U ovoj konferenciji msgr. Tissier de Mallerais objašnjava na koji način tradicionalni svećenici mogu podjeljivati sakramente čak i kada su im oduzete sakramentalne ovlasti. Sljedeći članak nastao je na temelju biskupovih bilješki za konferenciju katoličkih studijskih skupina u Parizu, 9. – 10. ožujka 1991.
I. Problem: nedostatak jurisdikcije?
Problem je očigledan, siguran sam da ste toga svjesni. Kakvu vlast u Crkvi imaju ti svećenici, ti biskupi, ti poglavari distrikta, generalni poglavar i te tradicionalne zajednice? To pitate ne samo zato što su, kako nam kažu, izopćeni, nego i zato što svoj autoritet ne primaju od službene crkvene hijerarhije. Naši svećenici ne dobivaju ovlasti ispovijedanja od dijecezanskih biskupa. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. više „službeno ne postoji“. Biskupi Bratstva, kažu, ovlasti nisu dobili od Svetog Oca. Kakvo dakle pravo taj tradicionalni kler ima tražiti od vas, laika, da ovisite o njemu u svom katoličkom djelovanju?
To je prigovor na koji ću odgovoriti. Kakav je autoritet tradicionalnog katoličkog svećenstva u ovoj kriznoj situaciji, a posebno kakav je njegov autoritet u odnosu na tradicionalne katoličke studijske grupe? Teza je sljedeća (mogu se ukratko osvrnuti na nju prije nego što je objasnim):
Vaši tradicionalni svećenici – jer oni su vaši svećenici – vaši tradicionalni biskupi i vaše tradicionalne župe, nemaju redovne ovlasti, već izvanredne, odnosno dopunske ovlasti.
Zatim ću nastojati ispitati konkretne vidike ovog dopunskog autoriteta tradicionalnog klera kako bi ih primijenio na slučaj vaše „Katoličke akcije“.
Dopunska jurisdikcija
Da bih to objasnio, dopustite mi da upotrijebim primjer ispovijedi u uobičajenim okolnostima. Tradicionalno svećenstvo nema uobičajenu vlast nad vjernicima jer nije primilo tu vlast koju nazivamo jurisdikcijom. Nije ga primilo po ovlaštenju ili nalogu rimskog prvosvećenika ili dijecezanskih biskupa ili redovito imenovanih župnika. Ovo je konkretan slučaj, osobito za svećenike Bratstva; primjerice za slučaj ispovijedi.
Znate da za valjanost ispovijedi svećenik mora imati ovlasti ispovijedanja. Tu ovlast inače dobiva od biskupa, ali sasvim je očito da je to u trenutnoj situaciji nemoguće. Znači li to da su naše ispovijedi nevaljane? Ne.
To smo pitanje već davno razriješili, objašnjavajući ga vjernicima kao stanje nužde. Ovdje se vraćamo na načela koja se nalaze vrlo visoko u hijerarhiji crkvenih načela. U ovom slučaju Crkva izravno dodjeljuje jurisdikciju svećeniku umjesto kroz različite stupnjeve hijerarhije. Mistično Tijelo našega Gospodina, odnosno naš Gospodin kao Glava Crkve dodjeljuje jurisdikciju svećenicima u određenim slučajevima.
Je li vam poznat, na primjer, slučaj „opće zablude“? Kada je svećenik u crkvi i nema jurisdikciju, ali nosi štolu i roketu pa ga netko od vjernika zamoli za ispovijed, ovaj svećenik doista može ispovijedati, iako on za to nema nikakvih ovlasti. Razlog je taj što je osoba u zabludi vjerujući da ima, a to je ono što nazivamo „općenitom zabludom“. U takvoj situaciji Crkva nadopunja nedostatak jurisdikcije za dobro vjernika.
Druga situacija je kada svećenik više nije siguran ima li ili nema jurisdikciju. Postoji sumnja. Crkva rješava dvojbu u korist jurisdikcije. Isto tako i u slučaju smrtne opasnosti. Ako se katolik prevrne u vozilu i nalazi se u stanju nužde, svaki svećenik ima ovlast ispovijediti ga čak i ako nema jurisdikciju. U tom slučaju Crkva širom otvara vrata svoga milosrđa i daje jurisdikciju svakom svećeniku. Sama Crkva daje jurisdikciju, bez uplitanja hijerarhije.
