Ovaj dekret, izdan nakon biskupskih posvećenja održanih 1. srpnja u Écôneu, potpisali su kardinal Víctor Manuel Fernández i njegova dvojica tajnika. Ne krije li se ispod njegove naizgled stroge vanjštine niz nedosljednosti i pogrešaka teološke i kanonske naravi? Ne pretendirajući na iscrpnu analizu, želimo ponuditi nekoliko razmišljanja o ovom rimskom dokumentu.
1. O raskolu
Dekret tvrdi da je „mons. Alfonso de Galarreta“ počinio „čin raskolničke naravi biskupskim posvećenjem četvorice svećenika, bez papinskoga naloga i protiv volje Rimskoga prvosvećenika“. Takva je tvrdnja, međutim, prenagljena i pokazuje pogrešno razumijevanje pojma raskola.
Stoga kanonist Raoul Naz piše:
„Raskol valja pažljivo razlikovati od obične neposlušnosti. Raskol pretpostavlja sustavno i trajno odbijanje podložnosti. Naprotiv, neposlušnost može biti tek prolazan čin, a da njezin počinitelj ni na koji način ne osporava autoritet zakona ili zakonodavca niti želi trajno izbjeći njegovu vlast. […] Neposlušnost se može sastojati u odbijanju priznavanja zakonodavčeve nadležnosti u nekom pojedinom slučaju, a da se pritom ne osporava njegova vlast. Tu nema raskola. Raskol bi postojao kada bi odbijanje poslušnosti proizlazilo iz odbacivanja samoga zakonodavčeva autoriteta.“ [1]
Teolog Kajetan, najpoznatiji komentator sv. Tome Akvinskoga, veliki protivnik Luthera, na kojega se Naz poziva, objašnjava:
„Raskol se ne sastoji u ustrajnom odbijanju poslušnosti rimskomu prvosvećeniku; raskol postoji kada netko odbija podložiti se rimskomu prvosvećeniku kao glavi Crkve. (…) Neposlušnost, ma koliko ustrajna bila, ne tvori raskol, osim ako ne predstavlja pobunu protiv papine službe ili protiv službe Crkve, tako da se odbija biti podložan toj papinoj službi i priznati ga svojim poglavarom.“ [2]
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i njegov generalni poglavar oduvijek su izjavljivali da priznaju Lava XIV. kao svoju glavu. Obraćaju mu se kao što se podložnik obraća svome poglavaru, odnosno kao što se sin obraća svome ocu. Spremni su poslušati ga kad god njegova zapovijed nije protivna vjeri ili moralu.
Još dublje gledano, Bratstvo nikada nije tvrdilo da predstavlja neku usporednu ili autonomnu Crkvu. Ono vrši svoj apostolat kao djelo Katoličke Crkve, u njezinoj službi i radi njezina širenja. [3] Ne stvara vlastiti nauk, vlastitu liturgiju niti neko poslanje neovisno o Crkvi. Naprotiv, ono se ravna prema trajnom Učiteljstvu Crkve, čiji nauk želi vjerno čuvati, te u papinskoj vlasti priznaje vidljivo načelo jedinstva, čak i kada u sadašnjim okolnostima smatra potrebnim uskratiti poslušnost u pojedinim slučajevima u kojima bi ona bila protivna općem dobru Crkve.
Tu razliku, uostalom, potvrđuju svi teolozi. Rječnik katoličke teologije, sažimajući njihovo naučavanje, [4] podsjeća da je „raskol nezakonito odvajanje od jedinstva Crkve“, dodajući da „može postojati i zakonito odvajanje, primjerice kada netko uskrati poslušnost papi zato što ovaj zapovijeda nešto zlo ili nedopušteno. […] Tada bi postojalo odvajanje koje je samo izvanjsko i prividno“, odnosno prividno, ali ne i stvarno odvajanje od jedinstva Crkve.
Ta želja da se živi i djeluje unutar Crkve očituje se i u dosljednim djelima. Članovi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. hodočastili su u Rim tijekom Svete godine 2025. kako bi zadobili oprost koji je proglasio Papa. Svi svećenici Bratstva spominju Papino ime u Kanonu Mise i mole za njega tijekom blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Takve bi se prakse uzalud tražile među pravim raskolnicima.
