Tomistički odgovor na suvremeni katolički legalizam
U suvremenim katoličkim polemikama sve se češće susrećemo s neobičnom pojavom: rasprave su pune pozivanja na tradiciju, pravo i logiku, a istodobno ostavljaju dojam da se udaljuju od nečega bitnog — od same stvarnosti.
To osobito vrijedi za određene interpretacije crkvenih prilika, kakve smo, primjerice, nedavno našli kod komentatora koji pišu protiv biskupskih posvećenja u Bratstvu, kao što su, recimo, Luisella Scrosati, Daniele Trabucco i p. Louis-Marie de Blignières, koji je nedavno objavio još jedan članak. Posljednji od navedenih je svećenik i teolog, drugih dvoje su laici, s tim da je Trabucco sveučilišni profesor prava, ali nije kanonist i, dakle, nije stručnjak za crkveno pravo. Ovdje govorimo o konzervativnim i indultističkim komentatorima. Profesor Matteo D’Amico, naš vjernik i profesor filozofije u srednjoj školi, već se na početku tih polemika osvrnuo na te komentatore i rekao da to naposljetku nije stvar laika, nego zaređenih teologa. Uzeli smo za primjer ovo troje, premda bismo mogli nabrojiti i mnoge druge (među njima čak i tzv. konzervativne kardinale), ali ne pišemo ad personam — riječ je o načelima. Analize tih komentatora često djeluju strogo i sustavno, no upravo se u toj prividnoj strogosti krije metodološki problem: oni ne promatraju stvarnost, nego polaze od unaprijed postavljenih shema, od vlastitih shema.
Profesor Corrado Gnerre, koji danas predaje filozofiju u srednjoj školi u rodnom Beneventu, a ranije je predavao i na teološkim učilištima (ali je bio izbačen jer je previše tradicionalan), uzima za odgovor sv. Tomu Akvinskoga — ne kao autora citata, nego kao učitelja metode. Ovaj se naš članak, oslonjen na misli profesora iz Kampanije, ne želi predstavljati kao zbirka navoda sv. Tome, nego prije pokazati što se događa kada se skrene s misaonoga puta Anđeoskoga naučitelja na neki drugi, suvremeniji put.
Jabuka sv. Tome i red spoznaje
Poznata je anegdota o sv. Tomi. Anđeoski naučitelj navodno je započeo predavanje tako da je pred slušatelje stavio jabuku i jednostavno ustvrdio: „Ovo je jabuka“ — te dodao da onaj tko to ne prihvaća ne može sudjelovati u predavanjima i raspravi. Neovisno o povijesnoj točnosti te anegdote, koja po svoj prilici nije povijesna, njezino značenje točno izražava metodološku jezgru tomističke misli: primat stvarnosti nad interpretacijom.
Znamo da je u pokoncilskom razdoblju, navodno recimo kod Ratzingera, primat dan interpretaciji, hermeneutici (koja u biti znači subjektivno tumačenje) — u vezi s posljednjim koncilom, ali i šire. Nije, dakle, na prvome mjestu stvarnost, stvar kakva jest, nego je važno kako se tumači. To, naravno, dovodi do pluralizma mišljenja, gdje svatko ima pravo na svoje mišljenje i na svoju interpretaciju, a drugi može samo reći: „Chi sono io per giudicare!“ („Tko sam ja da sudim!“). Ako uzmemo Drugi vatikanski sabor, imamo onoliko koncila koliko ima tumačenja. I Ratzingerova tvrdnja da postoji pravi koncil s jedne strane i koncil medija s druge još uvijek govori u smislu primata interpretacije — njihovo tumačenje nije ispravno, moje, odnosno naše, jest. No znamo da se nisu svi odlučili za njegovo tumačenje, nego im je bilo draže neko drugo. U sličnoj se situaciji naposljetku našao i kardinal Brandmüller.
Sv. Toma, a nakon njega i tradicionalna misao Crkve, uvijek započinje od onoga što postoji. Ne od sustava, ne od hipoteze, ne od pravne konstrukcije. Klasični tomistički primjer je jednostavan: jabuka na stolu. Najprije postoji stvar. Zatim je opažamo. Razum iz opažanja izvodi bit. Tek potom oblikujemo pojmove i sudove. Taj se poredak ne može izokrenuti: najprije stvar, zatim spoznaja, potom prosudba i naposljetku zaključak.
