„Uskraćivanje naslova Suotkupiteljice Presvetoj Djevici jednako je Njezinu svrgavanju. Takva stvar ranjava katoličku dušu u onomu što joj je najdraže.“
FSSPX.News: Velečasni Generalni poglavaru, 4. studenoga Dikasterij za nauk vjere (u daljnjem tekstu „DNV“) izdao je dokument pod nazivom Mater Populi Fidelis, kojim se ograničava upotreba određenih naslova tradicionalno pripisanih Presvetoj Djevici. Kakva je bila Vaša prva reakcija na to?
Don Davide Pagliarani: Moram priznati da je to na mene duboko utjecalo. Iako je papa Lav XIV. već izrazio želju za kontinuitetom sa svojim prethodnikom, nisam očekivao dokument koji je izdao rimski dikasterij s ciljem ograničavanja upotrebe tih naslova – tako bogatih značenjem – koje Crkva tradicionalno pripisuje Blaženoj Djevici. Moja prva reakcija bila je da odslužim Misu kao zadovoljštinu za ovaj novi napad na Tradiciju, a još više na Blaženu Djevicu Mariju.
Doista, ne dovodi se tu u pitanje samo upotreba naziva Suotkupiteljica i Posrednica svih milosti, već se i njihovo tradicionalno značenje denaturalizira. To je još teže, jer je nijekanje tih istina ravno svrgavanju Presvete Djevice, a to ranjava katoličku dušu u onomu što joj je najdraže. Uistinu, zajedno s Presvetom Euharistijom, Presveta Djevica predstavlja najdragocjeniji dar koji nam je Gospodin ostavio u nasljeđe.
Što Vas je najviše pogodilo?
Prije svega, sama činjenica da se upotreba izraza Suotkupiteljica smatra „uvijek neprikladnom“, što u praksi znači njegovu zabranu. Navedeni razlog je sljedeći: „Kada neki izraz zahtijeva mnoga, ponovljena objašnjenja kako bi se spriječilo da skrene od svojeg ispravnog značenja, on ne služi vjeri Božjeg naroda i postaje beskoristan.[1]“
Dakle, ovo nije egzotični izraz koji je predložio neki vidjelac nakon sumnjivog ukazanja, već izraz koji Crkva upotrebljava stoljećima i čije su točno značenje teolozi jasno utvrdili. Štoviše, nekoliko papa je upotrebljavalo ovaj izraz. Paradoks je u tome što je sam Ivan Pavao II. koristio ovaj naslov u nekoliko navrata. U svom naučavanju sv. Pio X. vrlo jasno definira i temelj i opseg Gospinog suotkupljenja, iako ne upotrebljava taj točan izraz, već izraz „Pomiriteljica (Reparatrix) izgubljenog svijeta“.
Što on točno govori?
U svojoj Marijanskoj enciklici Ad diem illum (2. veljače 1904.), sv. Pio X. na vrlo izravan i lucidan način govori i o suotkupljenju pa i o Marijinu sveopćem posredništvu. Dopustimo mu da to objasni svojim riječima:
„Kad je došao Sinov konačni čas, ‘pokraj Isusova križa stajala je Marija, Njegova Majka, ne samo zaokupljena razmatranjem okrutnoga prizora, već radosna što je njezin jedini Sin prikazan za spasenje čovječanstva te tako potpuno sudjelujući u Njegovoj muci, da bi, kad bi bilo moguće, rado podnijela sve muke koje je njezin Sin podnio[2]’.
I iz tog zajedništva volje i patnje između Krista i Marije ‘zaslužila je postati najdostojnija Pomiriteljica (Reparatrix) izgubljenoga svijeta[3]’ i Djeliteljica (Dispensatrix) svih darova koje nam je naš Spasitelj pribavio svojom smrću i svojom krvlju. Naravno, ne može se poreći da je raspodjela tih blaga posebno i jedinstveno pravo Isusa Krista jer su ona isključivi plod Njegove smrti, budući da je On po svojoj naravi posrednik između Boga i čovjeka. Ipak, ovim već spomenutim sudjelovanjem u žalosti i patnji između Majke i Sina, uzvišenoj Djevici dopušteno je ‘da bude najmoćnija posrednica i zagovornica cijeloga svijeta sa svojim božanskim Sinom[4]’.
