Iz tiska je izašao novi, 34. broj službenoga glasnika FSSPX-a Christus Rex, posvećen temi pastirskog autoriteta Crkve.
Novi broj glasnika možete osobno uzeti prigodom Sv. Misa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ili preuzeti cjelovitu PDF verziju na ovoj poveznici.
Glasnik nema prodajnu cijenu, no bit ćemo zahvalni za svaki prilog kako bi se pokrili troškovi tiska i poštarine te omogućili daljnji projekti tiskanih izdanja!
Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte: info@fsspx.hr
Sadržaj 34. broja glasnika:
- Predgovor: Uspostaviti redovan katolički život u izvanrednim prilikama
- Duh crkvenosti
- Dopunska jurisdikcija i tradicionalni svećenici
- Pozdravno pismo p. Regelea, novog poglavara Austrijskog distrikta
- Intervju s novim poglavarom Austrijskog distrikta
- P. Zvonimir Rudolf Škunca (1929.-2023.)
- Uskrsnula dubrovačka Tradicija
- Podjela sakramenta sv. Potvrde u Zagrebu, 6. svibnja 2023.
- Dvadeset oblačenja i sedam novih klerika
- Nova službena mrežna stranica FSSPX-a u Hrvatskoj
Predgovor: Uspostaviti redovan katolički život u izvanrednim prilikama
Dragi prijatelji i dobročinitelji, možemo sa sigurnošću konstatirati da već više od pola stoljeća, otkako su na snagu stupile revolucionarne reforme uslijed Drugog vatikanskog sabora, proživljavamo stanje u kome je cjelokupni crkveni život u svojim glavnim segmentima izokrenut i do temelja narušen. Posvuda se naučava modernistički nauk kojim se dovode u pitanje brojne vjerske istine te su nametnuti novi obredi mise i sakramenata koji korjenito iskrivljuju katolički pojam bogoslužja. A sve to svojom pastirskom vlašću nameću i provode oni koje je Krist pozvao da pasu njegovo stado, nudeći mu kamenje umjesto kruha (usp. Lk 11, 11). U takvim situacijama Crkva nas jasno uči da nismo obvezni slijediti tu orijentaciju koja bi bila štetna i pogubna za naše duše, nego smo dužni suprotstaviti se onome što je sama Crkva izričito osudila u svom obvezujućem nauku te prionuti uz pravi katolički nauk i bogoslužje.
Nalazimo se, dakle, u izvanrednom stanju kada nam nije moguće povjeriti se redovnim crkvenim strukturama upravo zbog opasnosti za našu vjeru i vječno spasenje. No, Crkva nas kao naša dobra majka ipak ne ostavlja bespomoćnima. U svakom vremenu krize Bog svojom milošću podiže svoje vjerne sluge, pastire koji su spremni čuvati pravu vjeru i voditi duše pravim putem prema vječnom spasenju. Tako je i u današnjem vremenu jedinstvene krize u povijesti Crkve, Bog sačuvao svoj vjerni ostatak koji će očuvati Tradiciju – pravi katolički nauk, moral, bogoslužje, sakramente, disciplinu i duhovnost i tako omogućiti dušama ono što nam sama Crkva daje radi našega posvećenja. Diljem svijeta ostalo je vjernih svećenika koji su nastavili služiti svetu Misu svih vjekova i propovijedati pravi katolički nauk unatoč svim nepravednim prijetnjama i sankcijama. Na njihovom čelu Bog je podigao odvažnog prelata, nadbiskupa Marcela Lefebvrea, koji će kao nasljednik apostola oformiti malu četu svećenika odanih Tradiciji. Tako će posvuda niknuti kapele i crkve u kojima će Svećeničko bratstvo sv. Pija X., kao i prijateljske zajednice i svećenici, uspostaviti utočišta i oaze prave vjere u ovim turbulentnim vremenima.
