O 25. obljetnici biskupskih posvećenja, biskupi Bratstva svetog Pija X. žele na svečan način izraziti svoju zahvalnost mons. Marcelu Lefebvreu i mons. Antoniju de Castro Mayeru za herojski čin koji su imali hrabrosti izvršiti 30. lipnja 1988. godine. Na osobit način žele pokazati svoje sinovsko priznanje poštovanom utemeljitelju koji, nakon puno godina služenja Crkvi i Rimskom Prvosvećeniku, nije oklijevao podnijeti nepravednu optužbu neposlušnosti poradi obrane vjere i katoličkog svećeništva.
U pismu koje nam je
uputio prije ređenja, napisao je: „Preklinjem Vas da ostanete povezani s
Petrovom stolicom, s Rimskom Crkvom, majkom i učiteljicom svih drugih crkava, u
cjelovitoj katoličkoj vjeri, izrečenoj u ispovijestima vjere, u Katekizmu
Tridentskog sabora, sukladno onome što ste naučeni u bogosloviji. Ostanite
vjerni u prenošenju ove vjere da dođe Kraljevstvo Našega Gospodina.“ Upravo ova
rečenica izražava duboke razloge čina koji je kanio izvršiti. „Da dođe
kraljevstvo Našega Gospodina“, Adveniat regnum tuum.
uputio prije ređenja, napisao je: „Preklinjem Vas da ostanete povezani s
Petrovom stolicom, s Rimskom Crkvom, majkom i učiteljicom svih drugih crkava, u
cjelovitoj katoličkoj vjeri, izrečenoj u ispovijestima vjere, u Katekizmu
Tridentskog sabora, sukladno onome što ste naučeni u bogosloviji. Ostanite
vjerni u prenošenju ove vjere da dođe Kraljevstvo Našega Gospodina.“ Upravo ova
rečenica izražava duboke razloge čina koji je kanio izvršiti. „Da dođe
kraljevstvo Našega Gospodina“, Adveniat regnum tuum.
Nasljedujući mons.
Lefebvrea tvrdimo da razlog teških zabluda koje razaraju Crkvu ne leži u lošoj
interpretaciji koncilskih tekstova – u „hermeneutici rupture“ koja se suprotstavlja
„hermeneutici obnove u kontinuitetu“ – nego, štoviše, u samim tekstovima,
poradi nečuvenog izbora koji je učinio II. vatikanski sabor. Ovaj se izbor
očituje u njegovim dokumentima i u njegovu duhu: nasuprot „laičkom i profanom
humanizmu“, nasuprot „religiji (budući da je baš takva) čovjeka koji se čini
Bogom“, Crkva, jedina u posjedu Objave „Boga koji je postao čovjekom“, htjede
pokazati svoj „novi humanizam“, govoreći modernom svijetu: „I mi također, većma
od bilo koga drugoga, imamo kult čovjeka.“ (Pavao VI., Govor na zatvaranju
Koncila, 7. prosinca 1965.) Sada, ovaj suživot Božjeg kulta i kulta čovjeka
radikalno se suprotstavlja katoličkoj vjeri koja nas uči da vršimo
najuzvišeniji kult i da priznajemo prvenstvo isključivo samom istinitom Bogu i
njegovu Jedinorođencu, Isusu Kristu u kojemu „tjelesno prebiva sva punina
božanstva“. (Poslanica Kološanima 2,9).
Lefebvrea tvrdimo da razlog teških zabluda koje razaraju Crkvu ne leži u lošoj
interpretaciji koncilskih tekstova – u „hermeneutici rupture“ koja se suprotstavlja
„hermeneutici obnove u kontinuitetu“ – nego, štoviše, u samim tekstovima,
poradi nečuvenog izbora koji je učinio II. vatikanski sabor. Ovaj se izbor
očituje u njegovim dokumentima i u njegovu duhu: nasuprot „laičkom i profanom
humanizmu“, nasuprot „religiji (budući da je baš takva) čovjeka koji se čini
Bogom“, Crkva, jedina u posjedu Objave „Boga koji je postao čovjekom“, htjede
pokazati svoj „novi humanizam“, govoreći modernom svijetu: „I mi također, većma
od bilo koga drugoga, imamo kult čovjeka.“ (Pavao VI., Govor na zatvaranju
Koncila, 7. prosinca 1965.) Sada, ovaj suživot Božjeg kulta i kulta čovjeka
radikalno se suprotstavlja katoličkoj vjeri koja nas uči da vršimo
najuzvišeniji kult i da priznajemo prvenstvo isključivo samom istinitom Bogu i
njegovu Jedinorođencu, Isusu Kristu u kojemu „tjelesno prebiva sva punina
božanstva“. (Poslanica Kološanima 2,9).