Izvor je, dakle, Isus Krist, ‘od punine njegove mi svi primismo[5]’, ‘iz kojega je sve tijelo sastavljeno i sklopljeno svakim vezom da jedan drugome pomaže silom što je odmjerena svakome pojedinom udu i čini da raste tijelo i usavršuje se u ljubavi[6]’. Ali Marija, kako sv. Bernardin ispravno primjećuje, je ‘kanal'[7]; ili, ako želimo, spojnica čija je funkcija spojiti tijelo s glavom i prenijeti tijelu utjecaje i volje glave – mislimo na vrat. Da, kaže sv. Bernardin Sijenski, ‘ona je vrat naše Glave, kojim On svome mističnom tijelu podjeljuje sve duhovne darove[8]’.
Dakle, vidjet ćemo, daleko od toga da bismo pripisivali Majci Božjoj produktivnu moć milosti – moć koja pripada samo Bogu. Pa ipak, budući da Marija nosi sve u svetosti i jedinstvu s Isusom Kristom te si ju je Isus Krist pridružio u djelu otkupljenja, Ona za nas zaslužuje de congruo (prema prikladnosti), jezikom teologa, ono što Isus Krist zaslužuje za nas de condigno (po pravednosti) i ona je vrhovna Službenica raspodjele milosti. Isus ‘sjedi zdesna veličanstvu na visini[9]’; Marija sjedi zdesna svome Sinu – ‘utočište tako sigurno i pomoć tako pouzdana protiv svih opasnosti da se nemamo čega bojati ili očajavati pod njezinim vodstvom, njezinim okriljem, njezinom zaštitom[10]’.[11]”
Ovaj citat je svakako dug, no sadrži upravo odgovore na zaključke iznesene u doktrinarnoj bilješci DNV-a. Štoviše, vrijedi napomenuti da se ova enciklika sv. Pija X. spominje samo u fusnoti na kraju teksta, ali se nijednom stvarno ne navodi. Razlog je lako shvatiti: nije kompatibilna s novom teološkom orijentacijom.
Ali što mislite da je pravi razlog zašto DNV sada smatra koncept suotkupljenja „uvijek neprikladnim“?
Razlog je prije svega ekumenski. Moramo shvatiti da je pojam (Marijinog) suotkupljenja, kao i pojam sveopćeg posredništva, apsolutno nespojiv s protestantskom teologijom i duhom. Ti su pojmovi već bili stavljeni u stranu za vrijeme Koncila nakon žustre rasprave u kojoj je nekoliko koncilskih otaca pozvalo na definiranje sveopćeg posredništva kao vjerske dogme.
Ovo isključenje, inspirirano ekumenizmom, imalo je katastrofalan učinak umanjenja vjere. Ako se tradicionalno učenje o Presvetoj Djevici redovito ne spominje, ono se na kraju gubi. Drugim riječima, oni koji su sastavili ovaj dokument istinski su uvjereni da su to opasni pojmovi za vjeru. To je katastrofalno.
