RIJEČ POGLAVARA DISTRIKTA ZA MJESEC LISTOPAD 2026.
Uz 800. obljetnicu smrti sv. Franje Asiškoga
Velečasna braćo, časna braćo i sestre u redovničkom staležu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!
Dana 4. listopada 2026. obilježavamo 800. obljetnicu smrti jednoga od najvećih svetaca u povijesti Crkve, sv. Franje Asiškoga. Rođen je u Asizu 1181. ili 1182. godine kao Giovanni di Pietro di Bernardone. Bio je đakon i utemeljitelj redovničke zajednice. Preminuo je 3. listopada 1226. u glasovitoj kapeli Porcijunkuli podno grada Asiza. Nepune dvije godine nakon njegove smrti, 16. srpnja 1228., papa Grgur IX. proglasio ga je svetim. Ubrzo je, po papinu nalogu, Toma Čelanski sastavio njegov prvi životopis.
S vedrinom i radošću prema ljubavi Božjoj
Sveti Franjo poznavao je radost nasljedovanja Krista i to mu je znanje davalo pouzdanje i vedrinu. Kao malo koji drugi čovjek (donekle i sveti Filip Neri), živio je potpuno iz posljednjeg otajstva naše vjere – nebeske slave, budućega gledanja Boga – ali i iz slave i ljepote stvorenja, toga golemoga Božjeg djela. Svojoj je braći govorio da ih je Gospodin upravo zato poslao u svijet, da „riječju i djelom svjedoče za Njegov glas“.
Upravo je to otajstvo života i djelovanja našega svetca: cijelim je svojim postojanjem nastojao podsjećati na Isusa Krista i Njegovo predanje u ljubavi. Stoga je smatrao da je pravi apostolat svih koji su spremni slijediti njegov način života u tome da – hodeći Gospodinovim stopama – „ljude s vedrinom i radošću privedu ljubavi Božjoj“.
Središnja poruka iz njegove Oporuke
„Dok sam bio u grijesima, činilo mi se veoma gorkim gledati gubavce. I sam me je Gospodin doveo među njih i iskazao sam im milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo gorkim pretvorilo se u slatkoću duše i tijela. I potom sam malo zastao i napustio svijet. I Gospodin mi je u crkvama dao takvu vjeru da sam jednostavno molio i govorio: ‘Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, u svim tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu, i hvalimo te jer si svojim svetim križem otkupio svijet.’“
Nitko poput Franje nije spoznao značenje siromaštva i nevezanosti za kršćanski život, premda franjevački ideal nužno ne vrijedi za katolika koji živi usred svijeta i ne polaže zavjete. Ipak, borba za te kreposti od velike je važnosti za sve nas.
Gdje je naše srce? Možemo li doista održavati red ljubavi? Ako temeljito razmislimo o tim pitanjima, shvatit ćemo sveobuhvatno značenje siromaštva i nevezanosti, osobito s obzirom na duhovni život, nutarnju molitvu te pročišćenu ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Mislim da će nam biti od velike koristi ispitati svoju savjest. Te kreposti moramo živjeti u sebi, ali ih i izvanjski uvijek iznova vježbati. Kako reagiramo, primjerice, kada nam nešto potrebno nedostaje? Koliko se često žalimo te smo nezadovoljni? Kako njegujemo zahvalnost za Božje darove koje smo primili? Kako postupamo s materijalnim dobrima?
Društvo blagostanja upravo je na tom području dovelo do teških nedostataka. Nemar, zapuštenost i neurednost mogu se nažalost pronaći posvuda, a malo ih ljudi uopće primjećuje. Živimo u društvu bacanja i rasipanja, koje poznaje samo jeftine, loše i ružne stvari.
Kako se u svakodnevnom životu sasvim konkretno vježbamo u nenavezanosti? Siromaštvo i nenavezanost prije svega su duboki unutarnji stavovi koji nas vode prema istinskoj ljubavi, prema pravom predanju u službi Bogu i bližnjemu.
Poseban zaštitnik čistoga života
U svojoj enciklici Rite expiatis od 30. travnja 1926., napisanoj prigodom 700. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, papa Pio XI. istaknuo je i njegovu posebnu borbu za čistoću te njegov primjer čistoga života u punom smislu.
