„Ecce sacerdos magnus, qui in diebus suis placuit Deo, et inventus est justus. Non est inventus similis illi, qui conservavit legem Excelsi. – Evo velikoga svećenika koji se za svoga života svidio Bogu i bio je pravedan. Nitko se ne nađe tko bi kao on izvršavao zakon Svevišnjega“ (iz čitanja Mise za svetog ispovjednika i biskupa).
Preuzvišeni, poštovana obitelji pokojnika, braćo i sestre msgr. Lefebvrea, moja ljubljena braćo i prijatelji!
Okupljeni smo oko smrtnog tijela našeg ljubljenog oca, našeg osnivača i dugogodišnjeg generalnog poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X., ovog vjernog biskupa, potpuno predanog svom poslanju kao učitelj i branitelj katoličke vjere, kao pastir jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, ovog neumornog misionara, ovog oca jednog novog naraštaja svećenika, ovog spasitelja presvete Misne Žrtve u njenom časnom i pravom rimskom obredu, ovog borca za kraljevanje Gospodina našega Isusa Krista u društvu. ,,Evo velikoga svećenika koji se za svoga života svidio Bogu i bio je pravedan. Nitko se ne nađe tko bi kao on izvršavao zakon Svevišnjega.“
Okupljeni smo, rekao bih, u ovoj boli kao siročad sa suzama i jecanjem, ali i u kršćanskoj nadi i udivljenju s obzirom na ovakav kršćanski, svećenički i biskupski život.
Moja braća i ja zahvaljujemo vam, dragi vjernici, da ste u toliko velikom broju doputovali iz svih krajeva svijeta, kako biste jednom izvanrednom čovjeku ovog stoljeća odali posljednju počast. Prije nego li protumačimo njegov život, želio bih vas izvijestiti o posljednjim tjednima i danima dragog pokojnika.
Nadbiskup je na blagdan sv. Tome Akvinskog, 7. ožujka, navečer u Ecôneu slavio svetu Misu za prijatelje i dobročinitelje iz Wallisa te im je zatim održao predavanje o stanju Crkve i našoj dužnosti da se borimo i radimo za kršćanske ustanove. Bolio ga je trbuh i nije prisustvovao večeri. Sljedeći je dan posljednji puta prinio presvetu oltarsku Žrtvu, kako bi zatim usprkos tegoba otputovao u Pariz radi okupljanja odgovornih u „Cercles de Tradition“.
Njegovo zdravstveno stanje putem je postalo zabrinjavajuće. Nakon što je prvi dio noći s petka na subotu proveo u hotelu, vratio se s gospodinom Borgeatom, vozačem, rano ujutro u Ecône. Na njegovu molbu odvelo ga se u bolnicu u Martignyju. Liječnici su pretpostavili da se radi o crijevnoj infekciji i naredili su mu potpuni post s infuzijama.
U ponedjeljak, 11. ožujka, posljednji sam ga put mogao posjetiti. Bio je pun humora; bol se malo smanjila. „Ovo je nepravedno“, rekao je medicinskoj sestri, „ovdje ne dobijem ništa za jesti, a svejedno plaćam istu cijenu. Vi me iskorištavate!“
Obrativši se meni, rekao je s osmijehom: „Rekao sam abbéu Simoulinu da pripremi grob. Ako bih mogao umrijeti kao moja sestra, s. Jeanne, to bi bila lijepa smrt.“ I u tom kontekstu spomenuo je da će me zvati – diskretna naznaka njegovih posljednjih trenutaka. Ispričao sam mu najnovije vijesti iz Svećeničkog bratstva, koje su ga zanimale; iznio sam mu projekt nove generalne kuće i razloge za nj. „Que Dieu bénisse ce projet“ (Blagoslovio Bog ovaj projekt), to je bio njegov zaključak. Tako sam se rastao od njega. Još te večeri mu je abbé Simoulin na osobnu molbu dao posljednje pomazanje.
Kod kolonoskopije 15. ožujka liječnici su otkrili tumor, stoga je bila potrebna operacija. Nju su izveli 18. ožujka ujutro i prošla je posve normalno: uklonili su tri velike ciste koje su se kasnije ispostavile kao karcinomi; tako je pacijent ostao na intenzivnoj.