Tekst u svojoj cijelosti neprestano ponavlja da se kod Presvete Djevice ni na koji način ne smije raditi o prijestupu protiv jedinstvenosti i središnjosti posredništva našega Gospodina i Njegove jedinstvene uloge Otkupitelja. Ta se briga čini gotovo patološkom – vrstom duhovne paranoje, neobjašnjive kod katolika. Doista, nijedna vjerna duša, upućena u istine vjere, koja se obrati Presvetoj Djevici i dopusti da je ona vodi, ne može riskirati da je pretjerano štuje na štetu našega Gospodina. Marijanska pobožnost prosvijetljena vjerom ima samo jednu svrhu: omogućiti nam da dublje prodremo u otajstvo našega Gospodina i otajstvo otkupljenja. To se dobro shvaćalo – i prakticiralo – sve do Koncila. Ovdje se suočavamo sa začaranim krugom koji graniči s apsurdom: upozorava nas se na navodno pretjerano sredstvo za postizanje cilja gdje nam je to isto sredstvo dano upravo za taj cilj.
Vjerujete li da je ekumenska briga jedini razlog iza ove vatikanske inicijative?
Vjerujem da treba uzeti u obzir još jedan razlog. Izrazi koji se osuđuju u rimskom dokumentu izravno su povezani s otajstvom otkupljenja i milošću koja iz njega proizlazi. Pa ipak, tragično je da sam pojam otkupljenja danas više nije isti. Zamisli o „pomirbenoj žrtvi za naše grijehe“ i „žrtvi koja zadovoljava božansku pravdu“ sve se više napuštaju. Pojam žrtve prinesene Bogu da bi se umirila Njegova pravda više se ne prihvaća. Iz moderne perspektive naš Gospodin nema stvarne potrebe steći zasluge kao ni dati zadovoljštinu za naše grijehe, niti prikazati pomirnu žrtvu jer Božje milosrđe nije promijenjeno stvarnošću čovjekovoga grijeha: ono je bezuvjetno. Bog uvijek oprašta, iz čiste velikodušnosti.
Posljedično, naš Gospodin je Otkupitelj u potpuno novom smislu: Njegova smrt nije ništa više od krajnjeg i najvišeg očitovanja ove milosrdne Očeve ljubavi[12]. Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi da iz ovog iskrivljavanja pojma otkupljenja neizbježno proizlazi temeljna nesposobnost razumijevanja kako i zašto je Blažena Djevica mogla biti povezana s njim kroz svoju patnju.
U tom smislu tekst DNV-a sadrži upadno upozorenje: „Stoga treba izbjegavati naslove i izraze koji Mariju predstavljaju kao neku vrstu ‘gromobrana’ pred Gospodinovom pravdom, kao da je ona nužna alternativa pred nedostatnošću Božjega milosrđa[13].“
Vraćajući se na pojam „suotkupljenja“, zašto ga smatrate tako važnim?
Prije svega, to je izraz homogenoga razvoja katoličke dogme, smatra se zajedničkim teološkim zaključkom pa čak i, za neke, istinom koju je moguće definirati kao vjersku dogmu. On ima svoje podrijetlo u samomu Evanđelju i izražava točan opseg povezanosti s djelom otkupljenja koje je Gospodin želio za svoju Majku.
To nije ni paralelno otkupljenje ni nešto dodano Gospodinovom djelu, kako bi nas se htjelo pogrešno uvjeriti nekim karikaturama. To je jednostavno uključivanje – apsolutno jedinstveno – u Kristovo djelo, bez mogućega ekvivalenta, koje priznaje Gospino pravo mjesto i iz toga izvlači nužne posljedice.
Na koje autoritativne argumente se oslanja tekst DNV-a?
Ova teološka bilješka navodi nepovoljno mišljenje kardinala Josepha Ratzingera koji je smatrao da pojam suotkupljenja nije dovoljno ukorijenjen u Svetom pismu. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je i sam kardinal Ratzinger podržavao teorije o temi otkupljenja koje nisu tradicionalne[14].