Premda se biskupska posvećenja od 1. srpnja mogu promatrati kao ustrajno odbijanje poslušnosti Papi, ona se mogu tumačiti kao pobuna protiv papine službe samo ako se zanemari ili izokrene nakana poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
Stoga se biskupska posvećenja od 1. srpnja ni na koji način ne mogu smatrati raskolničkim činom. Pristati uz njih ne znači pristati uz raskol, nego uz hrabar čin koji predstavlja odbijanje poslušnosti Papi – nedvojbeno ozbiljno, ali potpuno opravdano. Doista, kako nas podsjeća sv. Toma Akvinski, [5] slijedeći nauk apostola sv. Petra, neposluh, odnosno odbijanje iskazivanja nedopuštene poslušnosti, u određenim okolnostima može biti moralna dužnost.
Još jedna činjenica potvrđuje odsutnost raskola. Kad je riječ o biskupskim posvećenjima bez papinskoga naloga koja je 30. lipnja 1988. podijelio nadbiskup Lefebvre, papa Ivan Pavao II. u motu propriju Ecclesia Dei, br. 3, izričito ih naziva „raskolničkim činom“. [7] Slijedom toga, iz perspektive Svete Stolice svi koji pristaju uz posvećenja iz 1988. bili bi po samom pravu raskolnici.
Međutim, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. oduvijek je pristajalo uz posvećenja iz 1988. Nikada nije izrazilo žaljenje zbog toga čina. Pa ipak, Sveta Stolica u stvarnosti nikada nije dosljedno smatrala članove Bratstva raskolnicima.
Pape, od Ivana Pavla II. pa sve do Lava XIV., uvijek su članove Svećeničkog bratstva sv. Pija X. smatrali katolicima. Zato je, prije biskupskih posvećenja 1. srpnja 2026., kardinal Fernández upozorio Bratstvo na opasnost od raskola. Da je Bratstvo od 1988. već bilo izvan Crkve, više ne bi moglo biti izloženo opasnosti da raskolom napusti Crkvu. Jer može li netko napustiti zajednicu iz koje je već otišao?
Što iz toga možemo zaključiti, ako ne da sam stav Rima prema Bratstvu upućuje na to da biskupska posvećenja iz 2026. nisu ništa više raskolnički čin nego ona iz 1988.?
Taj zaključak dodatno potvrđuje i činjenica da su se od 1988. službeni odnosi između Svete Stolice i Svećeničkog bratstva sv. Pija X. uvijek vodili preko Kongregacije, a poslije Dikasterija za nauk vjere, a ne preko Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana, koje je nadležno za odijeljene crkvene zajednice. Da je Rim doista smatrao Bratstvo raskolničkim još od 1988., razgovori bi se redovito vodili upravo s tim potonjim dikasterijem.
2. O izopćenju općenito
Kanonsko pravo propisuje da katolik koji počini kažnjivo djelo može biti podvrgnut kazni. Međutim, da bi se kazna mogla izreći ili nastupiti, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti. Nije dovoljno da neko djelo materijalno predstavlja kažnjivo djelo; ono mora biti i moralno pripisivo počinitelju, kako izričito zahtijeva kan. 1321, § 2.
Načelo nulla poena sine culpa („nema kazne bez krivnje“) jedno je od temeljnih načela kanonskoga kaznenog prava. Stoga onaj tko nije moralno kriv ne podliježe nijednoj kanonskoj kazni ni cenzuri. [8]
Zato je kardinal Charles Journet mogao napisati:
„Nevina osoba, premda zakonito izopćena na temelju naizgled uvjerljivih dokaza, u stvarnosti nije izopćena.“ [9]
U istom smislu kanonist Raoul Naz piše:
„Nedostatak teške krivnje oslobađa od svake kazne, bilo latae sententiae bilo ferendae sententiae (kan. 2218, § 2). Stoga se svaka kazna može izreći ili nastupiti samo zbog teške krivnje, kako materijalne tako i formalne.“ [10]
Nadalje, Zakonik kanonskoga prava, kako je izmijenjen 2021. godine, u kan. 1323 određuje da se ne kažnjava onaj tko je, prekršivši zakon ili zapovijed, „djelovao pod utjecajem teškoga straha, pa makar bio samo razmjeran, ili zbog nužde, ili da izbjegne veliku neugodnost“. U točki 7 istoga kanona dodaje se da se ne kažnjava ni onaj tko je smatrao da djeluje u stanju nužde. [11]
To znači da, čak i ako je netko pogriješio u prosudbi postojanja nužde, ne nastupa nikakva kazna.
