Izjava katoličke vjere upućena Svetom Ocu papi Lavu XIV. od strane p. Davidea Pagliaranija, generalnog poglavara Svećeničkog Bratstva sv. Pija X.
Sveti Oče,
više od pedeset godina Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nastoji Svetoj Stolici izložiti svoj sukob savjesti suočen sa zabludama koje razaraju katoličku vjeru i katolički moral. Nažalost, svi vođeni razgovori ostali su bez uspjeha, a sva iznesena pitanja naposljetku nisu dobila zadovoljavajući odgovor.
Više od pedeset godina čini se da su jedino rješenje koje je Sveta Stolica ozbiljno razmatrala bile kanonske sankcije. Na našu veliku žalost, čini nam se da se kanonsko pravo tako ne koristi za učvršćivanje u vjeri, nego za udaljavanje od nje.
Sljedećim tekstom Svećeničko bratstvo sv. Pija X. želi Vašoj Svetosti, u sadašnjim okolnostima, s djetinjim poštovanjem i iskrenošću posvjedočiti svoju vjernost katoličkoj vjeri, ne skrivajući ništa – ni od Vaše Svetosti ni od sveopće Crkve.
Svećeničko bratstvo stavlja ovu jednostavnu izjavu vjere u Vaše ruke. Smatramo je neizostavnim minimumom potrebnim kako bismo ostali u zajedništvu s Crkvom, bili istinski katolici i stoga se mogli nazivati Vašim sinovima.
Nemamo druge želje osim živjeti u rimokatoličkoj vjeri i u njoj se učvršćivati.
„Ostajući dakle čvrsto ukorijenjeni i utvrđeni u istinskoj katoličkoj vjeri, uvijek se trudite biti dostojni služitelji božanske žrtve i Crkve Božje, koja je Tijelo Kristovo. Jer, kako kaže Apostol: ‘sve što nije od vjere, grijeh je’,[1] raskolničko i izvan jedinstva Crkve.“[2]
IZJAVA KATOLIČKE VJERE
U ime Gospodina našega Isusa Krista, božanske Mudrosti, utjelovljene Riječi,
koji je htio jednu jedinu religiju, koji je konačno dokinuo Stari savez,
koji je osnovao jednu jedinu Crkvu, koji je pobijedio Sotonu i nadvladao svijet,
koji ostaje s nama do svršetka vremena i ponovno će doći suditi žive i mrtve.
On, savršena slika Oca, utjelovljeni Sin Božji, postavljen je jedinim Otkupiteljem i Spasiteljem svijeta po Utjelovljenju i po dragovoljnoj žrtvi na križu. Naš Gospodin zadovoljava božansku pravdu prolijevajući svoju Predragocjenu Krv; u toj Krvi uspostavlja Novi i Vječni savez te ukida Stari. On je stoga jedini posrednik između Boga i ljudi i jedini put k Ocu. Samo onaj tko poznaje njega, poznaje i Oca.
Božanskom odredbom Blažena Djevica Marija bila je izravno i tijesno pridružena cjelokupnom djelu otkupljenja; stoga poricanje te povezanosti – shvaćene u skladu s tradicionalnim naukom – predstavlja krivotvorenje samoga pojma otkupljenja kako ga je htjela božanska Providnost.
Postoji samo jedna vjera i jedna Crkva po kojoj se možemo spasiti. Izvan Rimokatoličke Crkve i bez ispovijedanja vjere koju je ona oduvijek naučavala nema ni spasenja ni oproštenja grijeha.
Slijedom toga, svaki čovjek mora biti član Katoličke Crkve kako bi spasio svoju dušu, a postoji samo jedno krštenje kao sredstvo ulaska u nju. Ta se nužnost odnosi na cijelo čovječanstvo bez iznimke i obuhvaća, bez razlike, kršćane, Židove, muslimane, pogane i ateiste.
Nalog dan apostolima – naime da svim ljudima naviještaju Evanđelje i sve ljude obrate na katoličku vjeru – ostaje valjan do svršetka vremena i odgovara najapsolutnijoj i najhitnijoj nužnosti koja postoji na svijetu. „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se.“[3] Stoga odustajanje od izvršenja tog poslanja predstavlja najteži zločin protiv čovječanstva.
Samo Rimokatolička Crkva posjeduje sva četiri obilježja koja označavaju Crkvu što ju je ustanovio Isus Krist: jedinstvo, svetost, katolicitet i apostolicitet.
Njezino jedinstvo u biti proizlazi iz ispovijedanja jedne prave vjere od strane svih njezinih članova – vjere koju je katolička hijerarhija vjerno čuvala, naučavala i prenosila kroz stoljeća.
