Ljubav prema Crkvi mora opet rasti, i to u nama!

Riječ poglavara distrikta – razmišljanja o korizmi 2024.

Velečasna subraćo, časna braćo i sestre u redovničkom staležu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!

Pepelnicom uvijek počinje korizma. U korizmi želimo iz godine u godinu rasti, prije svega u ljubavi, a posebno kroz molitvu, post i milostinju. Kada pogledamo katolike današnjeg vremena, vidimo veliki nedostatak, nedostaje duboka ljubav prema Crkvi, pravi crkveni stav. To se vidi na svim stranama, pogotovo naravno na ekstremima. Neki ljudi misle da su dobri katolici, ali se jako varaju; kod mnogih nalazimo samo drskost, pametovanje i bezobzirnost.

Značaj Rima – Petrova stolica

Nekoliko puta godišnje katolici su slavili posebnu svetkovinu u čast apostolskog prvaka, sv. Petra, a vidjet ćemo da tako i treba biti. Veliki blagdan zaštitnika grada Rima, blagdan sv. apostola Petra i Pavla, slavi se 29. lipnja u spomen na njihovo slavno mučeništvo, i to je bio zapovijedani blagdan za sve katolike. S druge su strane dva takozvana blagdana katedre sv. Petra, 18. siječnja i 22. veljače. Na početku velikih liturgijskih reformi u prošlom stoljeću ukinut je blagdan 18. siječnja, stari blagdan Petrove stolice u Rimu. U tradicionalnom blagdanskom časoslovu (u noćnom času) toga dana, papa Lav Veliki govori nam:

„Sv. Petar, prvi u redu apostola, bio je određen za glavni grad Rimskog Carstva. Na taj način svjetlo istine, koje je objavljeno za spasenje svih naroda, trebalo se djelotvornije izliti iz Glave po cijelom tijelu svijeta. … Ovdje su morale biti opovrgnute teorije filozofa, ovdje je morala biti uništena isprazna zemaljska mudrost, trebalo je ukloniti idolopoklonstvo, ukinuti sve lažne žrtve. Ovdje se u slijepoj nevjerici skupilo sve što je ikoja lažna vjera igdje stvorila. U ovaj grad si dakle došao bez straha, sveti apostole Petre. Dok je tvoj slavni suradnik Pavao bio zauzet osnivanjem drugih crkvenih zajednica, ti si ušao u tu šumu punu divljih životinja, ušao u taj olujni, duboki ocean, i to hrabrije nego kad si hodao po moru. Već si poučio pogane koji su se obratili sa židovstva; već si osnovao zajednicu u Antiohiji, gdje je prvi put korišten častan naziv „kršćani“; već si objavio nauk i odredbe evanđelja u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji; sada si, ne sumnjajući u sretnu pobjedu svojih djela, znajući koliki ti je život određen, unio pobjednički znak Kristov u glavni grad Rimljana; tamo su ti po Božjoj odredbi predstojali čast i moć, ali i slavna patnja.“

Ova dva lijepa blagdana trebaju nas ohrabriti u našoj ljubavi prema svetoj Crkvi, kao i u našoj ljubavi prema Petrovu nasljedniku, papi, unatoč svemu što danas opažamo u Rimu. Rim je središte katoličkog svijeta, jučer, danas i do kraja vremena. Mi katolici smo svi u određenom smislu Rimljani, trebali bismo imati rimski duh, trebali bismo imati duboku čežnju u sebi da idemo u Rim na grobove apostola, na grobove velikih svetaca, trebamo Kristovom namjesniku na zemlji, Svetom Ocu, iskazivati istinsko poštovanje i ljubav.

