O granicama neokonzervativnog i „Ecclesia Dei“ pristupa
U sklopu aktualne crkvene krize susrećemo posebne skupine katolika koji sebe često nazivaju „tradicionalnima“, ali čije se djelovanje u praksi svodi na vrlo ograničeno područje liturgije. Ovdje mislimo ponajprije na tzv. neokonzervativne i Ecclesia Dei skupine.
Na prvi pogled može se činiti da one predstavljaju obnovu Tradicije. Međutim, kada se stvari promatraju dublje, postaje jasno da je riječ o vrlo suženom i kompromisnom pristupu koji zapravo prihvaća temeljne pretpostavke postkoncilske revolucije.
Ograničeni ustupci Tradiciji
Temeljni problem tih skupina proizlazi iz njihova shvaćanja poslušnosti. One polaze od pretpostavke da se modernističkom sustavu mora bezuvjetno prilagoditi, a da se smije zadržati samo ono što taj sustav dopušta. Rezultat je poznat: tradicionalna liturgija tolerira se tek kao kontrolirani izuzetak, kao svojevrsni povijesni relikt ili kulturni dodatak unutar strukture koja je u svemu drugome oblikovana postkoncilskim reformama.
Drugim riječima, dopušteno je imati liturgiju, ali ne i cjeloviti tradicionalni katolički život. Tako se Tradicija svodi na tolerirani relikt, gotovo na svojevrsni liturgijski rezervat, koji smije postojati samo dok ne dovodi u pitanje modernistički okvir u kojem se nalazi.
Liturgija kao estetski fenomen
U takvom kontekstu liturgija lako poprima esteticistički i rubricistički karakter. Naglašava se ljepota ceremonija, liturgijskih gesti, paramenata i točno obdržavanje rubrika. Sve to samo po sebi nije loše — liturgija doista mora biti dostojanstvena i lijepa. Ali kada ona postane glavni i gotovo jedini sadržaj Tradicije, tada dolazi do opasne redukcije.
Umjesto da liturgija bude izraz cjelovitog katoličkog života, ona se pretvara u svojevrsnu predstavu ili kulturno iskustvo. Vjernici dolaze „uživati“ u staroj liturgiji, dok istodobno druga područja crkvenog života — nauk, kateheza i pastoral — u ozbiljnijem opsegu izostaju, a u praksi se prihvaća postkoncilski ambijent. Tradicionalna liturgija tada više nije srce katoličkog života, nego otok unutar modernističkog oceana.
Spektakl bez zajednice
To se jasno može opaziti na velikim liturgijskim događajima koje ove skupine povremeno upriličuju. Primjerice, prošle godine u Rimu kardinal Raymond Burke služio je pontifikalnu misu po tradicionalnom obredu, koja je privukla velik broj vjernika. Radilo se, naravno, o veoma dojmljivoj liturgijskoj svečanosti u cjelokupnom bogatstvu rimskog obreda, s mnoštvom vjernika iz različitih zemalja.
No takvi događaji često imaju obilježje liturgijskog spektakla: ljudi se okupe radi same ceremonije, dožive snažan estetski dojam, a potom se raziđu — i svatko se vrati u svoje okruženje, često u potpuno različite crkvene stvarnosti. Zajedništvo je tu više privremeno nego stvarno.
Nasuprot tomu stoje događaji koji proizlaze iz stvarnog crkvenog života Tradicije. Tako je, primjerice, prošlogodišnje hodočašće Bratstva sv. Pija X. u Rim okupilo velik broj vjernika iz različitih zemalja, ali ne kao anonimnu masu, nego kao zajednicu vjernika povezanih svojim kapelama i svećenicima. Slično se vidjelo i na velikoj proslavi zlatnog jubileja misništva p. Franza Schmidbergera, gdje su se okupili vjernici iz različitih zajednica Bratstva.
Tu se jasno vidi razlika: nije riječ samo o lijepoj liturgiji, nego o živom crkvenom organizmu, u kojem liturgija proizlazi iz zajedničkog života vjere i pastirskog vodstva.
