Najnovije smjernice pontifikata pape Franje
„Oni zagovaraju Crkvu bez nauka, bez dogme, bez vjere, u kojoj više ne postoji potreba da ikakav autoritet išta naučava. Sve se stapa u jedan duh ‘ljubavi i služenja’, a da se ne zna što to zapravo znači i čemu to vodi.“
FSSPX.Actualités: Velečasni oče poglavaru, njegova svetost papa Franjo nedavno je proslavio deset godina pontifikata. Što je po Vašem mišljenju najznačajnija točka tih posljednjih nekoliko godina?
Don Davide Pagliarani: Nakon njegovih dviju središnjih i inovativnih ideja milosrđa, shvaćenih kao „sveobuhvatni oprost“, te nove moralnosti koja se bazira na poštovanju prema zemlji kao „zajedničkom domu svega čovječanstva“, neporecivo je da su posljednje godine obilježene idejom sinodalnosti. To nije potpuno nova ideja1, ali papa Franjo ju je učinio težištem svog pontifikata.
Ova ideja je toliko sveprisutna da su mnogi donekle izgubili interes za nju, iako ona predstavlja bit jednog zrelog i usavršenog modernizma. S ekleziološkog stajališta gledano sinodalna revolucija trebala bi utjecati na Crkvu i i dubinski je transformirati u njezinoj hijerarhijskoj strukturi, u njezinom funkcioniranju, a prije svega u njezinom naučavanju vjere.
Zašto su ljudi umorni od ove sinodalnosti?
Možda ju se shvatilo kao previše njemački ili, ako uzmimo u obzir sve vidike, kao belgijski problem te izgubilo iz vida njezinu sveobuhvatnu dimenziju. Sigurno su Nijemci odigrali određenu ulogu u sinodalnom procesu, ali sam problem je rimski problem – i stoga sveobuhvatni – te se tiče cijele Katoličke Crkve.
Kako biste Vi definirali taj sinodalni proces?
Prije svega, ovaj proces se odvija u stvarnosti. Ne radi se o unaprijed definiranom nauku, već o nejasnoj metodi ili bolje rečeno o „procesu“ koji je pokrenut, a da se pritom nisu poznavale posljedice koje iz toga slijede. Konkretno: to je čvrsta odluka da se Crkvu želi okrenuti naglavačke. Naučavajuća Crkva samu sebe više ne smatra čuvaricom objave koja dolazi od Boga i koju Crkva treba braniti, nego skupinom biskupa koji zajedno s papom slušaju vjernike, a osobito one rubne, tj. posvećuju osobitu pažnju bilo čemu što najotuđenije duše predlažu. To je Crkva u kojoj pastiri postaju ovce, a ovce pastiri.
Temeljna ideja je da se Bog ne objavljuje po tradicionalnim kanalima Svetog Pisma i Tradicije koje hijerarhija čuva, nego kroz „iskustvo Božjeg naroda“. Zato je sinodalni proces počeo s ispitivanjem vjernika u biskupijama diljem svijeta. Na temelju tih podataka napisani su sažeci na razini biskupskih konferencija koji su doveli do prve rimske sinteze koja je izašla prije nekoliko mjeseci.
Koje značenje ima ideja da Bog objavljuje Sebe i Svoju volju po iskustvu Božjeg naroda?
Ova je ideja temelj cijele modernističke građevine. Sveti Pio X. čitavu je svoju encikliku Pascendi sastavio da bi osudio ovu pogrešnu predodžbu o objavi. Ako se vjera, umjesto da se bazira na Svetom Pismu i Tradiciji, svede na iskustvo – u početku individualno, a zatim zajedničko – onda je sadržaj vjere, a posljedično i ustroj Crkve, otvoren za svaki mogući razvoj. Iskustvo je po definiciji vezano uz trenutak ili neki vremenski period. Ono je stvarnost koja se odvija u vremenu i povijesti, stoga je u svojoj biti evolucijska. Na isti način život svih nas sadrži pokret, stoga se razvija.
