Velečasna subraćo, časna braćo i sestre u redovničkom staležu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!
Velikodušnost, prikladnost i predanost – poziv mladićima
U 21. stoljeću, kao i uvijek, potrebni su nam radnici u vinogradu Gospodnjem. Jer polje je prostrano, a tlo tvrdo. Zato molimo: „Pošalji, Gospodine, nove radnike!“ To molimo neprestano i svim srcem. Molimo devetnice i održavajmo hodočašća za zvanja. To je naša velika nakana u ovoj Svetoj godini! Krajem lipnja, na blagdan apostolski prvaka Petra i Pavla, ponovno su se održala svećenička ređenja. Radujemo se novim svećenicima, ali ih je premalo, daleko premalo, kada pogledamo cijelu Crkvu.
Prikladnost mladića danas
Trebamo istinske radnike, istinski revne ljubitelje Boga i bližnjih koji, poput apostola, ostavljaju sve – čast, imovinu, planove, posebne interese i udobnost – kako bi ponudili bezuvjetnu raspoloživost za isključivo nadnaravno poslanje koje su primili: ne podijeljena srca, ne polusljedbenike Krista, ne poluprijatelje Božje u slobodno vrijeme, već ljude koji riskiraju sve, koji ozbiljno shvaćaju samoodricanje koje Krist zahtijeva i koji nisu zabrinuti za vlastiti društveni položaj i vlastiti ugled u sekulariziranom društvu.
Malo će ljudi ove vrste ikada biti učinkovitiji, pa čak i više cijenjeni od strane „autsajdera”, od taštih, onih koji traže pažnju, onih koji žele služiti nekoliko gospodara odjednom ili onih koji bezvoljno tuguju i znaju samo gunđati i žaliti se. Ti nemoćni ljudi i gunđala nažalost su postali vrlo brojni posvuda; to je opasna situacija za mlade ljude! Rezignacija kod mladih jedna je od najgorih obilježja našega društva. Razlozi su nam dobro poznati.
Ovi autentični pozivi, mladih ljudi za Crkvu, Kristovih učenika do srži, nikada neće osjećati samosažaljenje, nikada neće osjećati usamljenost, čak i ako žive u celibatu radi Kraljevstva Božjega, jer oni istinski cijeli svoj dan posvećuju vječnom Velikom Svećeniku, Isusu Kristu i Crkvi i nemaju ni minute slobodnog vremena da razmišljaju o sebi, tako da na kraju dana, iscrpljeni, ali nikada umorni, moraju reći sa svetim Pavlom: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.“
Velika radost poziva
Svećenički poziv je najveća radost koju možemo zamisliti. Mladići koji kreću putem svećeništva neizmjerno će se radovati ovom pozivu i zračiti tom radošću sa svom poniznošću i mirom. Naravno, to je uvijek radost neraskidivo povezana s križem; to je istinsko nasljedovanje Krista.
Ne dopustimo si više da nas zavaravaju slogani o sinodalnoj Crkvi bez svećenika ili sveznajući laici čije bi sposobnosti trebale zamijeniti sakrament svetoga reda. Crkva se mora očistiti od svih ovih ogromnih gluposti. A to čini na vrlo bolan način, no mnogo toga je još pred nama. Počinjena je izdaja, nevjerojatna izdaja božanskog ustroja Katoličke Crkve. Posljedice su ono što vidimo danas.
Zacjeljivanje će uvijek doći kroz milosrdnu ljubav Isusa koji neodoljivo zove i kroz velikodušnost vjernika, ali nikada kroz prepolovljavanje ili razvodnjavanje zahtjeva Isusa Krista, niti kroz laike u Crkvi – možda sasvim dobronamjerne – koji su, međutim, čudovišta u pravom i doslovnom smislu: polusvećenici i polulaici. Ali ne pravi svećenici, jer samo oni donose blagoslove Neba na zemlju, oni slave svetu misnu žrtvu iznad svega i podjeljuju sakramente. Oni su istinski pozvani učitelji katoličkih istina i dobri pastiri svojih vjernika. Laik ne može biti učitelj i dobri pastir u ovom svećeničkom smislu, niti plodonosan Kristov instrument.
