Na slici: papa Lav XIV. i katolikos Aram I., poglavar raskolničke Armenske Apostolske Crkve, na općoj audijenciji na Trgu sv. Petra u Vatikanu, 20. svibnja 2026.
Može se razmišljati logično, a ipak biti u zabludi. No obrnuto nije moguće: proturječne tvrdnje ne mogu istodobno biti istinite. Upravo tako neki pokušavaju pobijati stajalište Svećeničkog bratstva sv. Pija X., nastojeći pokazati navodnu nedosljednost stava koji se zaklinje na poslušnost papi, a ipak mu se, kako tvrde, otvoreno protivi. Ovdje se nećemo vraćati na površnost takvog prigovora, koji zanemaruje činjenicu da vršenje vlasti može biti manjkavo.
Ovdje nije riječ o ponovnom dokazivanju dosljednosti stajališta Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koje je već dovoljno obrazloženo drugdje, nego o ispitivanju dosljednosti samoga Rima. Ne prihvaćajući ni na trenutak tvrdnju da je Bratstvo u raskolu, promotrimo je li Rim dosljedan kada ga tako tretira, uspoređujući to sa svojim odnosom prema skupinama koje doista jesu u raskolu.
1. Rim je priznao biskupska posvećenja s jurisdikcijom koja je, u očito raskolničkom duhu, provela Komunistička partija Kine, te i dalje priznaje biskupe koje imenuje službeno ateistička i doktrinarno materijalistička vlast, nastojeći ideološki nadzirati i potčiniti katolički nauk. Istodobno, Rim odbija priznati biskupska posvećenja bez jurisdikcije koja je Svećeničko bratstvo sv. Pija X., bez ikakve raskolničke nakane, izvršilo radi dobra duša. Raskol koji se prihvaća biva toleriran, a raskol koji se izričito odbacuje biva osuđen.
2. Izopćenja iz 1054. godine protiv takozvanih „pravoslavnih“ raskolnika – koji su ujedno i u nekoliko točaka heretici – ukinuo je papa Pavao VI. 1965. godine te ih „osudio na zaborav“. Od tada su pravoslavni, bez papinskog naloga, posvetili stotine biskupa s jurisdikcijom, bez ikakve brige za Rim i protivno volji pape, a da im Vatikan nije izrekao ni najmanju kaznu. Nasuprot tome, Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. izopćenje je ukinuto tek 2009. godine, da bi se samo nekoliko godina poslije ponovno posegnulo za istom mjerom zbog biskupskih posvećenja bez papinskog naloga, izvršenih u stanju nužde i s iskrenom željom za postizanjem razumijevanja s Rimom.
3. Novi Zakonik kanonskoga prava iz 1983., u kanonu 844 § 2, dopušta katolicima – protivno tradicionalnoj disciplini – da se u određenim okolnostima ispovjede raskolničkom svećeniku te time posredno priznaje redovitu valjanost sakramenta pokore kod određenih raskolnika. Međutim, dekret od 2. srpnja uskraćuje tu valjanost ispovijedima koje podjeljuju svećenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Po kojoj bi logici ispovijed bila valjana kod istočnih raskolnika, a nevaljana kod Bratstva koje se smatra raskolničkim?
4. Kanon 1117 istoga Zakonika oslobađa one koji su rođeni u raskolu obveze pridržavanja „kanonskog oblika“ sklapanja ženidbe. Drugim riječima, ženidbe među raskolnicima smatraju se valjanima prema kanonskom pravu. S druge strane, nota od 2. srpnja smatra ženidbe sklopljene unutar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nevaljanima, dok istodobno tvrdi da je Bratstvo u raskolu još od 1988. godine, čime zapada u očitu proturječnost.
5. Kardinal Ratzinger izjavio je o istočnim raskolnicima: „Rim ne smije zahtijevati od Istoka, što se tiče nauka o primatu, više od onoga što je bilo formulirano i življeno tijekom prvoga tisućljeća.“ Nasuprot tome, nota Dikasterija za nauk vjere od članova Svećeničkog bratstva sv. Pija X. zahtijeva da priznaju kako Drugi vatikanski sabor predstavlja autentično učiteljstvo kojemu se duguje pristanak. Od prvih se traži ono što vrijedi za prvih tisuću godina; od Bratstva ono što se pojavilo tek u posljednjih pedesetak godina.
6. Slijedeći Ivana Pavla II., Rim je istočne raskolnike počeo nazivati „sestrinskim Crkvama“, a službeno odobreni rimski dokumenti ustvrdili su – protivno dogmi koju je proglasio Bonifacije VIII. – da papinski primat nije nužan element spasenja te da se obraćenje istočnih raskolnika više ne treba tražiti. Ipak, Dikasterij za nauk vjere 2. srpnja ponovno izjavljuje, riječima za koje se mislilo da su nakon Drugoga vatikanskog sabora nestale iz službenog rječnika, da se „svi vjernici potiču da ostanu čvrsti u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom“. To se upućuje upravo Svećeničkom bratstvu sv. Pija X., koje neprestano naglašava papinski primat nasuprot kolegijalnosti koja razgrađuje papinski autoritet. Ono što više nije potrebno isticati pravim raskolnicima, koji taj primat uopće ne priznaju, sada se gotovo demonstrativno naglašava pred onima koji ga već priznaju.
