Obnovimo svoj život po vjeri u Svetoj godini!
Poštovana subraćo, časna braćo i sestre u redovništvu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji,
razmotrimo poznate riječi sv. Pavla Galaćanima: „A što sad živim u tijelu“ – važna je ovdje svaka riječ!, „živim u vjeri u Sina Božjega, koji me je ljubio, i predao samoga sebe za mene.“ (Gal 2, 20) Upravo ova nevjerojatna apostolova izjava čini srž naše praktične svakodnevne vjere. Kako malo je danas među kršćanima onih koji doista, stvarno, praktično vjeruju da ih Bog osobno ljubi, da im se Bog daruje!
Mi smo ljubljeni od Boga
Osoba koja istinski vjeruje, poput Pavla, živi od te vjere i u toj vjeri da je ljubljena od Boga. Bože moj, kako smo često jadni! Koliko često molimo za najbjedniju ljubav svojih bližnjih, a kako tužni postajemo kada si umislimo ili shvatimo da smo malo voljeni od jadne, slabe i grješne osobe! To smo svi mi.
Ali tko god održava ovu svijest živom: Bog me ljubi, beskonačni Bog ljubi mene osobno – ovu ljubav, koja je kao i svaka prava ljubav osobna (ti i ja) – tko god stvarno vjeruje u nju, osoba je koja ne poznaje zavist, ljubomoru, a zapravo ni nesreću. On je ispunjen, otvoren i otvara se sve više i više da neprestano prima tu ljubav koja mu se daje i traži – to je uvijek bila i bit će jedina želja pravih svetaca u njihovoj nutrini – da se srce širi kako bi moglo primiti sve više i više ove istinske ljubavi koju Bog daruje iz dana u dan i iz minute u minutu.
Malo je istinski sretnih ljudi
Zašto je tako malo sretnih ljudi? Rijetki su oni koji istinski žive od ove vjere i u ovoj vjeri, zato je tako malo sretnih ljudi! U to je oduvijek sasvim i potpuno vjerovala samo jedna osoba: Djevica Marija, i zato je ona najsvetija od svih svetaca jer je vjerovala. “Blažena jer si povjerovala.” (usp. Lk 1,45) Potrebna nam je Majka Božja u našem duhovnom životu kako bismo mogli živjeti iz ove vjere da Bog ljubi mene osobno i da se predao, žrtvovao da nas otkupi. On je nazočan kako bi nam dao samoga sebe, ne samo duhovno, nego cijelo svoje čovještvo i cijelo svoje božanstvo, kako bismo mogli imati Božji život u sebi, kao što je On sam rekao.
Što je živa vjera?
Živa vjera znači prije svega vjeru u osobu Isusa Krista koji mene osobno ljubi i to je moja sreća, moja radost, moje zadovoljstvo svakoga sata u danu, radost koju, kako reče Isus, nitko i ništa ne može pokolebati.
Ljudi često govore o životnim pitanjima ili o pitanju života općenito, kao da je život pitanje. Ali život nije pitanje, život je odgovor onome koji nas je prvi osobno uzljubio. Prva stvar u ovom odgovoru je da ja istinski vjerujem da me On ljubi. Tada se život stvarno počinje oblikovati. Tada je život odgovor na beskrajnu ljubav. Bog je beskonačan i beskrajno je jednostavan i stoga ljubi svim svojim bićem, tj. beskrajnom ljubavlju. Kako je to lako reći ili napisati, koliki su crkveni naučitelji i teolozi u svim stoljećima to činili! Ali, na žalost, mi bijedni ljudi često u to ne vjerujemo, vjerujemo premalo ili samo teoretski.
Beskonačnost Božje ljubavi prema ljudima
Mi podižemo barijere i granice, a ne On. I upravo su te prepreke, granice koje podižemo pred ovom beskrajnom ljubavlju, ta naša nevjera. Marija je vjerovala toliko puno, jako, duboko koliko je to samo moguće za stvorenje. Njezino postojanje sastoji se u toj vjeri koja je povjerenje, bacanje sebe u taj val beskrajne Božje ljubavi.
