Između dostojanstva žene i duha vremena
U posljednje se vrijeme u javnosti pojavila propovijed koja je privukla znatnu medijsku pažnju zbog načina na koji govori o položaju žene u braku. U njoj se ženama, između ostaloga, preporučuje da prije stupanja u brak budu obrazovane, zaposlene i materijalno neovisne, uz naglašavanje potrebe da se oslobode tradicionalne ovisnosti o muškarcu. Istodobno se tradicionalno uređenje obitelji prikazuje gotovo isključivo kao odnos u kojem muškarac zapovijeda, privređuje i odlučuje, dok je žena svedena na poslušnost i šutnju.
Takav govor u današnjem svjetovnom okružju lako može steći popularnost jer se predstavlja kao obrana ženskoga dostojanstva. Nitko tko ozbiljno shvaća katolički nauk neće braniti nasilje, ponižavanje ili nepravdu prema ženama, niti će tvrditi da žena po sebi nema pravo na obrazovanje, rad ili sudjelovanje u javnom životu. Međutim, jedno je odbaciti nepravdu, a sasvim drugo prihvatiti antropološke pretpostavke moderne ideologije kao ultimativno rješenje. Upravo zato potrebno je ponovno postaviti temeljno pitanje koje se danas često zaobilazi: što je brak i koja je prema Božjem naumu uloga muškarca i žene u njemu?
Jer kada se na ta pitanja odgovara polazeći od suvremenih društvenih kategorija, a zatim se takav odgovor predstavlja kao katolički, događa se nešto mnogo ozbiljnije od obične promjene naglaska. Mjerilo više nije trajni nauk Crkve, nego se nauk počinje tumačiti prema onome što suvremeni čovjek smatra prihvatljivim.
Brak nije suvremeni ugovor između dviju autonomnih osoba
Katolički nauk ne polazi od pretpostavke da muškarac i žena najprije postoje kao dvije potpuno autonomne osobe koje potom prema vlastitom nahođenju sklapaju neku vrstu životnoga partnerstva. Brak je ustanova koju je uspostavio sam Bog. Lav XIII. u enciklici Arcanum divinae sapientiae iz 1880. podsjeća da je Bog već u stvaranju ustanovio zajednicu muškarca i žene, a Krist ju je uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Papa pritom govori o međusobnim pravima i dužnostima supružnika te potvrđuje prvenstvo muža u upravljanju obitelji. No istodobno odlučno odbacuje svako shvaćanje prema kojem bi žena zbog toga bila ropkinja ili manje vrijedna. Ona je muževa družica i životna suputnica kojoj pripada puno ljudsko dostojanstvo.
Prema tome, katolički nauk ne uči da je muškarac gospodar, a žena ropkinja. Ali on ne uči ni suvremenu ideju prema kojoj između muža i žene u obitelji ne smije postojati nikakav poredak autoriteta zato što bi svaka razlika u ulogama navodno bila povreda ljudskoga dostojanstva. Jednako dostojanstvo ne znači istovjetnost uloga. Muškarac i žena jednako su stvoreni na sliku Božju, jednako su pozvani na vječno blaženstvo i jednako imaju ljudsko dostojanstvo, ali nisu zbog toga međusobno zamjenjivi. Bog ih je stvorio kao muškarca i ženu, s različitim naravnim sposobnostima i različitim, premda međusobno povezanim, zadaćama.
Upravo se ovdje vidi problem sa suvremenim jezikom „ravnopravnosti“. Ako ravnopravnost znači jednako dostojanstvo pred Bogom i zakonom, katolik joj nema što prigovoriti. Ali ako znači da svaka razlika između muškarca i žene predstavlja nepravdu i da svaka hijerarhija u obitelji mora biti ukinuta, tada više ne govorimo o katoličkom nauku, nego o sekularnoj ideologiji.
