1. Tiskovni ured Vatikana objavio je u srijedu, 13. svibnja 2026., sljedeću izjavu kardinala Fernándeza, predstojnika Dikasterija za nauk vjere:
„Što se tiče Svećeničkog bratstva sv. Pija X., ponavljamo ono što je već bilo priopćeno. Biskupska posvećenja koja je najavilo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nisu popraćena odgovarajućim papinskim nalogom. Taj će čin predstavljati „raskolnički čin“ (Ivan Pavao II., Ecclesia Dei, br. 3), a „formalno pristajanje uz raskol predstavlja težak prijestup protiv Boga i povlači za sobom izopćenje predviđeno crkvenim pravom“ (isto, 5c; usp. Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, Pojašnjenje od 24. kolovoza 1996.).
Sveti Otac nastavlja u svojim molitvama moliti Duha Svetoga da prosvijetli poglavare Svećeničkog bratstva sv. Pija X. kako bi preispitali vrlo ozbiljnu odluku koju su donijeli.
U Vatikanu, 13. svibnja 2026.“
2. Ovdje je, dakle, riječ o pitanjima kanonskoga prava, osobito glede kazni predviđenih za moguće delikte. No to nije ništa novo. Novost koja proizlazi iz ove izjave iz Rima jest da biskupska posvećenja predviđena za 1. srpnja neće biti „popraćena odgovarajućim papinskim nalogom“. Budući da ta izjava dolazi od predstojnika jednog vatikanskog dikasterija, ta napomena sasvim jasno znači da papa Lav XIV. odbija odobriti posvećenja.
3. Na određeni način ni to nije novo, jer predstavlja ponavljanje onoga što je Bratstvo već proživjelo 1988. godine. U propovijedi koju je održao na dan posvećenja, 30. lipnja, nadbiskup Lefebvre već je spominjao različite kanonske studije koje su sastavili stručnjaci za to područje i na koje se moglo osloniti kako bi se opravdao čin biskupskog posvećenja u okolnostima toga 30. lipnja. Među tim studijama,[1] studija profesora Rudolfa Kaschewskog[2] prvotno je objavljena u broju časopisa Una Voce-Korrespondenz iz ožujka–travnja 1988.
4. Ovdje je riječ upravo o pitanju kazni predviđenih za mogući delikt. Novi Zakonik kanonskoga prava iz 1983. navodi u kanonu 1323 situacije u kojima počinjeni čin, sa stajališta kanonskoga prava, uopće neće imati narav delikta. Broj 4 određuje:
„Kad prekrši zakon ili zapovijed, nikakvoj kazni ne podliježe onaj:[…] tko je djelovao […] zbog prijeke potrebe ili zbog velike neugodnosti, osim ako čin u sebi nije zao ili ako nije usmjeren na štetu duša.“
Sljedeći kanon, 1324, u § 1 određuje da, „ako je kažnjivo djelo u sebi zlo ili ako je usmjereno na štetu duša“, onaj tko prekrši zakon „ne izuzima se od kazne, ali kazna određena u zakonu ili zapovijedi treba da se ublaži ili mjesto nje upotrijebi pokora, ako kažnjivo djelo osoba počini […] zbog prijeke potrebe ili zbog velike neugodnosti“. A § 3 istoga kanona dodatno određuje da „u okolnostima o kojima je riječ u § 1, krivac ne podliježe kazni latae sententiae“.
Prema tome, prema crkvenom pravu, onaj tko ne poštuje zakon ne čini nikakvo kažnjivo djelo, pod uvjetom da je na to bio potaknut prijekom potrebom i da to nepoštivanje ne predstavlja čin koji je po sebi zao ili štetan za duše. A čak i kada bi ta jednakovrijednost bila potvrđena, takvo kažnjivo djelo ne bi moglo biti podložno kazni latae sententiae, koja nastupa samim počinjenjem kažnjivog djela.