Sljedeći kanon dodaje da, čak i kada bi se radilo o činu koji je sam po sebi zao — što ovdje nije slučaj — automatska (latae sententiae) kazna ipak ne bi nastupila. Isti kanon proširuje to pravilo i na slučaj kada je sama ta pogrešna prosudba bila krivnjom uzrokovana: onaj tko je „zbog zablude za koju je sam kriv smatrao da postoji jedna od okolnosti navedenih u kan. 1323, br. 4“ (kan. 1324, § 1, 8°) više nije potpuno oslobođen svake kazne, ali se kazna mora ublažiti ili zamijeniti pokorom. U svakom slučaju, ni tada ne nastupa automatska (latae sententiae) kazna.
Već su ta dva kanonskopravna razloga dovoljna da se sa sigurnošću zaključi kako ni biskupi koji su podijelili posvećenja ni oni koji su ih primili 1. srpnja 2026. nisu izopćeni. To vrijedi tim više za svećenike i vjernike Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
U ovom slučaju stanje nužde na koje se Bratstvo poziva ne proizlazi iz subjektivnog osjećaja, nego iz objektivne situacije: ozbiljne opasnosti koja prijeti cjelovitom očuvanju katoličke vjere i redovitih sredstava posvećenja. Budući da je riječ o stvarnoj nuždi, odredbe kanona 1323 i 1324 u cijelosti su primjenjive, pa osobe na koje se odnose ne mogu podlijegati kazni izopćenja latae sententiae.
3. Dodatna razmatranja o izopćenju biskupa
Kanonsko pravo zahtijeva da počinitelj prekine svoju tvrdokornost kako bi mogao primiti oprost od crkvene cenzure. To je, naime, bitan uvjet za ukidanje kazne, osobito izopćenja. [12] Prema kan. 1358 § 1 ZKP-a iz 2021., „oprost cenzure može se dati samo počinitelju koji je prekinuo svoju tvrdokornost prema kan. 1347, § 2; ali se ne može uskratiti onomu koji ju je prekinuo (…).“
Prekid tvrdokornosti ne sastoji se samo u napuštanju stava prkosa ili neposluha, nego podrazumijeva istinsko pokajanje, žaljenje zbog počinjenoga djela, stvarni popravak krivca, čin volje suprotan onome koji je bio uzrok prijestupa te stvarnu naknadu ili iskreno obećanje da će se popraviti počinjena šteta i sablazan. [13] [14]
Međutim, očito je da četvorica biskupa posvećenih 30. lipnja 1988. nikada nisu izrazila ni najmanje povlačenje u vezi sa svojim biskupskim posvećenjem. Nemoguće je pronaći bilo kakav izraz pokajanja, žaljenja ili spremnosti na ispravak. Naprotiv, više su puta izrazili zahvalnost svome posvetitelju za taj hrabri čin.
Pa ipak, 21. siječnja 2009. kardinal Re, pročelnik Kongregacije za biskupe, postupajući po nalogu pape, odlučio je ukinuti izopćenje latae sententiae četvorici biskupa. Ne upućuje li to na zaključak da ni same rimske vlasti nisu bile uvjerene u valjanost te cenzure?
Vrlo je vjerojatno da je ta odluka prvenstveno bila dio diplomatske inicijative Svete Stolice, usmjerene na stvaranje ozračja pogodnog za doktrinarne razgovore sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. i na otvaranje puta mogućem kanonskom rješenju njegova položaja.
U svakom slučaju, ta odluka potvrđuje da se ni same rimske vlasti nisu smatrale vezanima uobičajenim pravnim posljedicama koje bi inače proizlazile iz stvarne i valjane ekskomunikacije.