„Ecclesia supplet“ – „Crkva nadopunjava“ ( za duhovno dobro vjernika)
Ova tri slučaja predviđena su kanonskim pravom, a u svakom od ta tri slučaja vrijedi isto načelo. Naime, za dobro vjernika, to jest za njihovo duhovno dobro, Crkva osigurava, koliko je to moguće, da imaju raspoloživa sredstva potrebna za spasenje. To uključuje i sakrament ispovijedi. Stoga kažemo „Ecclesia supplet“ – „Crkva nadopunjava“ – kada svećeniku nedostaje jurisdikcija.
Primjenjuje se ovdje još jedno načelo kanonskog prava: „Salus animarum suprema lex“ – „Spasenje duša je vrhovni zakon“. Posljedično tome, Crkva nadopunjava nedostatak jurisdikcije. Nije, dakle, u pitanju dobro svećenika. Nije svrha uvjeriti svećenika da ima ovlast ispovijedati, nego je važno dobro vjernika. To je vrlo bitno razumjeti. Za vaše je dobro da vaši svećenici primaju dopunsku jurisdikciju, to jest za opće dobro Crkve, a ne za osobno dobro svećenika.
Za dobro vjernika u ova tri slučaja „Ecclesia supplet“ – „Crkva nadopunjava (ovlasti)“.
Govorio sam vam o jurisdikciji svećenika, odnosno o vlasti upravljanja. Recimo još nešto o tome.
Jurisdikcija – moć hranjenja stada
Nedostaje li svećeniku nešto nakon svećeničkog ređenja? Bi li nešto nedostajalo njegovoj svećeničkoj naravi što bi dijecezanski biskup morao nadopuniti riječima: „Evo, dajem ti jurisdikciju (vlast upravljanja)“, kao zamahom čarobnog štapića? Bi li biskupova riječ svećeniku nešto pridodala? Ne, nije to baš tako.
Jurisdikcija je činjenica da biskup povjerava stado svojim svećenicima ili da papa povjerava stado biskupu dajući mu biskupiju. Jurisdikcija je moć koju poglavar ima nad svojim stadom i koju župnik ima nad svojim ovcama.
U tome se sastoji moć jurisdikcije – u moći da se hrane ovce.
Zasigurno znate da u Crkvi razlikujemo snagu svetog reda i snagu jurisdikcije. Kad je naš Gospodin rekao: „Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje“, „docete omnes gentes“ – „i poučavajte sve narode“, to je bila moć jurisdikcije koju je dao. „Učite“ ili „Učite ih da drže sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28, 19), to znači poučavati ih zapovijedima Božjim. Stoga je moć jurisdikcije moć upravljanja stadom.
Neposredno prije toga naš je Gospodin govorio svojim apostolima o snazi svetog reda: „Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28, 19). To je moć svetog reda, moć posvećivanja, koja izravno pripada svećeničkoj naravi. To je moć služenja svete Mise i posvećivanja vjernika po sakramentima. Mora postojati, dakle, nešto osim svećeničke naravi, po čemu svećenik ili biskup prima od svog poglavara dio stada. To je ono što se zove moć jurisdikcije.
Nadopuna jurisdikcije u vremenu krize
U sadašnjoj kriznoj situaciji očito je da vaši svećenici ne mogu primiti stado od svojih crkvenih poglavara – dijecezanskih biskupa i pape – jer im se to stado uskraćuje. Ova vlast nad stadom stoga im mora biti dana na drugi način, tj. zamjenskom ili dopunskom jurisdikcijom.
U ovom slučaju sama Crkva je ta koja svećenicima daje vlast koju pastir ima nad svojim stadom. Obično moć svetog reda sa sobom donosi utemeljenje za moć da se Crkva hijerarhijski organizira. Stoga svećenikova ili biskupova moć svetog reda obično sa sobom nosi i moć jurisdikcije. Normalno je da biskup ili svećenik ima određeno stado nad kojim vrši svoju moć svetog reda. Ali u sadašnjim okolnostima moramo se suočiti s nenormalnom situacijom u kojoj je moć svetoga reda nepravedno lišena moći jurisdikcije. Upravo u tom slučaju Crkva milosrdno nadopunjava jurisdikciju radi vas, vjernika, dajući jurisdikciju koju vaši svećenici inače ne bi imali.
