Propovijed don Davidea Pagliaranija, generalnog poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X., održana prigodom biskupskih posvećenja u Écôneu 1. srpnja 2026.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Preuzvišeni biskupi, draga subraćo, drage sestre, dragi vjernici!
Konačno je stigao i ovaj dan. Kakva je radost vidjeti vas u tako velikom broju, pristigle sa svih krajeva svijeta!
Prije svega želim zahvaliti svima koji su velikodušno pridonijeli pripravi ovoga dana: svima koji su se požrtvovno pobrinuli za njegovu materijalnu organizaciju, svoj subraći koja su pripravljala srca, umove i duše za ovaj trenutak, te svima vama koji ste poput hodočasnika poduzeli trud da dođete ovamo na ovaj uistinu povijesni dan.
Očitovanje vjere
Što zapravo znači ovaj dan? Zašto smo ovdje? Kako trebamo razumjeti ova biskupska posvećenja?
Ona su događaj koji izaziva podjele, događaj pred kojim je nemoguće ostati ravnodušan. Što to znači za nas?
Prije svega, ova svečanost mora biti očitovanje vjere. To je od presudne važnosti.
Mi ne biramo u što ćemo vjerovati, a u što nećemo. Nemamo pravo vjeru mijenjati, preoblikovati, ponovno tumačiti ili preispitivati. Naša je dužnost jednostavno čuvati vjeru koju je Crkva oduvijek naučavala, ljubiti je, živjeti po njoj i prenositi je drugima.
Ako doista ljubimo Gospodina, dužni smo drugima prenositi dobra koja prije svega primamo po vjeri. Onaj tko više nema želju prenositi vjeru daje znak da ni sam više ne živi od vjere. Što je vjera više napadana i što više nestaje, to je ta dužnost hitnija, jer bez vjere nije moguće ugoditi Bogu, nije moguće ispravno živjeti niti postići spasenje. Zato danas posežemo za izvanrednim sredstvima, razmjernima toj izvanrednoj potrebi.
Lažna dilema: vjera ili Crkva
Neki bi mogli pomisliti da smo suočeni s izborom: biramo cjelovitost vjere, ali se odvajamo od Crkve. Kao da moramo birati između vjere i Crkve. Zar radi očuvanja vjere prekidamo zajedništvo s Crkvom?
To je lažna dilema.
Crkvi pripadamo prije svega po vjeri, potpunim ispovijedanjem vjere, potpunim ispovijedanjem vjere Crkve. Kao što narodu pripadamo zato što govorimo istim jezikom, dijelimo isti identitet i istu kulturu; kao što obitelji pripadamo zato što nosimo isto ime i živimo pod istim krovom, tako i Crkvi pripadamo zato što ispovijedamo istu vjeru.
Zato je to lažna dilema na koju ne možemo pristati. Nitko ne može birati između vjere i Crkve. Želimo vjeru Crkve kako bismo ostali u Crkvi. Želimo Crkvu po vjeri i u vjeri.
Vrlo je važno to razumjeti, pa i onda kada oni koji su pred nama to ne žele razumjeti. Ovdje nije riječ o mišljenju, osjećaju ili osobnom izboru. Riječ je o nužnosti.
Optužuju nas da ne ljubimo Papu i da ga ne poštujemo. Ali upravo zato što iskreno ljubimo Papu kao Kristova namjesnika i glavu Crkve, više ga ne želimo gledati poniženoga uz lažne pastire i predstavnike lažnih religija. Koliko smo puta tome svjedočili tijekom svih ovih godina?
Upravo zato što ljubimo Kristova namjesnika, više ne želimo gledati to poniženje Pape, poniženje koje pogađa cijelu Crkvu, stavljenu na istu razinu s lažnim religijama.
Govorimo jezikom vjere
Sve smo to već mnogo puta objasnili. Objasnili smo to gotovo na svim jezicima kojima se govori na licu zemlje.
Zašto nas onda ne razumiju? Zašto zapravo govorimo različitim jezicima?
Mi govorimo jezikom vjere. Želimo vjeru u svoj njezinoj jednostavnosti. Ona nije složena. Vjerovanje nije složeno, niti je složena ispovijest vjere koju su upravo položili budući biskupi. To može razumjeti svatko.