4. Dodatna razmatranja o izopćenju vjernika
Dekret upozorava klerike i vjernike laike „da se ne pridružuju raskolu Svećeničkog bratstva sv. Pija X., jer bi time ipso facto navukli na sebe kaznu izopćenja latae sententiae“.
Kako treba razumjeti tu prijetnju?
Obrazloženje priloženo Dekretu upućuje na Notu Papinskoga vijeća za zakonodavne tekstove od 24. kolovoza 1996. Međutim, sadržaj te Note vrlo je restriktivan. [15]
U njezinu petom broju za formalni pristanak uz raskol zahtijevaju se dva elementa: unutarnji, odnosno stvarna raskolnička nakana, i vanjski, odnosno njezino očitovanje u djelima.
Sedmi broj nadalje određuje da se, kada je riječ o vjernicima, prije svega mora uzeti u obzir nakana same osobe te da se „pojedini slučajevi moraju prosuđivati od slučaja do slučaja pred mjerodavnim tijelima vanjskog i unutarnjeg foruma“. [16]
Prema tome, Dekret od 2. srpnja 2026., tumačen u svjetlu obrazloženja koje se poziva na Notu iz 1996., izričito isključuje mogućnost općeg izopćenja svih vjernika.
Vjernik laik koji redovito sudjeluje na svetoj misi u kapeli Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i koji pristaje uz biskupska posvećenja od 1. srpnja ne može biti izopćen samim time, nego tek nakon pojedinačne prosudbe njegova konkretnog slučaja od strane mjerodavne crkvene vlasti.
5. O zakonitosti sakramenata općenito
U svom obrazloženju kardinal Fernández piše: „Na kraju upozoravamo sveti Božji narod da službenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nezakonito podjeljuju sakramente te da su sakrament pokore koji podjeljuju, kao i ženidbe kojima predsjedaju, nevaljani.“
Kad je riječ o zakonitosti podjeljivanja sakramenata, valja najprije podsjetiti na kanonsko načelo: „Nužda čini dopuštenim ono što je inače nedopušteno.“ [17] To se pravilo nalazi već u Dekretalima Grgura IX. te odražava poznatu maksimu „Nužda ne poznaje zakon“, koju sv. Toma Akvinski često navodi. [18]
Ako danas svećenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X. podjeljuju sakramente katolicima, to čine zato što se nalaze u stanju nužde.
Ta je nužda prije svega doktrinarne naravi. Obrate li se vjernici kanonski priznatim svećenicima koji prihvaćaju nauk Koncila i poslijekoncilskog razdoblja, mogu čuti da homoseksualni parovi mogu primiti svećenički blagoslov, [19] da razvedeni i ponovno građanski vjenčani mogu primati svetu pričest, [20] da Blaženu Djevicu Mariju ne bi trebalo nazivati Suotkupiteljicom, [21] da su lažne religije predmet Božje volje ili da ih Bog može upotrijebiti kao sredstva spasenja, [22] [23] i slično.
Ta je nužda također sakramentalne naravi. Vjernici imaju pravo na liturgiju koja nedvosmisleno izražava vječnu katoličku vjeru te na podjeljivanje sakramenata koje nije izloženo zloporabama tako raširenima u naše vrijeme.
Ukratko, vjera i moral nalaze se u ozbiljnoj opasnosti.
Nesumnjivo postoje svećenici koji osobno ostaju vjerni tradicionalnom nauku. Međutim, pravo se ne prosuđuje na temelju pojedinačnih iznimaka, nego na temelju općega stanja. A opasnost koja danas prijeti vjeri i sakramentima objektivna je i raširena. Upravo ta situacija utemeljuje stanje nužde na koje se poziva Svećeničko bratstvo sv. Pija X.
U takvim okolnostima podjeljivanje sakramenata od strane svećenika vjernih Tradiciji je zakonito.
6. O valjanosti ispovijedi
Istina je da svećenik, kako bi mogao valjano podijeliti odrješenje, mora imati jurisdikciju nad pokornikom. U protivnom je odrješenje nevaljano. [24]
Svećenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nemaju redoviti kanonski status te stoga nemaju redovitu jurisdikciju nad vjernicima kojima služe.