Riječ je dakle o dopunskoj ovlasti, što je izniman slučaj. U izvanrednim okolnostima postoje izvanredne ovlasti.
Sveobuhvatna primjena dopunske jurisdikcije
Ne vrijedi to samo za ispovijedi, nego za cjelokupnu svećeničku službu. Nema razloga ograničiti je samo na ispovijedi.
Doista ste svjesni da je svećeniku ponekad potrebna jurisdikcija za valjano dijeljenje sakramenata. To prije svega vrijedi za ispovijed. Jednako tako vrijedi i za svećenika koji vjenčava. Ako on nema jurisdikciju, brak je nevaljan. Iako su dvoje supružnika službenici sakramenta, Crkva je dodala dodatan uvjet za valjanost, a to je da se ženidbena privola izrekne pred službenim svjedokom Crkve, a to je obično župnik. Sasvim je očito da naši svećenici nemaju tu ovlast na redovan način. Oni to mogu dobiti samo na izvanredan način, tako što im Crkva daje jurisdikciju. Ovdje se doista oslanjamo na kanon 1098. §1, koji oslobađa od nužnog sudjelovanja svećenika koji ima jurisdikciju kao uvjet za valjanost ženidbe, kada se predviđa da se takav svećenik ne može pronaći.
U pravilu je jurisdikcija potrebna za zakonitost, tj. kako bi svećenikov čin bio zakonit, odnosno dopušten. Na primjer, za propovijedanje svećenik mora imati ovlaštenje ili da bi biskup mogao krizmati u nekoj drugoj biskupiji mora dobiti ovlaštenje od dijecezanskog biskupa. Da bi mogao zaređivati svećenike, biskup u pravilu mora imati jurisdikciju, a to se, naravno, posebno odnosi na posvećenje drugih biskupa. Za biskupsko posvećenje mora imati papinski nalog.
Isto načelo primjenjuje se općenito. U iznimnim situacijama Crkva nadopunjava ovaj nedostatak jurisdikcije od strane svećenika ili čak biskupa.
Što je kriza ozbiljnija, to će biti potrebnije osloniti se na dopunske ovlasti koje Crkva daje i na višoj razini. To se dogodilo 30. lipnja 1988., kada je nadbiskup Lefebvre posvetio četvoricu biskupa s biskupom de Castro Mayerom kao suposvetiteljem.
Stanje nužde za tradicionalne vjernike
Činjenica da je krivovjerje, pa čak i otpadništvo, vrlo rašireno među svećenstvom, ostavlja vjernike, a osobito one koji žele zadržati vjeru i pravu religiju, raštrkane kao ovce bez pastira.
Možete lako vidjeti, dragi prijatelji, da upravo zbog nužde među vjernicima tradicionalni svećenici i biskupi imaju osiguranu jurisdikciju u odnosu na vaše potrebe. I to ne samo zato da valjano ispovijedaju i valjano vjenčavaju, nego i za sve čine svoje svećeničke ili biskupske službe.
Za ispovijedi se sigurno sjećate da se nadbiskup Lefebvre pozvao na načelo „opasnosti duhovne smrti“ vjernika. Pogledajte samo nesretne vjernike koji nemaju pravovjernog svećenika, a ponekad i sumnjaju u valjanost svojih ispovijedi: „Ima li ovaj svećenik doista potrebnu nakanu da valjano odriješi?“ U to mogu lako posumnjati. „Ako više ne mogu ići na ispovijed, tada sam izložen padu, a možda i teškim grijesima. Tko zna? Moje je vječno spasenje ugroženo, u opasnosti sam od duhovne smrti.“
Crkva nadopunjava jer Crkva ipso facto (samom činjenicom) ovoga katolika stavlja pod jurisdikciju svećenika. Crkva ovog katolika dodjeljuje svećeniku kao ovcu kojoj će on biti pastir u određenom slučaju. Tako se između vjernog katolika i njegovog svećenika uspostavlja odnos kao ovce ili janjeta prema pastiru. Jedino što ovaj odnos autoriteta ne dolazi od naloga crkvene hijerarhije, nego od strane Crkve, Otajstvenoga Tijela našega Gospodina, koja sama nadopunjava ovlasti.