Muž je glava, a žena srce obitelji
Upravo je na ovom mjestu posebno važna enciklika Pija XI. Casti connubii. Govoreći o uređenju kršćanskoga braka, Papa govori o „redu ljubavi“ (ordo amoris) koji treba vladati u obitelji. Taj red podrazumijeva prvenstvo muža prema ženi i djeci te spremnu podložnost i poslušnost žene mužu. No Pio XI. istodobno izričito odbacuje shvaćanje da takva podložnost ženu čini manje vrijednom ili joj oduzima osobnu slobodu. Ona nije pozvana pokoravati se muževoj samovolji, osobito ne kada bi on zahtijevao nešto protivno razumu ili njezinu dostojanstvu.
Papa pritom koristi vrlo snažnu sliku: ako je muž glava obitelji, žena je srce obitelji. To nije samo lijepa metafora, nego izraz čitave katoličke koncepcije obitelji. Glava i srce nisu suparnici koji se bore za prevlast. Oboje pripadaju istom tijelu i djeluju prema njegovu dobru. Tako i muž i žena imaju različite zadaće, ali njihova različitost nije usmjerena protiv drugoga, nego prema zajedničkom dobru obitelji.
Zato je potpuno pogrešno tradicionalni katolički nauk prikazivati kao religiozno opravdanje muške tiranije. Autoritet muža nije apsolutna vlast gospodara nad podanicima. On je muž, otac i glava obitelji, a upravo zato ima veću odgovornost. Njegova vlast nije povlastica koja mu omogućuje da zahtijeva što god želi, nego teret koji će jednoga dana morati položiti pred Bogom.
Što zapravo znači „podložnost“ žene?
Jedna od riječi koju suvremeni čovjek najteže prihvaća jest upravo riječ „podložnost“. Čim se spomene da je žena prema tradicionalnom katoličkom nauku podložna mužu, mnogi odmah zamišljaju poniženu osobu koja nema pravo glasa i mora izvršavati svaku njegovu naredbu. Takva slika, međutim, nije katolička.
Podložnost nije isto što i ropstvo. Dijete je podložno roditeljima, vojnik legitimnom zapovjedniku, građanin pravednoj vlasti, a vjernik crkvenom autoritetu u stvarima vjere. Činjenica da je netko podložan legitimnom autoritetu sama po sebi ne znači da je manje vrijedan. Uređeno društvo upravo počiva na tome da ne mogu svi istodobno biti vrhovni autoritet.
Pio XI. pritom jasno ograničava mužev autoritet. Žena nije dužna poslušati zahtjev koji bi bio protivan razumu, njezinu dostojanstvu ili Božjem zakonu. Muž ne dobiva od Boga pravo na samovolju. Njegova je vlast ograničena samom svrhom zbog koje postoji: dobrom obitelji.
Tradicionalni katolički poredak stoga muškarcu ne govori: „Imaš vlast, zato možeš činiti što želiš“, nego: „Imaš vlast, zato imaš veću odgovornost.“ Ženi pak ne govori: „Ti si manje vrijedna“, nego: „Tvoje dostojanstvo ne ovisi o tome možeš li zauzeti muževo mjesto.“
„Emancipacija“ žene prema Piju XI.
Ovdje dolazimo do pitanja feminizma. Zanimljivo je da upravo Pio XI., gotovo stotinu godina prije današnjih rasprava, u Casti connubii izravno govori o tzv. emancipaciji žene. Papa upozorava na shvaćanje prema kojem bi žena trebala biti oslobođena svojih posebnih dužnosti u obitelji kako bi postala jednaka muškarcu. Takvo shvaćanje on ne smatra pravim oslobođenjem žene, nego opasnim napuštanjem naravnoga poretka.
To je osobito važno kada danas čujemo da žena ne bi trebala stupiti u brak dok nije zaposlena i materijalno osigurana. Takva tvrdnja nije neutralna. Ona pretpostavlja određenu filozofiju čovjeka: da je pojedinac slobodan u onoj mjeri u kojoj je neovisan o drugima. Ali to nije katoličko shvaćanje slobode.