Ali Bilješka se prije svega oslanja na autoritet pape Franje. Pročitajmo njegove riječi kako su citirane u tekstu: „Marija ‘nikada nije htjela ništa od svog Sina prisvojiti za sebe. Nikada se nije predstavljala kao suspasiteljica. Ne, samo učenica.’ Kristovo otkupiteljsko djelo bilo je savršeno i ne treba mu ništa dodavati; stoga ‘Gospa nije htjela oduzeti Isusu nikakav naslov… Nije tražila da bude kvaziotkupiteljica ili suotkupiteljica: ne. Postoji samo jedan Otkupitelj i taj se naslov ne može duplicirati.’ Krist ‘je jedini Otkupitelj; nema suotkupitelja s Kristom'[15].“
Bolno je čitati ove riječi. One su karikatura pravih razloga na kojima se temelji suotkupljenje. Dovoljno je reći da pitanje nije što je Gospa možda željela biti – to bi bilo smiješno – već priznati što joj je božanska Mudrost dala i tražila da bude: u jednom djelu otkupljenja bilo joj je dano da u naše ime prinese prikladan čin zadovoljštine, dok je Isus Krist zadovoljio za nas u strogoj pravdi. Kroz svoju savršenu ljubav i jedinstveno sjedinjenje s Bogom bilo joj je dano da za nas zasluži ono što je naš Gospodin zaslužio u strogoj pravdi.
Postoji li veza između suotkupljenja i posredovanja svih milosti?
Očito je da postoji veza između ova dva pojma: iz tog se razloga naslov „Posrednica svih milosti“ također dovodi u pitanje, budući da se njegova upotreba sada smatra opasnom te se stoga izričito obeshrabruje, kao što ćemo detaljnije vidjeti.
Zbog Gospine povezanosti s djelom otkupljenja i zato što je i ona stekla zasluge za nas – iako na drukčiji način – sve što je naš Gospodin stekao za nas, sam ju je Gospodin imenovao djeliteljicom svih tako stečenih milosti. To proizlazi iz izvora tradicionalne teologije, kao i iz učiteljstva sv. Pija X., kojega smo upravo spomenuli.
Naravno, ova doktrinarna bilješka ne poriče mogućnost da sveci i Blažena Djevica mogu stjecati zasluge. Međutim, ona implicitno dovodi u pitanje sveopće i nužno Marijino posredovanje u raspodjeli milosti[16]: „U potpunoj neposrednosti između ljudskog bića i Boga u raspodjeli milosti, čak ni Marija ne može posredovati. Ni prijateljstvo s Isusom Kristom ni prebivanje Presvetoga Trojstva u nama ne mogu se shvatiti kao nešto što nam dolazi preko Marije ili svetaca. U svakom slučaju, ono što možemo reći jest da Marija želi to dobro za nas i moli za njega, zajedno s nama.[17] […] Činjenica je da samo Bog, trojedini Bog, opravdava. Samo nas Bog uzdiže da prevladamo beskonačni nesrazmjer koji nas odvaja od božanskog života; samo on djeluje u nama svojim trojstvenim prebivanjem; samo on ulazi u nas i preobražava nas, čineći nas dionicima svoga božanskog života. Ne čini čast Mariji pripisivati joj bilo kakvo posredovanje u ostvarenju ovog djela koje pripada isključivo Bogu.[18]“
U stvarnosti, iz već navedenih razloga, Presveta Djevica zaslužila nam je ne samo određene milosti, već sve i svaku pojedinu. Zaslužila je ne samo njihovu primjenu, već i njihovo stjecanje podno Križa: budući da je bila sjedinjena s Kristom Otkupiteljem u samom činu otkupljenja ovdje na zemlji, prije nego će posredovati za nas na Nebu.
Zašto je onda izdano upozorenje protiv upotrebe naziva „Posrednica svih milosti“ i zašto se taj izraz smatra nedostatnim da bi se osiguralo ispravno razumijevanje uloge Blažene Djevice?
Na ovu točku možemo odgovoriti da su autori teksta pod utjecajem određene predrasude: ne prihvaćaju da je Bog možda htio – i da je Tradicija možda objasnila – nešto drukčije od unaprijed stvorene zamisli koju su sami stvorili.
