Španjolski kolumnist Pedro Gómez Carrizo objavio je posebno zapaženo mišljenje o Infovaticani 15. svibnja pod naslovom „Sotona vjeruje u Rim”.
Tekst polazi od nedavne izjave kardinala Víctora Manuela Fernándeza, predstojnika Dikasterija za nauk vjere, povodom nadolazećih biskupskih posvećenja Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Već u prvim redcima autor postavlja temelj svojega razmišljanja:
„Izjava kardinala Fernándeza protiv FSSPX-a postavlja još ozbiljnije pitanje od pitanja selektivnog raskola: ako je Sotona kušao Krista i tražio da prorešeta Petra, zašto bi zaobilazio dikasterije, bogoslovije i ustanove u kojima se vjera čuva – ili iskrivljuje?“
Kardinal Fernández jučer je ponovno objavio svoju izjavu. U njoj je „službeno“ ponovio da biskupska posvećenja Bratstva sv. Pija X. predstavljaju raskolnički čin te da raskol povlači za sobom izopćenje.
Autor odmah ističe ono što smatra zapanjujućim kontrastom između težine optužbi i same osobnosti kardinala Fernándeza:
„Prvo što čovjeka iznenađuje jest vidjeti tako teške riječi koje dolaze iz tako lakoga pera. ‘Raskol!’ Ta zastarjela riječ, s metalnim prizvukom rimskih upozorenja, u ustima tako mladenačkog kardinala; taj ozbiljan pojam, koji još uvijek nosi svu drevnu težinu krajnjih i svetih stvarnosti, u umu lakomislenog kardinala, zaljubljenog u modernost i sve njezine novotarije.“
Zašto Rim govori o raskolu samo u vezi s Ecôneom?
Autor odmah postavlja pitanje:
„Možemo se zapitati zašto Rim riječ ‘raskol’ izgovara s tolikom ozbiljnošću kada gleda prema Ecôneu, dok se usteže od njezine upotrebe kada svjedoči ovoj šarolikoj i raznolikoj paleti doktrinarnih, liturgijskih, moralnih i sakramentalnih lomova koji već desetljećima kroz glavna vrata ulaze u službenu Crkvu.“
Jedan dio teksta odnosi se na nedavni prijem Sarah Mullally u Vatikanu, žene koja obnaša dužnost „nadbiskupice Canterburyja“. Pedro Gómez Carrizo piše:
„Nadbiskupica Canterburyja primljena je u Vatikanu s poštovanjem koje pripada crkvenom dostojanstveniku te uključena u zajedničku molitvu pod apostolskim krovom. Nije se činilo potrebnim dodati ni kratku napomenu da je Lav XIII. u Apostolicae curae proglasio ništavnost anglikanskih ređenja i da se toj ništavnosti sada pridružuje, u svojevrsnom teatralnom izazovu, i činjenica da je riječ o ženi. Osobu koja, prema katoličkom nauku, ni u kojem slučaju ne može biti biskup, Rim javno tretira kao takvu; a ugodna koreografija cijeloga prizora svijetu prenosi isto toliko odobravanja koliko Fernándezova suhoparna nota izražava neodobravanje.“
Pedro Gómez Carrizo zatim primjećuje:
„To je ‘selektivni’ raskol: za Pachamamu govorilo se o inkulturaciji; za Luthera o pomirenom sjećanju; za dvosmislene blagoslove o pastoralnom razlučivanju; za biskupska imenovanja u sjeni Komunističke partije Kine o diplomatskom realizmu; za hladnu mariologiju o ekumenskoj osjetljivosti; za liturgije nalik seoskim vijećima o zajedničkoj kreativnosti. A za Tradiciju se, naprotiv, Zakonik čudesno ponovno pojavljuje.“
Autor dalje opisuje ono što smatra dubokim proturječjem u današnjoj Crkvi:
„Odjednom se iza nasmiješenoga lica sinodalne Crkve – protočne, dijaloške, ekumenske, gostoljubive prema svakoj različitosti i razumijevajuće do iznemoglosti prema svim zastranjenjima – pojavljuje stroga grimasa osude: Dikasterij za nauk vjere, pod vodstvom šutljivoga kardinala, ponovno otkriva ceremonijal nekadašnjega Svetog Oficija kako bi upozorio na raskol one koji čuvaju rimsku liturgiju, katolički moral i nauk koji su usvajali naraštaji vjernika.“
Pedro Gómez Carrizo ipak ne želi svesti problem na samu osobu kardinala Fernándeza, kojega smatra tek simptomom dublje bolesti:
„Ali ostavimo po strani Víctora Manuela Fernándeza, jer kardinal romanopisac, zalutali cenzor zastranjenja, samo je gnojna rana jedne unutarnje bolesti. Njegovo neprekinuto vodstvo Dikasterija za nauk vjere izražava jedan od najbolnijih preokreta poslijekoncilskog razdoblja: obnovljeni Sveti Oficij sada je posvećen progonu Tradicije. Tko bdije nad čuvarima kada izgube ono temeljno razlučivanje koje omogućuje razlikovanje prijatelja od neprijatelja vjere?“
Kada se Rim počeo više bojati Tradicije nego krivovjerja?
Pedro Gómez Carrizo potom uvodi šire razmišljanje o Drugom vatikanskom saboru i aggiornamentu:
„Vargas Llosa stavio je Zavaliti u usta ono poznato pitanje: ‘U kojem se trenutku Peru raspao?’ Slično pitanje počinje se nametati katolicima našega vremena: u kojem se trenutku Rim počeo osjećati nelagodnije pred Tradicijom nego pred krivovjerjem? Odgovor nema samo jedan datum, ali ima jednu temeljnu riječ, lozinku i znak raspoznavanja čitave epohe: aggiornamento.“
On uspoređuje Drugi vatikanski sabor s velikim dogmatskim saborima crkvene povijesti:
„Drugi vatikanski sabor predstavlja povijesnu anomaliju kakva se rijetko susreće: dok su veliki sabori nastajali kako bi definirali vjeru protiv zabluda koje su prijetile njezinu integritetu – Nicejski protiv Arija; Tridentski protiv protestantske revolucije; Prvi vatikanski protiv naleta racionalizma, liberalizma i novih oblika modernoga prosvjeda – Drugi vatikanski sabor završio je prilagodbom svijetu koji je već bio koloniziran krivovjerjem. Modernizam je zavladao na sveučilištima, u bogoslovijama, egzegezi, moralnoj teologiji i pastoralnoj mašti tolikih klerika koji su sanjali o Crkvi ‘pomirenoj sa svijetom’; od tada je zavladao i u Vatikanu.“
Pedro Gómez Carrizo podsjeća na osudu modernizma od strane svetoga Pija X.:
„Modernizam je, usprkos prijateljskom prizvuku same riječi i njezinim pozitivnim konotacijama, upravo ono što je sveti Pio X. označio kao sintezu svih krivovjerja. Drugim riječima: nešto iznimno ozbiljno. Toliko ozbiljno da je papa Pavao VI., nakon što je sam otvorio vrata i prozore Vatikana modernizmu, shvatio da je ‘Sotonin dim’ prodro u svetu Crkvu.“
Sotona nije metafora
Dolazeći do same srži pitanja, Pedro Gómez Carrizo odbacuje svako simboličko tumačenje đavla:
„Ovdje ne govorimo o Sotoni kao metafori. Govorimo o Sotoni kao osobnoj, inteligentnoj i djelatnoj stvarnosti, neprijatelju Boga i duša. Katolička vjera gubi svoju snagu kada đavla svodi na psihološki simbol ili književni ostatak lakovjernih vremena.“
Podsjeća potom na nekoliko biblijskih prizora:
„Krista je Sotona iskušavao u pustinji; Juda, koji je sjedio za Gospodnjim stolom, podlegao je njegovu utjecaju do te mjere da je počinio izdaju; Petar je iz Kristovih vlastitih usta čuo ono strašno: ‘Odlazi od mene, Sotono!’ kada je pokušao odvratiti Gospodina od puta križa; a taj isti Petar bio je upozoren da je Sotona tražio dopuštenje da ga rešeta poput pšenice. Sveto pismo ne smješta đavolsko djelovanje na slikovite rubove religije, nego u samo središte drame spasenja, gdje se odlučuje o vjernosti ili izdaji.“
Pedro Gómez Carrizo potom predviđa uobičajeni prigovor:
„Kako bi se neprijatelj mogao uvući u Crkvu, Zaručnicu Kristovu?“
Odmah daje odgovor:
„Promišljen odgovor počinje razlikovanjem između onoga što je Bog obećao i onoga što nikada nije obećao. Krist je obećao da vrata paklena neće nadvladati Njegovu Crkvu; to obećanje jamči neuništivost Zaručnice, trajnost vjere, djelotvornost sakramenata i konačnu Kristovu pobjedu nad protivničkim silama. Ali Krist nikada nije obećao besprijekorne pastire, imune dikasterije, nepotkupljive bogoslovije, nadahnute liturgičare, pouzdane teologe ili uzorne kardinale. Neuništiva svetost Crkve koegzistira još od Jude sa strašnom mogućnošću izdaje unutar samih njezinih vidljivih zidova.“
Zaključak članka nedvojbeno je njegov najsnažniji odlomak:
„U stvarnosti, Kristovo obećanje pretpostavlja napad: ako vrata paklena neće nadvladati, to je zato što će to zasigurno pokušati. Ta bi slika bila besmislena kada bi Crkva bila stavljena pod stakleno zvono, zaštićena od svake infiltracije i unutarnje pokvarenosti. Sveti Pavao govorio je o mysterium iniquitatis, upozoravao na lažne apostole i opominjao efeške prezbitere da će nakon njegova odlaska ući grabežljivi vukovi te da će se između njih samih podići ljudi koji će za sobom odvlačiti učenike. ‘Između vas samih’, kaže Apostol.“
Autor nastavlja:
„Povijest Crkve potvrđuje ovaj nauk. Arije je bio svećenik; Nestorije carigradski patrijarh; Honorije papa; renesansni prelati pretvorili su Kuriju u svjetovni dvor; a moderni crkveni vođe uništavali su sa svojih propovjedaonica ono što su mučenici i ispovjednici utvrdili svojom krvlju. Ništa od toga ne uništava Crkvu, ali sve to razotkriva pravo bojno polje. Zaručnica ostaje sveta po svojoj Glavi, koja je Krist – a ne po njegovu namjesniku – po pomoći Duha Svetoga i po vjernosti onih koji, često iz skromnih sredina, nastavljaju vjerovati ono što je Crkva primila. Njezini vidljivi članovi mogu je oskvrnuti u očima ljudi, učiniti je neko vrijeme neprepoznatljivom, pretvoriti njezine strukture u oruđa pomutnje, a njezine najčasnije riječi u alibije za praktično otpadništvo.“
Zatim dolazi ovo završno razmišljanje, koje naslovu članka daje njegov puni smisao:
„Da, đavolska infiltracija u Crkvu nije samo moguća: ona je očekivana za svakoga tko uistinu vjeruje u Crkvu. Sotona ne gubi vrijeme ondje gdje ništa odlučujuće nije u pitanju. Njegov je prirodni interes usmjeren prema oltaru, ispovjedaonici, bogosloviji, episkopatu, liturgiji, nauku, odgoju djece, imenovanju pastira, pa čak i prema jeziku kojim se nazivaju grijeh i milost.“
Pedro Gómez Carrizo zaključuje osobito upečatljivom slikom:
„Ako galanterija pogriješi, prodavat će lošu dugmad. Ako Rim pogriješi, može dezorijentirati duše. Neprijatelj zna razliku.“
Izvor: https://fsspx.news/