II. Značajke dopunske jurisdikcije
Pokušajmo opisati značajke navedene dopunske jurisdikcije.
1) prije svega, to je dopunska jurisdikcija. To je njezina definicija. To je nadopuna za nedostatak jurisdikcije kod svećenika ili biskupa: „Ecclesia supplet“. Ni papa ni biskupijska hijerarhija ne daju svoje stado tradicionalnom kleru, nego Crkva i naš Gospodin Isus Krist kao Glava njegova Otajstvenog Tijela. Oni su ti koji prosuđuju i proglašavaju slučaj nužde za vjernike.
„Smilovat ću se mnoštvu“, reče naš Gospodin, „jer su kao ovce bez pastira“. To bi doista bio vaš slučaj da nema tradicionalnog svećenstva. Crkva vodi računa o tom izvanrednom stanju i stoga vas povezuje s tradicionalnim svećenicima onom vezom autoriteta koja je sadržana u odnosu pastira i stada.
Ovo je dopunska jurisdikcija. Crkva nadopunjava nedostatak redovne veze između vas i vaših svećenika. Stvara vezu na račun vaših duhovnih potreba.
2) radi se o osobnoj, a ne teritorijalnoj jurisdikciji. Ovo je vrlo važno razumjeti. Vaši svećenici imaju jurisdikciju nad vama, a ne nad teritorijem.
Tradicionalni svećenici imaju jurisdikciju nad svakim vjernikom koji dolazi u njihovu kapelu, tradicionalnu crkvu, tradicionalni samostan ili priorat, a nemaju jurisdikciju nad određenim područjem kao što je primjerice područje župe.
Dakle, kada kažemo da su „naše crkve naše župe“, to je točno, ali moramo vidjeti da u načelnom pogledu postoje određene razlike.
3) konačno, treća značajka ove dopunske jurisdikcije je da ona uvelike ovisi o vjernicima.
Dopustite mi da objasnim. Stanje nužde stvara između svećenika i vjernika odnos autoriteta ili dopunske jurisdikcije. Uzmimo za primjer nadbiskupa Lefebvrea koji je, kada francuski episkopat to nije učinio, poslao brzojav zastupnicima izjavljujući da će pasti pod kaznu izopćenja ako glasaju za zakon koji zagovara pobačaj.
Ali da bi takva služba i takve opomene bile plodonosne, potrebno je da ih dotični vjernici dobrovoljno prihvate. Upravo u onoj mjeru u kojoj ne odbijate primiti od svojih svećenika službu koju oni imaju pravo vršiti za vaše dobro, to jest za dobro Crkve, jurisdikcija koju im na određeni način dajete bit će plodonosno primijenjena.
Inače, župnik može uhvatiti ovcu koja je možda malo šugava i autoritativno joj reći: „Slušaj, vrati se u Crkvu!“ Ali u našem će slučaju opomena ovog dopunskog župnika uroditi plodom samo ako ovca prepozna prije svega onaj odnos autoriteta koji je samim slučajem nužde stvoren u njegovu korist. To je granica i praktična krhkost organizacije naših tradicionalnih župa.
„Vaše kapele su vaše župe“ – upravo u onoj mjeri u kojoj prihvaćate načelo dopunske jurisdikcije svećenika i njezine primjene nad vama samima, njihova će vlast nad stadom biti dopunska, djelotvorna, istinska, stalna i sveobuhvatna. Posve je očito da ako od svojih svećenika ne želite tražiti ništa, ili vrlo malo, oni će biti paralizirani. Nadbiskup Lefebvre je rekao, i to je potpuno točno, „Vaše kapele su vaše župe, smatrajte svoje priorate i svoje kapele svojim župama, to je mjesto gdje pripadate. Ne vraćajte se svojim bivšim župama koje su pale u ruke modernista.“ Svoje kapele smatrajte svojim župama! No, rekavši to nadbiskup Lefebvre nije imao namjeru za svoje svećenike uzurpirati redovnu jurisdikciju koju oni nemaju.