Ako poredak izokrenemo, razum više ne služi stvarnosti, nego počinje stvarati vlastiti svijet pojmova. Tada više ne provjeravamo odgovara li teorija stvarnosti, nego odgovara li stvarnost teoriji.
To više nije realizam. To je ideologija — pa makar govorila tradicionalnim jezikom. Zašto se onda čuditi kad se takav obrnuti poredak primijeni, primjerice, u nauku o Crkvi, u ekleziologiji — slijedi ista logika. U vrijeme komentiranja najava biskupskih posvećenja u FSSPX-u teološke i crkvene rasprave često se odvijaju na razini normi, procedura i interpretativnih okvira. Vidimo da postoje različita polazišta od kojih polazi Bratstvo s jedne strane, a ovi komentatori s druge.
Ovdje valja istaknuti i nešto što se danas često zagovara, a to je pluralizam mišljenja i sloboda izražavanja. Kad bismo to dosljedno slijedili, mišljenje Bratstva imalo bi jednaku težinu i valjanost. No u stvarnosti nije tako. Za drugu stranu pluralizam i sloboda izražavanja vrijede samo kao parola; u stvarnosti je njihova interpretacija ona dogma koje bi se svi trebali držati, upravo u smislu posljednjega Koncila kao „super-dogme“, kako ga je Ratzinger nazvao u „Izvješću o stanju vjere“ (Rapporto sulla fede) u razgovoru s Messorijem. Na Tominoj jabuci vidi se razlika između polazišta Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i ostalih komentatora koji su žestoko i ogorčeno protiv njega.
Legalizam kao zamjena za realizam
Problem suvremenoga katoličkoga legalizma nije ljubav prema pravu. Crkva je oduvijek bila pravna zajednica. Problem nastaje kada pravo postane jedini ključ za tumačenje stvarnosti, što znači da se stvarnost promatra isključivo kroz naočale prava. U takvom pristupu događa se karakterističan pomak:
– konkretna crkvena situacija više nije polazište razmišljanja — često se čak ni ne priznaje, u smislu da navodno krize nema;
– polazište postaje apstraktni model kako bi stvari trebale biti — ali stanje u Crkvi je izvanredno, a ne redovito;
– potom se stvarnost proglašava nemogućom, proturječnom ili nevaljanom jer ne odgovara modelu — jer navodno nije istina da u redovitim crkvenim okvirima nije moguće normalno služiti tradicionalnu Misu, dijeliti sakramente, naviještati tradicionalni nauk i držati se tradicionalnoga morala.
To je obrat koji bi sv. Toma smatrao pomutnjom protiv samoga čina spoznaje. Istina, naime, nije podudarnost stvarnosti s idejom, nego podudarnost razuma sa stvarnošću (adaequatio intellectus et rei).
Kad to načelo nestane, ostaje samo logička igra.
Kad teologija izgubi dodir sa (stvarnom) Crkvom
Posljedice nisu samo akademske. Umjesto sigurnosti vjere nastupila je dugotrajna izvanrednost, jer prilike nisu redovite — reda više nema. To su konkretne okolnosti; uređene prilike nisu stvarnost.
Katolička vjera nikada nije počivala na hipotetskoj ili teorijskoj Crkvi, nego na konkretnoj, povijesnoj Crkvi, koju Krist vodi unatoč ljudskoj nesavršenosti. No ta ljudska nesavršenost postoji; ne možemo je jednostavno ukloniti kako bismo se potom igrali legalističkih igara kao da je s crkvenim vodstvom ili s prilikama u Crkvi sve u najboljem redu.
Tomizam je zato trijezan: priznaje složenost stvarnosti, a da je ne proglašava ontološkim problemom. Nedavno sam razgovarao o tome s našim svećenicima ovdje u bogosloviji u SAD, koji su profesori; rekli su da takve nazivaju „tomanistima“, jer nisu tomisti.
Paradoks prividne strogosti
Ironično je da pristupi koji žele braniti Tradiciju najvećom strogošću često napuštaju njezin temeljni element: metafizički realizam. Izvana ostaju ispravni izrazi, navodi i pravne kategorije, ali se gubi tomistički duh — strpljivo promatranje stvari onakvima kakve jesu. Sv. Toma nije bio arhitekt intelektualnih utvrda, nego realist. Njegova metoda zahtijeva intelektualnu poniznost: najprije slušati stvarnost.