Na Glušnicu se posljednji put sakramentalno sjedinio s euharistijskom oltarskom Žrtvom. U subotu prije Cvjetnice potvrdio je abbéu Simoulinu da prikazuje svoju patnju za Svećeničko bratstvo i Crkvu. To su praktički bile njegove posljednje riječi. Na Cvjetnicu ujutro mu je temperatura odjednom narasla na 40°C; samo s najjačim antibioticima su ju donekle mogli držati pod kontrolom. Nadbiskup je zadržao svijest, ali tijekom nedjelje postepeno izgubio sposobnost artikulacije. Navečer oko 19 sati ga je abbé Simoulin ponovno posjetio: njegovo stanje bilo je jako zabrinjavajuće. Oko 23 sata je u Ecôneu stigao poziv da je Nadbiskup dobio napadaj – vjerojatno se tu radilo o plućnoj emboliji.
Cijela bogoslovija okupila se u kapeli; abbé Simoulin otišao je do bolnice i izmolio molitve za umiruće kraj bolesničkoga kreveta. Očigledno se sada nalazio u komi. Oko 1.15 ujutro u ponedjeljak zvonio je telefon u generalnoj kući: p. Laroche nas je obavijestio da se Nadbiskup nalazi u svojim posljednjim trenucima. Dok su se svi iz kuće okupljali u kapeli, odmah sam otputovao u Martigny, gdje sam stigao u 3.15. Nadbiskup je bio na umjetnom disanju, tjelesne funkcije su postepeno umirale. Oko 3.30 je liječnik ustanovio smrt. Kao posljednje djelo ljubavi, našem sam ljubljenom ocu zaklopio oči.
Bacimo li pogled na ovaj prebogati život, tada ga možemo promatrati jedino kao jedno duboko, autentično nasljedovanje Gospodina našega Isusa Krista u različitim etapama Njegovog života, osobito u Njegovom vrhovnom svećeništvu i žrtvi na Kalvariji. Tri službe Bogočovjeka daju se sažeti u tri gesla, koja su kao tri zrake osvijetlile njegov životni put: ,,credidimus caritati“ – vjerovasmo ljubavi; „instaurare omnia in Christo“ – sve obnoviti u Kristu; „accepi quod et tradidi vobis“ – primih što vama predadoh.
Accepi quod ed tradidi vobis – „munus docendi“ – služba naučavanja
Nadbiskup je živio potpuno uronjen u svjetlo vjere iz koje je crpio nauk u bezbrojnim predavanjima, duhovnim nagovorima i propovijedima: bio je prožet otajstvom Presvetog Trojstva i djelovanjem Duha Svetoga u Crkvi i u dušama. Cijeli njegov život bio je usmjeren na otajstvo Isusa Krista, raspetog i uskrslog Gospodina i Spasitelja, vrhovnog Svećenika novoga saveza i oltarskoj Žrtvi; Blažena Djevica Marija s dogmama njenog božanskog majčinstva, njenog bezgrešnog začeća, njene vječne bezgrešnosti i njenog vječnog djevičanstva, njenog uznesenja u Nebo s dušom i tijelom, bila je za njega jedini put k otajstvu Gospodina.
Otajstvena Kristova zaručnica, sveta Crkva s rimskim papom, značila mu je više od svega. U svjetlu teološke Sume sv. Tome Akvinskog molio je prema istinama vjere, ljubio ih je i izlagao ih tijekom njegovog svećeničkog i biskupskog djelovanja. Po uputama velikog crkvenog naučitelja napisao je kao posljednje djelo svoj ,,Itinéraire spirituel“ (Duhovni putokaz).
Vjernost mu je pritom bila najviša dužnost, imajući na umu riječ u evanđelju: „Tko ukine samo jedno slovce ili crticu zakona, zvat će se najmanji u kraljevstvu nebeskom.“ Smatrao se uvijek i svugdje samo jekom, odrazom, glasilom Crkve i njenih sabora te papinskih učenja. Po njemu je Pio VI. iznova osudio Francusku revoluciju i takozvana ljudska prava; po njemu je Pio IX. u našem vremenu iznova podigao glas da bi vjersku slobodu odbacio kao bezboštvo, kao što je to učinio u enciklici „Quanta cura“; po njemu je Syllabus u naše dane iznova oživio, kako bi se osudilo prilagođavanje Crkve zabludama vremena i duhu vremena.
