Priprema srca za biskupska posvećenja
Poruka vjernicima i prijateljima Svećeničkog bratstva svetog Pija X.
Dragi vjernici i prijatelji,
Dok se pripremamo za biskupska posvećenja, zakazana za 1. srpnja u Écôneu, želimo vam iznimno staviti na raspolaganje uvodnik koji je generalni poglavar 7. ožujka uputio članovima Bratstva.
Ovaj se tekst ne vraća na pitanje samih posvećenja, nego želi podsjetiti na duh u kojem se za njih treba pripravljati i u kojem ih treba živjeti: duh vjere, ljubavi, nadnaravnog pouzdanja i ljubavi prema Crkvi. Jer nije dovoljno prosvijetliti razum ako se istodobno ne oblikuje i srce.
Stoga smo, nekoliko tjedana prije ove svečanosti, toliko važne za cijelu Crkvu, smatrali ispravnim podijeliti ova razmišljanja s vjernicima i prijateljima Bratstva, kako bi se svi mogli dublje sjediniti u ovoj pripravi – kroz molitvu, žrtvu i nutarnji mir.
Osobito valja istaknuti poziv da se u sadašnjim okolnostima sačuva duboko nadnaravni pogled, duh blagosti i snage te ljubav prožeta istinskom brigom za dobro duša i Crkve.
Želimo vam plodonosno čitanje i zahvaljujemo vam što ove nakane nosite u svojim molitvama, pod budnim pogledom Gospe Posrednice svih milosti.
p. Foucauld le Roux
generalni tajnik
Uvodnik članovima Bratstva
Et nos credidimus caritati.
„A mi smo povjerovali ljubavi“ (1 Iv 4,16)
Draga subraćo i članovi Bratstva,
S velikim zadovoljstvom mogu vam se, nakon javne objave posvećenja i niza objašnjenja, napokon obratiti na osobniji način. Želio bih s vama podijeliti nekoliko savjeta koji nam mogu pomoći u našoj moralnoj i duhovnoj pripravi kao članova Bratstva. Upravo će nam ta priprava omogućiti da tijekom ovog razdoblja pratimo vjernike.
Nužnost i kontekst posvećenja
Ne nedostaje apologetskih argumenata. Riječ je o očuvanju vjere i svih sredstava potrebnih za njezino prenošenje. Riječ je o oživljavanju vjere u dušama. Ako se stanje nužde već moglo prizvati 1988. godine, ono je, nažalost, još očitije 2026. godine. To objašnjava zašto odluka Bratstva nailazi na razumijevanje koje se proteže daleko izvan njegovih granica.
Postoji i pozitivan vidik ove situacije. Objava od 2. veljače nikoga u Katoličkoj Crkvi nije ostavila ravnodušnim. Gotovo svi osjećaju zabrinutost i potrebu izraziti svoje odobravanje ili neodobravanje. To je providonosno, jer ponekad riječi, mišljenja i jednostavne izjave više nisu dovoljne. Moraju biti popraćene značajnim djelima kojima se božanska Providnost može poslužiti kako bi potresla savjesti – pa čak i samu Crkvu. Čvrsto vjerujem da božanska Providnost djeluje u sadašnjoj raspravi.
Nadnaravna razboritost
Što se nas tiče, moramo biti sposobni zauzeti određeni odmak od ove rasprave, a ipak ostati potpuno uključeni u nju. Odluka da se pristupi biskupskim posvećenjima prije svega mora biti vođena nadnaravnom razboritošću. Ta se razboritost ne tiče samo onih koji donose ovu odluku, nego i onih koji je prihvaćaju i slijede. Drugim riječima, ulozi su toliko veliki da svaki član Bratstva mora biti sposoban, svatko na svojoj razini, razumjeti i osobno preuzeti odgovornost za ovu odluku pred Bogom.
Ljubav
Međutim, ozbiljnost ove odluke takva je da ne može biti vođena samo nadnaravnom razboritošću. Kako bi se ova odluka ispravno razumjela i objasnila, to jest u svjetlu njezinih najviših uzroka, sub specie æternitatis – „u svjetlu vječnosti“ – potrebno je moliti Duha Svetoga da nam udijeli svoju mudrost. No ne smijemo zaboraviti da je prava mudrost – mudrost koja nas mora voditi u ovom iznimnom izboru – kći ljubavi. Samo nam krepost ljubavi može dati određenu sunaravnost s našim božanskim Spasiteljem i, posljedično, omogućiti da stvarnost promatramo na način donekle sličan Božjem pogledu. Samo pod tim uvjetom možemo je ispravno prosuđivati.