Katolička sloboda nije sloboda od svih veza, nego sloboda za dobro. Čovjek nije stvoren kao izolirani pojedinac koji svoju vrijednost dokazuje time što nikome ništa ne duguje. On je stvoren za Boga, obitelj i društvo. Dijete je ovisno o roditeljima, bolesnik o liječniku, građanin o pravednoj vlasti, a vjernik o Crkvi u stvarima vjere. Ovisnost sama po sebi nije ropstvo. Pitanje je je li odnos pravedan, razuman i usmjeren prema dobru osobe.
Ne mora svaka žena imati karijeru da bi bila ostvarena
Katolička Crkva nikada nije učila da žena ne smije profesionalno raditi. Niti je učila da žena nije sposobna za obrazovanje, znanost, umjetnost ili profesionalni rad. Problem nastaje kada se zaposlenje i gospodarska samostalnost počnu pretvarati u mjerilo ženskoga dostojanstva.
Prema suvremenim kriterijima žena je često „ostvarena“ onda kada ima diplomu, karijeru, vlastiti prihod, vlastiti stan i što veću ekonomsku autonomiju. Ali što je s majkom koja je rodila i odgojila petero ili desetero djece, koja možda nikada nije imala karijeru i čiji se najveći životni trud odvijao unutar vlastitoga doma? Je li takva žena manje ostvarena? Prema katoličkom nauku – nipošto. Ovdje vrijedi upravo suprotno: ona je učinila nešto neusporedivo veće od mnogih ljudi koji su postigli znatne uspjehe u profesionalnom svijetu.
Čovjekova vrijednost ne određuje se veličinom njegove plaće niti društvenim statusom. Majčinstvo nije profesionalni neuspjeh. Odgoj djece nije „neplaćeni posao“ koji treba opravdavati pred ekonomijom. Obitelj nije privatni hobi. Ako je čovjek svjestan da je svako dijete besmrtna duša stvorena za Boga, razumjet će da je odgoj djeteta u kršćanskoj vjeri neusporedivo vredniji od bilo koje svjetovne karijere.
Društvo koje majku tjera iz doma
To je također razlog zbog kojega tradicionalni katolički nauk nije jednostavno pozivao žene da napuste svoje obitelji radi sudjelovanja u gospodarskom životu. Lav XIII. u Rerum novarum upozorava na radne uvjete koji bi žene udaljili od doma i odgoja djece, dok Pio XI. u Quadragesimo anno govori o velikom društvenom neredu koji nastaje kada su majke zbog nedostatne muževe plaće prisiljene raditi izvan doma na način koji im onemogućuje izvršavanje njihovih osobitih dužnosti prema obitelji.
To je bitno drukčija društvena filozofija od one koja ženama jednostavno poručuje da moraju imati vlastitu karijeru kako nikada ne bi ovisile o muškarcu. Tradicionalni katolički nauk postavlja pitanje upravo suprotno: zašto je društvo uređeno tako da majka mora napustiti svoju djecu kako bi obitelj mogla preživjeti?
Ako je muž pozvan biti hranitelj obitelji, onda društvo mora osigurati uvjete u kojima je to moguće. Pravedna plaća nije samo ona koja omogućuje pojedincu da preživi, nego ona koja omogućuje obitelji da dostojno živi. Tu se vidi koliko je katolički socijalni nauk udaljen i od marksističkoga kolektivizma i od liberalnoga individualizma.
Ironija suvremene emancipacije
U tome se nalazi i jedna od velikih ironija suvremene emancipacije. Ženi se govori da ju je potrebno osloboditi tradicionalne obitelji, a onda joj se nameće dvostruki ili trostruki teret: mora raditi poput muškarca, istodobno biti majka, odgajati djecu, voditi kućanstvo, održavati profesionalni uspjeh i još uvijek dokazivati svoju samostalnost.
Ako se pod tim teretom iscrpi, sustav joj zatim nudi čitavu industriju proizvoda i usluga koji će joj pomoći da lakše „uskladi karijeru i obitelj“. Sve se to naziva oslobođenjem. Ali nije svaka plaća sloboda, kao što ni svaka materijalna ovisnost nije ropstvo. Čovjek može biti potpuno samostalan u ekonomskom smislu, a istodobno biti rob karijere, novca, društvenoga položaja ili vlastitoga ega. Isto tako, žena može živjeti od prihoda svoga muža, a istodobno biti u odnosu duboke ljubavi, poštovanja i međusobne žrtve.