U ovom broju našega glasnika želimo pojasniti pravu narav odnosa između vjernika i svećenika odanih Tradiciji u izvanrednom stanju crkvenih prilika u kojima se danas nalazimo. U skladu s trenutnim stanjem taj odnos, crkveno-pravno gledano, nije identičan onoj vlasti, pravima i dužnostima koje su karakteristične za redovne prilike. To nam je jasno iz same naravi stvari, budući da tradicionalni svećenici zbog zloporabe vlasti koju provodi današnja hijerarhija, nemaju one redovne ovlasti koje bi posjedovali u normalnim prilikama i koje im se u sadašnjem stanju nepravedno uskraćuju. Ali ipak, Crkva kao Kristovo otajstveno Tijelo iz svoga bića proviđa sve ono što je potrebno za dobro duša (usp. kan. 144, ZKP 1983.), a to je cjelokupno djelovanje koje je Krist povjerio Crkvi u njezinoj posvetiteljskoj, naučiteljskoj i pastirskoj službi. I ovdje se na poseban način ostvaruje onaj izraz Kristovog božanskog milosrđa u kome se želi smilovati narodu (usp. Mk 8, 2) te mu podariti sve ono što mu je potrebno da bi postigao konačni cilj, a to je vječno spasenje. Za to su mu podjednako potrebna sredstva posvećenja koja dobiva u sakamentima i blagoslovima, zatim pouka u vjeri te pastirsko usmjerenje i vodstvo. Zato svećenici odani Tradiciji sve to valjano i dopušteno izvršavaju u ovom izvanrednom stanju u kome se nalazimo, isto kao što bi se svatko mogao dopušteno poslužiti sredstvima za koja nema službeno ovlaštenje u nekim čisto naravnim potrebama, da bi mogao spasiti život i sačuvati bližnjega od pogibelji.
Ta ispravna načela koja trebaju vrijediti za naš kršćanski život u trenutnim izvanrednim prilikama želimo utvrditi i pojasniti nasuprot zabludama koje se danas mogu susresti i koje samo povećavaju aktualnu pomutnju. S jedne strane je to izvjesni legalistički mentalitet u kome se želi osporiti utemeljenje razumnog opsega pastirske vlasti koju Crkva daje na dopunski način, pa čak i njezino postojanje kao takvo. Ovaj pogrešni stav proizlazi iz temeljno krivoga poimanja Crkve koju se svodi na društveno-pravnu ustanovu lišenu duhovne dimenzije koja određuje njezinu bit, čime se zanemaruje prva svrha njezina poslanja ovdje na zemlji, a to je spasenje duša (usp. kan. 1752, ZKP 1983.). S druge strane susrećemo suprotni ekstrem (koji ponekad u određenom smislu proizlazi iz prvoga i u njemu nalazi svoje opravdanje, u skladu s načelom extrema se tangunt) gdje se zbog izvanrednoga stanja u kome se Crkva nalazi smatra da ne treba biti nikakve ovisnosti o pastirskom autoritetu i da je svatko ovlašten djelovati samovoljno, mogli bismo reći – u skladu s anarhističkim načelima. Zato i ovdje uočavamo kako pravi katolički odgovor na kompleksnu situaciju koja je jedinstvena u povijesti Crkve, nadilazi pogrešna shvaćanja s jedne i druge strane i daje pravo svjetlo za trenutne prilike u kojima se nalazimo.
A sve to primjenjujemo ne samo na onu najnižu razinu crkvenoga života, nego i – dapače, još više – na one više instance odnosa koji se tiče života i djelovanja samih posvećenih službenika. Sami pastiri dužni su, u skladu s odgovornošću koju donosi njihova bremenita služba, u još većoj mjeri prianjati uz ispravna načela crkvenosti te održavati veze zajedništva sa svojom braćom i nadređenima, kako bi mogli plodonosno djelovati i posvećivati sebe i duše koje su im povjerene.
S time u vidu želimo težiti onom jednostavnom cilju koji treba biti samorazumljiv za svakog iskrenog i odgovornog katolika: uspostaviti i obnoviti crkveni život prema idealu koji vrijedi u redovnim prilikama, onako kako je Crkva živjela i djelovala u vremenu prije koncilske revolucije kroz sve vjekove. Za svakoga katolika odanog Tradiciji to treba biti imperativ i samo na taj način moći ćemo istinski djelovati za obnovu Tradicije u Crkvi, koja treba biti jedino pravo mjerilo crkvenoga života.
Neka nas u tom nastojanju utvrdi zagovor Blažene Djevice Marije koju častimo u mjesecu svibnju, da bi nam Ona koja je Majka svih udova Kristova otajstvena Tijela isprosila vjernost Crkvi i da bismo radili za njezinu čast i proslavu u ovome svijetu!
Sa svećeničkim blagoslovom,
p. Marko Tilošanec
