Prema nekima, javno osuđivanje odstupanja suvremenoga Učiteljstva (primjerice blagoslova homoseksualnih parova, pričesti za rastavljene i ponovno građanski vjenčane, nijekanja Marijina suotkupiteljstva itd.) bilo bi posve dopušteno: u tome ne bi bilo ni neposluha, ni nepokornosti, ni raskola.
S druge strane, posvetiti biskupe kako bi se nastavilo javno osuđivati iste te zablude i sačuvala katolička vjera u svoj njezinoj cjelovitosti predstavljalo bi čin neposluha, nepokornosti i raskola.
Prisjetimo se najprije da i nezabludivo učiteljstvo zahtijeva unutarnji i vjerski pristanak razuma i volje. Drugim riječima, nisu dovoljni ni izvanjska suglasnost ni šutnja iz poštovanja: od vjernika se traži da se iskreno, svojim razumom i voljom, priklone onome što naučava Apostolska Stolica (usp. Pio IX., Quanta cura; Pio XII., Humani generis). Istina je da postoje različiti stupnjevi pristanka. Ono što pripada nepogrešivom učiteljstvu zahtijeva pristanak vjere, apsolutan i bezuvjetan, dok ono što pripada nezabludivom učiteljstvu zahtijeva pristanak utemeljen na krepostima poslušnosti i religije, koji nije apsolutan, nego uvjetan. Ipak, riječ je uvijek o pristanku: postojanje različitih stupnjeva pristanka ne može se pretvoriti u neslaganje.
Neslaganje sa nezabludivim učiteljstvom nužno podrazumijeva neposluh papi upravo zato što, kao što smo vidjeli, pristanak koji se duguje toj vrsti učiteljstva počiva na krepostima poslušnosti i religije. Ipak, postoji jedan slučaj u kojemu je dopušteno uskratiti svoj pristanak: „kada Crkva, jednakim ili višim autoritetom, odluči drukčije“ (J. Salaverri, De Ecclesia Christi, Madrid, 1962., str. 707).
Međutim, kada je riječ o blagoslovu istospolnih parova, davanju pričesti rastavljenim i ponovno građanski vjenčanim katolicima itd., Crkva je već u prošlosti donijela drukčiju i konačnu odluku. Stoga je legitimno kritizirati, pa i javno, dokumente Učiteljstva koji sadrže takve zablude. Ne zato što učiteljstvo koje nije nezabludivo samo po sebi nije obvezujuće, nego zato što u ovom konkretnom slučaju nije i ne može biti obvezujuće, budući da je u suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve.
Radi li onda Bratstvo nešto drugo? Upravo je razlog zbog kojega su 1. srpnja izvršena biskupska posvećenja taj da se nastavi javno osuđivati zablude prisutne u sadašnjem učiteljstvu te da se, posljedično, očuva katolička vjera u svoj njezinoj cjelovitosti.
Želite li dokaz? Svaki put kada je Bratstvo nastojalo postići sporazum s Rimom, odgovor je uvijek bio isti: morate dati svoj pristanak Drugom vatikanskom saboru i postkoncilskom učiteljstvu te prestati kritizirati sadašnje papinsko učiteljstvo, kao i samu Papinu osobu (usp. dokumente navedene u Dodatku).
Želite li protudokaz? Nijedna ustanova nastala iz Ecclesia Dei nikada nije u svojim službenim dokumentima javno kritizirala odstupanja sadašnjega učiteljstva. Jedina zajednica koja je to pokušala učiniti, franjevci Bezgrješne, bila je uništena.
Netko će prigovoriti da su nakane Bratstva možda bile dobre, ali da cilj (odbacivanje zabluda sadašnjega učiteljstva) ne opravdava sredstva (biskupska posvećenja bez apostolskoga naloga). Međutim, u prethodnom članku („Ni raskolnici ni neposlušni“) pokazali smo da u sadašnjim okolnostima posvećivanje biskupa bez apostolskoga naloga ne predstavlja ni nepokornost, ni raskol, ni neposlušnost. Teologija je u tom pogledu jasna, pod uvjetom da je čovjek poznaje.
don Daniele Di Sorco
Dodatak
„Novi tekst Doktrinarne deklaracije mora sadržavati odlomak u kojem potpisnici izričito izjavljuju da prihvaćaju učenje Drugoga vatikanskoga sabora, kao i postkoncilskog učiteljstva, iskazujući mu stupanj pristanka koji mu pripada. Članovi Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. moraju priznati ne samo valjanost nego i zakonitost obreda svete mise i sakramenata prema liturgijskim knjigama proglašenima nakon Drugoga vatikanskoga sabora.“
(Pismo kardinala Müllera biskupu Fellayu, 6. lipnja 2017.)
„Obećavam vjernost Katoličkoj Crkvi i Rimskom prvosvećeniku, vrhovnom pastiru Crkve, Kristovu namjesniku, nasljedniku blaženoga Petra u njegovu primatu i glavi Zbora biskupa, uzdržavajući se od svake javne izjave protivne njegovoj osobi ili njegovu učiteljstvu (usp. kan. 1373 i 1365 ZKP-a).“
(Dikasterij za nauk vjere, Upute za pomirenje s Crkvom svećenika i laika Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., 2. srpnja 2026.)
Izvor: https://fsspx.news/