Međutim, sveta Crkva radi dobra duša lako podjeljuje zamjensku jurisdikciju svećenicima koji je nemaju. Tako je, primjerice, u slučajevima smrtne pogibelji, pozitivne i vjerojatne sumnje, [25] nenamjerne pogreške službenika, opće zablude, [26] [27] [28] i sličnim slučajevima odrješenje valjano čak i kada ga podjeljuje svećenik koji inače nema jurisdikciju.
Razlog je jednostavan: Crkva ne želi da njezini zakoni koji ograničavaju jurisdikciju spriječe dobronamjerne vjernike u primanju sakramenata.
Na temelju kanonskog načela poznatog kao pravna analogija [29], ta se zamjenska jurisdikcija može primijeniti i na slučaj svećenika Svećeničkog bratstva sv. Pija X., [30] budući da se vjernici nalaze u stanju nužde.
Takvo je tumačenje u skladu s naukom sv. Tome Akvinskoga:
„Svaki svećenik, s obzirom na vlast ključeva, ima vlast nad svim vjernicima i nad svim grijesima bez razlike. Ako on ne može odriješiti od svih grijeha, to je zato što prema crkvenom zakonu ima samo ograničenu jurisdikciju ili je uopće nema. Ali budući da ‘nužda ne poznaje zakon’, kada nastupi stanje nužde, crkveni zakon ne sprječava svećenika da sakramentalno odriješi, pod uvjetom da ima vlast ključeva; a odrješenje koje podijeli tuđi svećenik jednako je valjano kao i odrješenje vlastitoga svećenika. I ne samo da tada svaki svećenik može odriješiti od grijeha, nego može odriješiti i od izopćenja, bez obzira na to tko ga je izrekao, jer i to odrješenje pripada području jurisdikcije čije granice određuje crkveni zakon.“ [31]
Kanonist Raoul Naz ovako pojašnjava to pitanje:
„Crkva daje dopunsku jurisdikciju, to jest izravno potkrepljuje čin koji bi, zbog nedostatka redovite podjele jurisdikcije, bez te dopune bio nevaljan. Jasno je da Crkva na taj način nadomješta samo nedostatak koji proizlazi iz crkvenoga prava, a ne iz naravnoga ili božanskoga prava, kao primjerice u slučaju kada osoba koja djeluje nije svećenik.“ [32]
Ako netko prizna da je ovaj argument ozbiljan, ali ipak smatra da ostaje određena sumnja, odgovor je jednostavan: u slučaju pozitivne i vjerojatne sumnje Crkva nadomješta jurisdikciju.
Stoga je valjanost odrješenja koja podjeljuju svećenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X. sigurna.
7. O valjanosti ženidbi
Prema naravnom pravu ženidba je valjana i bez prisutnosti svećenika, budući da sakrament ženidbe podjeljuju sami supružnici, a ne svećenik. Tek je Tridentski sabor propisao da je za valjanost ženidbe potrebna prisutnost župnika. Međutim, Crkva je uvijek, pa i nakon Tridentskoga sabora, priznavala valjanost ženidbe sklopljene bez svećenika kada ozbiljna fizička ili moralna zapreka onemogućuje zaručnicima da izmijene ženidbenu privolu u njegovoj nazočnosti. [33]
Danas se katolički vjernici vrlo često nalaze u situaciji u kojoj bi za njih predstavljalo ozbiljnu poteškoću sklopiti ženidbu pred kanonski ovlaštenim svećenikom koji prihvaća pogrješna načela. Primjerice, oni ostaju privrženi katoličkom nauku o hijerarhiji svrha ženidbe, [34] dok Drugi vatikanski sabor [35] i poslijekoncilsko razdoblje [36] odbacuju uspostavljanje takve hijerarhije.
Kako bi ostali vjerni katoličkoj vjeri, zaručnici žele živjeti svoju vjeru te osobito položiti ženidbenu privolu pred svećenikom vjernim katoličkoj vjeri i moralu, napose u pitanjima ženidbe.