Pouzdanje u Boga i poslanje
Djelo Duha Svetoga će kroz nas, pa čak i protiv nas, proizvesti potrebna zvanja i snage kako božanski Duh ljubavi ne bi postao nemoćan. Molimo da, iako smo bijedni, no ipak vjerujemo u Kristova obećanja, da svatko od nas u svojim krugovima uputi riječ ohrabrenja zvanjima koja se pojavljuju i stvori ozračje vjere i ljubavi tamo gdje se nalazimo, gdje Gospodinova milost može donijeti svoje plodove. Svi su pozvani na to, posebno obitelji, škole i mjesta gdje borave mladi.
Rigorizam i tehnokracija su destruktivni
Naizgled dobri katolici, često suludo sitničavi i rigorozni u raznim područjima, ali koji prije svega ne shvaćaju ozbiljno zapovijed ljubavi, grade oklop protiv velikodušnosti ljubavi propisima, dnevnim redovima, pravilima i zakonima. Za njih odredbe i paragrafi postaju opijum savjesti. Ne smije se kršiti naredbe, nikada se ne smije ignorirati pravila zajednice. Oprez! Đavao se tu doista često uvukao, svugdje u Crkvu, na sve strane. Pravila moraju služiti ljubavi i višim načelima općenito; često se ovdje napustilo pravi poredak. Vidimo to svugdje u Crkvi. Kanonsko pravo se grubo zloupotrebljava; tumači se u korist prijatelja i oštro primjenjuje protiv neprijatelja. Ljubav prema dušama i Kristov nalog se zaboravljaju.
Uz nekatoličku, rigorističku trijeznost, poznato je da među nama buja takozvana ljekovita biljka mjerodavnosti, ili bolje rečeno, nemjerodavnosti, koja tromost čini probavljivom. Sve uvijek mora biti precizno organizirano, a bilo kakva dobra osobna inicijativa ne može se ni pojaviti. S druge strane, tu je i kuga individualizma. Lijenost i individualizam, zaboravljanje svojih dužnosti i ignoriranje Božjeg poziva obilježja su našeg vremena.
„Koja potrebita osoba ne poznaje dugi križni put, od vrata do vrata, od ureda do ureda, jer nitko nije odgovoran za njihovu patnju? Jer pravila su pravila! Nema nikakve žurbe: svi šalteri moraju biti zatvoreni do 16 sati, rolete spuštene, trgovine zatvorene u 18 sati, a u 19 sati prestaješ biti čovjek.“ Tako je to jednom rekao jedan mudri svećenik i propovjednik. Ta mjerodavnost koju se hvali bilo to zgodno ili nezgodno, to oslanjanje na tehnokraciju i suptilna pravila stvaraju korisnu dimnu zavjesu između savjesti i udobnosti. Jer milosrđe koje Isus od nas traži i istinska ljubav prema bližnjemu uznemiruju nas, čine nas nesretnima, tako da kada neočekivano sretnem nekoga tko pati, moje radosti nema. A kada bih, prema učenju našega Gospodina, u svakoj potrebitoj osobi, koja je gladna, žedna i pati, vidio samog Isusa, više ne bih mogao mirno spavati. Individualist je druga krajnost: on pokazuje dramatičan nedostatak osjećaja za opće dobro, za bližnjega, za Crkvu.
Izazovi u duhovnom vodstvu
Lijeni i individualisti, rigoristi i oni koji stalno traže izgovore neće moći slijediti Isusa, vječnog Velikog Svećenika. Ovdje imamo veliki zadatak mi kao svećenici u duhovnom vodstvu: voditi mlade ljude iz njihove lijenosti, prema prepoznavanju njihovih dužnosti, prema borbi za kreposti, prema sazrijevanju istinski katoličke osobnosti. Duhovnog vođu mora karakterizirati snažna borba protiv individualizma, protiv izgovora, ali i protiv bilo kakvih čudnih, rigorističkih ideja (koliko čudnih stvari vjernici danas često pokupe na internetu s nekatoličkih stranica!), protiv određenog duhovnog jansenizma i lažnog bježanja od svijeta našeg vremena.
Želio bih pozvati sve vjernike da se na poseban način mole za mlade, za mnoga svećenička zvanja, ali i redovnička zvanja. Molimo na tu nakanu litanije Presvetoga Srca! Gajimo euharistijsko klanjanje, činimo mnoga djela zadovoljštine. Na taj način podržimo mlade da postanu velikodušni i spremni na sebedarje te da postanu slušatelji Božjega poziva.
S mojim svećeničkim blagoslovom!
p. Johannes Regele, poglavar Distrikta
Jaidhof, 1. lipnja 2025.
Izvor: fsspx.at
