Na svetkovinu Svih svetih posjetio nas je u Sloveniji poglavar Distrikta, p. Johannes Regele. Tom smo prigodom svečano proslavili i 56. obljetnicu osnutka Svećeničkog bratstva sv. Pija X., kao i važan događaj za naš apostolat: uvođenje p. Andreja Vončine u službu dušobrižnika kapele i voditelja apostolata Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Sloveniji.
Uvođenje u službu održano je u okviru kratkoga, ali značajnog tradicionalnog obreda, tijekom kojega je p. Andrej primio znakove svoje nove službe. Primio je ključeve kapele, kako bi se kao njezin čuvar brinuo za red i dostojanstvo Božje kuće; ključeve svetohraništa, kao znak odgovornosti za čuvanje Presvete Euharistije; evanđelistar, kako bi vjernike vjerno i ispravno poučavao u istinama vjere; te štolu Dobroga Pastira, kako bi ih vodio putem kršćanskoga života i spasenja.
U svojoj je propovijedi p. Regele govorio o značenju svetkovine Svih svetih i o pozivu svakoga kršćanina na svetost. Podsjetio nas je na tri stanja Crkve: Crkvu koja se već raduje nebeskoj slavi, trpeću Crkvu u čistilištu i vojujuću Crkvu na zemlji. Svi smo povezani u jednom mističnom Tijelu Kristovu; stoga nebeski sveci nisu samo naši uzori, nego i naši zagovornici, a dušama u čistilištu možemo pomoći svojim molitvama i žrtvama.
Osobito je istaknuo da je kršćanski život duhovna borba u kojoj ne smijemo izgubiti hrabrost niti odstupiti od vjernosti Kristu. Sveci nam pokazuju da je moguće ustrajati i usred kušnji i trpljenja. Njihov nas primjer potiče da i sami hodimo putem svetosti, ostajući pritom čvrsto ukorijenjeni u Kristu, koji je isti jučer, danas i uvijeke.
Na kraju svete Mise otpjevali smo zahvalni himan Te Deum, kojim smo zahvalili Bogu za primljene milosti, za Bratstvo i za nastavak njegova apostolata u Sloveniji.
Nakon svete Mise uslijedili su skromna okrjepa i ugodno druženje. P. Regele bio je tijekom svojega posjeta osobito oduševljen velikim brojem djece i mladih okupljenih na svetoj Misi. Njihova je prisutnost bila lijep znak života i budućnosti našega apostolata.
Povodom ovoga važnog događaja zahvaljujemo Bogu za sve primljene milosti te molimo za njegov blagoslov u daljnjem radu. Neka nam zagovor svih svetih pomogne da ostanemo vjerni katoličkoj Tradiciji i hrabro nastavimo djelo za spasenje duša.
Propovijed poglavara Distrikta 1. studenoga 2026. prigodom kanonske vizitacije u kapeli Svete Obitelji u Verdu kod Ljubljane u Sloveniji
Velečasna subraćo, dragi vjernici,
velika mi je radost što sam danas ovdje s vama u Sloveniji, na veliki blagdan Svih svetih, koji je ujedno i dan osnutka našega Svećeničkog bratstva. Zato ćemo na kraju ovoga svetog slavlja otpjevati Te Deum! To je dobra i časna tradicija u našem Bratstvu: častimo svece i zahvaljujemo Bogu što je prije 56 godina kanonski ustanovio naše Svećeničko bratstvo.
To je bilo od velike važnosti našem utemeljitelju, nadbiskupu Lefebvreu. Jer mi nismo djelo koje je samo sebi svrhom. Mi smo djelo jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Njoj služimo: Crkvi, Papi i biskupima. Tu službu ne dugujemo samo o svetkovinama, ne samo u vremenima mira i priznanja, nego tijekom svih dana svojega života – pa i danas, u ovim olujnim vremenima!
Dragi vjernici, svetkovina Svih svetih podsjeća nas na to tko smo, na što smo pozvani i kamo vodi naš put. Danas se sve rjeđe govori o časnoj staroj trodiobi Crkve: vojujućoj Crkvi na zemlji, trpećoj Crkvi u čistilištu i proslavljenoj Crkvi na nebu. No upravo na današnju svetkovinu Svih svetih moramo s osobitom ozbiljnošću govoriti o tim trima stvarnostima.
Jer riječ je o kraljevstvu našega Kralja Isusa Krista!
