu lipnju: Tijelovu i blagdanu Presvetoga Srca Isusova. Oba nas na osobit način pozivaju na nasljedovanje Krista. Molimo također idućih dana mnogo za nadolazeća sveta ređenja i za sve kandidate za sveti red!
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele
Jaidhof, 1. lipnja 2026.
Izvor: https://fsspx.at/