Već smo rekli i ponovili da je razlog za odluku o poduzimanju biskupskih posvećenja spasenje duša. To se ne smije promatrati kao puka retorika ili jednostavno kanonsko opravdanje. Upravo taj razlog ljubavi prema dušama i Katoličkoj Crkvi mora u konačnici pripraviti naše duše, kao i duše vjernika, za svečanost 1. srpnja.
Ponekad, kada govorimo o ljubavi, neki imaju dojam da se prepuštamo određenoj slabosti ili barem miješamo stanovitu sentimentalnost s autentičnim ispovijedanjem katoličke vjere. Takva osjetljivost nije spojiva s duhom nadbiskupa Lefebvrea, s duhom Bratstva, a još manje s duhom Otkupljenja. Snaga našega božanskog Spasitelja u Njegovoj Muci i na Križu nije ništa drugo doli mjera Njegove ljubavi.
Upravo tom istom ljubavlju sada, više nego ikada, moramo ljubiti duše i Svetu Majku Crkvu, čak i ako bi nas njezini službeni predstavnici ponovno proglasili izopćenima i raskolnicima:
„Ovo vam rekoh, da se ne sablaznite. Izopćit će vas iz sinagoga. Dolazi čas, kad će svaki, koji vas ubije, misliti, da služi Bogu. I ovo će vam činiti, jer ne upoznaše Oca ni mene. Ali ovo vam rekoh, da se, kad dođe čas njihov, sjetite, da sam vam to rekao.“
(Iv 16,1–4)
Konačni dokaz da smo u istini bit će naša sposobnost da očuvamo taj duh ljubavi, bez obzira na ono što se može dogoditi, i prema svima bez razlike.
Što zapravo podrazumijeva ova ljubav?
Prije svega, nikada ne smijemo podleći gorčini. Iako svakako imamo dužnost učiniti sve što je moguće kako bismo opravdali i objasnili temeljne razloge posvećenja, to moramo činiti čvrsto, ali nikada s gorčinom, pa ni s najmanjim prizvukom gorke revnosti. Očito je da čovjek može postati ogorčen zbog pretjerane revnosti, ali i zato što bi radije izabrao određeni datum, određenog kandidata ili želio da su stvari bile učinjene drukčije. Bez obzira na materijalni uzrok gorčine, lijek je uvijek isti: Caritas patiens est – „ljubav je strpljiva“.
Prema onima kojima se obraćamo, tko god oni bili i razumjeli nas ili ne, uvijek moramo pokazivati dobrohotnost. Kada s druge strane nema razumijevanja, kada ne postoji ni spremnost da se sasluša ono što imamo reći i razumiju naši razlozi, vrlo je lako – ljudski govoreći – pasti u ogorčenost. Caritas benigna est – „ljubav je dobrostiva“.
Uvijek moramo imati na umu da, ako je božanska Providnost bila dovoljno milosrdna da nam udijeli nešto svjetla, da nam dopusti očuvati crkvene Tradicije i učiniti ono što je potrebno za njihovu obranu, to odgovara iznimnoj milosti koju uistinu ne zaslužujemo. Svijest o toj činjenici mora u potpunosti određivati naš stav. Ako posvećenja predstavljaju milost za cijelo Bratstvo – milost na kojoj moramo zahvaljivati božanskoj Providnosti – ta se duboko nadnaravna radost ne smije pomiješati s pogrešnim trijumfalizmom, kao da je riječ o ljudskoj pobjedi koju bismo mogli pripisati sebi, čime bi se neizbježno umanjila njezina nutarnja vrijednost. Caritas non agit perperam, non inflatur – „ljubav ne čini ništa nepristojno i ne uznosi se“.