Suvremeni čovjek – a nažalost i poneki suvremeni katolik – više ne želi znati ništa o borbi, trpljenju, a pogotovo ne o pobjedi. Borba protiv zla, protiv sila tame, protiv napasti svijeta, a nadasve protiv grijeha u nama samima: sve se to vrlo često potiskuje. Duhovna borba pretvorila se u ugodno hodočašće, u najboljem slučaju u rekreativnu šetnju takozvanoga Božjeg naroda.
U zaborav su pali i trpljenje i pokora. Budući da današnji čovjek čistilište smatra tjeskobnim, pokoru frustrirajućom, a nauk o ubogim dušama u čistilištu neugodnim, radije se o tome šuti. No čistilište ne nestaje zato što više ne govorimo o njemu! Ni obveza pokore ne prestaje zato što je postala neugodna našem vremenu.
A nebo? I ono se katkad čini kao da je izblijedjelo. Budući da se u Crkvi već desetljećima s nepovjerenjem gleda na trijumfalizam, o nebeskoj slavi, vječnoj nagradi i vijencu svetaca govori se tek s oklijevanjem.
No danas sveta liturgija svom snagom razbija taj duhovni zaborav. Ona nam pred oči stavlja cjelokupnu stvarnost naše vjere: borbu na zemlji, čišćenje nakon smrti i vječnu pobjedu svetaca na nebu.
Katolička vjera ne poznaje polovičnost. Ona poznaje borbu jer postoji zlo. Poznaje trpljenje jer grijeh ranjava. A poznaje i pobjedu jer je Krist pobijedio i njegovi sveci kraljuju s njime!
I. Svaki je kršćanin pozvan na apostolat
Naš Gospodin Isus Krist dao je svojim učenicima nedvosmislenu zapovijed: „Pođite po svem svijetu i učinite sve narode mojim učenicima!”
Misije nisu proizvoljna dodatna zadaća za osobito revne kršćane. One nisu mogućnost namijenjena onima koji upravo imaju nešto slobodnoga vremena, talenta ili posebne sklonosti za to. Apostolat je sveta dužnost! Dužnost svih nas, a na poseban način nas svećenika.
Nijedan dan bez apostolskoga duha! Nijedan dan u kojem bi nam spasenje duša smjelo biti svejedno! Riječ je o ničemu manjemu nego o spašavanju duša, njihovu oslobađanju od vlasti Sotone i njihovu pridobivanju za kraljevstvo našega pravoga Kralja Isusa Krista.
A to se ne odnosi samo na svećenike. To se odnosi na svakoga od vas! Mislite na svoju djecu, unuke, rođake, kolege s posla i prijatelje. Mislite na one ljude koji su možda još uvijek kršteni katolici, ali jedva poznaju vjeru, zanemaruju svoje vjerske dužnosti ili su se već potpuno udaljili od Crkve. Što činimo za njih? Molimo li za njih? Razgovaramo li s njima o vjeri? Dajemo li im svojim životom uvjerljivo svjedočanstvo?
Mislite na važnost temeljitoga katoličkog odgoja u našim obiteljima! Mislite na osnivanje i promicanje katoličkih škola! Mislimo na svoju braću i sestre u drugim zemljama i na drugim kontinentima, na misije i apostolska djela našega Bratstva!
I nemojmo gledati samo u daljinu. I u našoj neposrednoj okolini postoje duše koje treba pridobiti za Krista. Ljudi koji čekaju riječ istine. Ljudi koji bi zahvaljujući našemu primjeru mogli ponovno steći hrabrost za vjeru. Svatko od nas pred sobom ima veliko apostolsko polje rada. Nitko ne smije sebi umišljati da ne može ništa učiniti.
Upravo danas, na blagdan Svih svetih, želimo moliti i za svećenička i redovnička zvanja! Naše obitelji, naše škole i naše zajednice ponovno moraju postati mjesta na kojima će mladi ljudi pronaći hrabrost da svoj život potpuno daruju Kristu. Jer ako ljubimo vjeru, moramo se pobrinuti i za to da se ona prenosi dalje. Ako ljubimo Crkvu, moramo moliti za nova zvanja. A ako priznajemo Krista svojim Kraljem, moramo se zapitati što osobno činimo za njegovo kraljevstvo!
II. Liturgija mora prožimati čitav naš život
Dragi vjernici u Sloveniji! Možete se osvrnuti na slavnu katoličku predaju svoje lijepe zemlje. Naraštaji prije vas čuvali su i prenosili vjeru te za nju svjedočili molitvom, žrtvom i vjernošću. Ne želimo samo čuvati tu baštinu. Želimo je obnoviti, produbiti i učiniti plodnom za buduće naraštaje! Pritom imam dvije velike želje.
