Tko me ljubi, čuva moje zapovijedi i daje ih čuvati.
Deklaracija Fiducia supplicans predstojnika Dikasterija za nauk vjere o pitanju blagoslova za „parove u neregularnom stanju i za istospolne parove“ ostavlja nas zaprepaštenima. Tim više što je ovaj dokument potpisao sam Papa.
Iako se u ovoj deklaraciji tvrdi da se želi izbjeći bilo kakvu pomutnju između blagoslova takvih nezakonitih veza i blagoslova ženidbe između muža i žene, ovom se izjavom ne izbjegava ni pomutnja ni sablazan: u njoj se naučava ne samo da crkveni službenik može zazvati Božji blagoslov na grešne veze, nego se time zapravo potkrepljuje te grešne situacije.
„Blagoslov“ na koji ova deklaracija poziva sastoji se u tome da se za te osobe u određenom neliturgijskom okviru moli da „sve što je u njihovom životu i njihovim odnosima istinito, dobro i ljudski vrijedno, bude obučeno, izliječeno i uzvišeno prisutnošću Duha Svetoga“.
Ali najgora je vrsta obmane uvjeravati ljude koji žive u fundamentalno iskvarenoj vezi da bi ona mogla biti pozitivna i vrijedna. Štoviše, to je najozbiljniji nedostatak ljubavi prema tim zalutalim dušama. Pogrešno je uvjeravati se da u stanju javnoga grijeha postoji nešto dobro i pogrešno je tvrditi da Bog može blagosloviti parove koji žive u takvome stanju.
Nema sumnje da svaki čovjek može po prethodnom Božjem milosrđu dobiti pomoć i s pouzdanjem otkriti da ga Bog poziva na obraćenje te po obraćenju primiti spasenje koje mu Bog nudi. A sveta Crkva nikada ne odbija blagoslov grešnicima koji ga zakonito zatraže, ali onda taj blagoslov nema druge svrhe nego da pomogne duši da pobijedi grijeh i živi u stanju milosti.
Dakle, sveta Crkva može blagosloviti svakog pojedinog čovjeka, čak i pogana. Ali nikada i ni na koji način ne može blagosloviti inherentno grešnu vezu pod izlikom promicanja dobra u njoj.
Kada se blagoslivlja par, ne blagoslivlja se pojedince, nego se neminovno blagoslivlja odnos koji ih povezuje. Stvarnost koja je sama po sebi loša i sablažnjiva, ne može se spasiti blagoslovom.
Takav poticaj na pastoralno provođenje blagoslova u praksi neizbježno dovodi do sustavnog prihvaćanja stanja koja su nespojiva s moralnim zakonom, neovisno o tome što se govorilo.
To nažalost odgovara izjavama pape Franje koji opisuje kao „površno i naivno“ stajalište onih koji ljude „primoravaju na ponašanje za koje još nisu zreli ili za koje još nisu u stanju [1]“.
Ovakav način razmišljanja, gdje se više ne vjeruje u moć milosti i ostavlja po strani križ, ne pomaže nikome da se izvuče iz grijeha. Tu se zamjenjuje istinsko oproštenje i istinsko milosrđe s tužno bespomoćnim oprostom od kazne. A time se samo ubrzava gubitak duša i uništenje katoličkog morala.
Sav uzvišeni jezik i sofistička maska dokumenta Dikasterija za nauk vjere ne mogu sakriti elementarnu i očitu stvarnost ovih blagoslova: oni neće učiniti ništa drugo, nego ohrabriti ove veze u njihovoj nutarnjoj grešnoj situaciji i potaknuti druge da ih slijede. To će rezultirati time da se na te blagoslove gleda kao na zamjenski brak.
U stvarnosti ovaj dokument otkriva duboki nedostatak vjere u nadnaravno, u Božju milost i snagu križa, u život u kreposti, čistoći i ljubavi u skladu s Božjom voljom.
To je naturalistički i defetistički duh koji se kukavički prilagođava duhu svijeta, Božjeg neprijatelja. To je još jedna kapitulacija i podvrgavanje svijetu od strane liberalne i modernističke hijerarhije, koja od Drugog vatikanskog sabora stoji u službi revolucije unutar i izvan Crkve.
Neka Blažena Djevica Marija, čuvarica vjere i svetosti, pritekne u pomoć svetoj Crkvi. Neka na poseban način zaštiti one koji su najviše izloženi ovom kaosu: djecu, koja su sada prisiljena odrastati u novom Babilonu, bez referentnih točaka ili vodstva koje bi ih upućivali na moralni zakon.
don Davide Pagliarani, generalni poglavar
Menzingen, 19. prosinca 2023.
Izvor: fsspx.news
[1] Franjo, razgovor s isusovcima u Lisabonu, 5. kolovoza 2023.