Velike enciklike Lava XIII. našle su se u njegovim ustima kao da nam sam papa govori. Ali osobito je Pio X. po njemu u sedamdesetim i osamdesetim godinama proglasio anatemu protiv modernizma i sillonskog pokreta, koji danas čine veću štetu nego tijekom pontifikata Pija X. Nijedan biskup od 1960. nadalje nije toliko isticao i provodio u djelo nauk iz „Quas primas“ pape Pija XI. o kraljevanju Isusa Krista. Nitko se nije toliko snažno borio protiv komunista po uputama Pija XI. u „Divini Redemtoris“, gdje ih se naziva najvećim neprijateljima kršćanstva i gdje se osuđuje svaka suradnja s njima, kao što je to činio naš pokojnik. Isto vrijedi za masonstvo. Pozorno je slušao upozorenja protiv nove filozofije i teologije pape Pija XII. u „Humani generis“, koja je uvijek prenosio.
Ako je Crkva u izjavama papa i sabora proročište živoga Boga – a ona to jest! – onda moramo nadbiskupa Lefebvrea nazvati vjernim svjedokom objave trojstvenoga Boga u 20. stoljeću. Za to svjedočanstvo je živio; radi tog svjedočanstva je patio; u tom svjedočanstvu je preminuo. Svjedok na grčkom znači „martyria“. Ovo vjerno svjedočenje moralo ga je dovesti u suprotnost s koncilskim duhom i koncilskim tekstovima koji odstupaju od vjekovnog nauka Crkve. Morao je donijeti odluku: ostati vjeran nauku Crkve dvaju tisućljeća u njegovom slavnom razvitku i plodnosti u kršćanskim ustanovama – ili ga iznevjeriti i pridružiti se koncilu i postkoncilskim zabludama. Božja milost je njemu, zajedno s msgr. de Castro Mayerom, drugim vjernim svjedokom, dala da bez oklijevanja izabere prvo. Deo gratias!
Danas, kada svugdje u svijetu, na svim kontinentima, vidimo novi naraštaj apostola i svjedoka vjere koji djeluju u ovim pravim bogoslovijama, prioratima, kućama za duhovne vježbe, školama i samostanima; kada možemo promatrati katoličke skupine mladih i obitelji s mnogobrojnom djecom, onda je to dobrim dijelom plod vjere ovoga čovjeka koja pomiče planine. Malo gorušičino zrno naraslo je u veliko stablo na čijim granama stanuju ptice nebeske.
Credidimus caritati – „munus sanctificandi“ – služba posvećivanja
Kojoj ljubavi vjerovasmo? Žrtvenoj, raspetoj ljubavi, koja je Gospodin naš Isus Krist sam, kao žrtveni svećenik i žrtveno janje. Prepustimo riječ samom Nadbiskupu. 4. lipnja 1981. piše članovima Svećeničkog bratstva sljedeće riječi, koje se ovih dana već spominjalo: „Čitavo Sveto Pismo je usmjereno na križ, na žrtvu otkupljenja, koja se sjaji u veličanstvu; a čitav život Crkve je usmjeren na žrtveni oltar; stoga je njezina glavna briga svetost svećeništva. (. . .) Duh Crkve je usmjeren na božansko, sakralno. Ona izgrađuje onog, koji daje sakralno, sacerdos, sacra dans, onoga, koji izvršava sveta i sakralna djela, koji prinosi sacrificium, onaj koji je sacrum faciens. Ona u njegove ruke polaže posvećeno, blagoslovljeno, božanske i sakralne darove, sacramenta, sakramente. Crkva posvećuje, dakle ona daje krštenima, krizmanima, kraljevima, djevicama, vitezima, crkvama, kaležima, oltarnim kamenjem sakralni karakter, a sva ta posvećenja se izvršavaju kao proizlaženje žrtve našega Gospodina u osobi samog Isusa.“
A u propovijedi njegove zlatne obljetnice svećeništva 23. rujna 1979. u Parizu kaže:
„To je žrtva, pojam žrtve, jedan posvema kršćanski, posvema katolički pojam. Naš život ne može većma bez žrtve, otkako je Naš Gospodin Isus Krist, sami Bog, uzeo tijelo kao što je naše. On nam kaže: ‚Slijedite Me, uzmite svoj križ i slijedite me ako se želite spasiti.‘ – ,On, koji nam je dao primjer smrti na križu i koji je prolio Svoju Krv. U ovome leži velika tajna, korijen kršćanske kulture, katoličke kulture: razumijevanje čovjeka za žrtvu u njegovu svagdašnjem životu. Shvaćanje kršćanske patnje, promatrajući patnju ne većma kao zlo, nepodnošljivu bol, nego dijeleći svoju patnju i svoje bolesti s Našim Gospodinom Isusom Kristom, upirući pogled u križ, sudjelujući na svetoj Misi koja je produžetak patnje Našega Gospodina na Kalvariji. Ako se shvati ova patnja, onda postaje radošću, jer patnja postaje blagom. Ova patnja, ako je ujedinjena s Našim Gospodinom, ujedinjena s patnjom svih mučenika, svih svetih, svih katolika, svih vjernika svijeta koji pate, ujedinjena s križem Našega Gospodina, biva neizrecivim i silnim blagom. Patnja sadržava izvanrednu djelotvornost za obraćenje duša i za spas naše vlastite duše.
