Svećeničko bratstvo sv. Pija X., koje je 1970. osnovao nadbiskup Marcel Lefebvre, nastalo je s ciljem očuvanja tradicionalnoga liturgijskog i doktrinarnoga života Katoličke crkve u razdoblju dubokih promjena nakon Drugoga vatikanskog sabora. Tijekom desetljeća, Bratstvo je nastavilo svoju svećeničku i sakramentalnu službu diljem svijeta, naglašavajući svoju privrženost trajnoj tradiciji Crkve, istodobno izražavajući ozbiljne teološke rezerve prema određenim smjernicama sadržanima u saborskim tekstovima. Upravo to pitanje ostaje u središtu njihovoga odnosa sa Svetom Stolicom.
Nova etapa toga odnosa otvorena je susretom održanim 12. veljače 2026. između generalnoga poglavara Bratstva, p. Davidea Pagliaranija, i kardinala Víctora Manuela Fernándeza, prefekta Dikasterija za nauk vjere. Kardinal Fernández, koji se u teološkim krugovima često povezuje s progresivnom strujom unutar Crkve, dugogodišnji je bliski suradnik pape Franje još iz vremena njegovoga djelovanja u Buenos Airesu. Papa Frano 2023. godine imenovao ga je na čelo Dikasterija za nauk vjere, najvažnijega doktrinarnog tijela Katoličke crkve.
Susret između Fernándeza i Pagliaranija uslijedio je nakon najave novih biskupskih posvećenja unutar Bratstva, koja ono smatra nužnima za osiguravanje kontinuiteta svoje svećeničke misije i sakramentalnoga života vjernika koji su mu povjereni.
Prema službenom priopćenju Bratstva, kardinal Fernández predložio je „poseban teološki put dijaloga, prema vrlo preciznoj metodologiji“, s ciljem utvrđivanja „onoga najmanje potrebnoga za potpuno zajedništvo s Katoličkom crkvom“, što bi omogućilo „definiranje kanonskoga statusa Bratstva“.
U tomu bi se okviru osobito nastojalo postići suglasje o „različitim stupnjevima obveze prihvaćanja pojedinih tekstova Drugoga vatikanskog ekumenskog sabora i njihovu tumačenju“. Kardinal je pritom naglasio kako je moguće voditi dijalog o Saboru, ali ne i o ispravljanju njegovih tekstova. Kao prethodni uvjet za nastavak dijaloga, istodobno je zatražena obustava odluke o najavljenim biskupskim posvećenjima.
U svojemu pismu kardinalu Fernándezu, p. Davide Pagliarani pozdravio je otvaranje doktrinarnoga dijaloga, podsjećajući pritom na već postojeće pokušaje rješavanja otvorenih pitanja između Bratstva i Svete Stolice. Istaknuo je kako su Sveta Stolica i Bratstvo već vodili veoma dug tijek dijaloga, započet 2009. godine, koji je osobito intenzivno trajao tijekom sljedeće dvije godine, a potom se, premda sporadično, nastavio sve do 2017. godine.
Naglasio je kako je takav dijalog vrijedan jer omogućuje produbljivanje razumijevanja i razjašnjenje razlika, ali je istodobno upozorio na temeljnu poteškoću, ako se unaprijed isključuje mogućnost preispitivanja saborskih tekstova i legitimitet liturgijske reforme.
Pagliarani je pritom istaknuo kako neslaganje Bratstva s temeljnim smjernicama Sabora ne proizlazi iz duha protivljenja, nego iz „prigovora savjesti“, povezanoga s njihovom odgovornošću prema vjernosti trajnoj tradiciji Crkve. Također je naglasio pastoralnu dimenziju njihove misije, ističući da „Bratstvo ne može napustiti duše“ i da njegova prva dužnost ostaje osigurati sakramente i kontinuitet svećeničke službe za vjernike koji se na njega oslanjaju.
Pastoralna narav Sabora i granice njegove nepromjenjivosti
Upravo je tvrdnja kardinala Fernándeza kako se tekstovi Drugoga vatikanskog sabora ne mogu ispravljati potaknula značajnu teološku reakciju biskupa Athanasiusa Schneidera, pomoćnoga biskupa Astane, koji je iznio argumentaciju koja izravno dovodi u pitanje takav pristup.