Istina je da je naš Gospodin jedini Posrednik i da postoji samo jedno otkupljenje, Njegovo, u izobilju. Pa ipak, baš kao što naš Gospodin slobodno bira sredstva za postizanje otkupljenja – posebno umirući na križu, kada je mogao odabrati drugi način – on je također slobodno odlučio pridružiti svoju Majku svom djelu na način kako je želio. Nitko, pa ni predstojnik DNV-a, ne može oduzeti našemu Gospodinu moć da djeluje prema svojoj božanskoj mudrosti i da svoju Majku učini Suotkupiteljicom i sveopćom Posrednicom svih milosti. Naš Gospodin je potpuno svjestan da time ne umanjuje ništa od svojega dostojanstva kao Otkupitelja. Ali posljedica ovoga Gospodinovog izbora je jasna: baš kao što je potrebno obratiti se Njemu za spasenje, tako je potrebno obratiti se i Njegovoj Majci, iako na drukčiji način. Ne priznati ovu nužnost znači odbaciti odluke našega Gospodina, Tradiciju Crkve i sredstva dana kršćanima za postizanje spasenja.
Ova unaprijed stvorena zamisao, koja se čak čini kao tvrdoglavost, često se pojavljuje u tekstu. Ograničimo se na nekoliko odlomaka: „Ako se uzme u obzir činjenica da su trojstveno prebivanje (nestvorena milost) i naše sudjelovanje u božanskom životu (stvorena milost) nerazdvojni, ne možemo misliti da to otajstvo ovisi o ‘prolasku’ kroz Marijine ruke.[19]“; „Nijedna ljudska osoba – čak ni apostoli ni Blažena Djevica – ne može djelovati kao sveopći djelitelj milosti[20]“; „…naziv ‘Posrednica svih milosti’ stvara opasnost predstavljanja Marije kao one koja dijeli duhovna dobra ili milosti odvojeno od našeg osobnog odnosa s Isusom Kristom[21]“.
S pastoralnoga gledišta, kako procjenjujete utjecaj ovih odluka DNV-a?
Vjerujem da mogu reći da će negativne posljedice biti višestruke i katastrofalne.
Prije svega, ne smijemo zaboraviti da je Marija savršeni uzor kršćanskoga života. Umanjujući Gospinu povezanost s djelom otkupljenja, tekst umanjuje poziv svakoj duši da kroz Križ uđe u djelo otkupljenja, zadovoljštine i osobnoga posvećenja. To točno odgovara protestantskomu pogledu na kršćanski život, u kojemu više nema mjesta za suradnju u Kristovom djelu koje nas posvećuje i spašava. Iz tog razloga, Luther je uništio vjerski život i smatrao svako dobro djelo, uključujući i svetu Misu, uvredom veličini Kristova djela, koje, budući da je savršeno, ne zahtijeva nikakav dodatak. Svaki dodatak značio bi poricanje njegova savršenstva. Kao katolici ispovijedamo upravo suprotno: upravo zato što je Kristovo djelo suvereno savršeno, ono je sposobno obuhvatiti suradnju stvorenja bez gubitka ičega od vlastitog savršenstva.
Štoviše, ove odluke DNV-a čine mi se katastrofalnima u trenutnom kontekstu, posebno za vjeru i duhovni život najjednostavnijih i najpotrebnijih duša. Mislim na društvene i moralne periferije, da upotrijebim izraz koji je bio u modi tijekom prethodnog pontifikata. Za najnapuštenije, Blažena Djevica često ostaje jedino utočište u sadašnjoj pustinji. Svojim sam očima svjedočio kako jednostavna i iskrena pobožnost prema Blaženoj Djevici može osigurati spasenje duša koje nemaju mogućnost redovito susresti svećenika. Iz tog razloga, tekst DNV-a čija je nakana upozoriti duše na tradicionalne marijanske pojmove čini mi se i neobranjivim i pastoralno neodgovornim.