(. . .) To su ljudi koje je preobrazila sveta Misa, koji su svednevice išli na svetu Misu. Sa žarom su primali svetu Pričest i postali su uzorima i svijetlim primjerima za svoje okružje. A da i ne govorimo o mnogim drugim kršćanima i kršćankama koje je milost preobrazila.
U Africi mogao sam vidjeti kako ova posvema poganska sela postaju kršćanskima. Ona se nisu preobrazila samo duhovno i nadnaravno, nego i fizički, društveno, gospodarski i politički. Ovim je ljudima koji bijahu pogani, najedanput postalo jasno da je nužno vršiti svoje dužnosti unatoč kušnjama i žrtvama i pridržavati se svojih obveza, osobito bračnih obveza. Pod utjecajem milosti svete Misne Žrtve selo se postupno preobražavalo.
Mnoge su se duše posvetile Bogu. Redovnici, redovnice, svećenici darovali su se Bogu. Bogu su posvetili svoj život. To su plodovi svete Mise.“
I u svojem „Itinéraire spirituel“ iz 1989. govori o tome, da je jednoga dana u katedrali u Dakaru kao u snu vidio sljedeću sliku:
„S obzirom na neprestano propadanje svećeničkog ideala, prenositi katoličko svećeništvo Gospodina našega Isusa Krista u nezamućenoj čistoći Nauka, u njegovoj neograničenoj misionarskoj ljubavi, kako ga je On prenio svojim apostolima i kako ga je rimska Crkva do sredine 20. stoljeća prenosila.“
Sam Bog je odabirom datuma smrti ovome požrtvovnom djelovanju za spašavanje svete misne žrtve i ovoj obnovi katoličkog svećeništva stavio pečat autentičnosti: Monsignor umire u jutarnjim satima 25. ožujka, blagdana Marijina Navještenja, dakle onoga dana, kada je Gospodin naš Isus Krist u krilu presvete i prečiste Majke postao tijelom, a kada je njegova ljudska narav – točno u tom trenutku – pomazana i postala vječnim Vrhovnim Svećenikom Novoga Saveza. Od tog ulaska u svijet je Njegov pogled usmjeren na žrtveni oltar. Monsignor odlazi na prvi dan Velikog tjedna, kada se Gospodin sprema na Žrtvu i u hramu s farizejima vodi rasprave vezane uz Njegovo poslanje.
Kao našeg Gospodina, i našeg su ljubljenog oca vodili pred crkvene i svjetovne sudove, pred Anu i Kajfu kao i pred Pilata i Heroda, pa čak dok je još ležao u bolničkom krevetu, osudili su ga za navodni rasizam, njega koji je skoro 30 godina djelovao kao misionar u Africi! „Kroz svoju smrt bit će uzet od lica zla“, kaže Sveto pismo.
Noć je još prekrivala zemlju kada je on u 3.30 u bolnici izdahnuo svoju dušu; ali ukratko nakon toga probija svjetlo novoga dana kroz jutarnje oblake. Žrtva je izvršena, a njegova smrt postaje trijumf i pobjeda. Uskrsno svjetlo uskrsnuća obasjava današnji sprovod. Ne slavi li Crkva svakog ponedjeljka koji nije blagdan zavjetnu Misu Presvetog Trojstva, u kojoj kliče: „Hvaljeno bilo Presveto Trojstvo i nepodijeljeno Jedinstvo; zahvalimo Mu, jer nam učini milosrđe“?
