U Dubrovniku, nakon pola stoljeća duhovne suše isprekidane s tek nekoliko kapi vode, rijeka milostī koja izvire iz redovite tradicionalne Mise potekla je tek prošle godine s blagdanom sv. Vlaha, slavnog mučenika i biskupa, našega glavnog zaštitnika. Nalazili smo se otad svaki mjesec u raznim hotelima, u privatnim stanovima, nekoliko putā u jednoj staroj kapelici, kucali smo na mnogo vratā i tražili stalnu crkvu ili barem oltar za Gospodinov dom. Čak i za Božić, pored lijepih praznih crkavā, kao Svetoj Obitelji u Betlehemu nije se za nas našlo mjesta, osim malog nedovršenog stana.
Tješili smo se pismom sv. Atanazija vjernim katolicima i utekli se moćnom zagovoru Blažene Djevice Marije, Njezinog Zaručnika sv. Josipa i brojnih dubrovačkih zaštitnikā (preko 30, odnosno preko 70 ako pojedinačno brojimo 40 svetih mučenikā iz Sebaste). Za samo nekoliko mjeseci, Gospodin Bog je providio mjesto i nakon uloženog novca i truda (uz nekoliko stvari koje se nadamo ubrzo dovršiti) na Uskrs smo imali prvu pjevanu Misu u novoj Kapeli sv. Vlaha u Mlinima.
Bogu hvala, hvala našim svecima zaštitnicima, i hvala svim ljudima koji su na bilo koji način pridonijeli da se to ostvari. Kapela je mala, ali je prikladno utočište u današnjim teškim vremenima, dok molimo i čekamo da se otvore veličanstvene crkve i katedrale za Misu i Vjeru svih vjekovā, za koje su ih naši pređi s tolikom vjerom sagradili.
Preporučamo u vaše molitve tradicionalni apostolat u dubrovačkoj regiji!