Bratstvo se brani od svake optužbe za raskol i, oslanjajući se na cjelokupnu tradicionalnu teologiju i stalni nauk Crkve, tvrdi da biskupsko posvećenje koje nije odobrila Sveta Stolica ne predstavlja prekid zajedništva – pod uvjetom da ono nije popraćeno raskolničkom namjerom ili prisvajanjem jurisdikcije.
Konstitucija Lumen gentium o Crkvi u III. poglavlju, br. 21, navodi da se vlast upravljanja (jurisdikcija) podjeljuje biskupskim posvećenjem istovremeno s moći svetoga reda. Dekret Christus Dominus o pastoralnoj službi biskupa potvrđuje isto u svom predgovoru, br. 3. I ta se tvrdnja ponavlja u Zakoniku kanonskog prava iz 1983., kan. 375 § 2. U Crkvi primanje jurisdikcijske vlasti biskupa ovisi, po božanskom pravu, o volji pape, a raskol je precizno definiran kao čin onoga tko si prisvaja jurisdikciju samostalno i bez obzira na papinu volju. Stoga bi, prema tim dokumentima, biskupsko posvećenje izvršeno protiv papine volje nužno bilo čin raskola.
Ovaj argument, kojim bi se zaključilo da će nadolazeća biskupska posvećenja unutar Bratstva biti raskolnička, u potpunosti počiva na pretpostavci Drugoga vatikanskog sabora da biskupsko posvećenje daje i moć svetoga reda i vlast jurisdikcije.
Međutim, prema pastirima i teolozima čiji je autoritet bio priznat u vrijeme Drugoga vatikanskog sabora, ova pretpostavka nije tradicionalna i nedostaje joj čvrsti temelj. Na Saboru su kardinal Browne i biskup Luigi Carli pokazali to u svojim pisanim primjedbama na nacrt buduće konstitucije Lumen gentium. Biskup Dino Staffa također je to potvrdio, oslanjajući se na najčvršće utvrđene činjenice iz Tradicije.
Pio XII. je tri puta izjavio – u Mystici Corporis (1943.), u Ad Sinarum gentem (1954.) i u Ad apostolorum principis (1958.) – da se redovna biskupska vlast upravljanja koju uživaju biskupi i vrše pod vlašću rimskog prvosvećenika, prenosi odmah – tj. bez posredništva biskupskog posvećenja – po istom rimskom prvosvećeniku: „immediate sibi ab eodem Pontifice Summo impertita“. Ako se ta vlast podjeljuje odmah samim činom papine volje, ne vidimo kako bi mogla proizaći iz posvećenja.
A još manje, budući da velika većina teologa i kanonista apsolutno poriče da biskupsko posvećenje daje vlast jurisdikcije.
A i disciplina Crkve proturječi toj tezi. Doista, ako se vlast jurisdikcije podjeljuje (biskupskim) posvećenjem, kako to da izabrani rimski prvosvećenik koji još nije posvećen za biskupa i dalje po božanskom pravu posjeduje puninu jurisdikcije, kao i nepogrešivost, od trenutka kada prihvati svoj izbor? Po istoj logici, ako se upravo (biskupskim) posvećenjem podjeljuje jurisdikcija, onda rezidencijalni biskupi koji su imenovani, ali još nisu posvećeni za biskupe, iako su već postavljeni na čelo svoje biskupije kao pravi pastiri, ne bi imali vlast jurisdikcije i pravo sudjelovati na crkvenom saboru, dok u stvarnosti očito posjeduju oba prava prije svog biskupskog posvećenja. Što se tiče naslovnih biskupa, koji nemaju nikakvu vlast ni nad jednom biskupijom, oni bi stoljećima bili lišeni vršenja vlasti jurisdikcije koju bi, prema Lumen gentium, dobili svojim (biskupskim) posvećenjem.
Na mogući prigovor da se (biskupskim) posvećenjem već daje vlast jurisdikcije u pravom smislu, ali da se traži Papina intervencija kako bi je se konkretno vršilo, odgovaramo da je ta razlika izmišljena, budući da Pio XII. jasno kaže da je vlast jurisdikcije u svojoj biti ono što papa neposredno podjeljuje i da se time ne zadovoljava samo uvjet potreban za uredno vršenje te vlasti. Biskupi koji će biti posvećeni 1. srpnja kao pomoćni biskupi Bratstva stoga neće preuzeti nikakvu jurisdikciju protiv Papine volje te neće ni na koji način biti raskolnici.
Izvor: https://fsspx.news/
Službeno priopćenje Generalne kuće: odgovor na sastanak glede biskupskih posvećenja
Pismo p. Pagliaranija kardinalu Fernándezu
I. prilog: Pismo p. Pagliaranija biskupu Pozzu, 17. siječnja 2019.
III. prilog: Pismo kardinala Müllera biskupu Fellayu, 6. lipnja 2017.