„Sinodalnost predstavlja bit jednog zrelog i usavršenog modernizma.“
Ovakvo vjersko iskustvo, koje je nužno predodređeno da se razvija prema svjesnosti i potrebama različitih povijesnih trenutaka, stalno se „obogaćuje“ novim sadržajima, a istovremeno se rješava svega što više nije aktualno. Na taj način vjera postaje veoma ljudska stvarnost koja je kao ljudska povijest povezana sa stalno novim, promjenjivim okolnostima. Dugoročno gledano ne preostaje puno od vječnog, transcendentnog ili nepromjenjivog. Ako se još govori o Bogu i Crkvi, onda na koncu kao projekcija onoga što iskustvo proživljava hic et nunc. Pravo značenje i opseg ovih dvaju pojma, skupa sa svim ostalim dogmatskim elementima naše vjere, nepovratno su promijenjeni. Postepeno su reapsorbirani u mrlju svjetovnog i promjenjivog. Njihovo značenje mijenja se s čovječanstvom i s njegovim iskustvom Boga. Ova ideja nije nova, ali sinodalni proces predstavlja novi vrhunac njezine širine i dubine.
Što nam možete reći o ovoj „Rimskoj sintezi“ koju ste spomenuli?
Ova Rimska sinteza je dokument objavljen u listopadu 2022. s nazivom „Povećaj prostor svoga šatora“. To je radni dokument napisan za razmatranje biskupima, koji se u ovoj etapi Sinodalnog puta sastaju na razini svojih kontinenata.2 Predstavljen je kao izraz sensusa fidei vjernika, a biskupima se preporučuje da ga pročitaju uz molitvu, „s očima učenika koji ga prepoznaje kao svjedočanstvo puta obraćenja jednoj sinodalnoj Crkvi, […] jednoj Crkvi koja uči slušajući kako da obnovi svoje evanđeosko poslanje.“3 Ovaj navodni izraz sensusa fidei vjernika trebao bi dakle biti referentna točka biskupima koji će iz toga izvući posljedice i donijeti konačne odluke.
„Postoji eksplicitna želja da se priznaje Crkvu koja funkcionira naopako te u kojoj naučavajuća Crkva više nema što naučavati.“
Sadržaj i prijedlozi ovog dokumenta su katastrofa od početka do kraja. Praktički nema ničega što se može smatrati izrazom katoličke vjere. Naprotiv, najveći dio prijedloga zagovaraju rastvaranje Crkve u neku potpuno novu stvarnost. Možda je razumljivo da bi neki vjernici (pa čak i neki svećenici – pogotovo danas) mogli reći čudne stvari, ali apsolutno je neshvatljivo da su takve izjave zadržane u sintezi koju je izdalo Vatikansko generalno tajništvo za Sinodu.
Ima li kakvih odlomaka u ovoj sintezi koji su osobito opasni?
Nažalost, skoro svi odlomci su zastrašujući! Međutim, ima dva koji po meni posebno sažimaju nakanu cijeloga dokumenta, a osobito želju da se promijeni sama bit Katoličke Crkve kroz sinodalni proces. Prije svega, što se tiče autoriteta postoji eksplicitna želja da se prihvaća Crkvu koja funkcionira naopako te u kojoj naučavajuća Crkva više nema što naučavati: „Važno je izgraditi sinodalni institucijski model kao crkvenu paradigmu razgradnje piramidalne moći koja privilegira jednolična upravljanja. Jedini legitimni autoritet u Crkvi mora biti ljubav i služenje, slijedeći primjer našega Gospodina.“4
Ovdje se pitamo radi li se o krivovjerju ili jednostavno o „ništavilu“ koje ne možemo ni opisati. Krivovjernik ustvari ipak „vjeruje“ u nešto i može imati neki pojam o Crkvi, čak i ako je iskrivljen. Međutim, ovdje imamo posla s idejom Crkve koja nije samo nejasna, nego i „fluidna“, da upotrijebimo jedan moderni izraz. Ovdje se zagovara Crkva bez nauka, bez dogme, bez vjere, u kojoj više ne postoji potreba da ikakav autoritet išta naučava. Sve se stapa u jedan duh „ljubavi i služenja“, a da se ne zna što to zapravo znači i čemu to vodi.
Spomenuli ste još jedan drugi odlomak koji je posebno zabrinjavajuć?