Konačno, nikada prije Crkva nije imala toliko potrebe kao danas da ponovno otkrije veličinu Blažene Djevice: suočena sa svjetovnim pritiskom, koji sve više gura duše u otpadništvo i nečistoću, njezina veličina nudi im suvereno sredstvo da se odupru tom pritisku i ostanu vjerne.
Imate li kakav pastoralni savjet za autore teksta?
Zamisao da treba podsjetiti da je Gospodin jedini posrednik između Boga i čovječanstva i da postoji samo jedno istinsko otkupljenje, Njegovo, sama po sebi je hvalevrijedna te ju, posebno danas, treba imati na umu.
Problem je u tome što nisu katolici ti koje na to trebaju podsjećati, s pogubnim ciljem upozoravanja na navodno zadiranje ili konkurenciju Blažene Djevice. Naprotiv, ovu istinu treba propovijedati i obznanjivati židovima, budistima, muslimanima i svima onima koji ne poznaju Gospodina, bili oni nekršćanski vjernici ili ateisti.
Dakle, 28. listopada Vatikan je proslavio šezdesetu obljetnicu proglašenja Nostra Aetate, odnosno koncilskoga dokumenta koji čini osnovu za dijalog s nekršćanskim religijama. To je, u najmanju ruku, paradoksalno, budući da je taj dijalog – koji je tijekom proteklih šezdeset godina doveo do nekih od najžalosnijih međureligijskih susreta – jasno i eksplicitno nijekanje činjenice da je Gospodin jedini posrednik između Boga i čovječanstva i činjenice da je Katolička Crkva ustanovljena da propovijeda tu istinu svijetu.
Po Vašemu mišljenju, postoji li još neki tradicionalni marijanski pojam koji zaslužuje da bude bolje poznat?
U božanskom oficiju Blažene Djevice, liturgija je opisuje kao „onu koja je uništila sva krivovjerja“. Vjerujem da ovaj pojam zaslužuje da ga se dublje razmotri teološkim istraživanjem. Vrlo je zanimljivo promatrati kako Crkva smatra Gospu čuvaricom katoličke istine. To je izravno povezano s njezinom ulogom Majke. Ona nije mogla roditi Gospodina u svakome od nas, a da nam ne prenese istinu i ljubav prema istini jer je Gospodin sam Istina, utjelovljena i objavljena čovječanstvu. Kroz vjeru i u čistoći vjere duše se obnavljaju i imaju mogućnost rasti na sliku našega Gospodina.
Vjerujem da ne razumijemo dovoljno ovu nužnu vezu između čistoće vjere i autentičnosti kršćanskoga života. Gospa, koja uništava sve zablude, ključ je za razumijevanje ove istine.
Za kraj ovoga intervjua, koju biste molitvu odabrali u čast Gospi?
Bez oklijevanja bih odabrao sljedeću molitvu koja se nalazi i u liturgiji:
„Dignare me laudare te, Virgo sacrata. Da mihi virtutem contra hostes tuos.
Dopusti mi da te hvalim, o sveta Djevice. Daj mi snage protiv neprijatelja svojih.“
Intervju održan u Menzingenu, 9. studenoga 2025.,
na blagdan posvete bazilike Presvetoga Spasitelja
Izvor: https://fsspx.news/
Bilješke:
1) Mater Populi fidelis, br. 22.
2) Sv. Bonaventura, Prva knjiga Sentencija, Distinkcija 48, Ad Litt. dub. 4.
3) Eadmeri Mon., De Excellentia Virginis Mariae, pogl. 9.
4) Pio IX., Ineffabilis.
5) Ivanovo evanđelje 1, 16.
6) Poslanica Efežanima, 4, 16.
7) Propovijed o liturgijskom vremenu za Rođenje Blažene Djevice, ‘O akveduktu’, br. 4.
8) Quadragesimale de Evangelio Æterno. Propovijed X, Godina III, Poglavlje 3.