Prva je duhovno produbljivanje tradicionalne liturgije: moramo naučiti živjeti od liturgije! Nadbiskup Lefebvre podsjeća nas na središnju istinu svete Misne Žrtve. On kaže: „Čudesnom odlukom svoje svemoći Isus je u euharistijskoj žrtvi Crkvi na nekrvan način povjerio svoju žrtvu, koja na stvaran način nastavlja njegovu žrtvu na Križu. (…) Jedina je razlika između Križa i Mise u tome što je jedna žrtva krvna, a druga nekrvna.”
Dragi moji vjernici, to nije sporedna stvar naše vjere! Ovdje se nalazimo u samom srcu katoličkoga vjerskog života. Sveta Misa nije tek vjerski skup. Ona nije jednostavno slavlje naše zajednice. Ona je Kristova žrtva, izvršena na križu i sakramentalno uprisutnjena u svetoj Misi. Zato moramo naučiti dublje razumijevati Misu. Moramo znati što slavimo, koga susrećemo i koja se žrtva uprisutnjuje na oltaru.
Stoga vas molim: dopustite našim svećenicima da vas temeljito uvedu u nauk o svetoj Misi! Proučavajmo katoličku dogmatiku, osobito nauk Tridentskoga sabora o Misnoj Žrtvi. Kao tradicionalni katolici moramo poznavati taj nauk, razumjeti ga i znati ga ispovijedati. Ne smijemo se zadovoljiti skraćenim, razvodnjenim ili proizvoljnim shvaćanjem Mise. Nauk Crkve mora oblikovati naše mišljenje, a ne naše osobne sklonosti.
To vrijedi i za svećenika kod oltara. On se mora savjesno držati liturgijskih rubrika. Njegova osobna pobožnost, sklonosti i vlastite predodžbe moraju se podrediti crkvenom redu. Jer svećenik nije vlasnik svete liturgije. On je njezin služitelj. Kako je samo veliko to otajstvo! Svećenik može djelovati in persona et in nomine Iesu Christi, Capitis Ecclesiae: u osobi i u ime Isusa Krista, Glave Crkve. Tko bi se vlastitom snagom mogao pokazati dostojnim takva dostojanstva? Upravo su zato potrebne poniznost, strahopoštovanje i vjernost. Svećenik mora biti svjestan da je oruđe u Kristovim rukama.
I vjernici moraju poznavati taj nauk. Jer samo onaj tko dublje pronikne u ono što se događa na oltaru može dublje primiti plodove ove presvete žrtve u svoju dušu. Red svete Mise mora postati redom našega mišljenja, a red našega mišljenja mora urediti čitav naš život!
Nažalost, postoje i tradicionalni katolici koji su tradicionalni samo u izvanjskom smislu. Oni vole ljepotu liturgije, uzvišeno ruho, gregorijanski koral, svečane obrede i tradicionalni oblik bogoslužja. Sve je to dobro, štoviše, vrijedno i potrebno. No bila bi velika zabluda zaustaviti se na tome. Estetika, koja je nešto vrlo dobro i potrebno, nikada ne smije postati sama sebi svrhom, odvojena od svega ostaloga. Ona nas mora voditi Bogu!
Kakva nam korist od najljepše liturgije ako naš svakodnevni život ostaje neuredan? Naš je stari župnik kod kuće uvijek tako prikladno govorio: „Kakav ti je ormar, takva ti je i duša” – u tome se krije duboka istina. Kakva nam korist od najvećega strahopoštovanja prema Presvetom Oltarskom Sakramentu ako svojim bližnjima uskraćujemo ljubav? Kakva nam korist od vjernosti izvanjskim oblicima ako u nutrini ostajemo mlaki, oholi, bez ljubavi, hladni i nepomirljivi?
Sveta Misa mora prožimati čitav naš život! Ona mora oblikovati naše obitelji, posvećivati našu svakodnevicu na poslu i u društvu, usmjeravati naše odluke, jačati našu spremnost na žrtvu te raspirivati našu ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ne smijemo samo čuvati Tradiciju, nego moramo sve više živjeti iz nje!
III. Potrebno je ponovno izgraditi katoličku izobrazbu
Moja je druga velika želja katolička izobrazba, prije svega temeljito poznavanje katekizma. Zato određujem da se tijekom sljedeće godine ovdje u Sloveniji održi niz katehetskih propovijedi.
