Oni koji su htjeli razumjeti, razumjeli su (a ima ih mnogo). Za ostale, ponovno počinje stara igra „prebiranja trešanja“.
U ovo vrijeme obično u toplijim krajevima beremo i prebiremo trešnje pa je fraza iz naslova vrlo prikladna, što se naravno najviše koristi u anglosaksonskim zemljama, gdje se ovo „prebiranje trešanja“ upotrebljava da bi se označilo prebiranje onoga što nam odgovara uz odbacivanje onoga što nam ne odgovara. Pokojni papa Franjo govorio je o kršćanima à la carte, što je također moguća oznaka – ne uzimam sve, nego biram s jelovnika.
Tko je htio, razumio je
Prije svega, reći ćemo da se uistinu nadamo da su mnogi pod okriljem Bratstva shvatili, govorimo u ime vjernika, da se glazba u Vatikanu u svojoj biti od 8. svibnja 2025. nije promijenila i neće. Izvanjski znakovi su naravno bili ohrabrujući i bila bi izvrsna vijest da su se pokazali konkretni znakovi koji upućuju na to da kriza koja muči Crkvu više od šezdeset godina ide svome kraju, ali objektivni znakovi su nažalost upućivali u suprotnom smjeru.
Sve ćemo to reći po posljednji put, a onda ćemo se više usredotočiti na nešto drugo, iako ćemo se ponovno malo vratiti toj temi ako se ukaže prilika. Bolje je biti jasan u borbi nego dvosmislen u lažnom miru, kao da je bitka završena.
Čudno je da neki ne vide ili ne žele vidjeti, ali papa Lav XIV. odlučio je biti jasan i nedvosmislen od prvog obraćanja u loži, a sve ostalo je bila koherentna posljedica ovih prvih riječi najavljenog kontinuiteta: Drugi vatikanski sabor, horizontalni ekumenizam, sinodalnost, mir s položenim oružjem – koji se naziva pacifizam, egzistencijalne periferije, mostovi dijaloga, sinodalnost i naravno, Novus ordo okrenut prema narodu. Kontinuitet sa židovima prema Nostra aetate, dokumenta iz Abu Dhabija i slično. Naravno, gajimo nadu da će se smjer promijeniti, ali za sada ta hipoteza nema temelja u stvarnosti. Procjene se moraju donositi na temelju onoga što postoji, a ne na temelju hipoteza usidrenih u željama. Kao što smo cijelo vrijeme govorili, moramo puno moliti. To govore i poglavari nekoliko distrikta Bratstva, nedavno i američki poglavar.
Ali bismo htjeli istaknuti još nešto – da se za sada ništa nije promijenilo u vezi tradicionalne Mise i sakramenata. U najboljem slučaju, nedavne opstrukcije hodočašća „Ecclesia Dei“ zajednica u Chartres ukazuju na ne samo sličan, nego i isti smjer djelovanja. Možda će se nešto promijeniti, ali to tek treba vidjeti i doživjeti. Svakako nijedan motuproprij nije opozvan u tjedan dana u korist prethodnoga – Traditionis custodes u korist Summorum Pontificum. Iskreno – tko to uopće i želi?
Kad bi se i pojavio novi dokument o toj temi, zasigurno bi morao biti bolji, a trebalo bi, prije svega, jasno utvrditi sve slobode u vezi s tradicionalnim obredima i naložiti biskupima da ih poštuju. Nemamo ni velikih nada ni optimizma u tom pogledu.
Pedeset nijansi zlata
Suočeni sa zlatnim pektoralnim križem koji se ponovno pojavio, pa čak u sebi imao i skrivene relikvije, čak i među onima koji su razumjeli ili žele razumjeti, pojavile su se razne nijanse: nakon desetljeća divlje galopirajuće revolucije i dvanaest godina kaosa, to je više nego razumljivo. Ima onih koji – iako primjećuju da vino u njemu nije izvrsno – radije vide čašu napola punu, a ima i onih koji su odlučili da će čašu u svakom slučaju vidjeti napola praznu, što god da se dogodilo. Sve su to opravdani stavovi ako pođemo od istinite činjenice: da vino ima okus plutenog čepa Drugog vatikanskog sabora, a da je mjera u čaši polovična.