Imao je nakanu da vama, vjernim laicima i laikinjama, posvijesti i razjasni da je vaša dužnost tražiti od svojih tradicionalnih svećenika i kapela cjelokupnu svećeničku službu koja se inače odvija u župi. Vaša je dužnost tražiti svu svećeničku službu koju vam oni mogu pružiti. Vaša je dužnost da se potpuno povjerite svojim tradicionalnim svećenicima. Ne morate isključivo od njih tražiti Misu, krštenje ili propovijed. Da je to slučaj, paralizirali biste svećenika. Pod takvim okolnostima on ne može vršiti svoju cjelokupnu službu u svoj njezinoj punini.
III. Posljedice odnosa vjernika prema tradicionalnom svećenstvu
Koje su posljedice ovog načela koje se čini vrlo važnim za stav vjernika?
Prije, kada je župnik govorio svi su ga slušali. Bila je to riječ Evanđelja i svi su je slušali!
Očito više nije tako. Stoga se u vjernicima mora uspostaviti primjereno stanje duha u odnosu na tradicionalni kler. Od strane laika mora postojati dobrovoljna podložnost svećeniku. Trebali bi osjećati potrebu da njihova duša bude potpuno ovisna o svećeničkoj službi u cijelom njezinom obujmu. Mislim da je to zahtjev stava crkvenosti. Ako imate svijest o Crkvi, to jest svijest o hijerarhiji Crkve, razumjet ćete to.
„Sensus Ecclesiae“ – stav crkvenosti kod vjernika, učinit će da nauče izbjegavati dvije zapreke, to jest dva opasna stava koji su, kao i uvijek, suprotstavljeni. Zablude su, kao što znate, uvijek usmjerene prema pretjerivanju ili nedostatku nečega. Istina je smještena kao vrhunac iznad dvije suprotstavljene zablude koje su sačinjene od pretjerivanja ili nedostatka. Istina nije liberalna, kompromisna središnja točka između tih dviju krajnosti.
Stoga kažem da postoje dva opasna stava u sadašnjoj krizi u Crkvi koji se protive stavu crkvenosti. Nijedno od ovih mišljenja nije u skladu s božanskim ustrojem Crkve: bilo da se radi o zabludi prekomjernosti, u smjeru pretjerivanja ili zabludi u smjeru nedostatka.
Zabluda pretjeranosti: „Katolička hijerarhija više ne postoji. Stvorimo stoga novu!“
Zabluda u smjeru pretjerivanja je reći da su svi biskupi ili gotovo svi, otpali od katoličke vjere, ili da je barem više ne propovijedaju i da posljedično tome više ne postoji zakonita hijerarhija: da ne postoji više zakoniti papa ni zakoniti biskupi u Crkvi. Stoga bi se prava katolička hijerarhija, jedina koja postoji, sastojala samo od tradicionalnih svećenika. Prema toj ideji samo bi tradicionalno svećenstvo sa svojom vanjskom hijerarhijskom organizacijom činilo hijerarhiju Crkve. Posljedično bi jedan od biskupa morao biti izabran za papu i time bi u konačnici bila uspostavljena vidljivost hijerarhije!
Određene sekte nisu oklijevale učiniti upravo to: upale su u zamku. Ovo je očigledno pogrešno. Odbijamo ovu analizu i njezine posljedice. Nesumnjivo, doista možemo dovoditi u pitanje zakonitosti pojedinih biskupa, a može se postaviti i pitanje o zakonitosti samoga pape. Ali to su samo pitanja. Mi nemamo ovlasti odlučivati o tim pitanjima. Crkva će sama suditi. O misterioznoj situaciji pape Ivana Pavla II. i njegovog prethodnika pape Pavla VI. odlučivat će budući sabor ili papa. Nije na nama da sudimo. Nemamo ovlasti. Čak ni jedan biskup nema ovlasti odlučivati o tim stvarima. Crkva je ta koja će morati riješiti ovaj problem, što će nesumnjivo i učiniti. Zasigurno neće donijeti odluku govoreći: „Ovaj papa nije bio papa.“ Ne mislim tako jer se to nikada nije dogodilo u Crkvi, da se kaže da određeni papa nije bio papa. Ali bit će proglašeno: „Ovo je bio loš papa… koji je naučavao zablude… pa čak i krivovjerja!“ Stoga ne možemo reći da hijerarhija Crkve više ne postoji. Velikim je dijelom urušena, ali ne možemo reći da više ne postoji. Ne možemo to reći.
