„Gledajte dakle pomno, kako ćete živjeti; ne kao nemudri, nego kao mudri.“ (Ef 5, 15)
U trenutnoj situaciji Crkve među mogućim nesporazumima koji neke ljude potiču na zavaravajući i sentimentalni entuzijazam, koji će sigurno potisnuti zdravu stvarnost u drugi plan, moguće je navesti barem sljedećih šest:
1. Pomutnja između osobne i doktrinarne razine. Prvi dojam o Robertu Francisu Prevostu, Lavu XIV., jest dojam smirenog, ljubaznog, pobožnog čovjeka i – budimo jasni – on najvjerojatnije doista jest takav. Dojam u usporedbi s Bergogliom stoga je vrlo drugačiji. Ova razina analize tiče se profila osobnosti, koji svakako nije zanemariv, ali ne dotiče se biti krize Crkve, krize koja je doktrinarna i koja je izbila 1962., a ne 2013. Životopis R. F. Prevosta nam nešto govori, ali još više govore prve i kasnije izjave Lava XIV. koje su u potpunom i izričitom kontinuitetu i s Bergogliom i s Drugim vatikanskim saborom. Problem s kojim se suočavamo nema nikakve veze s osobnošću pojedinačnih aktera, već s onim što hijerarhija od posljednjeg koncila tvrdi da je istinito ili lažno. Usporedba se mora napraviti između stvarnosti vjere, a ne između ljudi. Je li Crkva jedna ili ih je više? Je li vjerska sloboda pravo ili ne? Može li se religija mijenjati prema potrebama vremena ili ne? Jesu li lažne religije legitimni izrazi božanskoga ili ne? Ne možemo se ograničiti na osobnosti pojedinaca, već moramo raspravljati o tim činjenicama. U spisima mons. Lefebvrea, primjerice, nema inzistiranja na osobnim stavovima Pavla VI. ili Ivana Pavla II. ili usporedbe s njihovim prethodnicima. Tamo nalazimo zaključke o drugačijem nauku koji nije prihvatljiv ili kompatibilan s onim koji je Crkva objavila i naučavala do posljednjeg koncila.
2. Pomutnja između posljedica i uzroka. Upravo u odnosu između Bergoglia i Drugog vatikanskog sabora otkriva se još jedna nejasnoća. Mnogi se usredotočuju na drugu fazu koncilske revolucije, odnosno na nagli napredak revolucije (bergoglijevsku, sinodalno-njemačku, sinodalno-rimsku itd.), ali zaboravljaju da prigodne (akcidentalne, nebitne) razlike – ponavljamo: prigodne – ove revolucije s tek umjerenim razvojem ne mijenjaju bitan sadržaj (zablude i dvosmislenosti u dokumentima Drugog vatikanskog sabora, Novus ordo, Asiz 1986. i 2011. itd.). Umjereni razvoj je uzročno prije brzog razvoja, ali uzročne činjenice ne mogu se izjednačiti s kronološkim činjenicama. Drugim riječima: nije nužno da revolucija uvijek ubrzava, ona često čini dva koraka naprijed pa jedan korak natrag (kako je to dobro rekao p. Pierpaolo Petrucci, prior Trevisa, kada je propovijedao o novom papi): opustošenje iz vremena Pavla VI. u prvim godinama Ivana Pavla II. normalizira se, a zatim doživljava eksploziju krajem osamdesetih (susret u Asizu te „izopćenje“ mons. Lefebvrea i mons. de Castro Mayera), ponovno se smiruje između kraja 2000. i početka 2001., iznova ubrzava pod Franjom. Bit je ista, akcidencije se mijenjaju. Treba razlikovati uzroke i posljedice. Teret dokaza glede kraja ili blizinom kraja krize ne snosi onaj tko utvrđuje očitu činjenicu njezina postojanja, već onaj tko predlaže rješenja. Izokretati poredak stvari znači izokretati stvarnost.
3. Pomutnja između kontinuiteta i identiteta. Iz prethodnih točaka čini se da proizlazi jasna posljedica koju vrijedi ponoviti: ništa se ne ponavlja u identičnom obliku, ali to ne znači da nema kontinuiteta. Ne može se iz klasičnog revolucionarnog obrasca ni unaprijed isključiti mogući doseg restauracije Lava XIV. prema kojem nakon jakobinskog terora slijedi termidor (umjerenije razdoblje, op. prev.), bez čega naravno ne prosuđujemo namjere novoizabranog pape, za koje pretpostavljamo da su dobre.