Posvećenje – volja Božja
Sv. Pavao na samom početku Poslanice Efežanima piše: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas je blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim na nebesima u Kristu. U njemu nas je izabrao prije postanka svijeta, da budemo sveti i neokaljani pred njim.“ (Ef 1, 3-4) Pavao je želio to reći baš svima nama, kako malima, tako i velikima – a kako su mali veliki i kako su veliki mali! – tu nevjerojatnu stvar da je Božja volja posvećenje. A posvećenje čovjeka znači dar svetosti samoga Boga. Nitko se ne može uzdići, otkupiti – to je velika hereza modernog doba i sadašnjosti, oholost i prelaženje granica znanosti koja tvrdi da se čovjek može sam spasiti: nitko nikad nije rekao veću glupost! To može nastati samo u sobicama pojedinih bezbožnih intelektualaca te je nastalo i proširilo se sotonskim mehanizmom.
Savršenstvo čovjeka, savršenstvo stvorenja, djelo je Božje, i kao što je bit stvorenja, svakoga od nas, sudjelovanje u Božjoj biti, tako je i savršenstvo, posvećenje čovjeka sudjelovanje u svetosti Božjoj, ne zato što ja sebe uzdižem i sudjelujem u tome, nego zato što je On sam sebe dao i neprestano se daje. Kako slijepo, kako pogrješno često razmišljamo!
Samo je Bog svet: Tu solus sanctus, tako molimo ili pjevamo u Gloriji svete Mise. On nam se daruje, daje nam svoje svetosti.
Marija je sasvim i potpuno vjerovala
Marija je sveta zbog svoje vjere. Bila je mlada djevojka na nepoznatom mjestu na rubu velikog Rimskog Carstva, ali je duboko u sebi nosila otajstvo. Nitko nije znao za njezinu tajnu, čak ni njezini sveti roditelji, čak ni osoba koja ju je najviše voljela, sv. Josip. Imao je istančan osjećaj, moglo bi se reći da je primijetio Marijinu svetost i zato je, kad ju je vidio trudnu, reagirao na divno plemenit način, obdaren milošću. Ali on to nije mogao razumjeti pa je Bog morao uskočiti i poslati mu anđela. Marija je živjela samo od Boga priznata, sasvim sama na svijetu. Njezina je vjera bila apsolutno jedinstvena.
Bila je sama na svijetu sa svojom tajnom, vjerom da će postati Majkom Božjom, najvećim vjerovanjem od svih, u usporedbi s kojim bi bila šala da je Marija, poput Judite ili Estere, bila pozvana da postane spasiteljicom izraelskoga naroda. Ne, stvarno je vjerovala preko svake mjere. Jer vjerovati da ju je Bog izabrao za majku Sina Božjega, doista je vjera bez granica. Želimo je moliti da nam uvijek pomaže vjerovati da Bog obdaruje svakoga od nas baš takve kakvi jesmo. Ali Bog ljubi pojedinca beskrajnom ljubavlju, baš kao što je sve što čini beskonačno.
Vjera i molitveni život
Budući da premalo, preslabo vjerujemo da nas On osobno tako beskrajno ljubi, naš je molitveni život uvijek tako oskudan, a naše prošnje tako neznatne. Molimo ga za beznačajne stvari, za sitnice, za malo ljubavi od naših bližnjih itd.
Za što On želi da molimo? Za najviše i najveće, za posvećenje, tj. za najintimnije sjedinjenje s Njim. Jer posvećenje je najintimnije sjedinjenje s Njim, sa Stvoriteljem, s Otkupiteljem, s Njim, Sinom Božjim, koji me ljubi i predao se za mene. Zato je sv. Terezija Avilska često govorila svojim časnim sestrama da ne smiju umanjivati svoje želje, upravo suprotno: baš je znak napretka u odnosu s Bogom da one postaju sve dublje i postojanije, da iznosimo sve veće prošnje (ne zahtjeve!): želim Tebe, samo Tebe, jer Ti si moje sve. A što češće to činimo, to je dobar znak da smo konačno shvatili. Tada postajemo sve smireniji. Kakav je mir znati da sam od Njega ljubljen, čak i kad čamim u tamnici, čak i kad sam progonjen i neshvaćen od svih ljudi. Ali sveci točno znaju što je samoća, to jest spoznati sebe samog usred svijeta, raspetog s Raspetim, uvijek potpuno pri Isusu i s Isusom. „Omnia possibilia sunt credenti – onome koji vjeruje sve je moguće“ (Mk 9, 23).
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele, poglavar Distrikta
Izvor: https://fsspx.at/