Mi govorimo jezikom vjere, jezikom Tradicije. S druge strane, suočeni smo s jezikom koji pripada posve drukčijoj razini i bavi se drugim temama. To je jezik uključivosti, slušanja, dijaloga i praćenja.
Mi želimo vjeru. A zatim, polazeći od vjere, pratimo ljude. Slušamo ih u vjeri kako bismo ih doveli do vjere i do obraćenja.
Da bismo ljude doveli do obraćenja, nije dovoljno samo razgovarati radi razgovora ili ih tek pratiti. To nije ono što je ljudima potrebno. Ljudima je potreban naš Gospodin, a do Njega dolazimo po vjeri – po cjelovitoj katoličkoj vjeri, koja je samo jedna.
Upravo zato postoji ta poteškoća u međusobnom razumijevanju. Nažalost, govorimo različitim jezicima, jezicima koji se s vremenom sve više udaljavaju jedan od drugoga.
Vrhovni Božji zakon: spasenje duša
Ova biskupska posvećenja živimo i u nadi.
Ne živimo ih u ozračju polemike, napetosti, gorčine ili ogorčenosti. Živimo ih u radosti i nadi.
Zašto?
Godine 1988. oni koji su osudili Bratstvo predviđali su njegovo gašenje. No Providnost je imala drukčiji naum. Zašto? Vaša današnja nazočnost daje odgovor na to pitanje. Bog nas nije napustio i neće nas napustiti. Sve su to godine pokazale, a ova biskupska posvećenja to ponovno potvrđuju.
Ali zašto nas Bog ne može napustiti?
Odgovor je vrlo jednostavan. Bog ima samo jednu misao, jednu želju, jednu volju: spasiti duše. Ako postoji netko tko doslovno provodi načelo da je vrhovni zakon spasenje duša, onda je to sam Bog. To je njegov zakon i On ga uvijek vjerno izvršava.
Zato je, protiv svake ljudske logike i svakoga ljudskog očekivanja, radi spasenja duša poslao svoga Sina. Poslao ga je da se utjelovi i umre na križu.
Zašto?
Zato što je vrhovni zakon, Božji zakon, spasenje duša. Upravo zato Bog nas nije napustio i neće nas napustiti. Uvijek će nam dati sredstva razmjerna našim potrebama.
Djelo otkupljenja može nailaziti na prepreke koje postavljaju ljudi, ali nikada neće naići na prepreku sa strane Boga. Što više trpimo, što se više borimo i što više nastojimo ostati vjerni Njemu, to se više očituje da je On s nama.
Ponekad možemo posrnuti. Možemo imati sumnje i doživjeti obeshrabrenje. Ali sva su obećanja našega Gospodina nepogrešiva; On ih uvijek ispunjava. I danas nam za to daje dokaz.
Ako nastavimo tražiti Božju volju i dobro duša, bez obzira na cijenu, nikada nam neće nedostajati ono što nam je potrebno.
Služiti Crkvi kao majci
Iznad svega, ova biskupska posvećenja moramo razumjeti i živjeti u duhu ljubavi: ljubavi prema dušama, a nadasve ljubavi prema Crkvi. Što su duše više izgubljene i zbunjene, to ih više moramo tražiti i podupirati.
Što je Crkva više izvrgnuta poruzi i što se više zamračuje sjaj njezina božanskog podrijetla, to je više moramo ljubiti, služiti joj i biti spremni platiti svaku cijenu kako bismo joj služili.
Najveća žrtva koju Bog može tražiti od nas jest da budemo smatrani buntovnicima upravo onda kada želimo služiti Crkvi i ljubiti je kao majku. Kakvu žrtvu Bog od nas traži: da nas smatraju buntovnicima!
Želimo služiti Crkvi kao majci. Majci koja trpi, koja je opterećena, koja pati; majci koja je katkad i izdana; majci koja treba i zaslužuje našu pomoć, da za nju nešto učinimo iz zahvalnosti za sve što nam je dala.
Sve što smo primili, primili smo po Crkvi i u Crkvi. Vjera koju danas želimo ispovijedati i po kojoj želimo živjeti dolazi nam od Crkve.
U ime svega što smo od nje primili i u ime onoga što ona jest – Zaručnica Kristova i njegovo otajstveno Tijelo – dužni smo učiniti sve što možemo kako bismo joj pomogli i pružili joj potporu.