Instaurare omnia in Christo – „munus regendi“ – služba upravljanja
S čitavom Crkvom Nadbiskup je priznavao Boga kao Stvoritelja, Otkupitelja, Gospodina i kao posljednji cilj svih stvari. Druga osoba jednog i trojstvenog Boga postala je čovjekom; stoga sve mora biti usmjereno prema našemu Gospodinu Isusu Kristu, sve mora biti u Njemu utvrđeno; sve se uzdržava u Njemu i sve se u Njemu mora obnoviti. Svjetlo vjere osvjetljuje razum, primjer i milost Kristova jača volju; brakovi i obitelji, škole i države trebaju se ravnati po Njegovom Zakonu te mu se podvrći. Ali Krist je ovaj zakon ljubavi položio osobito i prvenstveno u svoju Crkvu s njezinim svećeništvom i redovništvom.
Stoga su Nadbiskupov život i učenje kristocentrični, a jer su se njegova upozorenja zanemarila, a ona su – da to još jednom ponovimo – ništa drugo nego jeka papinskih upozorenja, zato se sve raspada, zato se sve raskida, zato je Sotonin dim prodro u Crkvu i zato antikršćanske sile uništavaju kršćanske ustanove. Prepustimo još jednom riječ Nadbiskupu: „Rezultat ovog koncila je gori od rezultata revolucije; pogubljenja i mučeništva se izvršavaju u šutnji. Desetke tisuća svećenika, redovnika i redovnica se odriču svojih zavjeta, drugi se laiciziraju, klauzure nestaju, vandalizam ulazi u crkve, oltari su uništeni, križevi nestaju, bogoslovije i novicijati se prazne.
Građanska društva koja dotad bijahu katolička laiciziraju se pod pritiskom rimskih vlasti: naš Gospodin tu više nema pravo vladati. Katoličko obrazovanje postaje ekumensko i liberalno; katekizmi se mijenjaju i više nisu katolički; Gregoriana u Rimu postaje koedukativna, sv. Toma više nije temelj učenja.“
Postoji samo jedno rješenje za sve probleme ljudskog roda, osobito za naše vrijeme: sve privesti Kristu, jer jedino se u njemu može ostvariti mir u redu, u poretku stvaranja i otkupljenja. „Pax Christi in regno Christi“ – mir Kristov u kraljevstvu Kristovom.
Nadbiskup je patio zbog nepravednosti koje su mu osobno nanesene, zbog poniženja, zbog gaženja njegove časti. Patio je zbog nekih njegovih svećeničkih sinova, koji su mu rekli: „Ovo je tvrd govor! Tko ga može slušati?“ (Iv 6,60) i koji su ga napustili i nisu više išli s njim. Još je tisuću puta više patio zbog Crkve; Krist je u njemu patio, kako bi dovršio svoje otkupiteljsko djelo u svojem otajstvenom Tijelu (usp. Kol 1,24).
Dva zaključka
Čini se da se nameću dva zaključka iz ovog života i umiranja. Prvi je za nas, draga braćo, dragi bogoslovi, draga časna braćo i sestre, dragi vjernici: najbolju čast iskazati ćemo našem dragom pokojniku ako nastavimo njegovo djelo s hrabrosti i pouzdanjem, bez da skrenemo u desno ili lijevo sa zacrtanog puta: neka nam Gospa, koju je Nadbiskup na kraju svih svojih propovijedi i predavanja zazivao, u ovome času kod svog božanskog Sina isprosi duh vjernosti, tako da prenosimo što nam je Nadbiskup prenio; to treba biti naša čast. Stoga pročitajte proglas od 21. studenog 1974., koji točno definira duh Svećeničkog bratstva u današnjoj vjerskoj krizi; pročitajte Nadbiskupovo pismo upućeno četvorici pomoćnih biskupa, iz kojeg točno proizlazi njihovo stajalište unutar hijerarhije Svećeničkog bratstva sv. Pija X. A što se tiče jurisdikcije naspram laicima, ona je izvanredna, dopunska, koja stupa na snagu zbog izostanka autoriteta i radi spasenja duša.