Mi smo dakle dužni
ustvrditi da je ovaj atipični Sabor, koji je htio biti samo pastoralnim, a ne
dogmatskim, inaugurirao novi tip učiteljstva, nepoznatog dosada u Crkvi, bez
korijena u Tradiciji; učiteljstvo koje treba pomiriti katolički nauk s
liberalnim idejama; učiteljstvo zadojeno modernističkim načelima subjektivizma,
imanentizma i neprekidne evolucije, prema krivom konceptu žive tradicije, mijenjajući narav, sadržaj, ulogu i vršenje crkvenog
učiteljstva.
ustvrditi da je ovaj atipični Sabor, koji je htio biti samo pastoralnim, a ne
dogmatskim, inaugurirao novi tip učiteljstva, nepoznatog dosada u Crkvi, bez
korijena u Tradiciji; učiteljstvo koje treba pomiriti katolički nauk s
liberalnim idejama; učiteljstvo zadojeno modernističkim načelima subjektivizma,
imanentizma i neprekidne evolucije, prema krivom konceptu žive tradicije, mijenjajući narav, sadržaj, ulogu i vršenje crkvenog
učiteljstva.
Zbog toga Kristovo
kraljevstvo nije većma brigom crkvenih vlasti, iako ove Kristove riječi: „Dana
mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt, 28,18) ostaju apsolutnom istinom i
stvarnošću. Nijekati ih u činjenicama znači ne priznavati većma u praksi
božanstvo Našega Gospodina. Tako, zbog Koncila, kraljevstvo Kristovo nad
ljudskim društvima jednostavno se zanemaruju, čak se protiv toga bore, a Crkva
je zatočenicom ovog liberalnog duha koji se očituje osobito u vjerskoj slobodi,
u ekumenizmu, u kolegijalnosti i u novom Obredu Mise.
kraljevstvo nije većma brigom crkvenih vlasti, iako ove Kristove riječi: „Dana
mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt, 28,18) ostaju apsolutnom istinom i
stvarnošću. Nijekati ih u činjenicama znači ne priznavati većma u praksi
božanstvo Našega Gospodina. Tako, zbog Koncila, kraljevstvo Kristovo nad
ljudskim društvima jednostavno se zanemaruju, čak se protiv toga bore, a Crkva
je zatočenicom ovog liberalnog duha koji se očituje osobito u vjerskoj slobodi,
u ekumenizmu, u kolegijalnosti i u novom Obredu Mise.
Vjerska sloboda,
izložena u Dignitatis humanae i njezina praktična primjena već pedeset godina
logično dovode do toga da se od Boga koji je postao čovjekom, zahtijeva da se
odrekne svog kraljevanja nad čovjekom koji postaje Bogom; što odgovara razgrađivanju
Krista. Na mjesto života nadahnutog čvrstom vjerom u kraljevsku moć Našega
Gospodina Isusa Krista, mi vidimo Crkvu sramotno vođenu ljudskom razboritošću,
do te mjere nesigurnu u sebe da od Država traži samo ono što joj masonske lože
žele dopustiti: opće pravo, među i na istoj razini s drugim religijama koje se
ona većma ne usuđuje nazivati krivima.
izložena u Dignitatis humanae i njezina praktična primjena već pedeset godina
logično dovode do toga da se od Boga koji je postao čovjekom, zahtijeva da se
odrekne svog kraljevanja nad čovjekom koji postaje Bogom; što odgovara razgrađivanju
Krista. Na mjesto života nadahnutog čvrstom vjerom u kraljevsku moć Našega
Gospodina Isusa Krista, mi vidimo Crkvu sramotno vođenu ljudskom razboritošću,
do te mjere nesigurnu u sebe da od Država traži samo ono što joj masonske lože
žele dopustiti: opće pravo, među i na istoj razini s drugim religijama koje se
ona većma ne usuđuje nazivati krivima.
U ime sveprisutnog ekumenizma
(Unitatis Redintegratio) i pustog međureligijskog dijaloga (Nostra aetate)
prešućuje se istina o jedinoj Crkvi; pa tako se golema većina pastira i
vjernika, ne spoznajući većma u Našem Gospodinu i u Katoličkoj Crkvi jedini put
spasenja, odrekla obraćanja sljedbenika
krivih vjera, prepuštajući ih nepoznavanju jedine Istine. Na taj je način
ekumenizam doslovno ubio misijski duh u potrazi za lažnim jedinstvom,
reducirajući prečesto misiju Crkve na proglašenje poruke čisto zemaljskog mira
i na humanitarnu ulogu ublaženja bijede svijeta, slijedeći tako međunarodne
organizacije.