Možemo li ostati ravnodušni i ne učiniti ništa? Reći: „To nije naš problem“? To se od nas ne traži. Može li Bratstvo ostati ravnodušno? Ne može. To bi značilo izdati Crkvu i ogriješiti se o ljubav. To ne možemo učiniti.
Predragocjena Krv – jedini lijek
Bit će pitanja, ali današnji blagdan, blagdan Predragocjene Krvi, providonosno izražava i savršeno sažima značenje ovih biskupskih posvećenja. Ovaj blagdan vraća sve na jednu jedinu točku: na Krv našega Gospodina, na njegovu Predragocjenu Krv.
Tko ne poznaje Predragocjenu Krv našega Gospodina, tko je ne ljubi i ne klanja joj se, ne poznaje našega Gospodina i ne poznaje otkupljenje. A tko ne poznaje našega Gospodina, nije ništa razumio.
Predragocjena Krv jedini je lijek – prvi, posljednji i jedini – za sva zla koja muče čovječanstvo.
Zašto?
Zato što sva zla proizlaze iz grijeha, a jedini lijek protiv grijeha jest Predragocjena Krv našega Gospodina.
Uzdizanje čovjeka
Sva zla proizlaze iz grijeha, a osobito iz jednoga grijeha na koji vam želim skrenuti pozornost. Taj je grijeh od početka čovječanstva pa sve do danas uvijek isti: uzdizanje čovjeka. Doslovno smo zasićeni tim uzdizanjem čovjeka. Ono je posvuda.
Čovjek je navodno pravo čudo, savršen, zadivljujući; čovjek navodno posjeduje beskrajno dostojanstvo… A sve to, u stvarnosti, vodi oholosti. To dugoročno vodi prijeziru prema Bogu i tihom otpadništvu. Odatle ono proizlazi.
I što se čovjeka više uzvisuje na bezuman i gotovo fanatičan način, to ga se više udaljava od Boga, od njegova savršenstva i njegova pravoga dobra. To je prava katastrofa. Čovjek, pun svojih prava, pun samoga sebe, postaje nesposoban okrenuti se Bogu, nesposoban priznati da je ranjen grijehom i da mu je potrebno Otkupljenje. Potreban mu je naš Gospodin. Potrebna mu je njegova Predragocjena Krv.
To je veliko zlo našega vremena, zapravo cijele povijesti: zlo koje u sebi obuhvaća sva ostala. Ta je pošast poput kuge, opsesivna zamisao koja, moramo to priznati, prodire čak i duboko u Crkvu. Ona zasljepljuje i paralizira duše. To nije put koji duše vraća Bogu.
Propovijedati mudrost Križa
Upravo zato ovim biskupskim posvećenjima želimo nešto učiniti. Želimo nastaviti propovijedati Predragocjenu Krv našega Gospodina i, na neki način, nastaviti je izlijevati na duše.
U toj Krvi naš Gospodin utemeljuje svoju Crkvu, Novi i Vječni Savez. Samo jedan. Tko misli da postoje dva ili tri saveza, taj više uistinu ne vjeruje u beskrajnu i jedinstvenu vrijednost Krvi našega Gospodina.
Govoreći o vrijednosti Predragocjene Krvi našega Gospodina, ne smijemo zaboraviti odakle ona dolazi. Ona je oblikovana u prečistoj Gospinoj krvi. Upravo je Gospa Riječi dala njegovu ljudsku narav. U njezinoj prečistoj, bezgrešnoj krvi, u trenutku Utjelovljenja, oblikovala se Krv našega Gospodina. Ona ju je zajedno s njime prinijela za naše otkupljenje.
Ona je prva koja ju je vidjela kako izvire iz rana našega Gospodina. Ona ju je gledala kako teče pod drvetom Križa. Ona ju je skupljala podno Križa. Ona je i danas čuva na oltaru. Ona je ta koja na svetoj Misi dijeli milosti dušama. Ona u potpunosti shvaća njezinu vrijednost i uvijek je uz našega Gospodina.
Kakvo otajstvo! Kakvo je to otajstvo – ovo zajedništvo Gospe s njezinim božanskim Sinom, uvijek uz njega!
Pogledajte kako se sva naša vjera, sva naša religija i sva naša ljubav vrte oko Krvi našega Gospodina, jer se sve vrti oko Križa.
Eto, draga subraćo, vi koji ćete za nekoliko trenutaka primiti puninu svećeništva, puninu svećeništva našega Gospodina, ukratko, to je ono što morate braniti i propovijedati.