Drugo, također ne možemo reći da je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. (jer se to na poseban način tiče Bratstva, budući da ima biskupe i poglavare), hijerarhijski ustrojeno na isti način kao crkvena hijerarhija – s papom, biskupima, župnicima itd. To uopće nije isto. Slično je, ali nije isto.
To je na svakoj razini samo dopunska jurisdikcija
Hijerarhija Bratstva, a to je jedina hijerarhija koju ono ima, je zamjenska hijerarhija. Njegovi svećenici imaju izravnu vlast nad vjernicima u svojim prioratima, u svojim župama i u svojim tradicionalnim kapelama. Poglavari distriktā imaju vlast nad svojim svećenicima. U načelu je to sva vlast koju imaju. Prema statutima Bratstva oni načelno nemaju nikakvu vlast nad vjernicima. Ali zbog krize u Crkvi imaju dopunsku vlast nad vjernicima.
Ovdje se treba pozvati na načelo supsidijarnosti. To znači da ono što vaši obični svećenici u prioratima ne mogu učiniti, nadomjestit će poglavar distrikta, i to kako bi se očuvao red u našim prioratima. Poglavari distriktā također moraju voditi brigu o apostolatu svojih svećenika i stoga imati odnose s vjernicima. Ali ovo je dopunska jurisdikcija. Isto tako generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u načelu nema izravnu vlast nad vjernicima, ali će svejedno vršiti svoju vlast u važnim pitanjima i teškim stvarima, koje obični svećenici ili čak poglavari distrikta ne mogu riješiti. Ovo je dopunska ovlast na temelju načela supsidijarnosti.
Stoga na svim razinama hijerarhije Bratstva i hijerarhije Tradicije (ako želite), postoji samo dopunska, a ne redovna vlast. Prema tome, ne postoji način da bi se moglo reći da nadbiskup Lefebvre čini Crkvu. Ne može biti govora o „Lefebvreovoj Crkvi“, kako to pišu novine. Postoji samo Katolička Crkva sa svojim neshvatljivim i općenitim nedostacima, a u toj Katoličkoj Crkvi svećenstvo koje je ostalo u potpunosti odano vjeri, kao i biskupi, i to s određenom nužnom organizacijom, s vlašću nad vjernicima, ali to je samo dopunska vlast.
Ovo je zabluda pretjeranosti: reći da u Crkvi više nema hijerarhije i da stoga moramo stvoriti jurisdikciju i podložiti se toj jurisdikciji. Mogli bismo stvoriti i novu Crkvu! Ovo je zabluda jer mi ne možemo stvoriti Crkvu.
Zabluda u nedostatku: „Naši svećenici nemaju jurisdikciju. Dakle, slobodni smo!“
Zabluda u smjeru nedostatka bila bi reći da tradicionalni svećenici u našim prioratima i samostanima nisu primili jurisdikciju od pape ili biskupa i stoga nemaju nikakvu vlast nad nama. “Kakvo pravo oni imaju tražiti nešto od nas? Mi smo doista slobodni! Pustite nas da ostanemo slobodni! Slobodni smo podložiti se njihovoj vlasti ili ne.”
Takav mentalitet je također opasnost koja se protivi stavu crkvenosti. To bi značilo iskorištavati krizu u Crkvi zbog privida slobode koju ona daje. Osobito je to opasno za apostolat laika u kojem, istina, postoji velika sloboda. Jer vrlo često zadaće koje obavljaju laici nisu specifične zadaće svećenika, kao što je, na primjer, širenje kršćanskog društvenog poretka u državi. Postoji, dakle, određeni element autonomije u katoličkom djelovanju laika. To je istina. Ali nije duh Crkve da se potpuno oslobodimo svake veze s hijerarhijom. Reći da se to ostvaruje na račun krize u Crkvi jer “tradicionalno svećenstvo nema redovnu vlast nad nama”, ukazivalo bi doista na pomanjkanje stava crkvenosti. Stoga izbjegavajmo ove dvije zablude da idemo predaleko ili da ne idemo dovoljno daleko.