Drugi zaključak se tiče odgovornih u Crkvi. Nadbikusp je tijekom svog života posvjedočio ljubav prema Svetoj Stolici; htio je služiti papi i biskupima. A to je i učinio, i to na trostruki način:
- Gdje bi danas bila Crkva, da se on nije kao Pavao našega vremena suprotstavio Petru i tako spriječio još mnogo zloga? Osim toga je Nadbiskup kroz svoje uzorito djelovanje spasio čast Crkve, koja je po svojoj naravi slika nepromjenjivog Boga.
- Usred svih otpora i neprijateljstava uspjelo mu je u jednom malom krugu svećenika i vjernika održati i ponovo probuditi autentični duh Isusa Krista. Na taj način ukazao je na put koji jedini može dovesti do ozdravljenja i obnove Crkve: to je duh svetosti koji proizlazi iz Isusovog križa.
- Doista je stvorio jednu malu elitu, koja Svetoj Stolici i biskupima stoji na raspolaganju; ali dopustite mi da preciziram: stoji na raspolaganju izvan svih kompromisa i ustupaka zabludama Drugog vatikanskog sabora i reformi koje iz njega proizlaze. Dokle god puše duh uništenja u ordinarijatima i rimskim dikasterijima, ne može doći do dogovora ili sporazuma. Želimo raditi za izgradnju Crkve, ne za njeno rušenje. Čitamo u novinama da je Rim do kraja od Nadbiskupa očekivao znak pokajanja. Za što se može pokajati čovjek koji je do kraja ispunjavao svoju dužnost, tako da je Crkvi održao i iznova darovao ona sredstva koja su apsolutno potrebna za svetost? Nije li bilo dobro djelo, Crkvi opsjednutoj plaćenicima, lopovima i razbojnicima darovati prave katoličke pastire? „Zbog ovog dobrog djela želite kamenovati svojega brata?“ (Iv 10,32)
U ovome času preklinjemo Rim i biskupe: odrecite se zlokobnog ekumenizma, laiciziranja države i protestantiziranja božanskoga kulta; vratite se zdravoj Tradiciji Crkve! Pa makar s tisuću dekreta i ekskomunikacija zapečatili grob koji ste iskopali istinskoj svetoj Misi, katekizmu Tridentskoga sabora i sveopćem kraljevanju Isusa Krista: život će ipak uskrsnuti, čak i iz zatvorenog groba. „Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se Gospodinu, Bogu svome!“ Bitan znak za takvu svijest i povratak mogao bi biti da se nakon zatvaranja groba nadbiskupa Lefebvrea službeno otvori informativni postupak za utvrđivanje herojskog stupnja krjeposti ovoga čovjeka.
Mi, njegovi sinovi, povlašteni smo svjedoci ovih njegovih krjeposti, snage njegove vjere i njegove goruće ljubavi prema Bogu i bližnjemu, njegove predanosti volji Božjoj, njegove poniznosti i blagosti, njegova molitvenoga života i poklonstvenoga duha, njegove mržnje prema grijehu i njegova zaziranja od zablude i laži. Nitko mu se nije približio, a da nije bolji od njega otišao. Zračio je svetost i služeći joj kao sredstvo, stvarao ju je u svojemu okružju. Jednog dana mi je jedan stari svećenik, kritički promatrač današnje scene, rekao: „Nadbiskup Lefebvre je ljubav.“
Obratimo se ovaj čas Blaženoj Djevici Mariji, majci milosrđa, majci vječnog Vrhovnog Svećenika, posrednici svih milosti, neka preporuči dušu njezinog vjernog sluge svom božanskom Sinu.
Nadbiskupov posao na ovoj zemlji je završen; sada počinje njegovo zagovorništvu u vječnosti. Dao je sve što je mogao dati: svoje učenje kao biskup, svoje neumorno misionarsko djelovanje, dar jedne nove generacije svećenika, primjer u patnji, četvoricu pomoćnih biskupa kao djelitelji Duha Svetoga Crkvi i dušama. Još jednu posljednju stvar je Bog od njega tražio: njegov život.
„Pošto je ljubio svoje, ljubio ih je do kraja – usque in finem.“
„Ecce sacerdos magnus qui in diebus suis placuit Deo, et inventus est justus; non est inventus similis illi qui conservavit legem Excelsi.“
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen
