Ja N.N. čvrsto prihvaćam i primam sve i pojedino, što je
nepogrješivo crkveno učiteljstvo definiralo, potvrdilo i izjavilo, posebno pak
ona poglavlja nauka, koja se izravno suprotstavljaju zabludama ovoga vremena.
nepogrješivo crkveno učiteljstvo definiralo, potvrdilo i izjavilo, posebno pak
ona poglavlja nauka, koja se izravno suprotstavljaju zabludama ovoga vremena.
Kao prvo naime ispovijedam da se Boga može sigurno spoznati, tako
da ga se može i dokazati, kao začetnika i cilj sviju stvari, “po onome što
je učinjeno” [Rim 1,20], to jest po vidljivim djelima stvaranja, kao uzrok
preko učinka.
da ga se može i dokazati, kao začetnika i cilj sviju stvari, “po onome što
je učinjeno” [Rim 1,20], to jest po vidljivim djelima stvaranja, kao uzrok
preko učinka.
Drugo, prihvaćam i odobravam ponajprije čudesa i proroštva kao vanjske dokaze
objave, to jest kao najsigurnije znakove da je kršćanska religija božanskog
porijekla, te smatram da su oni najprilagođeniji shvaćanju svakog vremena i (svih)
ljudi, pa i ovoga vremena.
Treće, isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkva, čuvarica i
učiteljica objavljene riječi, utemeljena neposredno i izravno po samom pravom i
povijesnom Kristu dok je boravio među nama, te da je sagrađena na Petru, prvaku
apostolske hijerarhije, i njegovim nasljednicima dovijeka.
Četvrto, iskreno prihvaćam nauk vjere uvijek u istom smislu i u istom
značenju do nas posredovan od apostola preko pravovjernih otaca; i zbog toga u
potpunosti odbacujem krivovjerno mišljenje o razvitku dogmi, koje (kaže) da su
one prelazile iz jednog mišljenja u drugo, drugačije od onoga koji je prije
toga imala Crkva; isto tako osuđujem svaku zabludu koja uči da je božanski
poklad, predan Kristovoj Zaručnici i koji je ona vjerno čuvala, filozofska
misao, ili proizvod ljudske svijesti, koji je polagano izgrađen ljudskim
nastojanjima, i koji je kasnije usavršavan neograničenim napretkom.
Peto, najčvršće držim i iskreno ispovijedam, da vjera nije reiligijski
osjećaj koji je proizišao iz krila podsvijesti, pod pritiskom srca i sklonosti
moralno oblikovane volje, nego da je ona pravi pristanak razuma istini
prihvaćenoj izvana po slušanju, kojom naime vjerujemo da je istinito ono što je
kazao, posvjedočio i objavio osobni Bog Stvoritelj i naš Gospodin, zbog
autoriteta najistinoljubivijeg Boga.
Isto tako se s dužnim poštovanjem podlažem i čitavom se dušom priključujem
osudama, izjavama i svim propisima koji se nalaze u enciklici
“Pascendi” i u dekretu “Lamentabili” , posebno onima koje
nazivaju povijest dogmi.
Isto tako odbacujem zabludu onih koji tvrde da se vjera koju predlaže
Crkva može protiviti povijesti, te da se katoličke dogme, u smislu kako
se sada shvaćaju, ne mogu uskladiti s istinitijim izvorima kršćanske religije.
Isto tako osuđujem i odbacujem mišljenje onih koji kažu da obrazovaniji
čovjek-kršćanin ima dvostruku osobnost, jednu vjernika, drugu
povjesničara; kao da se povjesničar smije držati onoga što proturiječi
vjeri vjernika, ili da (može) postavljati pretpostavke iz kojih slijedi, da su
dogme krive ili sumnjive, samo ako ih izravno ne niječe.
Također odbacujem onu metodu prosuđivanja i tumačenja Svetoga pisma, koja se,
zanemarivši crkvenu predaju, analogiju vjere i odredbe Apostolske stolice,
priklanja racionalističkim razmišljanjima, a kritiku teksta prihvaća, manje
dozvoljeno a više lakoumno, kao jedino i najviše pravilo.
Osim toga odbacujem mišljenje onih koji drže da učitelj koji predaje neki
povijesni teološki predmet, ili koji piše o tim stvarima, mora najprije
odložiti mišljenje koje je imao prije toga, bilo o nadnaravnom podrijetlu
katoličke predaje, bilo o obećanoj božanskoj pomoći za vječno održavanje svake
objavljene istine; zatim da djela pojedinih otaca treba tumačiti samo prema
načelima znanosti, isključujući bilo kakav sveti autoritet, i s onom slobodom
prosuđivanja, kojom se običavaju istraživati i drugi svjetski dokumenti.
Konačno, izjavljujem da sam u svemu najudaljeniji od zablude koju drže
modernisti, da u svetoj predaji nema ničeg božanskog, ili što je mnogo
gore, oni to dozvoljavaju u panteističkom smislu, tako da ne preostaje ništa
osim gole i jednostavne činjenice, koja je jednaka općim povijesnim
činjenicama; to jest, da su ljudi svojom marljivošću, spretnošću i sposobnošću
nastavili kroz sljedeće naraštaje nauku koju su započeli Krist i njegovi
apostoli.
Zbog toga čvrsto zadržavam vjeru otaca i zadržat ću ju do posljednjeg daha
života, o sigurnom daru istine, koji jest, koji je bio i koji će uvijek biti,
kod “biskupa apostolskih nasljednika”; ne kako bi se držalo ono što
bi se moglo činiti boljim i prikladnijim, prema duhu vremena svakog pojedinca,
nego kako se “nikada ne bi drugačije vjerovalo, nikada drugačije”
shvaćala apsolutna i nepromjenjiva istina, koju su apostoli propovijedali od
početka.
Prisežem, da ću sve to vjerno, potpuno i iskreno obdržavati i nepovredivo
čuvati, i da nikada od toga neću odstupiti niti u naučavanju niti bilo kojim
riječima ili pisanim djelima. Na to prisežem, na to se zaklinjem, tako mi
pomogao Bog i ovo sveto Božje Evanđelje.
Denzinger – Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i čudoređu; N° 3537 – 3550