7. Papa je prostro crveni tepih kako bi, uz sve počasti koje pripadaju nadbiskupu, primio „nadbiskupicu“ Canterburyja Sarah Mullally, premda katolički nauk ne priznaje ni valjanost anglikanskih biskupskih posvećenja ni ređenje žena, a ona usto javno zastupa stajališta koja se ozbiljno protive tradicionalnom katoličkom moralu u pitanjima homoseksualnosti, LGBT ideologije i pobačaja. Istodobno, Rim ne pokazuje žurnost odgovoriti na pisma generalnog poglavara jedne potpuno katoličke zajednice te uporno odbija uslišati njegove opetovane molbe za audijenciju kod Pape.
8. Dana 26. ožujka Rim je premjestio biskupa Heinera Wilmera iz biskupije Hildesheim u gotovo tri puta veću biskupiju Münster. Međutim, taj biskup otvoreno podupire Njemački sinodalni put, čiji zahtjevi sve više vode prema raskolu, pa čak i herezi: ređenje žena, propitivanje katoličkoga spolnog morala i blagoslov istospolnih parova. Rim tako promiče biskupa koji prati raskolničko skretanje, dok uskraćuje biskupe onima koji nastoje sačuvati katoličku vjeru u njezinoj cjelovitosti.
9. Dana 5. ožujka 2023. kardinal Fernández, tada nadbiskup La Plate, održao je propovijed u kojoj je kritizirao tradicionalnu teologiju Crkve: „[Crkva] je razvila čitavu filozofiju i moral pun razvrstavanja, stvorenih da ljude svrstavaju u kategorije i lijepe im etikete: ‘Ovaj je ovakav, onaj je onakav; ovaj može primiti pričest, onaj ne može; ovome se može oprostiti, onome ne može….’ Strašno je što nam se to dogodilo u Crkvi. Hvala Bogu, papa Franjo pomaže nam osloboditi se tih obrazaca.“
Pa ipak, upravo onaj koji je tada odbacivao isključivanje i etiketiranje danas proglašava isključenje tolikih vjernika privrženih katoličkoj vjeri, svrstava ih pod ozloglašenu etiketu „raskolnika“ i postavlja precizne uvjete sine qua non za „povratak“ članova Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
Moramo li, dakle, zaključiti da postoje dvije vrste raskolnika? Prvi, „dobri raskolnici“, dočekani su s blagonaklonošću premda su doista odbacili katoličke dogme i autoritet Apostolske Stolice. Drugi, „loši raskolnici“, suočeni su s nepomirljivom strogošću zato što su odbili prihvatiti izmjenu katoličkoga nauka, a pritom su nastojali ostati sjedinjeni s Rimskim prvosvećenikom. Drugim riječima, „loši raskolnici“… upravo zato što nisu raskolnici.
Ipak, takav stav u svojoj dubini posjeduje određenu logiku, na koju je upozorio sam Gospodin kada je rekao: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati.“ (Mt 6, 24).
Doista, nije moguće približavati se periferijama izvan Crkve, a da se istodobno ne udaljava od njezina središta. Ne može se pružati prijateljstvo onima koji odbacuju katoličku vjeru, a da se prije ili poslije ne počne s nepovjerenjem gledati na one koji je nastoje sačuvati u njezinoj cjelovitosti i koji zbog toga postaju živi prijekor i prepreka.
Od toga trenutka postaje gotovo neizbježno da se oni koji odbacuju vjeru tretiraju kao partneri, dok oni koji odbijaju napustiti vjeru postaju pravi protivnici. Strogost Rima tako neizravno svjedoči o cjelovitosti i dosljednosti Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
p. Frédéric Weil
Bilješke
[1] Posebno papinski primat, papinska nepogrešivost i dogma o Bezgrešnom začeću.
[2] Zajednička izjava pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore od 7. prosinca 1965.
[3] Osim ako se ne usudimo pretpostaviti da pape prihvaćaju takva posvećenja, što otvara mnoga druga ozbiljna teološka pitanja i još jednu nedosljednost u odnosu na Svećeničko bratstvo sv. Pija X.
[4] Valja primijetiti da je dekret iz 2009. ukinuo samo navodne ekskomunikacije četvorice biskupa, ne spominjući pritom ni jednom riječju svećenike Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Iz toga proizlazi da Rim nije smatrao svećenike Bratstva izopćenima, što je u suprotnosti s iznenađujućom notom od 2. srpnja.