(Unitatis Redintegratio) i pustog međureligijskog dijaloga (Nostra aetate)
prešućuje se istina o jedinoj Crkvi; pa tako se golema većina pastira i
vjernika, ne spoznajući većma u Našem Gospodinu i u Katoličkoj Crkvi jedini put
spasenja, odrekla obraćanja sljedbenika
krivih vjera, prepuštajući ih nepoznavanju jedine Istine. Na taj je način
ekumenizam doslovno ubio misijski duh u potrazi za lažnim jedinstvom,
reducirajući prečesto misiju Crkve na proglašenje poruke čisto zemaljskog mira
i na humanitarnu ulogu ublaženja bijede svijeta, slijedeći tako međunarodne
organizacije.
Slabljenje vjere u
božanstvo Našega Gospodina promiče uništenje jedinstva autoriteta u Crkvi,
uvodeći u nju kolegijalni, egalitarni i demokratski duh (usporedi Lumen gentium). Krist većma
nije glavom od koje sve proizlazi, osobito vršenje autoriteta. Rimski
Prvosvećenik koji većma stvarno ne vrši puninu svog autoriteta, tako kao i
biskupi koji – usuprot učenjima Prvog vatikanskog sabora – misle da mogu
kolegijalno i habitualno dijeliti puninu
vrhovne vlasti, slušaju i već slijede, sa svećenicima „narod Božji“, novog
suverena. Ovo predstavlja uništenje autoriteta i prema tome razaranje kršćanskih institucija: obitelji, sjemeništa, redovničkih družbi.
božanstvo Našega Gospodina promiče uništenje jedinstva autoriteta u Crkvi,
uvodeći u nju kolegijalni, egalitarni i demokratski duh (usporedi Lumen gentium). Krist većma
nije glavom od koje sve proizlazi, osobito vršenje autoriteta. Rimski
Prvosvećenik koji većma stvarno ne vrši puninu svog autoriteta, tako kao i
biskupi koji – usuprot učenjima Prvog vatikanskog sabora – misle da mogu
kolegijalno i habitualno dijeliti puninu
vrhovne vlasti, slušaju i već slijede, sa svećenicima „narod Božji“, novog
suverena. Ovo predstavlja uništenje autoriteta i prema tome razaranje kršćanskih institucija: obitelji, sjemeništa, redovničkih družbi.
Nova Misa, proglašena
1969., umanjuje tvrdnju o Kristovom kraljevstvu preko križa („Regnavit a ligno
Deus“). I uistinu, sam joj obred nijansira i zatamnjuje žrtvenu i propicijatornu (pomirbenu)
narav euharistijske žrtve. Podložna ovom
novom obredu jest i nova i kriva teologija pashalnog misterija. I jedno i drugo
uništavaju katoličku duhovnost koja je utemeljena u žrtvi Našeg Gospodina na
Kalvariji. Ova je Misa prožeta ekumenskim i protestantskim, demokratskim i
humanističkim duhom koji istiskuje žrtvu Križa. Ona pokazuje novo shvaćanje
„općeg svećenstva krštenika“ koje deformira sakramentalno svećeništvo prezbitera.
1969., umanjuje tvrdnju o Kristovom kraljevstvu preko križa („Regnavit a ligno
Deus“). I uistinu, sam joj obred nijansira i zatamnjuje žrtvenu i propicijatornu (pomirbenu)
narav euharistijske žrtve. Podložna ovom
novom obredu jest i nova i kriva teologija pashalnog misterija. I jedno i drugo
uništavaju katoličku duhovnost koja je utemeljena u žrtvi Našeg Gospodina na
Kalvariji. Ova je Misa prožeta ekumenskim i protestantskim, demokratskim i
humanističkim duhom koji istiskuje žrtvu Križa. Ona pokazuje novo shvaćanje
„općeg svećenstva krštenika“ koje deformira sakramentalno svećeništvo prezbitera.
Pedeset godina nakon
Koncila, uzroci traju i rađaju još uvijek iste učinke. Dakle, još i dandanas
Biskupska ređenja imaju svoj opravdan razlog postojanja. Ljubav prema Crkvi
vodila je mons. Lefebvrea i vodi njegove sinove. To je ista ona želja da se
„prenosi katoličko svećeništvo u svoj svojoj čistoći i svojoj misionarskoj
ljubavi“ (Mons.Lefebvre Itinéraire Spirituel) koja nadahnjuje Bratstvo sv.