Kakva čast i kakva odgovornost!
Propovijedati otkupljenje riječju i širiti ga po sakramentima; propovijedati mudrost Križa, koja je Židovima sablazan, a poganima ludost. Ludost, osobito danas, za otpadnički svijet koji ne može i ne želi razumjeti.
Ta je mudrost Križa jedini protuotrov humanizmu koji vodi ravnodušnosti i otpadništvu. Taj humanizam uvijek morate imati pred očima.
Kao jaganjci među vukovima
I kakav vam savjet možemo dati?
Vaše je poslanje toliko osjetljivo, toliko važno i toliko uzvišeno da radije prepuštam riječ samome našem Gospodinu, citirajući Evanđelje.
Koji vam savjet danas daje naš Gospodin? Koji je savjet dao apostolima kada ih je poslao propovijedati?
„Evo, šaljem vas kao jaganjce među vukove.“
Jaganjac – kako divna slika našega Gospodina, tako i divna slika biskupa.
To znači da prije svega morate propovijedati nevinim životom. Upravo će nevinost i čistoća vašega života i vašega vladanja dati moralni autoritet svemu što budete propovijedali.
Biti jaganjac znači također, i prije svega, savršenu poslušnost i potpunu podložnost Božjoj volji. Kao što je naš Gospodin uvijek podložan volji svoga Oca, tako i vi, od danas još više nego prije, morate uvijek tražiti njegovu volju.
Jaganjac Božji i Lav iz Judina plemena
Ali ne zaboravite jedno: naš Gospodin, koji je Jaganjac Božji, ujedno je i Lav iz Judina plemena.
Kako netko može biti istodobno jaganjac i lav?
Činjenica je da naš Gospodin, koliko god bio poslušan volji svoga Oca, nikada ne uzmiče pred duhom svijeta. Upravo zato što savršeno služi Ocu, neizbježno dolazi u sukob s duhom svijeta, s duhom kneza ovoga svijeta.
Tako je i s biskupom: što je poslušniji Božjoj volji, to odlučnije pred svijetom zastupa prava našega Gospodina, a ne prava čovjeka.
A lav nikada ne bježi. Lav nikada ne uzmiče. I prije svega, lav se nikada ne pokorava. Nikada ne uzmičite pred tim duhom svijeta. Ne odstupajte i ne povlačite se. Ovo će vam biskupsko posvećenje dati neodoljivu snagu.
Od danas vas ljudi diljem svijeta promatraju i slušaju. Za trideset ili četrdeset godina morat će moći reći:
„Nisu uzmaknuli. Nisu prignuli koljena pred duhom ovoga svijeta. Koljena su prignuli jedino pred Kristom Kraljem.“
To je najljepše što će se o vama moći reći nakon vaše smrti, najljepša uspomena koju možete ostaviti iza sebe.
Mudrost zmije
Naš Gospodin daje vam još jedan savjet:
„Budite bezazleni kao golubovi i mudri kao zmije.“
Zašto moramo biti poput zmija? Zašto biskup mora biti poput zmije?
Zato da biste znali razlučiti, prepoznati i prozreti dvoličnost, dvosmislenost i lukavstvo koje vladaju u svijetu i među neprijateljima Križa. Vaši vas najveći neprijatelji neće napasti otvoreno. Nastojat će vas postupno navesti da prihvatite suvremenije poimanje vjere, kršćanskoga života i odnosa prema svijetu. Toga morate biti svjesni.
Kada osjetite tu opasnost, zastanite, molite, promatrajte, tražite savjet, razborito prosudite i ostanite mirni prije nego što odgovorite, poput zmije. A kada budete djelovali, kada vam Duh Sveti dadne potrebno svjetlo, tada djelujte odlučno i više se ne vraćajte natrag.
To znači biti poput zmije: prepoznati dvoličnost, dvosmislenost i lukavstvo svijeta, a govoriti i propovijedati poput golubova – jednostavno, bez dvoličnosti, bez straha, bez dvosmislenosti i bez prikrivenosti. Dvoličnost koju morate znati prepoznati u drugima nikada ne smije postati vaša.
Mač vjere
A što nam još govori Isus? Što kaže naš Gospodin?