Papa naglašava da Crkva treba govoriti o „ljepoti i čistoći čistoće“, koju je serafski otac „na poseban način ljubio“, o čistoći duše i tijela koju je sam čuvao i branio sve do trapljenja vlastitoga tijela.
Već smo vidjeli da je kao mladić, premda vedar i sklon lijepomu odijevanju, mrzio sve što je grešno, čak i u riječima. Kada je poslije ostavio po strani isprazne radosti ovoga svijeta, počeo je s velikom strogošću obuzdavati zahtjeve svojih osjetila. Stoga nije oklijevao baciti se u trnoviti grm ili usred najdublje zime uroniti u ledenu vodu potoka kad bi osjetio da bi mogao biti pokrenut ili pod utjecajem putenih osjećaja.
Također je opće poznato da je naš svetac, želeći ljude potaknuti na obraćenje kako bi svoj život uskladili s naukom Evanđelja, običavao opominjati da ljube i boje se Boga te čine pokoru za svoje grijehe. Osim toga, propovijedao je i vlastitim primjerom sve pozivao na pokoru.
Pio XI. pita: Postoji li itko tko ne može prepoznati da su sve te kreposti proizišle iz jednoga te istoga izvora – božanske ljubavi? Uvijek je gorio božanskom ljubavlju, čvrsta je srca hodio putem Božjih zapovijedi i revno težio postići najvišu savršenost.
Sveti Bonaventura svjedoči da je „djelovao poput užarena ugljena koji je oživljavala vatra ljubavi prema Bogu“ (Legenda Maior, pogl. IX., br. 1). Tu je ljubav prema Bogu izlio u ljubav prema bližnjemu. Budući da je znao svladavati samoga sebe, s posebnom je nježnošću ljubio siromahe, a među siromasima najbjednije od svih – gubavce koje je kao mladić toliko prezirao. Sebe i svoje učenike potpuno je posvetio njihovoj skrbi i služenju.
Misionarski duh sv. Franje
Franjo, „istinski katolički i apostolski čovjek“, jednako se zadivljujuće posvetio osobnom obraćenju pogana na vjeru i Kristov zakon kao što se prije toga brinuo za obnovu vjernika, a svojim je učenicima također naložio da se prije svega time bave.
Pokretan žarkom željom da širi Evanđelje i čak podnese mučeništvo, sv. Franjo Asiški nije oklijevao otputovati u Egipat i ondje hrabro stupiti pred sultana.
Papa Pio XI. pita u svojoj lijepoj poučnoj enciklici:
„Nisu li i u analima Crkve s najvišim riječima hvale zabilježena imena brojnih apostola Evanđelja koji su od samih početaka, to jest u cvatu reda manje braće, u Siriji i Maroku podnijeli mučeničku smrt? S vremenom su brojna franjevačka bratstva s velikim žarom i često uz veliko prolijevanje krvi nastavila razvijati taj apostolat, jer su im izričitom naredbom rimskih papa bile povjerene mnoge zemlje nastanjene poganima.“
Molimo i razmatrajmo Pjesmu stvorova
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
Od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno.
Slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini, i po svakom
vremenu tvojem, kojim uzdržavaš stvorove svoje.Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestrici Vodi.
Ona je korisna, ponizna, draga i čista.Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi.
Slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi.Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje i podnose rado
bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu. Blaženi oni
koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj, jer druga im smrt
nauditi neće.Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj.
Mjesec krunice
Na kraju vas želim još podsjetiti na listopad, mjesec svete krunice, i ponovno uputiti svoju redovitu molbu da često molite krunicu, da je uvijek imate uza se i da je uzmete u ruke.
Širimo molitvu krunice osobito u obitelji, a u listopadu rado ćemo, kako to Crkva želi, i zajednički u crkvi moliti krunicu i Lauretanske litanije, što je osobit blagoslov.
Koliko smo krunica već ove godine izmolili? Koliko smo puta svoje bližnje pozvali na molitvu krunice?
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele
Jaidhof, 1. listopada 2026.
Izvor: https://fsspx.at/