Pija X. u službi Crkvi kada ona postojano i uporno traži od rimskih autoriteta
da ponovno prisvoje blago tradicionalnog doktrinarnog, moralnog i liturgijskog
nauka.
Koncila, uzroci traju i rađaju još uvijek iste učinke. Dakle, još i dandanas
Biskupska ređenja imaju svoj opravdan razlog postojanja. Ljubav prema Crkvi
vodila je mons. Lefebvrea i vodi njegove sinove. To je ista ona želja da se
„prenosi katoličko svećeništvo u svoj svojoj čistoći i svojoj misionarskoj
ljubavi“ (Mons.Lefebvre Itinéraire Spirituel) koja nadahnjuje Bratstvo sv.
Pija X. u službi Crkvi kada ona postojano i uporno traži od rimskih autoriteta
da ponovno prisvoje blago tradicionalnog doktrinarnog, moralnog i liturgijskog
nauka.
Ova ljubav prema Crkvi objašnjava
načelo kojeg se mons.Lefebvre vazda pridržavao: slijediti Providnost u svim neprilikama,
a sebi nikada ne dopustiti anticipirati je. Mi namjeravamo činiti isto tako:
ili da se Rim uskoro vrati Tradiciji i vjeri svih vremena – što će nanovo
uspostaviti red u Crkvi – ili će izrijekom priznati Bratstvu pravo da cjelovito
ispovijeda vjeru i da odbaci zablude koje su joj oprečne, s pravom i dužnošću
da se javno suprotstavi zabludama i onima koji ih potiču, ma tko da su oni – što
će omogućiti početak uspostave reda. U međuvremenu, nasuprot ovoj krizi koja i
dalje izaziva katastrofe u Crkvi, ustrajavamo u obrani katoličke Tradicije i
naša nada ostaje posvemašnja jer znamo sa sigurnošću vjere da je „vrata paklena
neće nadvladati“ (Mt 16,18)
načelo kojeg se mons.Lefebvre vazda pridržavao: slijediti Providnost u svim neprilikama,
a sebi nikada ne dopustiti anticipirati je. Mi namjeravamo činiti isto tako:
ili da se Rim uskoro vrati Tradiciji i vjeri svih vremena – što će nanovo
uspostaviti red u Crkvi – ili će izrijekom priznati Bratstvu pravo da cjelovito
ispovijeda vjeru i da odbaci zablude koje su joj oprečne, s pravom i dužnošću
da se javno suprotstavi zabludama i onima koji ih potiču, ma tko da su oni – što
će omogućiti početak uspostave reda. U međuvremenu, nasuprot ovoj krizi koja i
dalje izaziva katastrofe u Crkvi, ustrajavamo u obrani katoličke Tradicije i
naša nada ostaje posvemašnja jer znamo sa sigurnošću vjere da je „vrata paklena
neće nadvladati“ (Mt 16,18)
Namjeravamo stoga slijediti
zahtjev našeg dragog i poštovanog oca u biskupstvu: „Moji dragi prijatelji,
budite mojom utjehom u Kristu, ostanite jaki u vjeri, vjerni istinskoj Misnoj
žrtvi, istinskom i svetom svećeništvu Našega Gospodina, radi trijumfa i slave
Isusove u nebu i na zemlji“. (Pismo biskupima). Neka se udostoji Presveto
Trojstvo, po zagovoru Bezgrješnog Srca Marijina, udijeliti nam milost vjernosti
biskupstvu koje smo primili i koje želimo vršiti na slavu Božju, radi trijumfa
Crkve i spasenja duša.
zahtjev našeg dragog i poštovanog oca u biskupstvu: „Moji dragi prijatelji,
budite mojom utjehom u Kristu, ostanite jaki u vjeri, vjerni istinskoj Misnoj
žrtvi, istinskom i svetom svećeništvu Našega Gospodina, radi trijumfa i slave
Isusove u nebu i na zemlji“. (Pismo biskupima). Neka se udostoji Presveto
Trojstvo, po zagovoru Bezgrješnog Srca Marijina, udijeliti nam milost vjernosti
biskupstvu koje smo primili i koje želimo vršiti na slavu Božju, radi trijumfa
Crkve i spasenja duša.
Ecône, 27. lipnja 2013. na blagdan Gospe od Neprestane Pomoći
mons.
Bernard Fellay
Bernard Fellay
mons.
Bernard Tissier de Mallerais
Bernard Tissier de Mallerais
mons.Alfonso
de Galarreta
de Galarreta