9) Poslanica Hebrejima, 1, 2,
10) Pio IX., Ineffabilis.
11) Pio X., Ad diem illum.
12) Ovo je novi nauk „vazmenog otajstva“ koji posebno predstavlja temelj postkoncilske liturgijske reforme.
13) Mater Populi fidelis, br. 37, 2.
14) Posebno u svom djelu „Uvod u kršćanstvo“ (1968.), ponovno izdanom 2000. s autorovim predgovorom.
15) Mater Populi fidelis, br. 21.
16) Velika zabluda teksta leži u propustu da se napravi klasična razlika između fizičkog i moralnog posredovanja.
Fizičko posredovanje znači da Marija prenosi milost kao pravi instrument, na primjer, harfa koja, kada je umjetnik svira, proizvodi skladne zvukove. Neki poznati teolozi (Lépicier, Hugon, Bernard) pripisuju takav utjecaj Djevici, podređenoj Kristovom čovještvu, inzistirajući da je prema Tradiciji Marija zaista u Mističnom Tijelu poput vrata koji, ujedinjujući glavu s udovima, prenosi im životni dotok.
Pod Marijinim isključivo moralnim posredovanjem milosti shvaća se da, barem kroz njezinu zadovoljštinu, njezine prošle zasluge i njezin uvijek prisutan zagovor, Marija univerzalno prenosi dušama sve milosti koje proizlaze iz Križa njezina Sina. Ovu tezu prihvaćaju svi tradicionalni teolozi.
U oba slučaja, Marijino posredovanje je Bog slobodno odredio kao univerzalno i nužno.
Niječući Marijino fizičko i instrumentalno posredovanje te izostavljajući klasičnu razliku u pogledu barem moralnog posredovanja, tekst neispravno završava općim nijekanjem bilo kakvog univerzalnog i nužnog Marijinog posredovanja u raspodjeli milosti.
Drugim riječima, može se raspravljati o modalitetu Djevičinoga posredovanja, ali ne i o njegovoj univerzalnosti ili činjeničnoj nužnosti.
17) Isto, br. 54.
18) Isto, br. 55.
19) Isto, br. 45.
20) Isto, br. 53.
21) Isto, br. 68.
Hvaljen Isus i Marija!
Dragi članovi, postulanti, zainteresirani i prijatelji Trećeg reda Bratstva sv. Pija X.!
„Ono što trenutna situacija u našem svijetu zahtijeva je naraštaj svećenika, redovnika i redovnica koji svjedoče Gospodina Isusa Krista – čak i usprkos svim protivštinama. Za ovaj svijet koji je polumrtav potreban nam je naraštaj koji će svjedočiti o svemoćnoj otkupiteljskoj sili koja se nalazi u našem Gospodinu Isusu Kristu i samo u Njemu. Potreban nam je naraštaj koji će tu istinu svjedočiti svojim riječima, bez straha i zastranjenja, a još više svojim životom oblikovanom po Njegovoj zapovjedi i Njegovoj ljubavi. To će biti naraštaj u kojem će svaka osoba na svoj način biti – kako je izjavio papa Pio XII. – ‚živa slika našega Spasitelja‘“. Tako nam je pisao naš generalni poglavar don Davide Pagliarani prije nekog vremena. To se naravno odnosi i na trećoredce našeg Svećeničkog bratstva. Oni trebaju svjedočiti gdje god ih je Bog postavio, u obiteljima, na radnom mjestu, u društvu. Kao što su starozavjetni pravednici čeznuli za dolaskom Otkupitelja, tako i mi moramo moliti Nebo da u naše vrijeme pošalje „ogledala Božje ljubavi“, „žive Kristove slike“, drugim riječima: nove svece. Spasenje naše duše, naša težnja za savršenstvom, za svetošću, treba biti svaki dan u našim srcima i pred očima. Ako ne postanemo sveti, sve će biti uzalud!