A znamo kakva je stvarnost. Postavimo retoričko pitanje: gdje u Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje postoji redovit pristup tradicionalnoj Misi, sakramentima i nauku? Gdje se djeca mogu redovito tradicionalno krstiti (jer iznimke potvrđuju pravilo), redovito pristupiti tradicionalnoj prvoj pričesti, a osobito — gdje mogu primiti sakrament potvrde po tradicionalnom obredu? Prije nekoliko godina neki su ga mogli primiti i izvan kapela Bratstva, ali su morali putovati prilično daleko – u Veneciju; danas, nakon Traditionis custodes, ni tu mogućnost više ne bi imali. Kada se ljudi žele u Sloveniji tradicionalno vjenčati, to obično nije moguće, nego to bude po novom obredu, a zatim slijedi tradicionalna Misa, ili se dogodi zloupotreba kada obred ne bude tradicionalan, dakle prije Mise, nego nakon propovijedi, kako je to u novom obredu. Nadalje, gdje se kandidati za svećeništvo mogu tradicionalno formirati, a ne u nekoj kompromisnoj formaciji (jedan bogoslov Bratstva sv. Petra pisao je našim svećenicima, pa i poglavaru distrikta, o problematičnosti barem nekih tamošnjih predavanja)? I kad jednom postanu svećenici mogu li djelovati u svojoj zemlji ili ovise o volji mjesnoga biskupa, čija volja gotovo nikada nije dobra?
Zaključak: vjera nije logički eksperiment
Običan katolik ne živi u apstraktnoj shemi, nego u konkretnim okolnostima. Kakve su okolnosti u redovitim strukturama Crkve? To smo već prethodno rekli. Budući da nije moguće normalno pristupiti cjelokupnom tradicionalnom blagu vjere, na koje katolici imaju pravo, nadbiskup Lefebvre je prije nešto više od pedeset i pet godina osnovao Svećeničko bratstvo sv. Pija X., kako bi osigurao nadoknadu — što je također jedno od temeljnih načela tzv. socijalnog nauka Crkve (jer bi se tako moglo prevesti supsidijarnost) — za tradicionalnu svetu Misu, sakramente, nauk i moral. Budući da to redovitim putem nije moguće dobiti, Bratstvo to nadopunjava i daje vjernicima ono na što imaju pravo. Za sve to potrebni su (tradicionalni) svećenici; a da bi se oni osigurali, potrebni su biskupi. Oni su potrebni i za podjelu potvrde, posvećenje crkava i slično. Samo to — nikakve paralelne upravljačke strukture, nego samo ono što proizlazi iz biskupske posvetiteljske moći; za upravnu, a posljedično i učiteljsku vlast potreban je papinski nalog. Kad bi sve bilo u najboljem redu i pravedno, papa bi biskupima Bratstva već davno dodijelio naslovne biskupije, kako bi, dok se prilike ne normaliziraju, i sa službene pozicije pomagali Crkvi.
Svećeničko bratstvo također je stvarno i postoji, kako je generalni poglavar rekao prefektu Fernandezu. Bratstvo neprestano raste u svećenicima i redovnicima, kao i u vjernicima koji mu se obraćaju. Prema tradicionalnom kanonskom pravu na prvome je mjestu spasenje duša, što znači da čovjek nije radi prava, nego pravo radi čovjeka. Logično bi bilo priznati to i na papiru, no razumijemo da se to ne događa jer ne odgovara vladajućoj ideologiji.
A kod svih tih komentatora vidimo tu suprotnu logiku u odnosu na onu tradicionalnu crkvenu.
Jabuka sv. Tome uči nas jednostavnu lekciju: stvarnost uvijek ima prednost pred teorijom. Najzadovoljniji bismo na ovome svijetu bili kad bismo mogli normalno živjeti u normalnim crkvenim okolnostima, u kojima bismo mogli biti normalno poslušni — ali ne živimo u takvim okolnostima.
Istinska Crkva nije stvarna zato što odgovara našim konstrukcijama. Naše mišljenje mora postati realno, jer ono uči iz konkretnih okolnosti Crkve koju Bog doista vodi u povijesti. Sve ostalo je gradnja dvoraca u oblacima — ili, u našem primjeru, Crkve u oblacima. Autentično katoličko mišljenje ne boji se stvarnosti, nego vjeruje da je stvarnost prostor u kojem djeluje milost. To se lako može vidjeti ako usporedimo jedne i druge plodove, ako njih ima.
p. Andrej Vončina
Izvor: https://fsspx.si/