Najbolji primjer u ekstremnoj krizi Crkve

Jedan od najstarijih svećenika našega Bratstva, p. Emmanuel du Chalard, prije nekoliko godina dao je vrlo lijepo svjedočanstvo o osnivaču našega Bratstva, nadbiskupu Marcelu Lefebvreu: „Ne poznajem nijednog prelata koji je bio veći Rimljanin od mons. Lefebvrea. Bio je usko povezan s Rimom, budući da je stekao obrazovanje u Vječnom gradu u bogosloviji Santa Chiara… Za Nadbiskupa nije bilo veće časti od služenja Crkvi pod vodstvom nasljednika sv. Petra. Za nadbiskupa je bilo zastrašujuće iskustvo vidjeti kako se „Rajna slijeva u Tiber“, kada je modernizam tako očito prodro u Rim. Nadbiskup Lefebvre imao je jedinu želju sačuvati neokrnjenu katoličku vjeru. Kad je 1976. bio suspendiran a divinis, a 1988. ekskomuniciran, smatrao je te mjere nevaljanima, ali je patio zbog te situacije… Ali nadbiskup je ostao Rimljanin do posljednjeg daha. Ne zaboravimo da je posljednje pisano djelo koje nam je ostavio poglavlje o rimskom duhu u njegovom Duhovnom vodiču.“ (Intervju iz 2020.)

Slijedimo nadbiskupa, nakon više od 50 godina toliko jasno vidimo da je njegov put bio dobar put, put istinske ljubavi prema Bogu i svetoj Crkvi.

Muka Kristova i muka Crkve

U korizmi imamo uvijek pred očima Kristovu muku. Prisjećajmo se u ovim danima stalno Kristove patnje. Zapitajmo se koliko je vjernih stajalo pod križem? Koliko ih je ostalo? Na Kalvariji vidimo uz Krista Blaženu Djevicu Mariju, sv. apostola Ivana i sv. Mariju Magdalenu. Tu je prisutna Marija, Gospa Žalosna, i ostvaruje se Šimunovo proročanstvo: „I tvoju dušu će mač probosti…“. Srce Isusovo i Bezgrješno Srce Marijino neraskidivo su povezani. Sjetimo se i sjedinjenih srca u grbu našega Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

Sv. Marija Magdalena je grešnica koja se obratila i zatim slijedila Krista. Ona je jedna od sasvim velikih svetaca – kada je se zazove, zadrhti pakao. Svojom istinskom pokorom ona ispunjava ono što je sv. Pavao napisao: „dopunjujem na svome tijelu nedostatak Kristovih muka“ (Kol 1,24). Sv. Marija Magdalena čini pokoru u podnožju križa, dok Majka Božja pati sa svojim sinom.

Treći važan lik je sv. apostol i evanđelist Ivan, Gospodinov ljubljeni učenik. Krist je na Veliki četvrtak posvetio dvanaestoricu za biskupe, a na Veliki petak samo je jedan ostao uz Njega na Kalvariji. Apostol Ivan nije bio papa, to je bio Petar. Ali Petar je bio taj koji se triput odrekao Gospodina prije izlaska sunca. Sv. Marija Magdalena nije otišla s Ivanom do križa da bi se odvojila od Petra, pape. Isto tako u ovom vremenu muke Crkve u 21. stoljeću katolici to ne čine da bi se odvojili od Petrovog nasljednika. I mi danas s golemom boli, ali stvarnom i pročišćenom boli iz ljubavi, prihvaćamo kako Kristovu muku, tako i neshvatljivu izdaju Petra i nekih njegovih nasljednika. Kad je naš Gospodin Isus Krist, Zaručnik, razapet, a Crkva, Njegova Zaručnica, trpi s njim, mi trpimo u boli i ljubavi i ne želimo bježati, nego ostajemo s Isusom.

Razmotrimo često Kristovu muku i ispravno je primijenimo na današnjicu, na sadašnje okolnosti. Čuvajmo se dubokim duhovnim životom od tako strašnih drskosti kao što je sedevakantizam, neprestanih razmišljanja o neodobrenim i stoga vrlo opasnim privatnim objavama, praćenja osoba i skupina (osobito na internetu), koji djeluju samo iz mržnje i osvete, iz čudnog cjepidlačenja i necrkvenih teorija.

Oslobodimo se mržnje na internetu – iz ljubavi prema Crkvi

Mnogi naizgled dobri i tradicionalno nastrojeni katolici potpuno upadaju u đavolju zamku. Sate i sate sjede ispred zaslona i surfaju po naizgled katoličkim forumima, web stranicama i blogovima. Nažalost, i mnogi svećenici. To je strašna pošast. Tim jadnim ljudima samo možemo doviknuti: prestanite već jednom s time i ne kradite više Bogu vrijeme s time! Kod tih jadnih ljudi gomilaju se grijesi nepravde, podozrivosti, ozloglašavanja, klevete, oholosti itd. Tu prije svega nalazimo sve veći nedostatak ljubavi prema Crkvi. A pravi nutarnji život, s nekim iznimkama, jedva da postoji. Prestanite već jednom s time!