Molim velečasnu subraću da svoje propovijedi – osim na velike svetkovine – iskoriste za sustavno i temeljito poučavanje vjernika u katoličkom nauku. Temelj za to treba biti Rimski katekizam Tridentskoga sabora.
Započet ćemo sa sakramentima. Svaki pojedini sakrament treba biti podrobno obrađen. Nakon toga treba objasniti deset Božjih zapovijedi. Ovo katehetsko poučavanje treba se nastaviti do kraja 2027. godine.
Zašto mi je to toliko važno? Zato što se vjera ne održava sama od sebe. Zato što naraštaj koji više ne poznaje katekizam teško može svoju vjeru uvjerljivo prenijeti vlastitoj djeci. I zato što živimo u vremenu u kojemu se na mnogim mjestima više ne jamči temeljito katoličko poučavanje u vjeri.
Ne smijemo dopustiti da naši vjernici ostanu bez dostatnoga poznavanja istina vjere. Živa vjera treba hranu. Potrebni su joj istina, jasnoća i trajno produbljivanje. Rimski katekizam dragocjeno je sredstvo za to. On nam pomaže shvatiti nauk Crkve u svoj njegovoj cjelovitosti te povezuje dogmatske istine s moralnim životom i pokazuje nam kakve posljedice vjera ima za našu svakodnevicu.
I nedjeljna propovijed time može dobiti na dubini. Kateheza neće postati suhoparno predavanje, nego hrana za dušu. Vjernici će naučiti bolje razumijevati svoju vjeru, odlučnije je ispovijedati i hrabrije je živjeti.
Stoga vas molim, dragi vjernici: ozbiljno shvatite tu pouku! Pažljivo je slušajte. Čitajte o onome što ste čuli. Postavljajte pitanja, upoznajte katekizam i prenosite naučeno u svojim obiteljima!
Jer ne smijemo se zadovoljiti time da se nazivamo katolicima. Moramo znati i što znači biti katolik!
IV. Moramo se boriti i trpjeti – i možemo se nadati pobjedi
Dragi moji vjernici! Možemo, štoviše, moramo biti trijumfalisti u najboljem i ispravnom katoličkom smislu te riječi! Ne iz ljudske oholosti. Ne zato što bismo sebe smatrali boljima od drugih. Nego zato što vjerujemo u pobjedu Isusa Krista! Možemo se i moramo boriti. Možemo i moramo trpjeti. Možemo i moramo ostati vjerni svojemu Kralju – čak i onda kada nas svijet ne razumije, kada nailazimo na otpor i kada trpimo zbog krize u Crkvi.
Ne smijemo uljepšavati stvarnost. Suočeni smo s velikim previranjima na području vjere. Zastrašujuće velik broj ljudi koji se ubrajaju među članove Crkve napustio je bitne istine katoličke vjere ili ih jedva poznaje. Kriza Crkve osobito se bolno očituje ondje gdje se i nositelji crkvenih službi udaljavaju od predanoga nauka vjere. Uništavanje predane rimske liturgije, zlouporaba svetih sakramenata, sve učestalije dovođenje u pitanje katoličkoga nauka o ženidbi, razaranje moralnoga nauka i napadi na svećeništvo ozbiljni su znakovi te krize.
I pogrešna shvaćanja vjerske slobode, ekumenizam, a osobito napuštanje katoličkih istina u odnosu prema protestantizmu, kod mnogih su katolika uzdrmali jasnoću vjere i čvrstoću njezina ispovijedanja.
Moramo sagledati tu stvarnost. Ne smijemo šutjeti ondje gdje treba braniti istinu. Ne smijemo popustiti ondje gdje Krist zahtijeva vjernost. No – a to je jednako važno – ne smijemo dopustiti da nama ovlada ova kriza!
Jer jednako bi pogrešno bilo prepustiti se bezvjernom pesimizmu, beznađu ili nedostatku ljubavi. Ni to ne bi bilo katolički. I to bi bila pobjeda neprijatelja kada bi nam mogao oduzeti hrabrost, radost i nadu. Moramo vidjeti krizu, a da ne izgubimo nadu. Moramo se boriti protiv zablude, a da se ne odreknemo ljubavi. Moramo znati trpjeti, a da ne padnemo u očaj. Jer ne zaboravimo nikada riječi svetoga apostola Pavla iz Poslanice Hebrejima: „Iesus Christus heri et hodie: ipse et in saecula.” – Isus Krist isti je jučer, danas i uvijeke.