Paradoksalna situacija pojedinih laika
Trenutno se nalazimo u prilično paradoksalnoj situaciji u odnosu na Katoličku akciju. Govorim o vašem djelovanju kao katolika i laika u Crkvi i državi. Prije nekoliko desetljeća La Cite Catholique, a potom i Sveti oficij, imali su velike poteškoće u pronalaženju potpore od svećenstva. Tražili su biskupe i nisu pronašli nikoga osim nadbiskupa Lefebvrea. Tražili su kapelane, ali ih je nadbiskup Lefebvre upozorio: „Pazite! Smrtonosna zamka! Nemojte tražiti kapelane u sadašnjem kleru jer su svi progresivni i otjerat će vas! Stoga razvijajte svoju organizaciju bez svećenika jer je situacija takva kakva jest.“
Dakle, vidite, osnivači La Cite Catholique koji su imali duboko razvijeni katolički duh, bili su dužni organizirati Katoličku akciju u strogom smislu bez svećeničke potpore, zbog nedostatka svećenika (ili barem bez podrške hijerarhije).
Nedavno su se njihovi nasljednici, koji ih slijede u borbi za Tradiciju, prije nekoliko mjeseci odlučili lišiti ovisnosti o svećenstvu. To nije isto jer sada postoji dobro svećenstvo, sada postoje svećenici, i to, nadam se, dobri svećenici, koji su dobro formirani. Naravno, nisu svi specijalizirani za sva politička i društvena pitanja, ali znaju glavna načela. I sada kažem ovim laicima i laikinjama: sada kada imate dobro svećenstvo, kako se možete lišiti svećeničkog utjecaja na vaše katoličko djelovanje? To bi bio paradoks!
To se uvijek ističe pod izlikom da tradicionalni svećenici nemaju jurisdikciju! Ali oni imaju dopunsku jurisdikciju. Vi ste ti koji se morate pozvati na ovu dopunsku jurisdikciju. Stoga kažem da stav crkvenosti, sensus fidei, mora uvjeriti vjernike laike i laikinje da dragovoljno podlože svoje apostolsko djelovanje tradicionalnom kleru. To je ispravan poredak. Svijest o hijerarhiji podrazumijeva podlaganje svojeg katoličkog djelovanja savjetu i višem vodstvu tradicionalne hijerarhije, da upotrijebimo riječi sv. Pija X. To odgovara hijerarhijskom ustroju Crkve. Potrebno je da vjernici to dobro razumiju, tim više što kler ne može, strogo govoreći, zahtijevati tu ovisnost budući da nema redovnu jurisdikciju nad vjernicima.
Zahtjev kreposti od strane laika
Vidite, dakle, da moram inzistirati na moralnoj nužnosti primjerenog stanja duha kod vjernika. Postoje posebni moralni zahtjevi povezani s ovim vremenom krize. Ova iznimna situacija, koja svećenicima daje samo dopunsku jurisdikciju, zahtijeva od strane klera, naravno, dosta takta, razboritosti i mudrosti. Jer oni ne mogu zahtijevati izvršavanje strogoga prava (stoga svećenstvo mora razumjeti načela koja su relevantna). Ali ova situacija zahtijeva laičku krepost, osjećaj za hijerarhiju, osjećaj potrebe koju svi imate, naime da imate čvrstu vezu kojom ovisite o tradicionalnom kleru u sveobuhvatnosti njihove svećeničke službe i u svim vidicima vašeg apostolskog djelovanja.
Mislim da bih ova opažanja mogao sažeti u kratku rečenicu: vaša podložnost i vaša ovisnost u odnosu na svećenstvo moraju biti toliko više dobrovoljni koliko svećenstvo ima manje prava to zahtijevati.