Nasilni sanjari
Međutim, neopravdan je ideološki stav onih koji prvo bježe, zatim poriču, a na kraju se bore protiv stvarnosti i onih koji je opisuju. Povijest 20. stoljeća govori nam koliko svijet snova, kada se postavi nasuprot činjenicama, rađa mržnju. Ne nedostaje pojedinaca koji, kako bi nastavili svoje sanjivo putovanje restauracije ili obnove, na kraju nameću tu shemu čak i onima koji su odlučili čitati događaje kakvi jesu. A ne daj Bože da im itko stane na put u smislu činjenica. Ako im netko pokuša pokazati objektivnost izjava, tu se rađaju pravi mali tsunamiji. Neki se služe lingvističkom i etimološkom analizom kako bi pokušali stvoriti svojevrsnu „hermeneutiku kontinuiteta“, drugi se penju po čaši na drugačiji način, a treći si nameću selektivno sljepilo – vide samo dobre vidike, a ne i trulu karoseriju ispod sjajnog laka. I kao što smo rekli – oni to nameću drugima. Mi možemo samo reći da tim gore po njih. Međutim to nažalost ide u smjeru tog ideološkog filma da ako činjenice govore suprotno, tim gore po činjenice. Neki idu još dalje i usvajaju prijeteće ili uvredljive tonove. To je također film koji je viđen nebrojeno puta.
Film iz 2013. ponavlja se starom igrom „prebiranja trešanja“
Uz dužne razlike, ponavlja se film iz prethodnih godina – iz 2013., iz 2016. s „Amoris laetitia“. Neki su odmah shvatili da nešto „nije u redu“, nekima su se oči otvorile spomenutom apostolskom pobudnicom, dok je drugima trebalo još više vremena, ali su to ipak shvatili. No često je vrlo popularan sport bio „cherry picking“, da upotrijebimo izvorni izraz. To jest, iz košare ili sanduka vatikanskih izjava birali su samo one koje su im se sviđale, isticali ih i pretvarali se da ostale ne postoje.
Sličan scenarij dogodio se na iznenađujući način prije nekoliko dana, kada je Lav XIV., u obraćanju diplomatskom zboru u nekoliko redaka rekao: „Zadaća onih koji posjeduju odgovornost vlasti je da nastoje izgraditi skladno i mirno građansko društvo. To se može učiniti prije svega ulaganjem u obitelj, utemeljenu na čvrstoj zajednici muškarca i žene, odnosno malo, ali stvarno društvo i preteču svakog građanskog društva. Nadalje, nitko ne može izbjeći to da podupre okolnosti u kojima je zaštićeno dostojanstvo svake osobe, posebno najranjivijih i najnezaštićenijih, od nerođene djece do starijih, od bolesnih do nezaposlenih, bez obzira jesu li građani države ili imigranti. Moja vlastita priča je priča građanina države koji je potomak imigranata, a koji je potom i sam emigrirao. Svatko od nas može biti zdrav ili bolestan, zaposlen ili nezaposlen, u svojoj zemlji ili u tuđini: naše dostojanstvo uvijek ostaje isto, dostojanstvo bića koje je Bog htio i volio.“
Pokreti za obitelj brzo su objavili prvi dio o čvrstoj zajednici muškarca i žene (potpuno nejasna i dvosmislena izjava koju je papa Franjo već upotrijebio i koju su možda čak i potpisali neki stari komunisti, ali nije jasno misli li se tu samo na one vjenčane u crkvi ili i na sve ostale, osim muškaraca i žena u „čvrstoj zajednici“ – sve je moguće), dok su glavni mediji objavili drugi dio o migrantima. Srećom za sve, to je samo kratko trajalo. Cenzura s tim prebiranjem trešanja provodi se i na lijevo i na desno.
Polovične restauracije su lažne restauracije
Još zadnje upozorenje: ima samo jedna stvar gora od nikakve restauracije, a to je lažna restauracija prerušena u polovičnu restauraciju. Dovoljno bi bilo reći da ljudi trebaju pogledati kako je bilo pod Benediktom XVI. i neposredno nakon njega. Budimo vrlo jasni, već smo nešto rekli o tome – mnogi se zabarikadiraju u uvjerenju da će se problem riješiti uklanjanjem „Fiducia Supplicans“, poliranjem „Traditionis Custodes“, uklanjanjem Tucha (u u međuvremenu je na Paglijino mjesto imenovan Reina koji nije puno bolji), dovodeći sinodu u red, na pravi put. Ove mjere imale bi vrijednost samo ako bi vodile do načela, porijekla, uzroka iz kojih je kriza proizašla, jer inače znače samo ublažavanje simptoma bolesti koja će se – nesmetana u svojim uzrocima – vratiti još jača nego prije. Potrebno je razumjeti ono što su mnogi shvatili – oni bliski Bratstvu i oni koji nisu tako bliski.
Izvor: Radio Spada
