Prigovori „pedesetizmu“ i stvarni korijeni krize u Crkvi
U suvremenim raspravama o krizi Crkve često se pojavljuje prigovor da tradicionalni katolici idealiziraju pedesete godine prošlog stoljeća ili da pokušavaju vratiti Crkvu u neko razdoblje „zlatnog doba“, što bi navodno bilo razdoblje prije Drugoga vatikanskog sabora. Takva interpretacija često pretpostavlja da je tradicionalizam ograničen na estetske ili formalne vidike vjere, što neki označuju i kao „neotradicionalizam“, kako smo mogli zapaziti. Takav pogled bitno promašuje pravo značenje tradicionalizma, osobito onoga koji promiče Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i koje nastoji pomoći uspostaviti. Do toga zašto je praktično jedino ono doista dosljedno u tome doći ćemo, ali pogledajmo najprije povijesnu i misaonu pozadinu.
Je li doista bilo tako lijepo u pedesetima?
Na svom blogu Vitis vera profesor Matteo D’Amico lijepo pojašnjava:
„Kriza u Crkvi, koja objašnjava propadanje nakon Drugoga vatikanskog sabora, imala je mnogo dublje i starije korijene: modernizam je, na primjer, bio progonjen, ali nikada doista poražen, tako da se sam papa sveti Pio X. našao u borbi gotovo sam; u 20-im, 30-im i 40-im godinama primjetna je opća mlakost, a moralni nered se zasigurno znatno povećao: jedan od mnogih dokaza jest strašan pad nataliteta, pri čemu broj djece po ženi u plodnoj dobi iznosi oko 2,4 djeteta ili nešto više. Bračna moralnost zapravo je bila u dubokoj krizi i zbog nedavne i sve više raširene kontracepcije (da se razumijemo, u Drugome svjetskom ratu u mnogim su vojskama paketi kondoma postali dio standardne opreme svakog vojnika). Totalitarni režimi, osobito fašizam i nacionalsocijalizam, očajnički su se trudili povećati natalitet, ali su u biti propali u svojim namjerama. Hedonizam i ugodnost već su prije rata prožimali tisak, kino, radijske emisije i popularnu glazbu. Gustave Thibon u djelu „Povratak stvarnosti“ žali se da je u Francuskoj već prije rata bilo sve rjeđe pronaći obitelji koje bi imale barem troje ili četvero djece.
Ta već ionako očajna slika nakon rata još se pogoršala i izlila u takozvani „pedesetizam“ (tal. „cinquantismo“): to je mlaka vjerska praksa bez ikakva poleta, bez ikakve prave gorljivosti, gdje i sama sveta euharistija iz strahopoštovanja dostojne tajne Božje ljubavi postaje pobožna građanska navika koja više ne utječe na život (u stvarnosti je to bila praksa već prije samog rata i tijekom njega, kako nam svjedoči dvostruki zatočenik na Golom otoku, Andrej Aplenc, kada su inače liberalni ljudi ipak svake nedjelje išli na misu, op. aut.). Upravo taj crkveni i društveni kontekst, koji se potajno sve više pogoršavao, pripremio je apokaliptični slom, koji je prouzročio Drugi vatikanski sabor. Naravno, važni su i pojedinci, pojedina djela ili odluke, zavjere infiltriranih ili vanjskih agencija neprijateljskih Crkvi. No napad i infiltracija te zavjere mogu uspjeti samo ako napadaju tijelo koje je već ranjeno, umorno, bez obrane. Postoji više nego sumnja da svetosti u 50-im godinama nije bilo baš u izobilju. U tome je i pouka za nas danas: kao što je opća mlakost omogućila pobjedu modernizma na Drugome vatikanskom saboru, tako će danas samo obnovljeni polet prema svetosti, samo rastuća gorljivost sve većeg broja katoličkih vjernika moći ostvariti duhovni preporod Crkve, povratak punom poštivanju depositum fidei i obnovu tradicionalne mise kao jedine doista katoličke mise.
Krize Crkve danas, kao i uvijek u povijesti, ne završavaju čudesno, zahvaljujući papi ili prosvijetljenim i svetim članovima hijerarhije, nego završavaju nakon dugog i skrivenog pripremnog rada, koji u najdubljoj tišini i skrovitosti obavljaju doista svete duše.