[5] Kanon 844 §2 određuje: „[…] vjernicima kojima je fizički ili moralno nemoguće pristupiti katoličkom službeniku dopušteno je primiti sakramente pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja od nekatoličkih službenika u čijoj su Crkvi ti sakramenti valjani.“ Taj kanon logično pretpostavlja da je sakrament pokore među raskolnicima već redovito valjan, i prije iznimke o kojoj je riječ. Direktorij za primjenu načela i normi o ekumenizmu iz 1993. ponavlja istu odredbu u br. 123, pojašnjavajući da se ona odnosi na službenike istočnih raskolničkih Crkava.
To otvara dodatno pitanje, budući da kanon 966 zahtijeva da svećenik koji ispovijeda primi tu ovlast od mjerodavne vlasti, kao što to zahtijeva i kanon 722 §2 Zakonika kanona istočnih Crkava. Kako se onda smatra da su raskolnici primili tu ovlast od papinskog autoriteta koji sami odbacuju?
Postoje dvije mogućnosti:
– ili Rim raskolnicima daje dopunsku opću jurisdikciju, u kojem slučaju nije jasno zašto bi isto bilo uskraćeno Svećeničkom bratstvu sv. Pija X.;
– ili se Rim poziva na novu ideju Drugoga vatikanskog sabora, prema kojoj se jurisdikcija dodjeljuje biskupskim posvećenjem, pa zaključuje da raskolnički biskupi svojim svećenicima mogu podijeliti ovlast ispovijedanja.
No kako bi tada Rim mogao opravdati tvrdnju da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nema tu ovlast? Treba li zaključiti da Bratstvo doista nema nikakvu jurisdikciju, kako ono samo tvrdi, što bi značilo da jurisdikcija ne proizlazi iz biskupskog posvećenja – protivno učenju Drugoga vatikanskog sabora – te da stoga Bratstvo nije raskolničko? Tko može razumjeti, neka razumije…
Što se nas tiče, nastavit ćemo valjano podjeljivati sakrament pokore na temelju dopunske jurisdikcije koja proizlazi iz analogije prava (kan. 20/CIC 1917; kan. 19/CIC 1983).
[6] Ako se pretpostavi da je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. raskolničko (što nipošto ne priznajemo), tada bi, prema kanonskom pravu, bilo dosljedno smatrati nevaljanima brakove katolika koji su tijekom života „stupili u raskol“, budući da bi se smatralo da su formalnim činom napustili Crkvu te bi stoga na njih bio primjenjiv motuproprij Benedikta XVI. Omnium in mentem, koji ih obvezuje na poštivanje kanonskog oblika ženidbe, pa bi njihov brak bio nevaljan.
No to se nikako ne bi moglo odnositi na dvije osobe rođene nakon 1988. u Svećeničkom bratstvu sv. Pija X., zbog odredbe kanona 1117.
Treba li onda u noti od 2. srpnja vidjeti prikriveno priznanje da su vjernici Bratstva uglavnom katolici koji dolaze iz službenih crkvenih struktura? Ili bismo u tome naposljetku trebali vidjeti priznanje da Bratstvo nije raskolničko te da stoga na njega vrijede opći crkveni propisi o kanonskom obliku ženidbe?
Rimu prepuštamo da pokuša razriješiti vlastite proturječnosti, a mi ćemo, sa svoje strane, nastaviti valjano sklapati ženidbe na temelju kanona 1098 Zakonika iz 1917. (usp. kan. 1116 Zakonika iz 1983.).
[7] Joseph Ratzinger, Theologische Prinzipienlehre: Bausteine zur Fundamentaltheologie, München, 1982., str. 209 [francuski prijevod: Les Principes de la théologie catholique. Esquisse et matériaux, Pariz, Téqui, 1985., str. 222].
[8] „Ius divinum ne treba shvatiti kao da znači da je univerzalni primat, kao trajna ustanova, izravno ustanovio Isus tijekom svoga zemaljskog života. Isto tako, to ne znači da je univerzalni primat ‘izvor Crkve’, kao da Kristovo spasenje mora dolaziti po njemu.“ Međunarodna anglikansko-rimokatolička komisija (ARCIC I), citirano u: Dikasterij za promicanje jedinstva kršćana, Rimski biskup: Primat i sinodalnost u ekumenskim dijalozima i odgovorima na encikliku Ut unum sint, objavljeno uz odobrenje pape Franje, br. 49.
[9] „Ovaj oblik ‘misionarskog apostolata’, […] koji je nazvan ‘unijatizam’, više se ne može prihvatiti ni kao metoda koju treba slijediti ni kao uzor jedinstva kojemu naše Crkve teže.“ Zajednička međunarodna komisija za teološki dijalog između Katoličke i Pravoslavne Crkve, Unijatizam – metoda jedinstva prošlosti i sadašnja potraga za punim zajedništvom (Balamandska deklaracija, 23. lipnja 1993.), br. 12, citirano u: Dikasterij za promicanje jedinstva kršćana, Rimski biskup: Primat i sinodalnost u ekumenskim dijalozima i odgovorima na encikliku Ut unum sint, objavljeno uz odobrenje pape Franje, br. 131.
Izvor: https://fsspx.news/