Ponašanje pravoga katolika trebalo bi biti drugačije: svakodnevno pohađanje Mise, bogat molitveni život, pogotovo klanjanje, pohodi Presvetome, krunica i svakodnevno razmatranje, česta ispovijed, život u duhu zadovoljštine, pokore, davanja milostinje. Zatim također temeljito ispunjavanje staleških dužnosti i težnja za krepostima, stalna težnja za ljubavlju poput otkucaja srca. Ljubimo našu majku, sv. Crkvu, svakim danom sve više! Naravno da vidimo sve zlo, sve neistine, ali sasvim drugim očima. Molimo Boga za milosrđe i ljubav.

Neki ljudi vole slušati radikalne propovijedi, a to ponekad može biti korisno, ako dovede do istinskog, dubokog obraćenja srca i crkvenog razmišljanja, ali nažalost najčešće pođe u krivo. Ti ljudi nisu uistinu razumjeli Gospodinov poziv, misle i djeluju više politički, lijevo ili desno, a ne brinu o onome što je gore i dolje, ne brinu prvenstveno o svom spasenju ili spasenju svoga bližnjega. Središte katoličkoga života trebalo bi biti sv. Misa, dobro i često primanje sakramenata. Zatim dobra katolička formacija za sve. To je ono čemu laici trebaju prvenstveno težiti, a ne zaglibiti u teološka cjepidlačenja i prosudbe za koje laici nisu mjerodavni.

Korizma – duhovni boj i potreba za nenavezanošću

Militia est vita hominis super terram (Job 7,1). Čovjekov život na zemlji je rat, tako kaže Knjiga o Jobu u Starom zavjetu. Za postizanje kršćanske savršenosti potrebno je boriti se. Sv. papa Grgur Veliki je to vrlo dobro rekao: „Došli smo na ovaj svijet kako bismo ratovali s đavlom. Ali on ne posjeduje ništa od svih stvari ovoga svijeta. Stoga se i mi moramo ogoliti od svega, ako se želimo pobjedonosno boriti s njim. Jer kad se odjeven čovjek hrva s neodjevenim, lako ga se baci na pod, pošto ga se može uhvatiti za odjeću. Dakle ako se želiš pobjedonosno boriti s đavlom, odbaci sav taj beskoristan teret sa sebe da ne bi bio bačen na zemlju! Jer što su sva ta zemaljska dobra nego nepotrebni teret? Što ih netko više ima, lakše će biti bačen na zemlju.“ (Hom. 32 u Evang. 2)

Moramo uvijek iznova razmatrati kojim riječima Isus započinje svoj Govor na gori: „Blago siromašnima u duhu, jer njihovo je kraljevstvo nebesko“ (Mt 5,3). To je prvo od osam blaženstva. Time se svakako misli u duhovnom smislu i na poniznost, kao što govore mnogi stari crkveni učitelji, ali to svakako znači i dobrovoljno odricanje i rad, u duhovnom smislu, tu se naravno ubraja i cijela materijalna razina (internet, mobitel itd.). Dobrovoljno siromaštvo temelj je istinskoga kršćanskoga života. Krepost siromaštva i nenavezanosti uvjet su za dobar duhovni boj, za pobjedu nad zlom. Sv. Ignacije Lojolski u konstitucijama svoje ustanove, Družbe Isusove, piše: „Svi neka ljube siromaštvo kao zaštitni zid svojeg redovničkog staleža i neka ga održavaju u čistoći, koliko god to uz pomoć Božje milosti bilo moguće“ (Inst. SJ Constitutiones). To se u određenom smislu odnosi na sve kršćane, ne samo na redovnike koji polažu zavjete.

Želim vam korizmu punu milosti, padnimo svi na koljena i činimo pokoru!

Božji blagoslov,

Vaš
p. Johannes Regele
Jaidhof, 1. veljače 2024.

Izvor: fsspx.at/de