Zato je opravdano da pokušamo razumjeti što se dogodilo prije i tijekom koncila, ali samo ako pritom uzmemo u obzir gore navedena pojašnjenja. U protivnom prijeti opasnost dviju opasnih zabluda: prva je da strašnu krizu koja potresa Crkvu svedemo samo na zavjeru šačice klerika. Druga opasnost jest idealizirati predkoncilsku prošlost i odreći se odgovornosti u sadašnjosti: kada bi bilo istina da je krizu pokrenula samo zavjera šačice ljudi, tada bi je papa mogao okončati već jednim junačkim činom svjedočenja vjere i ispovijedanja katoličkog nauka.“
Zlatnog razdoblja, dakle, nije bilo prije koncila i zato bi bilo nerazumno vraćati se tamo gdje je već mnogo toga bilo pogrešno.
Bilo je nužno djelovati, ali kako?
Da je nešto trebalo poduzeti, bili su toga svi odgovorni itekako svjesni, a da je sazvati koncil vrlo opasno, bili su svjesni pape prije Ivana XXIII. Zapravo se pokazalo da su imali pravo. Kada je Ivan XXIII. jednom najavio koncil, posjetili su ga (nekoliko puta) kardinali Alfredo Ottaviani, predstojnik Svetog Oficija, i palermski nadbiskup Ernesto Ruffini, dvojica od najistaknutijih predstavnika konzervativnog tabora u Crkvi. Izrazili su zabrinutost zbog komunizma, teološkog liberalizma i tzv. „amerikanizma“ (u širem smislu prilagodbe Crkve modernim tokovima, prihvaćanja američkog modela vjerske slobode itd.). Željeli su da papa i koncil jasnije osude komunizam i zauzmu čvršće doktrinarno, tradicionalno stajalište prema ostalim opasnostima. To je zapravo bio poticaj da koncil bude pravi doktrinarni koncil, koji bi neke stvari osudio, a druge proglasio ili ponovno proglasio. Što se zatim dogodilo, poznato je. Zanimljivo je, međutim, da se i danas nastoji ne osuditi iste stvari, nego se pokušava u interpretacijama pomiriti nepomirljivo, što Bratstvo sv. Pija X. nije činilo niti čini.
Tradicija kao stvarnost
Kad bi nadbiskup Lefebvre zaista htio ići u stanje quo ante, tada se ne bi pokazao kao realist i stvarni poznavatelj problema, što je tako iskusan misionar u Africi zasigurno bio. Nisu mu bili nepoznati ni problemi u Europi; uostalom, neko je vrijeme bio i mjesni biskup u Francuskoj. Bio je svjestan, kako kažu proturevolucionari, da se za uspostavu, barem djelomično, onoga što bi trebalo biti, nije moguće poslužiti revolucijom u suprotnom smjeru, nego proturevolucijom. Netko će reći da se igramo riječima, ali nije tako. Proturevolucija nije destruktivna, da bi najprije sve srušila pa onda gradila na ruševinama, kako to čini ova ili ona revolucija. Proturevolucija čini ono što može da bi polako i postupno gradila. Ona gotovo uvijek gradi i na ruševinama, ali njih nije ona napravila, nego revolucionari. Tu se uklapa Bratstvo – koliko god je moguće donijeti cjelovitu katoličku vjeru u bogoslužju, nauku i moralu. Ono što ljudi trebaju da bi mogli činiti ono što profesor D’Amico kaže gore. Pravi integralisti, dakle, jer želimo imati i dati cijeli paket.