To stoga zahtijeva moralnu krepost s vaše strane. Na vama je, vjerni katolici, da tražite ovu izdašnu i potrebnu ovisnost u svojim tradicionalnim studijskim grupama. To ne znači da će svećenik učiniti sve. Svećenik je, kako kaže p. Bonneterre, „savjetnik, vođa, liječnik“, ali ne nužno i organizator. On će ostati u svojoj duhovnoj domeni, ali će laici sačuvati tu neizostavnu kariku ovisnosti.
IV. Dopunska jurisdikcija i današnji laički apostolat
Primijenimo ukratko ova načela na tradicionalne katoličke studijske grupe. Pokušao bih sažeti ideju pape sv. Pija X. koji je razlikovao dvije vrste apostolskih nastojanja za laike:
1) Izravno sudjelovanje laika u svećeničkom apostolatu, koliko je to moguće. To uključuje odgoj mladeži, nastavu u našim školama i posebne, apostolske pokrete mladeži koji imaju za cilj obraćenje duša. Očito je da takav pokret u bitnome ovisi o svećenstvu. Bilo bi sasvim pogrešno reći da je to pokret Katoličke akcije u strogom smislu riječi s relativno slabom ovisnošću o svećenstvu.
Iz same činjenice da mu je cilj obraćenje duša, slijedi da postoji unutarnja ovisnost o svećenstvu. Isto vrijedi i za katolički izviđački pokret i Marijinu legiju koja je imala za cilj obraćenje duša po Gospinom zagovoru. To je na određeni način laičko sudjelovanje u svećeničkoj službi, pa je stoga potrebno i ovlaštenje. Svećenik daje ovlaštenje laicima da vrše dio njegova svećeničkog apostolata.
2) Sasvim je drugačije shvaćanje Katoličke akcije kao djelovanja katoličkih laika u svjetovnom poretku, kako bi u državi zavladala kršćanska društvena načela. To je ono što je sv. Pio X. osobito nastojao promicati, a što se može nazvati Katoličkom akcijom u strogom smislu riječi. Ne možemo reći da je, zato što to inače nije svećenička služba, takvo katoličko djelovanje neovisno o svećeniku. Sveti Pio X. rekao je da se „ne može uopće zamisliti ovo katoličko djelovanje vjernika neovisno o savjetu i višem vodstvu crkvene vlasti.“
To je bitna razlika. Papa Pio XII., nakon Pija XI., donekle je zamaglio njegovu važnost, što nije ostalo bez posljedica. On je jednostavno govorio o stupnjevitoj ovisnosti djela Katoličke akcije o hijerarhiji. Što je neko djelovanje više prikladno svećeničkom staležu, to više mora imati intimnu ovisnost o svećeniku, i što je djelovanje više prikladno laicima, to je veza s klerom slabija. Nepromijenjeno učenje svih papa je da ne može biti govora o davanju potpune autonomije laicima u njihovom djelovanju. To je nemoguće. To je odbojno katoličkom poimanju. To je protivno shvaćanju hijerarhije u Crkvi.
Sakramentalni temelj hijerarhijskog duha u Crkvi
Sve se temelji na duhovnim pečatima koji se primaju u sakramentima krštenja, potvrde i svetoga reda. Krštenje i potvrda čine nas sinovima Crkve, braćom u Isusu Kristu i Kristovim vojnicima, svjedocima Isusa Krista. Otuda nužnost širenja Evanđelja. Ali oni vas ne čine članovima hijerarhije. Samo pečat sakramenta svetog reda čini hijerarhiju te odatle odgovornost za poredak u Crkvi.
Dva pečata sakramenata krštenja i potvrde ovisna su o pečatu sakramenta reda. Ako ste ovo dobro razumjeli, morate primijeniti ova načela na naše tradicionalne katoličke studijske grupe. Svećenik ne čini sve, ali on je začetnik, vođa, savjetnik i liječnik koji podsjeća na glavna načela, koji održava ispravan doktrinarni stav i koji izbjegava zastranjenja. Mi smo za hijerarhiju jer smo katolici. Želimo poštovati hijerarhije koje su božanski ustanovljene, bile one nadnaravne ili naravne.
Izvor: https://fsspx.org/
Tekst objavljen u 34. broju glasnika Christus Rex.