To je naš oslonac! To je naša nada! To je temelj našega pouzdanja! Svijet se mijenja. Ljudska se mišljenja smjenjuju. Zablude dolaze i prolaze. Čak se i velike crkvene ustanove mogu uzdrmati. No Isus Krist ostaje! Njegova istina ostaje! Njegova obećanja ostaju! I njegova Crkva nikada neće propasti.
Zato na ovaj blagdan Svih svetih molimo našega božanskog Spasitelja za hrabrost, postojanost i istinsku svetu revnost u službi njegovoj svetoj Crkvi. Tako su činili veliki i mali sveci. Oni nisu pobijedili zato što su bili pošteđeni borbe. Pobijedili su zato što su ostali vjerni Kristu. Nisu primili vijenac zato što nikada nisu trpjeli. Primili su ga zato što su svoje trpljenje nosili s Kristom. Ni mi se nikada ne smijemo obeshrabriti! Naš je Kralj Isus Krist! Svi sveci njemu služe i klanjaju mu se!
A kada pogledamo trpeću Crkvu, kada vidimo rane vojujuće Crkve, kada nas pritišću ljudska slabost i težina vremena, tada upravimo pogled prema proslavljenoj Crkvi. Prema onom nebrojenom mnoštvu svetaca koji su već stigli na cilj, prema onim muškarcima i ženama koji su otišli prije nas i koji nam dovikuju: Ustrajte! Ostanite vjerni Kristu! Ne odričite se vjere! Oni su bili ljudi poput nas. I oni su poznavali napasti, borbe, razočaranja i trpljenja. No dopustili su Kristu da ih vodi. Zato se i mi smijemo nadati da ćemo njegovom milošću stići do cilja.
V. Naš će Kralj pobijediti
Dragi vjernici, dopustite mi da na kraju još jednom podsjetim na riječi našega ljubljenog utemeljitelja, nadbiskupa Lefebvrea. One potječu iz njegove propovijedi od 29. lipnja 1978.:
„Ako vas stoga katkad obuzmu osjećaji obeshrabrenosti, unutarnjeg razdora, gotovo očaja, ako vam se pri pogledu na Crkvu koja je raskomadana, koja trpi i koju udaraju sa svih strana dušu obuzmu takvi osjećaji, tada se sjetite da je naš Gospodin s vama sve dok čuvate riječi koje nam je dao naš Gospodin Isus Krist, riječi kojima nas je poučio naš Gospodin Isus Krist. I upravo će po toj žrtvi zli neprijatelj jednoga dana biti istjeran iz Crkve, a Crkva će ponovno pronaći svoj sjaj. Više je neće potkopavati ljudi koji žele njezinu propast i uništenje. Stoga moramo moliti, osobito danas, svi zajedno i ujedinjeni. Moramo moliti da Bog otjera neprijatelje Crkve kako bi Crkva ponovno mogla dijeliti milosti koje su vjernicima toliko potrebne i koje su svijetu potrebne za njegovo spasenje.”
Dragi moji vjernici! To je naša zadaća: vjerovati, moliti, žrtvovati se i boriti. Ne vlastitom snagom, nego snagom Kristovom. Ne pouzdajući se u ljudske uspjehe, nego u njegova obećanja. Ostanimo vjerni tradicionalnoj svetoj Misi i privodimo joj mnoge ljude! Produbljujmo svoje poznavanje vjere! Odgajajmo svoju djecu katolički! Molimo za svećenička i redovnička zvanja! Radimo svim svojim predanjem za spasenje duša!
A kada put postane težak, pogledajmo prema svecima. Oni nisu samo predmet našega štovanja. Oni su naši uzori, naši zagovornici i naši suputnici na putu prema nebu.
Danas slavimo njihovu pobjedu. Nadamo se da ćemo jednoga dana i mi s njima moći gledati Boga. Dotad nam valja ostati vjerni, ustrajati i nastaviti hoditi s nepokolebljivom nadom. Jer naš Kralj živi! Naš Kralj kraljuje! I naš će Kralj pobijediti!
Zato na kraju ovoga svetog slavlja želimo zahvaliti Bogu himnom Te Deum: za njegovu Crkvu, za svete sakramente, za tradicionalnu liturgiju, za naše Svećeničko bratstvo i za sve milosti koje nam daruje u svojoj beskrajnoj dobroti. Njemu jedinomu čast i slava, sada i u vijeke vjekova! Amen.
Izvor: https://fsspx.si/ ; https://fsspx.at/