Pogrešna interpretacija tradicionalizma
Takva interpretacija često pretpostavlja da je tradicionalizam ograničen samo na estetske ili formalne vidike vjere, što neki označuju kao „neotradicionalizam“. Takav pogled bitno promašuje pravo značenje tradicionalizma. Često se pak tako stvari interpretiraju zbog apsolutizacije nekih slučajeva koji su se dogodili po kapelama ili zbog upravo takve apsolutizacije vlastitog pogleda na događaje, odnosno vlastitog mišljenja. Tu se gleda s određene distance, vrlo hladno i teoretski, bez podređivanja pastirskoj vlasti svećenika i bez povjerenja u to da oni znaju što rade, odnosno da će, ako su nešto pogriješili (jer svi smo samo slabi ljudi i grešnici) kasnije učiniti sve da stvari poprave, ako bude potrebno. Praktično u svim crkvama, kapelama i misijskim centrima Bratstva postoje određeni problemi, a odgovorni ih moraju rješavati. Posvuda se također nalaze ljudi koji su prije bili dio toga, a kasnije su postali ogorčeni kritičari – već smo spomenuli neke u Italiji, možemo spomenuti, primjerice, pravnika Johna Salzu u SAD-u, među ostalima. Nalazimo ih, naime, posvuda. U stvarnosti dolazimo do općeg problema kod tih ljudi: željeli bi posvuda nametnuti svoje viđenje stvari i nametnuti ga svima, pa i biskupima i svećenicima Bratstva ili onima koji su s njime povezani (svećenici-prijatelji) ili ga brane. Na kraju upadaju upravo u ono za što sami druge nekako optužuju, jer bi htjeli neku tradicionalnu vjeru po svom ukusu, gdje, doduše – možda čak i vrlo precizno, da ne kažemo skrupulozno – slijede određeni moral, ali je tada vjera kao cjelina na drugom mjestu. Radi se, dakle, o sličnoj zabludi kakvoj su podlegli oni koji su u pokoncilskoj katastrofi na ovaj ili onaj način, personalistički ili egzistencijalistički ili konzervativno, htjeli spasiti barem moral, ako se već nije moglo i ostalo ili ako ostalo nisu htjeli. Htjeli oni to ili ne, i sami tako upadaju u moralizam i rigorizam, često bez pravog osjećaja za stvarnost, pa sve postaje crno-bijelo kada je riječ o primjeni načela u praksi.
Tradicija nije samo estetika
Nažalost, dolazi do svojevrsnog „odijevanja“ u odjeću tradicionalne vjere, koja to u stvarnosti nije. Iako to vjerojatno ne bi željeli, sve se pretvara samo u vanjsku ljusku. Kako upozorava p. Marko Tilošanec u članku Tradicija nije (samo) estetika, nije dovoljno da se tradicionalnost ograniči na obrede, misu ili povijesne rituale. Tradicija nije samo „lijep obredni okvir“; njezin smisao je cjelovita vjernost nauku Crkve, sakramentima i duhovnom životu vjernika. Slično, članak Kad pravni konstrukt zamijeni stvarnost upozorava da se često događa da apstraktni teorijski ili pravni modeli zamjenjuju stvarno stanje Crkve. Kritika koja ne proizlazi iz stvarnog života može zvučati logično, ali ne pokazuje kako Crkva stvarno živi, moli i naučava. Tada je moguće pokušavati spojiti i nespojivo te biti malo ovdje i malo ondje, uzeti malo ovoga i malo onoga što se tiče nauka i slično. Radi se o nekom tradicionalno obojenom konzervativizmu.
Povijesni korijeni krize u Sloveniji i drugdje
Povijesni pregled pokazuje da kriza, koja je kasnije eskalirala nakon koncila, nije nastala preko noći, ni u Sloveniji ni u susjednim zemljama. Teolozi su se udaljavali od pravog tomizma i tradicionalnih nauka i metoda, da bi umjesto njih ponudili ili iskrivljene zamjene ili čak suvremene filozofske utjecaje. Ti teolozi nisu bili otvoreno modernistički, ali su se već udaljavali od klasične rimske teologije, osobito od nauka papa Lava XIII. i svetog Pija X., a možemo reći i od njegovih nasljednika, kao što su Pio XI. i Pio XII. Sve veći prijelaz na narodne jezike u poučavanju teologije, što samo po sebi nije posve pogrešno niti krivo, tada je ukazivao na širi pomak: od univerzalnog latinskog intelektualnog prostora prema lokalnom kulturnom kontekstu. Tu su neki zasigurno otišli predaleko i u svojoj strogoći (moralni rigorizam), što je također pridonijelo suprotnom učinku. Istodobno treba spomenuti i utjecaje kršćanskih socijalnih pokreta, koji su stvorili duhovno i kulturno okruženje koje je kasnije omogućilo brže širenje modernističkih utjecaja i duhovne mlakosti. Naposljetku su se mnogi sumnjivi teolozi sakrili upravo u redove tih pokreta i čekali povoljan trenutak. To je bilo prisutno već u međuratnom razdoblju, a osobito nakon Drugoga svjetskog rata, da bi potom potpuno eksplodiralo nakon koncila.