Ali naše se posvećenje ne događa samo u teoriji, u pobožnim knjigama s razmatranjima ili u nekoj vrsti vakuuma duhovnog prostora, nego u odgovarajućim okolnostima vremena i života.
Stoga je i naš utemeljitelj, nadbiskup Lefebvre, u svojim pravilima uzeo u obzir posebnu situaciju laika koji teži višim vrijednostima u suvremenom svijetu i krizi Crkve, a da se pritom ne iznevjeri temeljnom cilju Trećeg reda. On se doista oslanjao na potrebu da se moramo i možemo posvetiti ovdje i sada, u ovoj sredini, u ovom vremenu, u ovim današnjim pitanjima i problemima, zahtjevima i potrebama. Istodobno je u vjernim redovima, uključujući i Treći red, vidio duhovno oružje, vojsku, snažnu silu za cijelu Crkvu protiv suvremenih krivovjerja modernizma i liberalizma kao i protiv bezvremenskih zabluda sekularizma i svjetovnosti, razmišljanja utemeljenog samo na moći i gospodarskom dobitku, protiv kojih su se Treći redovi uspješno odupirali u Srednjem vijeku i kasnije.
Glavna svrha Trećeg reda sv. Pija X. prema riječima našeg utemeljitelja je posvetiti sebe i bližnjega, osobito one osobe koje su povjerene brizi članova Trećega reda, odnosno sve članove Svećeničkog bratstva, a posebno svećenike, budući da je cilj Svećeničkog bratstva „svećeništvo i sve što je s njim povezano“. Na taj način Treći red može razviti vrlo posebnu nadnaravnu učinkovitost u ovoj Jubilarnoj godini u kojoj posebno molimo za zvanja. Pritom posegnimo nadasve uvijek za krunicom!
Obnova Crkve će biti plodonosna samo dobrom obnovom klera. Trebaju nam dobri svećenici, sveti svećenici, a to je i glavna briga Svećeničkog bratstva svetog Pija X. Svećenička formacija srce je Svećeničkog bratstva svetog Pija X. Svi su vjernici pozvani sudjelovati u ovom važnom djelu za cijelu Crkvu.
Želio bih da se svi trećoredci u Distriktu svojom molitvom i žrtvom još više posvete ovoj glavnoj nakani. Mnogo toga u Bratstvu ovisi o molitvama i žrtvama trećoredaca; to je velika, nevidljiva snaga. Koja je snaga Bratstva? Molitveni život svih njegovih članova, težnja za svetošću, osobna borba za kreposti.
Dragi trećoretci, korizma nas poziva na duhovnu borbu, na ponovnu borbu za svetost. Trećoredac koji se u toj duhovnoj borbi ne trudi svakim danom postati kreposniji, zapravo je premalo razumio duhovni život. Postoji neka vrsta lažnog misticizma među nekim katolicima našeg vremena koji gomilaju niz pobožnosti, trče za privatnim objavama, predočuju si smak svijeta najmračnijim prizorima, a zatim često svojom užasno nametljivom, često ogorčenom naravi blokiraju put do Boga i Crkve drugim vjernicima. Nažalost, među tim ljudima jedva da ima traga prave svetosti. Trećoretci trebaju biti normalni primjeri ozbiljne, ali uvijek radosne borbe za veću slavu Božju, za Crkvu i Svećeničko bratstvo, muškarci i žene koji ljube Isusa, koji ljube Crkvu, koji su istinski i iskreni molitelji, koji nadasve ispunjavaju dužnosti svoga staleža u obitelji i društvu. To će privući i mlade. Budimo doista svi stvarni odrazi ljubavi Božje, žive slike Krista, novi sveci za naše vrijeme. Vaša osobna duhovna borba, vaš autentični duhovni život najbolji je doprinos obnovi Crkve. Neka Bog obilato blagoslovi vaš trud!
Svima vam milostima puna korizma i vrijeme muke u Svetoj 2025. godini!