Naime, Schneider je naglasio kako se nepromjenjivost u Crkvi odnosi na božansku Objavu i dogme proglašene kao konačne istine vjere, ali ne i na pastoralne formulacije saborskih dokumenata. Podsjetio je kako Drugi vatikanski sabor nije definirao nove dogme niti je imao namjeru donijeti nepogrješive doktrinarne definicije, već je bio pastoralni sabor, čiji je cilj bio izložiti postojeći nauk na način razumljiv suvremenome svijetu.
Upravo zbog toga, dodao je, oblik naučavanja koji nije dogmatska definicija po svojoj naravi može biti podložan promjenama, poboljšanjima pa čak i korekciji, jer nije ustanovljen kao nepromjenjiv.
Schneider je također podsjetio kako su i raniji sabori donosili odluke nedogmatske naravi koje se danas više ne primjenjuju. Kao primjer naveo je odredbu Četvrtoga lateranskog sabora o obvezi nošenja posebnih oznaka za Židove u kršćanskim gradovima, ističući kako bi i sam kardinal Fernández vjerojatno priznao mogućnost korekcije takve odredbe. Prema njegovome mišljenju, razmatranje očiglednih nejasnoća nekih saborskih izraza nije samo dopušteno nego i potrebno.
Time je Schneider izravno osporio tvrdnju kardinala Fernándeza kako se saborski tekstovi ne mogu ispravljati, ukazujući na teološku neutemeljenost takve izjave kroz temeljnu distinkciju između nepromjenjivih dogmi i pastoralnih formulacija, koja je prefektu Dikasterija za nauk vjere zasigurno dobro poznata, premda se iz njegovih izjava može učiniti suprotno. Upravo zato što pastoralni tekstovi nisu dogmatske definicije, oni ne pripadaju istoj kategoriji konačne i nepromjenjive doktrinarne formulacije.
Kriza prioriteta u Crkvi i vrhovni zakon spasenja duša
U vremenu u kojemu svjedočimo ne samo teološkim nejasnoćama, nego i otvorenim osporavanjima temeljnih načela katoličkoga nauka, primjerice u nekim dijelovima Crkve u Njemačkoj, inzistiranje na bezrezervnom prihvaćanju tekstova pastoralne naravi Drugoga vatikanskog sabora poprima osobito paradoksalan karakter. Dok se na jednoj strani dovode u pitanje same istine koje su stoljećima činile temelj katoličke vjere, na drugoj se strani inzistira na nepovrjedivosti pastoralnih formulacija nastalih u određenome povijesnom kontekstu.
U takvim okolnostima, inzistiranje na bezrezervnom prihvaćanju tekstova pastoralne naravi, neizbježno priziva onu narodnu izreku „selo gori, a baba se češlja“, jer otkriva usmjerenost na očuvanje pojedinih formulacija upravo u trenutku kada se Crkva suočava s dubokim i vrlo ozbiljnim izazovima koji zahvaćaju samu srž njezina nauka.
U tomu se svjetlu nameće i pitanje nisu li upravo određene odluke Drugoga vatikanskoga sabora, koji se nalazi u središtu ovoga spora, dovele do nastanka krize čije se posljedice danas sve jasnije očituju u životu Crkve.
Drugi vatikanski sabor, premda izričito pastoralne naravi, nedvojbeno je označio duboku prekretnicu u životu Crkve. Njegove posljedice, osobito u liturgijskom, teološkom i pastoralnom području, nastavljaju oblikovati crkveni život sve do danas. Upravo zato, rasprava o njegovu tumačenju i granicama njegovoga autoriteta nije samo pitanje prošlosti, nego pitanje budućnosti Crkve.
U konačnici, ova rasprava nadilazi pojedine osobe ili zajednice. Ona se tiče same naravi Crkve kao čuvarice Objave i sredstva spasenja. Upravo u vjernosti tomu poslanju, koje Crkva izražava kroz stoljeća, ostaje sadržan odgovor na izazove svakoga vremena, jer, kako nas podsjeća trajna teološka tradicija Crkve, salus animarum suprema lex – spasenje duša mora uvijek biti najviši zakon.
Međutim, zahtjev za obustavom biskupskih posvećenja kao preduvjetom dijaloga između Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i Svete Stolice pokazuje kako je upravo to temeljno načelo dovedeno u pitanje, jer se ono što bi trebalo biti vrhovni zakon Crkve, podređuje uvjetima koji ne proizlaze iz njezina temeljnoga cilja spasenja duša.
Barbara Dijanović
Članak objavljen u: Hrvatski tjednik, 26. veljače 2026., str. 38-39.