Poricanje makar i jedne jedine istine vjere uništava samu vjeru i čini svako zajedništvo s Katoličkom Crkvom potpuno nemogućim.
Jedini mogući put za obnovu jedinstva među kršćanima različitih denominacija sastoji se u hitnom i ljubavlju prožetom pozivu nekatolicima da ispovjede jednu pravu vjeru unutar jedne prave Crkve.
Katoličku Crkvu ne smije se ni na koji način izjednačavati niti tretirati isto kao lažne oblike bogoštovlja ili lažne crkve.
Rimski prvosvećenik, Kristov namjesnik, jedini je nositelj vrhovne vlasti nad cijelom Crkvom. Jedino on neposredno podjeljuje ostalim članovima katoličke hijerarhije jurisdikciju nad dušama.
„Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola.“[4]
Jednoj vjeri odgovara jedno bogoslužje – najviši, autentični i savršeni izraz te vjere.
Sveta Misa nastavak je Žrtve Križa u vremenu, prinesena za mnoge i obnovljena na oltaru. Premda se prinosi na nekrvan način, sveta Žrtva Mise po svojoj je naravi okajnička i pomirbena. Nijedno drugo bogoslužje ne ostvaruje savršeno klanjanje. Nijedno drugo bogoslužje koje nije povezano s njom nije ugodno Bogu. Nijedno drugo sredstvo nije dostatno za posvećenje duša.
Slijedom toga, sveta Žrtva Mise ni na koji se način ne može svesti na puki spomen, duhovnu gozbu ili sveti skup koji slavi narod; jednako tako, ne može se svesti na slavlje vazmenog otajstva bez žrtve, bez zadovoljštine božanskoj pravdi, bez okajanja za grijehe, bez pomirenja i bez križa.
Pomoć koju duše primaju po sakramentima Katoličke Crkve dostatna je u svim okolnostima i u svako vrijeme kako bi vjernicima omogućila život u stanju milosti.
Moralni zakon sadržan u Dekalogu i usavršen u Govoru na gori jedini je prikladan za postizanje spasenja. Svaki drugi moralni kodeks – primjerice onaj koji se temelji na poštovanju stvorenja ili na pravima ljudske osobe – potpuno je nedostatan za posvećenje i spasenje duše. On ne može ni na koji način zamijeniti jedini istinski moralni zakon.
Po primjeru svetoga Ivana Krstitelja, istinska ljubav prema bližnjemu obvezuje nas da upozoravamo grešnike i da nikada ne propustimo upotrijebiti sredstva potrebna za spasenje njihovih duša.
Tko god blaguje Tijelo našega Gospodina i pije Njegovu Krv dok se nalazi u stanju grijeha, jede i pije vlastitu osudu; i nijedna vlast ne može promijeniti taj zakon sadržan u nauku svetoga Pavla i u Predaji.
Protunaravni grijeh nečistoće toliko je težak da uvijek i u svim okolnostima vapi Bogu za kaznu te je radikalno nespojiv sa svakim oblikom istinske i kršćanske ljubavi. Stoga se takav „način života“ ni pod kojim okolnostima ne može priznati kao dar Božji. Paru koji prakticira taj porok mora se pomoći da ga napusti, a crkveni službenici ne smiju ga ni na koji način – ni formalno ni neformalno – blagoslivljati.
Podložnost ustanova i naroda kao takvih vlasti Gospodina našega Isusa Krista izravna je posljedica Utjelovljenja i Otkupljenja. Posljedično, laicizam ustanova i naroda predstavlja prešutno nijekanje božanstva i sveopćega kraljevstva našega Gospodina.
Kršćanstvo nije samo povijesna pojava, nego jedini poredak koji je Bog ustanovio među ljudima.
Crkva nije pozvana prilagođavati se svijetu, nego je svijet pozvan biti preobražen po Crkvi.
U toj vjeri i u tim načelima molimo da nas pouči i učvrsti Onaj koji je primio karizmu za to. Uz pomoć našega Gospodina radije bismo umrli nego ih se odrekli. U toj nepromjenjivoj vjeri želimo živjeti i umrijeti – u iščekivanju da jednoga dana ustupi mjesto neposrednom gledanju nepromjenjive i vječne Istine.
Menzingen, 14. svibnja 2026.,
na blagdan Uzašašća Gospodinova
Davide Pagliarani
[1] Rim 14,23.
[2] Rimski pontifikal, opomena ređenicima za subđakonat.
[3] Mk 16,16.
[4] Pastor aeternus, IV. poglavlje.