Slijedeći primjer preuzvišenog nadbiskupa Lefebvrea, u svemu što činimo ne smijemo tražiti vlastite interese ni opstanak nekog osobnog pothvata, nego dobro duša i dobro Katoličke Crkve. Bratstvo nije ništa drugo doli sredstvo da ostanemo vjerni Crkvi. Ako danas poduzimamo iznimne mjere kako bismo očuvali vjeru, svetu misnu žrtvu i svećeništvo, to činimo zato što želimo da cijela Katolička Crkva – i svaka duša bez razlike – jednoga dana može slobodno uživati plodove svega toga. Sve to pripada Crkvi, a mi smo samo njezini čuvari. Ne tražimo ništa za sebe. Naša jedina nagrada bit će jednoga dana vidjeti kako Sveta Majka Crkva ponovno povrati svoje Tradicije. Caritas non quærit quæ sua sunt – „ljubav ne traži svoje“.
Ako moramo uložiti sve svoje napore u obranu posvećenja – a Bratstvo već ima čitav „arsenal“ na raspolaganju za tu svrhu – i ako je sveta srdžba potrebnija nego ikada pred strašnim zastranjenjima koja potresaju Crkvu, ipak ne smijemo pokazivati ni prezir ni razdraženost u svojim objašnjenjima onima kojima se obraćamo, a osobito prema hijerarhiji Katoličke Crkve. Moramo znati ostati istodobno i čvrsti i blagi. No to je moguće samo uz pomoć našega božanskog Spasitelja. Caritas non irritatur – „ljubav se ne razdražuje“.
Ako budemo proglašeni izopćenima i raskolnicima, to ne znači da takvu kaznu tražimo ili da joj se radujemo, jer bi ona bila objektivno nepravedna. Jedno je radovati se novom poniženju koje možemo prikazati Bogu, a sasvim drugo radovati se – u duhu prkosa – zlu i objektivnoj nepravdi koja izaziva sablazan u cijeloj Crkvi. Caritas non gaudet super iniquitatem – „ljubav se ne raduje nepravdi“.
Ako, naprotiv, postoji čitav dio Katoličke Crkve koji pozdravlja i podupire odluku Bratstva, i ako posvećenja postanu providonosna prilika za obnovljenu hrabrost i oduševljenje – i unutar i izvan Bratstva – tada se možemo radovati samo onako kako se sam Bog raduje. Caritas congaudet veritati – „ljubav se raduje istini“.
Nitko nije mogao bolje sažeti program četiriju mjeseci koji nas dijele od posvećenja i snagu koja mora obilježavati našu ljubav od svetoga Pavla: Caritas omnia suffert, omnia credit, omnia sperat, omnia sustinet – „ljubav sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi“.
To vrijedi danas i vrijedit će ubuduće: Caritas numquam excidit – „ljubav nikada ne prestaje“.
Primjer Blažene Djevice Marije
Sada više nego ikada, Bezgrešno Srce Marijino mora biti utočište Bratstva i uzor svakome od nas. Nitko nije imao dublji osjećaj za duše i za Crkvu od nje. Iz ljubavi prema dušama i iz ljubavi prema Crkvi ona je pristala prikazati vlastitoga Sina na Kalvariji. Njezina je volja bila sjedinjena s voljom vječnoga i vrhovnoga Velikog Svećenika upravo u trenutku kada je On samoga sebe prikazao Ocu kao pomirbenu žrtvu. Upravo su ta neizmjerna ljubav i žalost učinile Gospu Suotkupiteljicom ljudskoga roda i pribavile joj jedinstvenu slavu u vremenu i vječnosti.
Pa ipak, unatoč svemu što je to Bezgrešno Srce, probodeno mačem boli, moralo pretrpjeti, nikada ni najmanja gorčina ni ogorčenost nisu pomutile sjaj njezine ljubavi, ni za jedan trenutak, pa ni prema onima koji su usmrtili njezina božanskog Sina. Kao što nije oklijevala ni na trenutak izvršiti svoju žrtvu do kraja, tako ni njezina ljubav prema grešnicima nikada nije oslabila. To je nedokučivo otajstvo snage, blagosti i ljubavi!
S tim osjećajima i tom ljubavlju moramo se pripremati za svečanost 1. srpnja i nastojati pripremiti sve vjernike koji su nam povjereni.
Neka vas Bog blagoslovi!
Menzingen, 7. ožujka 2026., na blagdan svetoga Tome Akvinskoga
p. Davide Pagliarani, generalni poglavar
Izvor: https://fsspx.news/