4. Nada pod svaku cijenu – iskrivljavanje nade koje vodi u očaj. Vrlo česta zabluda – koja je sastavni dio svakog početka svake vladavine – jest zabluda glede nade, kreposti koja je podjednako podložna iskrivljavanju kao i vjera i ljubav. Nada se temelji na stvarnosti, a ne na snovima. Da bismo se nadali, moramo imati temelje: nije slučajno da se kršćanska nada temelji na kršćanskoj vjeri, koja je činjenica, a ne privid. Ne samo da je to dopušteno, već smo i dužni moliti za Crkvu kako bi drama koju proživljava završila, ali to nam ni na koji način ne daje pravo da se ponašamo kao da se Bog mora prilagoditi našim rješenjima problema ili, još gore, da smatramo da iluzije koje nisu povezane s činjenicama moraju postati neotuđivo pravo pojedinog vjernika. Naprotiv: zasljepljivati se kako nam drago i nijekati stvarnost, grijeh je sa značajnim osobnim i društvenim posljedicama. Ako vidim kuću koja gori satima, ne mogu se nadati da će se sve riješiti bez posljedica, bez obzira zovem li vatrogasce ili ne: mogu, da upotrijebimo poznatu izreku, moliti kao da sve ovisi o Bogu, ali moram se ponašati kao da sve ovisi o meni. Nije dopušteno prepuštati se lažnim nadama dok se plamen diže u zrak pet metara. Također treba napomenuti da razočaranje vodi u očaj i bijeg: primjeri iz bliže i daljnje prošlosti dobro su nam poznati tako da ih nije potrebno navoditi.
5. Gubitak vjere u činjenicu da temeljna obilježja Crkve (notae Ecclesiae) ostaju nepromijenjena čak i u ovoj krizi. Povezano s prethodnim točkama, ali odvojeno, jest pitanje što Crkva jest i ostaje. Obilježja Crkve (jedinstvo, svetost, katolicitet, apostolicitet) nikada ne mogu izgubiti svoju bit, niti su ih danas izgubile. Crkva je, unatoč ogromnim poteškoćama, uvijek jedna i uvijek sveta, ne samo u svojoj biti, već i zato što u sebi čuva načelo da je u stanju stvoriti jedinstvo u nauku i upravljanju te sredstva spasenja. Kao što je uvijek katolička jer je uvijek sposobna doseći i posvetiti svaku osobu, bilo gdje i bilo kada. Grešnost samih crkvenih osoba i njihovo loše vodstvo otežali su pristup svim tim sredstvima, ali ona nikada ne nestaju u potpunosti. Iako se Crkva ne mijenja u svojoj biti, bilo je predviđeno da će doći vremena kada će biti vrlo teško (ali ne i nemoguće) pristupiti dobrima koja dijeli Kristova Zaručnica. Mons. Jean-Joseph Gaume u svom Katekizmu o ustrajnosti jasno opisuje veliko otpadništvo koje je predvidjelo Sveto pismo: „Taj otpad od vjere bit će stoga javan, očit, opći; ne samo pojedinci, već i narodi kao takvi odvojit će se od Crkve.“ (sv. II., Napulj, 1850., str. 213). U Evanđelju po Luki postavlja se pitanje koje je vrlo aktualno u našem vremenu: „Ali Sin Čovječji, kad dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?“ (Lk 18, 8) Očaj je stoga potpuno neutemeljen.
6. Zaborav temeljnih načela na temelju kojih se mogu donositi sudovi. Ukratko i zaključno: da bismo u potpunosti razumjeli prethodnih pet točaka, moramo imati jasne predodžbe. Šesta točka stoga se može ukratko izraziti na sljedeći način: formacija nije nešto nevažno. Više ne živimo, ako smo ikada i živjeli, u zlatnim vremenima kada vjernicima nisu bili potrebni posebni alati za obranu od moralnih i doktrinarnih napada. Moramo čitati materijale koji su nam dostupni i koji će nam i dalje biti dostupni, a ako nešto nije dostupno na hrvatskom, možemo pronaći na drugim jezicima. U svakom slučaju, nastojimo pružiti vrijedne izvore za vjersku formaciju u člancima na našoj mrežnoj stranici te u propovijedima i katehezama koje objavljujemo. Moramo moliti, prikazivati žrtve i mrtviti se, razumjeti stvarnost, polaziti od činjenica, gajiti nadu na osnovi pravih temelja i bez fantazija, čuvati ravnotežu, boriti se. To se od nas traži.
Sveti Josipe, zaštitniče svete Crkve, moli za nas!
Izvor: Radio Spada