5. Broj 7 kanona 1323 dodatno određuje da počinjeni čin, sa stajališta kanonskoga prava, uopće neće imati narav kažnjivog djela ne samo ako je stvarno počinjen zbog prijeke potrebe (br. 4), nego i ako je osoba koja ga je počinila „smatrala da postoji jedna od okolnosti predviđenih u broju 4“ – to jest okolnost prijeke potrebe. Drugim riječima, čak i ako bi se priznalo da nije postojala stvarna prijeka potreba koja bi opravdala čin, sama činjenica da je počinitelj djelovao potaknut onim što je smatrao stvarnom prijekom potrebom dovoljna je da ga oslobodi kažnjivog djela.
Broj 8 § 1 kanona 1324 također određuje da onaj tko je „zbog zablude, ali svojom krivnjom, mislio da ima neka od okolnosti o kojima se govori u kan. 1323, brr. 4 “, nije oslobođen kazne, ali ona mora biti ublažena ili zamijenjena pokorom. I ovdje vrijedi ono što kaže § 3 istoga kanona 1324: u takvom slučaju ne nastupa kazna latae sententiae.
6. Prema tome, prema crkvenom pravu, onaj tko ne poštuje zakon ne čini kažnjivo djelo pod uvjetom da je na to potaknut prijekom potrebom koja nije samo stvarna nego i pretpostavljena, to jest pogrešno pretpostavljena zbog subjektivne zablude, pod uvjetom da ta zabluda nije skrivljena, nego povezana s najpotpunijom dobrom vjerom. A čak i kada bi zabluda bila skrivljena, takvo kažnjivo djelo ne bi moglo biti potpasti pod kaznu latae sententiae, koja nastupa samim počinjenjem kažnjivog djela.
7. Još temeljnije, i kako to don Davide Pagliarani neprestano ponavlja slijedeći nadbiskupa Lefebvrea, Bratstvo traži dobro Crkve, a to je dobro duša. Upravo zato ono ne uzima u obzir takvu primjenu crkvenoga prava koja bi mu htjela pripisati kažnjivo djelo i nametnuti odgovarajuću kaznu. Zašto? Jednostavno zato što se crkveno pravo ne može primjenjivati na štetu spasenja duša. A upravo kako bi odgovorilo na tešku i hitnu potrebu spasenja duša, Bratstvo razmatra ova biskupska posvećenja.
U stvarnosti, sa strane Bratstva nema nikakva kažnjivoga djela ni raskola. Postoji samo ista revnost koja ostaje nepromijenjena, premda u očima svijeta može poprimati paradoksalan izgled – revnost za slavu Božju i spasenje duša.
8. Izopćeni? Ali od koga? Od onih koji primaju blagoslov raskolničke nadbiskupice Canterburyja, Sarah Mullally? Od onih koji dopuštaju blagoslove iz Fiducia supplicans? I koji kleče pred Pachamamom? …
Kazne su u Crkvi ljekovite. No ne bi li tada riječi našega Gospodina iz Evanđelja trebale doći na usne svakoga katolika dobre volje: „Medice, cura teipsum“[3] (Lk 4,23)?
p. Jean-Michel Gleize
[1] Objavljene su u lipnju 1989. u izdanju Éditions du Courrier de Rome, u zasebnoj knjižici naslovljenoj La Tradition excommuniée (Izopćena tradicija). Studija na koju se ovdje poziva nalazi se na stranicama 51–57.
[2] Rudolf Kaschewsky (1939.–2020.), doktor teologije i ugledni sinolog, stručnjak za budizam i Kinu, bio je predavač na Sveučilištu u Bonnu od 1974. do 2004. Zainteresirao se za kanonske aspekte biskupskog posvećenja zbog dobro poznatih događaja koji su se zbili u Crkvi u Kini. Usp. njegov članak: „Zur Frage der Bischofsweihe ohne päpstlichen Auftrag“ u: China heute. Informationen über Religion und Christentum im chinesischen Raum, godište VIII. (1989.), br. 5 (45), str. 124–128.
[3] „Liječniče, izliječi sam sebe.“
Izvor: https://fsspx.news/
