Čitanje (1 Sol 5, 14-23) u subotu prvog korizmenog tjedna uvijek nas iznova dotiče. Ne bojni poklič p. Karla Rahnera na Drugom vatikanskom koncilu: „Duha ne gasite…“, nego pravi katolički, misionarski stav. Sveti Pavao ovdje kršćanima daje trostruki savjet: „Radujte se svagda! Molite bez prestanka!“ Zatim nastavlja: „Jer je ovo volja Božja u Kristu Isusu za vas. Duha ne gasite!“
Ovakvi bi trebali biti naši životi – kršćani su sretni i zahvalni ljudi, ljudi molitve. I taj kršćanin jedini ima istinsku karizmu koja je toliko bitna za apostolat.
Suočavamo se s apsolutnom nulom u našim bivšim katoličkim zemljama Europe. Nema vjerskog znanja, nema pravih crkvenih struktura, nema temelja i jedva da ima ikakvih pripremljenih izvora na kojima bi se moglo nadahnjivati.
Budući da su se rasplinule sve tradicije poistovjećivane s korijenima, zavičajem i osjećajima prema domovini, mnogi zaboravljaju svoje dublje postojanje i zapravo su zarobljeni u apsurdu bezidentitetskog „nebića“, pored sve teže borbe za opstanak u našem društvu.
Drugi problem je, međutim, to što su rijetki preostali katolici ponekad previše „pobožnjakovići“ u lošem smislu: kruti, bojažljivi za vlastiti religiozni svijet, imaju malo intelektualnog i kulturnog za ponuditi ostatku čovječanstva i užasno su jednostrani jer se potpuno odriču kulturnog elementa, ali i bilo kakvog smislenog društvenog diskursa. Ljudi zaboravljaju da su težnja za svetošću i apostolat neraskidivo povezani. Loši „pobožnjakovići“ vrte se samo oko sebe, vole se zatvarati u sebe, a zaboravili su Isusov misijski nalog: „Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju“ (usp. Mk 16).
Ne žele svi biti suočeni i „obasuti“ moralnim pitanjima, bojnim molitvama itd., kada se razgovor okrene vjeri. Gdje je ljepota vjere i života po vjeri, koju treba ponajprije naviještati? Sakramentalni život u Crkvi također mora biti glavni predmet navještaja. Nažalost, poznajem čak i ljude koje se rijetko ili nikad ne viđa u ispovjedaonici ili na pričesnoj ogradi, koji su prije politički aktivisti, a ponekad i instrumentaliziraju Crkvu. To doista ne ide!
Nadbiskup Lefebvre uvijek je imao vrlo pozitivan pristup, u duhu sv. Tome. Puno je govorio o krepostima. Nešto ozbiljno nije u redu sa smrtno ozbiljnim izrazima nekih katoličkih suvremenika, u hiperkritičnom, mračnom duhu Savonarole ili jansenista, bili oni modernisti ili tradicionalisti.
Divno svjedočanstvo ovih dana dao nam je jedan odličan svećenik iz Štajerske. On govori potpuno jasno, razotkrivajući rane u Crkvi i društvu. Ali iznad svega, on ima istinsku karizmu katolika i svećenika u pavlovskom smislu; on je duboko radosna, molitvena i zahvalna osoba. Taj svećenik tada može svom snagom govoriti istinu koja je tako potrebna.
Ne možemo u nekome „proizvesti“ vjeru; prvo ga moramo susresti tamo gdje se nalazi, a potom da ne postanemo prepreka Božjem djelu. Mi koji imamo vjeru trebamo marljivo moliti u tišini i ako je moguće voditi i usavršavati se kao dobra Božja oruđa. Na izvanjskoj razini bismo prvenstveno trebali promicati ponudu izvorne katoličke kulture, ponovno otkrivanje tog blaga te također usmjeriti naše razgovore na to. Inspiracija je potrebna i ona dolazi iz životne stvarnosti te kako se svi suočavaju sa životom, ali ne u mrtvačkom raspoloženju i stalnom dizanju zidova i izolaciji. No, gradnja mostova ne bi trebala značiti odustajanje od tradicije, kao što se nažalost događa zadnjih desetljeća, nego graditi most do istine za druge kako bi je korak po korak razumjeli i prihvatili.
Model katoličanstva sastavljen od neprestanih vijećanja koja izazivaju veliko nezadovoljstvo, birokracija, stalni odbori – sve to predstavlja veliku prepreku. Otpad od vjere, rastuća tehnokracija i birokratska organizacija paraliziraju Crkvu; povrh svega, biskupi su se odrekli upravljanja, postali su marionete tzv. sinodalne Crkve i čak su sretni zbog toga. To je vlak duhova, horor predstava, kada sve to morate gledati izbliza. Za partikularne crkve uostalom ne vrijedi nužno Kristovo obećanje da će opstati do kraja vremena.
Duha ne gasite! Nastojmo prije svega biti radosni ljudi, molitvene duše, ali i zahvalni. To je preduvjet za učinkovit apostolat. Prije svega za apostolat prijateljstva i pouzdanja, osvajanja pojedinačnih duša, kao što su činili sv. Filip Neri ili sv. Klemens Maria Hofbauer. Katoliku Bog tako obilno daje svoj blagoslov – treba mu samo otvoriti oči da to vidi. I u tom obnovljenom načinu razmišljanja želimo izaći i susresti ljude tamo gdje jesu i voditi ih Kristu.
p. Johannes Regele
Izvor: https://fsspx.at/