Svakako. Ovaj drugi odlomak po meni sažima duh cijelog dokumenta, a istovremeno i stvarni osjećaj zadnjih nekoliko godina pontifikata pape Franje: „Svijetu treba ‘Crkva koja ide ususret’, koja odbija podjele između vjernika i nevjernika, koja promatra čovječanstvo i koja mu umjesto doktrine ili strategije nudi iskustvo spasenja, jedan ‘udar dara’ koji odgovara na vapaj čovječanstva i prirode.“5 Uvjeren sam da ovaj kratki odlomak sadrži puno dublje značenje i značaj nego li se to na prvu čini.
„Crkva je svedena na to da navješćuje oslabljeno i naravno ‘Evanđelje’ […] čovječanstvu koje se više ne treba obraćati.“
Odbiti razlikovanje između vjernika i nevjernika je zasigurno ludo, iako je u današnjem kontekstu logično. Ako vjera više nije autentično nadnaravna stvarnost, onda Crkva koja bi ju trebala čuvati i naviještati mijenja svoj raison d’être i svoje poslanje među ljudima. Doista, ako je vjera samo jedno iskustvo među mnogima, kako je se može smatrati boljom i zašto bi je se trebalo nametati svima? Drugim riječima, osjećaj iskustva ne može odgovarati apsolutnoj istini – njegova vrijednost je vrijednost određenoga mišljenja koje više ne može biti istina u tradicionalnom smislu riječi. Ovo logičkim slijedom vodi k odbijanju razlikovanja između vjernika i nevjernika. Jedina stvar koja preostaje je čovječanstvo sa svojim očekivanjima, mišljenjima i vapajima, koji svi zajedno ne zahtijevaju ništa nadnaravnoga.
Stoga Crkva čovječanstvu nudi nauk koji više ne sadrži prenošenje transcendentne objave. Crkva je svedena na to da navješćuje oslabljeno i naravno „Evanđelje“ koje postaje jednostavna knjiga razmatranja i utjehe, prilagođena svima bez razlikovanja. Iz toga gledišta shvaćamo kako se nova teologija i nova ekološka moralnost koju zagovara Laudato si’ nudi čovječanstvu koje se više ne treba obraćati i u kojemu više nema razlikovanja između vjernika i nevjernika.
U medijima je osobito primjetljiva pažnja koju Sinoda pridodaje istospolnim zajednicama. Kako Vi gledate na taj problem?
Neosporno je da je svjetski pritisak na tom području odjeknuo i u sinodalnom procesu. Od Crkve se traži da bude susretljivija i brižljiva što se tiče potreba tih ljudi, osobito nakon što su se otvorila vrata apostolskom pobudnicom Amoris laetitia. To je jedna od tema s najvećim očekivanjima. Dobivamo dojam da s jedne strane vidimo kako crkvene vlasti ponavljaju načelo da se takve parove ne može blagoslivljati – uzmimo npr. odgovor Dikasterija za nauk vjere iz ožujka 2021. – a s druge strane, kako se takve parove u više navrata blagoslivlja – neki od njih došli su u crkvu po blagoslov nakon što su se građanski vjenčali u gradskoj vijećnici.
Prije nekoliko mjeseci flamansko–belgijski biskupi izdali su čak službeni obred blagoslova takvih parova. Na ovu novu inicijativu Vatikan još nije reagirao. Prema riječima antwerpenskog biskupa Sveti Otac znao je za to, ali je jednostavno prešao preko toga. U istom smislu njemački biskupi predlažu velike i otvoreno revolucionarne korake po tom pitanju. Sve ovo neizbježno izaziva reakcije nekih biskupa i vjernika. Međutim, mnogi drugi zadovoljavaju se s pasivnim promatranjem tih stvari.
Stoga nastaje dijalektika i zbunjujuća situacija – na ovom polju i na drugima – gdje svi naravno čekaju da se odgovorni autoritet izjasni… Taj autoritet je onda slobodan kočiti stvari kada se čine preuranjenima, ali ih može i prihvatiti i pustiti da se nastave, tako da malo-pomalo stvari postanu dio raznih običaja i navika. Ponekad se ponavlja tradicionalni nauk Crkve te ga se čak naziva nepromjenjivim, što umiruje konzervativce. Ali isto se tako guraju i pastoralne potrebe određenih slučajeva pa se primjenjuje „čudesno“ milosrđe koje miri nepomirljivo. Tako se tradicionalna moralna načela kao i vjeru zapravo pretvara u opcionalna mišljenja. Ovo je karakteristika jednog načina izvršavanja autoriteta koji se više ne orijentira po transcendentnim principima, nego je osjetljiv na trenutačna očekivanja te ih želi zadovoljiti ovisno o prilici koju se procjenjuje na čisto pragmatičan način.