Moralni rigorizam kao nadomjestak
Kod nekih neokonzervativnih krugova javlja se još jedan fenomen. Budući da su doktrinarna pitanja potisnuta ili relativizirana, ta izgubljena jasnoća nastoji se nadomjestiti na području morala, društvenih ili kulturalnih pitanja.
Tako se ponekad razvija određeni rigorizam u moralnim pitanjima — naglašavanje discipline, moralne strogosti i identitetskih obilježja u stvarima u kojima Crkva to zapravo ne zahtijeva. Time se želi na umjetan način pokazati uvjerenje i odlučnost koje nedostaju u istinski temeljnim pitanjima vjere.
Primjer toga može se vidjeti u političkim pitanjima. Tako neki zastupaju stav da katolik ne bi trebao ili smio podržati nijednu političku opciju koja nije savršeno u skladu s idealom katoličkih načela — pa čak ni onu koja je u postojećim okolnostima relativno najbolja i koja bi mogla postići barem određeno dobro. Takav pristup često završava neprirodnom društvenom izolacijom, koja nije u skladu sa zdravom katoličkom Tradicijom.
Istodobno, isti krugovi nerijetko bez ozbiljnog otpora prihvaćaju zahtjeve crkvenih vlastodržaca koji otvoreno promiču prilagodbu Crkve duhu ovoga svijeta. Tako se pokazuje paradoks: strogoća prema realnim društvenim opcijama, ali popustljivost prema modernističkim strukturama u samoj Crkvi. Takav rigorizam tada postaje svojevrsni umjetni nadomjestak za izgubljenu doktrinarnu jasnoću.
Liturgijski elitizam i dvoličnost
Slična se proturječnost može primijetiti u indultističkim krugovima na liturgijskom području. Ondje se često razvija izrazita osjetljivost za najmanje razlike u rubrikama, obrednim pojedinostima i liturgijskim varijantama, uz ponekad istodobnu sumnjičavost prema legitimnom i organskom razvoju liturgije unutar same Tradicije.
Pozornost se tada nerijetko pretjerano usmjerava na pojedine obredne pojedinosti. Rasprave se vode oko najmanjih obrednih elemenata: vrši li se određeni čin na ovaj ili onaj način, treba li slijediti jednu ili drugu povijesnu obrednu praksu ili kako točno protumačiti pojedinu rubriku. Takva preokupacija lako prerasta u svojevrsnu liturgijsku fiksaciju, pri čemu se postupno oblikuje vlastita predodžba o tome kako bi bogoslužje trebalo izgledati. Ta se predodžba zatim brani s velikom gorljivošću, kao da upravo u tim pojedinostima počiva sama bit Tradicije, dok se pritom zanemaruje mnogo dublje pitanje: cjelina katoličke vjere i života iz kojih liturgija zapravo izvire.
Sve to može imati svoju vrijednost kada proizlazi iz ljubavi prema bogoslužju. No problem nastaje kada se ta pedantnost kombinira s potpunom šutnjom o postkoncilskoj liturgijskoj i doktrinarnoj revoluciji koja je zahvatila gotovo cijelu Crkvu. Tako nastaje određeni oblik liturgijskog elitizma i dvoličnosti: s jedne strane sitničarenje oko detalja unutar tradicionalnog obreda, a s druge strane prešutno prihvaćanje sustava koji je gotovo posvuda zamijenio tradicionalnu liturgiju novim obredom, zajedno s naukom koji iz toga proizlazi.
Jedna skupina među mnogima
Kada se prihvati postkoncilski okvir, tradicionalni katolici u takvom sustavu postaju samo jedna skupina među mnogima. U istoj strukturi tada postoje razni pokreti i zajednice proizašli iz očito protestantskog duha: karizmatici, neokatekumeni, fokolarini – a uz njih mala tradicionalna niša.
Sve te skupine funkcioniraju na istoj razini, često s potpuno različitim shvaćanjem vjere, ali unutar istog sustava koji se poziva na pluralizam. To je logika duboko prožeta modernističkim duhom, u kojem različite struje koegzistiraju bez jasnog i jedinstvenog doktrinarnog temelja.