Koncil kao katalizator već postojećih procesa
Nadbiskup Marcel Lefebvre više je puta naglasio da koncil nije proizveo krizu ni iz čega; bio je katalizator već postojećih procesa, koje su desetljećima ranije oblikovale kulturne, intelektualne i pastoralne promjene. Slično upozorava Matteo D’Amico da su mnoge rasprave o koncilu previše usredotočene na pojedine događaje ili osobe, dok zanemaruju širi kontekst i stvarne korijene krize. Ako, dakle, čitamo i slušamo Nadbiskupa, njemu su tu stvari potpuno jasne. No možemo uočiti kod svih tih komentatora poglede s visine, kao da je nadbiskup Lefebvre bio potpuni amater ili pak da su to vodeći ljudi u Bratstvu nakon njega. Kako se kod nas kaže, prije nego što kritiziraju, trebali bi još pojesti dosta palente.
Stvarnost prije apstraktnih konstrukata
Kako naglašava članak Kad pravni konstrukt zamijeni stvarnost, u analizi krize treba prije svega gledati stvarnost, a ne postavljati neki vlastiti konstrukt – najprije treba vidjeti kako Crkva stvarno živi, kako vjernici prakticiraju vjeru, kako se dijele sakramenti, kakva je duhovna snaga i stvarna predanost, kakva je, ukratko, vjerska praksa i duhovnost u redovitim crkvenim okvirima, a za što se zatim zalaže Bratstvo sv. Pija X. Pri tome treba uzeti u obzir i koliko je zapravo star apostolat Bratstva u nekoj zemlji ili pokrajini, kao i to da je broj vjernika naglo porastao tek prije jedva pet godina, i slične činjenice. Apstraktne teorije ili pravni konstrukti, koji ne proizlaze iz stvarnog stanja, mogu zavarati: oni nam se čine kao da interpretacija zamjenjuje stvarnost, ali ne pokazuju kako Crkva doista djeluje.
Pedesetizam kao povijesna stvarnost
U tom se kontekstu pojavljuje i spomenuti pedesetizam – izraz koji Matteo D’Amico opisuje kao vjersku mlakost i rutinsku pobožnost, gdje se čak i sveta Euharistija pretvara u pobožnu naviku koja ne preobražava život. Bratstvo ne idealizira prošlost, nego analizira stvarno stanje vjere u određenom povijesnom razdoblju, na što zatim odgovara onako kako se odgovaralo prije koncila i kako se pokazalo stvarnim i učinkovitijim odgovorom. Upravo je ta predratna i poratna mlakost omogućila širenje modernističkih strujanja, koja su se kasnije očitovala na koncilu. Još jednom – Bratstvo to ne zagovara, nego upravo suprotno – protiv toga se bori, jer želi uspostaviti stvarnu vjeru, kako bi pomoglo Crkvi i narodima.
Tradicionalizam kao vjernost stvarnosti
Tradicionalizam, kako ga razumiju nadbiskup Lefebvre i njegovo Bratstvo, nije nostalgija za pedesetima niti bilo kakva retroaktivna čežnja za prošlošću. To je vjernost stvarnoj tradiciji Crkve, koja zahtijeva stvarni život po vjeri, sakramentima i nauku, a ne samo estetske ili formalne reprodukcije. Moral, odnosno moralni život, iz toga logično proizlazi. Samo obnovom svetosti među vjernicima i življenjem vjere u stvarnosti – a ne u apstraktnim konstruktima – Crkva može ponovno ojačati, obnoviti se i ostvariti svoje poslanje. Možemo „filozofirati“ u beskonačnost, a možemo se i baviti stvarnim apostolatom, koji nastoji ljudima dati ono što im za njihov kršćanski život na ovom svijetu, koji je naravno usmjeren prema vječnoj sreći u Bogu na drugome, doista treba. Stvari su konkretne i nisu uvijek samo lijepe riječi – ponekad su potrebne i one tvrde, ako se pojave određeni problemi. Ako pak živimo u vlastitim konstruktima, tada pokušavamo te svoje „dvorce u oblacima“, u obliku određenih izraza, primijeniti na Bratstvo. Možda tada Bratstvo sv. Pija X. ima drukčije ciljeve od takvih komentatora.
p. Andrej Vončina
Izvor: fsspx.si