„Brat će predati brata, otac svoje dijete, i svi će vas mrziti zbog mene i zbog moga imena. Ne bojte se svega toga, jer nema ništa skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“
Ne bojte se svega toga, govori nam naš Gospodin. Prepustite to meni. Pustite mene da sudim. Ja ću sam zahvatiti kada za to dođe vrijeme.
On ima samo jednu brigu. Koju?
„Svakoga tko mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja pred svojim Ocem koji je na nebesima.“
Svakoga tko prizna moja prava, moje božanstvo, moju Crkvu i moju vjeru.
„Ne mislite da sam došao donijeti mir na zemlju. Nisam došao donijeti mir, nego mač.“
To su riječi našega Gospodina, upućene upravo vama.
Za nekoliko trenutaka, kada vam biskup posvetitelj preda pastirski štap, naš Gospodin predat će vam mač: svoj mač, mač Evanđelja, mač vjere. Vjerom, i jedino vjerom, može se pobijediti svijet. A svijet je već pobijeđen vjerom.
Od danas taj vam mač pripada na poseban način. Bog će vam dati posebnu snagu da njime rukujete i da ga upotrebljavate u zgodno i nezgodno vrijeme.
„Neprijatelji će čovjeku biti njegovi ukućani.“
Ne mogu vas svi razumjeti i ne možete se sa svima slagati.
Je li to tragedija? Je li to nešto neshvatljivo? Nije. To je zakon Evanđelja. To je zakon Križa.
To su savjeti koje vam danas naš Gospodin daje po Evanđelju.
Sveti Ćiril i nadbiskup Lefebvre
Prije nego što završimo, ne možemo zaboraviti preporučiti vas onim tisućama svetih biskupa koji su vam prethodili tijekom povijesti Crkve.
Zaustavit ćemo se samo na dvojici: jednom iz prvih stoljeća kršćanstva i drugome koji nam je mnogo bliži.
Prvi je sveti Ćiril Aleksandrijski.
Liturgija za njega kaže možda najljepše što se može reći za jednoga biskupa: zelus fidei sollicitus – gorljivo je revnovao za vjeru. Imao je samo jednu brigu: čistoću vjere. Kakav divan životni program za jednoga biskupa! Ušao je u povijest kao veliki branitelj božanskoga majčinstva Blažene Djevice Marije, omražen od heretika.
Liturgija zatim dodaje: propter fidem multa perpessus est – zbog vjere je mnogo pretrpio. Upravo zbog svoje brige za vjeru mnogo je trpio. Budite spremni na to. Nije moguće potpuno braniti vjeru, a da se pritom ne trpi.
Optuživali su ga za svakovrsne zločine. Ni nakon smrti nije se postidio našega Gospodina niti Gospe.
Još jedan biskup, koji vam treba biti uzor i koji nam je vremenski mnogo bliži, premda još nije proglašen svetim, jest nadbiskup Lefebvre.
I za njega se može reći: zelus fidei sollicitus et multa perpessus est. Imao je samo jednu brigu: vjeru. I zbog nje je mnogo trpio.
Jasno je shvatio da se ta vjera sažima u svetoj Misi, u obrani svete Mise i Predragocjene Krvi našega Gospodina. Kakve li mudrosti!
Kako je mogao još prije toliko godina s tolikom jasnoćom, pronicavošću i snagom prepoznati uzroke krize?
To je mudrost Križa. Križ koji je nosio postao je izvor njegove mudrosti. Danas je, više nego ikada, njegov duh među nama. On nas hrabri, moli za nas, a osobito moli za vas. Pokazuje nam put kojim trebamo ići, vođeni tom mudrošću Križa.
„Učenik nije nad učiteljem. Dosta je učeniku da bude kao njegov učitelj.“
To su ponovno riječi našega Gospodina. A ipak, prije trideset i osam godina osudili su jednog sveca.
Radujte se i kličite od radosti!
Trebamo li očekivati nešto drugo? Trebamo li se bojati? Trebamo li se uznemirivati?
To je pitanje toliko važno da ću ponovno prepustiti riječ samome našem Gospodinu. On vam odgovara:
„Blago vama kad vas budu vrijeđali i progonili te kad budu lažno protiv vas govorili svakojaka zla zbog mene, zbog moga kraljevstva, zbog mojih prava, zbog moga zakona, zbog moje vjere i zbog mojih zapovijedi.
Radujte se i kličite od radosti, jer je velika vaša plaća na nebesima.“
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