Njihova je ženidba stoga valjana i zakonita ako ženidbenu privolu polože pred svećenikom Svećeničkog bratstva sv. Pija X. [37]
8. Korijen problema nije disciplinske, nego doktrinarne naravi
Ako sada promotrimo samu bit problema, može nas iznenaditi da upravo u vremenu kada crkvene vlasti često pokazuju veliku popustljivost, Sveta Stolica postupa s krajnjom strogošću prema zajednici koja jednostavno želi sačuvati katoličku vjeru i sredstva koja vode vječnom spasenju.
Ta prividna nedosljednost može se objasniti jedino željom crkvenih vlasti da se suprotstave Tradiciji i svima koji je predstavljaju ili brane.
U stvarnosti problem nije disciplinske, nego doktrinarne naravi.
Papa Lav XIV. pokazao je znatnu popustljivost u odnosima s Komunističkom partijom Kine, koja je imenovala biskupe bez papinskoga naloga.
Ono što Sveta Stolica ne može prihvatiti, ono što Papa želi kazniti na najstroži mogući način i što se danas u očima crkvenih vlasti smatra potpuno neprihvatljivim, jest odbacivanje onih elemenata Drugoga vatikanskog sabora koji proturječe katoličkom nauku.
Dokaz za to nalazimo u Ispovijesti vjere [38], čije se potpisivanje zahtijeva od vjernika i svećenika koji nakon biskupskih posvećenja 1. srpnja žele napustiti Svećeničko bratstvo sv. Pija X. Taj se dokument ponajprije usredotočuje na prihvaćanje Drugoga vatikanskoga sabora.
Upravo je to srž spora između Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i crkvenih vlasti. Riječ je o doktrinarnom pitanju.
Zaključak
Dekret Dikasterija za nauk vjere nije utemeljen ni s teološkoga ni s kanonskopravnoga gledišta.
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i dalje je u potpunosti djelo Katoličke Crkve. Njegovi svećenici i vjernici u cijelosti su katolici i ni na koji način nisu izopćeni. Njegovi svećenici i biskupi valjano i zakonito podjeljuju sakramente.
Ostajući vjerno tradicionalnom katoličkom nauku, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. pruža dušama sigurna sredstva za postizanje vječnoga spasenja. Ono istodobno cijeloj Crkvi pruža iskreno i potrebno svjedočanstvo o hitnoj potrebi povratka tradicionalnom nauku i tradicionalnoj praksi kako bi se Crkva oslobodila zala koja je danas pritišću.
Bilješke
[1] Raoul Naz, natuknica „Raskol i raskolništvo“ u Rječniku kanonskog prava, sv. VII, Letouzey i Ané, 1965., stup. 886.
[2] Komentar kardinala Cajetana uz članak 1, pitanje 39, u IIa IIae Summae Theologiae sv. Tome Akvinskoga, prema cjelovitom prijevodu komentara opata J.-M. Gleizea, Courrier de Rome, travanj 2018.
[3] Vidi, primjerice, pismo p. Pagliaranija Papi od 3. srpnja 2026.
[4] Natuknica „Raskol“ u Rječniku katoličke teologije, sv. XIV, prvi dio, Letouzey i Ané, 1939., stup. 1302.
[5] Summae Theologiae, Ia IIae, q. 96, a. 4.
[6] Dj 5, 29.
[7] https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/fr/motu_proprio/documents/hf_jp-ii_motu-proprio_02071988_ecclesia-dei.html
[8] Kan. 1321 § 2 / CIC 2021: „Nitko ne smije biti kažnjen osim ako mu se izvanjska povreda zakona ili propisa ne može ozbiljno pripisati zbog njegove vlastite prijevare ili krivnje.“ Vidi također kan. 2195/CIC 1917.
[9] Kardinal Charles Journet, Crkva utjelovljene Riječi, DDB, 1951., sv. II, str. 849.
[10] Raoul Naz, natuknica „Kazna“ u Rječniku kanonskog prava, sv. VI, Letouzey i Ané, 1957., br. 1298.
[11] Vidi također kan. 2205 § 2/CIC 1917.
[12] Tvrdokornost označava prezir prema crkvenoj vlasti koji se očituje neposluhom određenoj zapovijedi uz prijetnju cenzurom.
[13] Vidi također kan. 2248 § 2/CIC 1917.