Međutim, važno je razumjeti da sve to ne prestaje nakon određene točke. Ovaj način izvršavanja autoriteta podložan je istom mehanizmu koji upravlja modernim demokracijama: nešto što se ne može odobriti danas, odobrit će se sutra. Tada će pomoću iste dijalektike te novih pritisaka i novih presedana situacija biti dovoljno zrela, a umovi će biti dovoljno pripremljeni. To je kratak opis mehanizma koji pokreće sinodalnost i to je razlog zašto se susrećemo s najpotpunijim primjerom modernizma.
Nedavno se u reskriptu pape Franje ponovilo da svaki novi svećenik koji želi služiti tridentsku Misu mora dobiti izričito dopuštenje Svete Stolice. Nadalje, dopuštenje Svete Stolice potrebno je i da bi se tradicionalna Misa služila u župnoj crkvi. Kako Vi procjenjujete ove mjere?
Mislim da ne treba biti naročito iskusan stručnjak da bi se vidjela jasna želja da se uništi tradicionalna Misa. Ovom odredbom, objavljenom u veljači 2023., kao i apostolskim pismom Desiderio desideravi iz svibnja 2022., namjerava se što je više moguće ograničiti upotrebu tradicionalnog misala te zastrašiti svakoga tko se želi njime služiti. U ovakvim okolnostima teško mogu zamisliti da bilo koji mladi svećenik ima hrabrost pitati Svetu Stolicu za dopuštenje da slavi tridentsku Misu. Sviđalo nam se to ili ne, od motuproprija Traditiones Custodes ova je Misa praktički zabranjena u Crkvi. Kao što nas je kardinal Roche nedavno podsjetio: s Koncilom „se promijenila teologija Crkve“6, a posljedično tome i njezina liturgija, budući da je liturgija izraz teologije Crkve.
U tom pogledu razni članovi „Ecclesia Dei“ ustanova proživljavaju trenutak nesigurnosti i zabrinutosti. Govori se o novom papinskom dokumentu koji bi uskoro mogao izaći. Što nam možete reći o tome?
Ne znam ništa o takvom dokumentu. Međutim, smatram da svećenik ne može živjeti svoje svećeništvo na ispunjavajući način ako pristane na to da mu Damoklov mač stalno visi nad glavom. Isto tako ne može mirno živjeti ako stalno prati i najmanje glasine. Svećenik bi trebao živjeti sjedinjen sa svojom Misom, a da se ne mora pitati hoće li još sutra imati dopuštenje svojih nadređenih da ju slavi. Trebao bi se brinuti oko toga da s drugim dušama podijeli to veliko blago koje posjeduje, a da ne živi stalno u strahu da će biti lišen toga ili da mora živjeti s nadom u čudo koje će mu omogućiti da pobjegne od opasne situacije u kojoj se nalazi. Iskreno smatram da Božja providnost ne želi takvu situaciju
Štoviše, članovi tih ustanova, kao i mnogi drugi svećenici koji žele služiti tridentsku Misu, nažalost žive u takvom strahu da sami sebe osuđuju na šutnju usred aktualnih događaja u životu Crkve. Nažalost, vrlo dobro znaju da bi isti dan kada počinju iznositi primjedbe o stvarima koje se danas događaju u Crkvi, na njih mogao pasti Damoklov mač – a kardinal Roche ne propušta priliku da ih na to podsjeti! Govorim to iz ljubavi: ova situacija izaziva stalnu dihotomiju između liturgijskog i doktrinarnog područja, što stvara opasnost da ti svećenici moraju živjeti u trajnom stanju obmane koja ih može neizlječivo paralizirati kada se nađu pred obvezom javnog ispovijedanja vjere. To je razlog zašto danas, osobito u nekim državama, reakcija protiv ludosti sinodalnog pokreta na paradoksalan način dolazi iz krugova koji nisu privrženi upotrebi tradicionalnog misala.
Kako vidite budućnost Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.?