Financijska autonomija nije isto što i ljudska sloboda.
A što ako je muž zao?
Naravno, ovdje se mora postaviti i ozbiljno pitanje: što ako je muž zao? Što ako je nasilan, neodgovoran ili tiranin? Katolički nauk o prvenstvu muža u obitelji nikada nije bio dopuštenje za takvo ponašanje.
Muž nije glava obitelji zato da bi mogao raditi što želi, nego zato što nosi veću odgovornost. Biti glava znači prvi služiti, prvi nositi teret, žrtvovati se, štititi obitelj i prvi odgovarati pred Bogom za ono što mu je povjereno. Krist je glava Crkve, ali je svoju vlast nad Crkvom pokazao prije svega na križu.
Zato muškarac koji svoju ženu ponižava, tuče, vara ili iskorištava nije drugo doli čovjek koji je izdao vlastitu ulogu. Tradicionalni nauk o autoritetu nikada nije bio nauk o tiraniji. Naprotiv, što je veća vlast, veća je i odgovornost pred Bogom.
Brak nije ugovor između dvoje neovisnih pojedinaca
Tvrdnja da žena ne bi trebala stupiti u brak dok nije materijalno osigurana otkriva još dublji problem: brak se počinje promatrati prvenstveno kroz kategoriju ekonomske sigurnosti pojedinca.
Ali brak nije ugovor između dvoje ljudi koji se udružuju dok im se to isplati. Muž i žena više ne žive isključivo kao dva zasebna projekta pojedinačnih interesa, nego postaju jedno tijelo i zajedno preuzimaju odgovornost za svoj život i svoju djecu.
Kršćanska supruga zato ne ulazi u brak s pitanjem: „Kako mogu biti potpuno neovisna o svome mužu?“, nego s pitanjem: „Kako mogu sa svojim mužem izgraditi kršćansku obitelj?“ Isto tako, kršćanski muž ne bi trebao pitati: „Kako mogu imati kontrolu nad svojom ženom?“, nego: „Kako mogu svoju ženu i djecu voditi prema Bogu i za njih odgovarati pred Bogom?“
Tu se pokazuje razlika između individualističkoga liberalizma i katoličkoga shvaćanja društva. Liberalni individualizam polazi od autonomnog pojedinca koji svoju slobodu prvenstveno shvaća kao slobodu od drugih. Katolički nauk polazi od osobe koja je stvorena za obitelj, za društvo i naposljetku za Boga.
Kada se ideologija useli u Crkvu
Još je ozbiljniji problem kada se suvremene ideologije počnu unositi u samu Crkvu i predstavljati kao legitimni razvoj katoličkoga nauka. Crkva nije pozvana krstiti svaku novu ideologiju. Njezina je zadaća svijetu propovijedati istinu, pa makar ta istina bila nepopularna.
Upravo je tu opasnost modernističkoga duha koji se ne očituje uvijek u izravnom nijekanje neke katoličke dogme. On je puno suptilniji: mijenja način na koji se katoličke istine razumiju tako da se njihov sadržaj postupno prilagođava duhu vremena. Tako „jednakost“ počinje značiti isto što i istovjetnost, „sloboda“ neovisnost od svakoga autoriteta, „dostojanstvo žene“ oslobađanje žene od njezine naravne uloge, „sudjelovanje“ ukidanje hijerarhije, a „ljubav“ odsutnost svake obvezujuće moralne norme.
Tada se tradicionalni katolički nauk počinje prikazivati kao nešto što Crkva treba „prevladati“ kako bi bila u skladu sa suvremenim čovjekom. Ono što je nekoć bilo jasno katoličko učenje proglašava se „kulturno uvjetovanim“, dok se ono što je jučer dolazilo iz sekularne ideologije počinje predstavljati kao novi izraz Evanđelja.
Ali to nije razvoj nauka, nego njegovo prilagođavanje duhu ovoga svijeta.
Najveća žrtva može biti upravo žena
Najveća žrtva takvoga pristupa zapravo može biti upravo žena. Svijet koji čovjeka prvenstveno mjeri njegovom ekonomskom produktivnošću teško može razumjeti veličinu žene koja svoj život posvećuje djeci i obitelji. Katolička Crkva to može razumjeti jer ne mjeri čovjeka istim mjerilima kao svijet.
Pio XII. u svojim govorima o ženama i majčinstvu također ističe posebnu ulogu žene u obitelji i društvu te njezinu sposobnost da svojom ljubavlju, žrtvom i majčinskim poslanjem duboko oblikuje obitelj. Najuzvišeniji dokaz kršćanskoga poimanja žene ipak nije neka društvena teorija, nego sama Blažena Djevica Marija.
Najuzvišenija žena koja je ikada živjela nije bila direktorica korporacije, nije imala političku funkciju i nije tražila vlast nad muškarcima. Bila je Majka Božja. A upravo je ona postala Kraljicom neba i zemlje.
Ako se veličina žene ne prepoznaje u dostojanstvu majčinstva i svetosti, nego se traži u karijeri i društvenoj afirmaciji, tada je očito da smo prihvatili mjerila svijeta umjesto mjerila Evanđelja.
Ne treba nam feministička, nego katolička Crkva
Stoga se katolički odgovor na feminizam ne smije sastojati ni od prezira prema ženi ni od prihvaćanja feminističke ideologije pod katoličkim nazivom. Ženu treba štititi od nasilja, nepravde i iskorištavanja; treba joj priznati pravo na obrazovanje, pravednu plaću za njezin rad i puno dostojanstvo ljudske osobe. Ali istodobno treba ponovno reći ono što je Crkva uvijek govorila: žena nije muškarac s drugačijim tijelom. Ona ima vlastito poslanje, vlastiti poziv i dostojanstvo.
Muškarac i žena nisu suparnici niti dvije suprotstavljene interesne skupine. Oni su stvoreni da se nadopunjuju. Brak nije mjesto borbe za vlast, nego zajednica u kojoj se različite službe i različiti autoriteti sjedinjuju u ljubavi. Muškarac nije pozvan dominirati nad ženom, nego joj služiti kroz svoju odgovornu vlast; žena nije pozvana natjecati se s muškarcem za vlast, nego sa svojim mužem izgraditi obitelj usmjerenu prema Bogu.
Zato žena ne treba biti „emancipirana“ od svojega ženskoga poziva. Ona treba biti slobodna da ga živi sveto. A muškarac ne treba biti oslobođen odgovornosti za svoju obitelj; on treba ponovno naučiti što znači biti muž i otac.
Kada se muškarac ne želi ponašati kao muž, žena će biti prisiljena preuzeti ono što joj po naravnom poretku ne pripada. Kada se majčinstvo počne smatrati preprekom osobnom ostvarivanju, djecu će sve više odgajati drugi. Kada se obitelj oslabi, država i tržište preuzet će ono što je nekoć pripadalo obitelji. A kada Crkva počne govoriti jezikom svijeta umjesto jezikom Evanđelja, više neće biti jasno zašto je uopće potrebna.
Zato prava opasnost nije u tome što žene govore, rade ili se obrazuju, nego u tome što se Kristov nauk počinje preoblikovati prema mjerilima svijeta, umjesto da se svijet prosuđuje prema nepromjenjivoj istini Evanđelja.
Crkva nije pozvana ženama ponuditi kršćansku verziju feminizma, nego im navijestiti istinu o njihovu dostojanstvu i pozivu. Ta istina nije nastala u modernom svijetu i ne ovisi o njegovu odobravanju. Nju nalazimo u redu stvaranja, u Svetom pismu, u trajnom učiteljstvu Crkve i, na najuzvišeniji način, u primjeru Blažene Djevice Marije.
p. Marko Tilošanec