[14] Vidi kan. 1361 § 4/CIC 2021.
[15] https://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/pubblico/2026/07/02/0568/01078.html
[16] „Nel caso invece degli altri fedeli è ovvio che non è sufficiente, perché si possa parlare di adesione formale al movimento, una partecipazione occasionale ad atti liturgici od attività del movimento lefebvriano, fatta senza far proprio l’atteggiamento di disunione dottrinale e disciplinare di tale movimento. Nella pratica pastorale può risultare più difficile giudicare la loro situazione. Occorre tener conto sopratutto dell’intenzione della persona, e della traduzione in atti di tale disposizione interiore. Le varie situazioni vanno perciò giudicate caso per caso, nelle sedi competenti di foro esterno e foro interno.“
[17] Propter necessitatem, illicitum efficitur licitum.
[18] Vidi, primjerice, u Summae Theologiae: Ia IIae, q. 96, a. 6; IIIa, q. 80, a. 8.
[19] Deklaracija Fiducia supplicans od 18. prosinca 2023.
[20] Pismo pape Franje biskupu Sergiju Alfredu Fenoyu, delegatu Pastoralne regije Buenos Aires, AAS 108 (2016.), str. 1071–1074.
[21] Nota Mater Populi fidelis Dikasterija za nauk vjere, objavljena 4. studenoga 2025.
[22] Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život, koji su 4. veljače 2019. potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmed el-Tayeb: „Pluralizam i različitost religija, boje kože, spola, rase i jezika mudra su Božja volja kojom je Bog stvorio ljudska bića.“
[23] Drugi vatikanski sabor, dekret Unitatis redintegratio, br. 3: „Slijedom toga, ove odijeljene Crkve i zajednice, premda vjerujemo da trpe od nedostataka, nipošto nisu lišene značenja i vrijednosti u otajstvu spasenja. Duh Kristov, naime, ne odbija ih koristiti kao sredstva spasenja, čija snaga proizlazi iz punine milosti i istine povjerene Katoličkoj Crkvi.“
[24] Tridentski sabor, XIV. zasjedanje, pogl. 7.
[25] Kan. 882/CIC 1917; kan. 976/CIC 1983.
[26] Kan. 20/CIC 1917; kan. 19/CIC 1983.
[27] Kan. 207 § 2/CIC 1917; kan. 142 § 2/CIC 1983.
[28a] Kan. 209/CIC 1917.
[28b] Kan. 144 § 1/CIC 1983.
[29] Kan. 20/CIC 1917; kan. 19/CIC 1983. Pravna analogija sastoji se u primjeni odredaba koje uređuju određeno pitanje na druga pitanja koja zakonodavac nije izrijekom predvidio.
[30] Za podrobniju analizu vidi članak p. B. de Lacostea „Imaju li svećenici FSSPX-a jurisdikciju za ispovijedanje?“ u Courrier de Rome, ožujak 2025. Vidi također studiju o. R. Anglésa: https://sspx.org/en/validity-sspxs-confessions-marriages-30447
[31] Summae Theologiae, Suppl., q. 8, a. 6, in corp.
[32] Raoul Naz, Traktat o kanonskom pravu, sv. I, Letouzey i Ané, 1954., br. 496, str. 361.
[33] Kan. 1098/CIC 1917; kan. 1116/CIC 1983.
[34] Vidi kan. 1013 § 1/CIC 1917.
[35] Vidi Gaudium et spes, AAS 58 (1966.), str. 1067 i 1067–1068.
[36] Vidi kan. 1055 § 1/CIC 1983.
[37] Za daljnje proučavanje vidi članak p. P. Toulze „Ženidbe u Tradiciji: valjane ili nevaljane?“: https://laportelatine.org/formation/morale/les-mariages-dans-la-tradition-valides-ou-invalides-abbe-philippe-toulza. Vidi također knjigu p. Grégoirea Celiera Jesu li ženidbe u Tradiciji valjane?, izd. Clovis.
[38] https://www.doctrinafidei.va/content/dam/dottrinadellafede/documenti/2026-07-02-Prassi-riconciliazione.pdf
Izvor: https://fsspx.news/