Vrlo jednostavno, vidim ga u savršenom kontinuitetu s onim što je ono dosad predstavljalo. Bratstvo se treba baviti s trenutnim događanjima u Crkvi, ali bez interesa za glasine, ni za to što je taj kardinal u povjerenju rekao onom bogoslovu, ni za ono što bi se moglo dogoditi u Crkvi, čak ni za ono što bi se moglo nama dogoditi… Moramo biti iznad svega toga.
„Moramo biti svjesni da tradicionalna liturgija u Katoličkoj Crkvi također odgovara moralnosti koju nemamo pravo promijeniti u njenim načelima..“
Za dobro Katoličke Crkve Bratstvo mora nastaviti svojim svećenicima i vjernicima osiguravati potpunu slobodu da slave tradicionalnu liturgiju. Istovremeno, Bratstvo mora nastaviti osiguravati očuvanje tradicionalne katoličke teologije koja prati i uzdržava istu tu liturgiju. Bistar katolik ne može odustati od tog nauka. Da parafraziram kardinala Rochea, promjena nauka koja je ostvarena pomoću Koncila doista je ono što je dalo nadahnuće novoj misi! Naša je dužnost da očuvamo i Misu i katolički nauk, zadržavajući potpunu slobodu da proturječimo zabludama i onima koji ih naučavaju. Ako je liturgija naime per definitionem javna, onda je takvo i vjerovanje koje je s njome povezano.
Danas moramo više nego ikad biti svjesni da tradicionalna liturgija u Katoličkoj Crkvi također odgovara moralnosti koju nemamo pravo promijeniti u njenim načelima. Bog je u središte naše religije postavio križ i pravu žrtvu. Nitko se ne može spasiti bez križa i bez te žrtve. Nitko se ne može spasiti tako da u ime lažne ljubavi i lažnog shvaćanja milosrđa prihvati sve moguće odvratnosti. Postoji samo jedna vrsta ljubavi koja spašava – zato što postoji samo jedna istinska ljubav koja pročišćava: to je ljubav križa, ljubav božanskog otkupljenja, ona ljubav koju nam je pokazao naš Gospodin i koju nam On daje i koju je nazvao „ljubav prema bližnjemu“. Međutim, ta ljubav ne može postojati bez vjere, a ni bez onih koji ju naučavaju.
Razgovor vodio FSSPX.Actualités u Menzingenu 5. svibnja 2023., na blagdan svetog Pija V.
Izvor: fsspx.news
1 Sinodalni pokret započeo je odmah nakon Drugog vatikanskog sabora, od kojeg je održano više od tisuću biskupijskih sinoda uz učestalo prisustvovanje laika, što je doista novitet. Od početka svoga pontifikata papa Franjo pojasnio je elemente njegovog shvaćanja sinodalnosti. Prvo, kroz njegovu interpretaciju sensusa fidei i pučke pobožnosti kao izvora objave (usp. Evangelii gaudium, br. 119–120). Zatim se još otvorenije dotaknuo pitanja sinodalnosti u svom Govoru prigodom 50. obljetnice osnivanja Biskupske sinode (17. listopada 2015.). Na temelju toga Međunarodna teološka komisija proizvela je dokument koji je tom pojmu dao oblik: Sinodalnost u životu i poslanju Crkve (2018.). Ovdje su postavljeni teorijski temelji za to što se danas odvija. Stoga se čini da je Sinoda o sinodalnosti na razini cijele Crkve primjena u praksi pojmova koji su izloženi i teološki istraženi tijekom ovog pontifikata i s kojima se eksperimentiralo od Koncila nadalje.
2 Postoji sedam zasebnih kontinentalnih skupina. Južna Amerika i Sjeverna Amerika su zasebni entiteti, a Bliski Istok je odvojen od Azije.
3 Povećaj prostor svoga šatora, br. 134 Ibidem, br. 575 Ibidem, br. 426 Kardinal Roche je rekao: „Teologija Crkve se promijenila. Prije je svećenik s daljine predstavljao sve ljude. Oni su bili sažeti u jednoj osobi koja je sama služila Misu. [Međutim, danas] nije samo svećenik koji slavi liturgiju, nego svi oni koji su kršteni kao i on. To je golemo obogaćenje.“ (Radio BBC 4, 19. ožujka 2023.)