Iz takvog mentaliteta često nastaje i fenomen autonomnih laičkih inicijativa. One se često predstavljaju kao gorljiva obrana vjere i kao odgovor na krizu u Crkvi, ali u praksi nerijetko prelaze granice vlastitog poslanja. Laici tada počinju preuzimati uloge koje po svojoj naravi pripadaju hijerarhijskim strukturama Crkve: nastupaju kao javni tumači nauka, organiziraju apostolate bez stvarnog crkvenog vodstva te se nerijetko postavljaju kao arbitri u doktrinarnim sporovima. Time nastaje svojevrsni paralelni sustav djelovanja, u kojem pojedine osobe ili skupine stječu utjecaj koji ne proizlazi iz crkvenog poslanja, nego iz osobne inicijative ili medijske vidljivosti. U samoj strukturi takvih inicijativa lako se prepoznaje duh modernog vremena: organiziranje „odozdo“, stvaranje paralelnih mreža i djelovanje izvan organskog hijerarhijskog poretka Crkve.
Problem nije samo liturgija
Temeljni problem današnje krize u Crkvi nije samo liturgijske naravi. Liturgijske promjene samo su jedan vid mnogo dubljeg procesa. U stvarnosti se radi o širokoj doktrinarnoj i pastoralnoj revoluciji koja je zahvatila gotovo sva područja života Crkve. Ona se očituje u novom shvaćanju odnosa prema drugim religijama, u ekumenizmu koji se udaljava od tradicionalnog katoličkog nauka o jedinstvu Crkve, u novom razumijevanju vjerske slobode koje relativizira Kristovo društveno kraljevanje, u pastoralnim pristupima koji se prilagođavaju mentalitetu suvremenog svijeta te u promjenama u moralnoj teologiji, gdje se objektivni moralni zakon nerijetko zamjenjuje subjektivnim sudom savjesti. Sve to zajedno tvori novi teološki i pastoralni okvir koji se bitno razlikuje od onoga koji je stoljećima oblikovao život Katoličke Crkve.
Ako se te stvari prihvate, a zadrži samo tradicionalna liturgija, tada se Tradicija svodi na vanjski oblik bez sadržaja.
Jedini izlaz: odbaciti revoluciju
Zato pravo rješenje ne može biti u kompromisima niti u pokušaju da se unutar modernističkog sustava dobije povlastica za Tradiciju, stavljajući je na istu razinu s današnjim zabludama. Potrebno je odbaciti samu modernističku revoluciju — njezine doktrinarne zablude, pastoralne eksperimente i njezin novi duh. Tek tada postaje moguće obnoviti cjeloviti katolički život.
Jer život Crkve ne može se svesti samo na liturgiju. Ona ima trostruko poslanje: nauk, koji čuva i naviješta neokrnjenu vjeru; sredstva posvećenja, to jest sakramente i bogoslužje; te pastoral, koji vodi duše prema spasenju. Ta tri područja njezina poslanja ne mogu se razdvajati.
Linija Bratstva sv. Pija X.
Upravo zato Bratstvo sv. Pija X. od samoga početka slijedi drugačiji put. Ono ne traži ograničene ustupke, nego nastoji sačuvati i živjeti puninu Tradicije. To znači cjeloviti tradicionalni nauk, bogoslužje i pastoralno djelovanje.
Na tom temelju nastaju kapele, priorati, škole, kuće za duhovne vježbe, samostani i cjelokupno pastoralno djelovanje: formacija mladih, obitelji i sve ono što čini normalan katolički život.
Plodovi toga puta vidljivi su posvuda gdje se Tradicija živi bez kompromisa s modernizmom. Jer Tradicija nije estetika, tradicionalna misa nije predstava, a Crkva nije skup različitih „duhovnih stilova“. Crkva je jedno Tijelo, s jednom vjerom, jednim sakramentalnim životom i jednim poslanjem: spasenjem duša.
p. Marko Tilošanec
