„Kanonsko pravo danas se tumači u korist prijatelja, a primjenjuje protiv neprijatelja…“ – tako mi je rekao jedan visoki crkveni dostojanstvenik.
Velečasna subraćo, časna braćo i sestre u redovničkom staležu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!
Kada smo danas, u subotu 4. srpnja 2026., nakon rane Mise u sjedištu Distrikta u Jaidhofu, kao i obično održali kratko euharistijsko klanjanje, prije Tantum ergo otpjevali smo – kao i uvijek – Oremus pro Pontifice nostro Leone. Učinili smo to s radošću i mirom, premda su ovi dani zasigurno bili osobiti. Mi smo u jedinstvu s Papom! Kao katolici, danas, sutra i uvijek ostajemo duboko povezani sa Svetim Ocem i mjesnim biskupima te ih ljubimo, unatoč svim nesuglasicama. Mi jesmo i ostat ćemo rimokatolici.
Tijekom proteklih dana primio sam nebrojene telefonske pozive i pisma, praktički bez prestanka. Jučer me nazvao jedan dragi vjernik, umirovljeni gimnazijski profesor i bivši dogradonačelnik: „Dragi p. Johannes, kardinal Víctor Fernández bacio je atomsku bombu na nas i na cijelu katoličku Tradiciju. Ali mi molimo, ostajemo vjerni i proći ćemo poput isusovaca u Hirošimi 6. kolovoza 1945., koji su čudesno ostali neozlijeđeni premda su bili nedaleko od epicentra, jer su molili krunicu.“
Svima zahvaljujem na njihovom divnom nadnaravnom duhu i na njihovoj postojanosti. To smo vidjeli i na samoj svečanosti 1. srpnja. Olujno nevrijeme i jaka kiša nisu uspjeli otjerati petnaest tisuća nazočnih vjernika; svi su ostali i zajedno molili krunicu.
U ovim burnim danima svi primamo mnoge zabrinute poruke, pitanja i izraze nesigurnosti od rodbine, prijatelja, kolega i mnogih drugih. To vrlo dobro razumijemo. Ono što se dogodilo posljednjih dana ozbiljna je stvar i nikoga ne želimo umirivati pobožnim frazama, nego sa svima govoriti otvoreno i iskreno.
Mi jesmo i ostat ćemo rimokatolici. To ne može promijeniti nijedan dekret.
Istina se ne boji nikakve kušnje. Mnogi govore o nama, a da nas zapravo ne poznaju. Mnogi se klerici u Austriji osjećaju prisiljenima pridružiti promuklim povicima onih koji su u stvarnosti neprijatelji Crkve, premda s nama nikada nisu imali osobni kontakt niti su nas ozbiljno upoznali. Mi smo grešnici. Dužni smo biti ponizni, i kao pojedinci i kao zajednica. Ali oluja koja se sada podigla u konačnici otkriva mržnju prema cjelokupnoj katoličkoj Tradiciji.
Raskol nije tek izvanjski čin. On pretpostavlja volju za podjelom – takozvani animus schismaticus. Mi takvu volju nemamo. Nikada je nismo imali. Ispovijedamo papinski primat, nepogrešivost Učiteljstva i sve što Katolička Crkva naučava. Ne djelujemo protiv Crkve, nego za Crkvu. Onaj tko želi spasiti Crkvu ne može ujedno željeti napustiti je. Nema raskola, jer nema nakane za podjelom.
Isto vrijedi i za nas: nema nakane za podjelom – nema raskola. To je tako jednostavno, a opet tako važno.
Poslušajmo riječi generalnog poglavara:
„Neki bi mogli pomisliti da se nalazimo pred dilemom. Biramo cjelovitost vjere, ali se odvajamo od Crkve. Dakle, morali bismo birati između vjere i Crkve. Prekidamo li zajedništvo s Crkvom kako bismo sačuvali vjeru? To je lažna dilema. Crkvi se pripada prije svega po vjeri, po bezrezervnom ispovijedanju vjere, po bezrezervnom ispovijedanju vjere Crkve. Kao što netko pripada narodu zato što govori istim jezikom, dijeli isti identitet i istu kulturu; kao što netko pripada obitelji zato što nosi isto prezime i živi u istoj kući; tako se pripada i Crkvi zato što se ispovijeda ista vjera. Zato je to lažna dilema u koju ne možemo pristati, jer nitko ne može birati između vjere i Crkve. Mi želimo vjeru Crkve kako bismo ostali u Crkvi. Želimo Crkvu po vjeri i u vjeri.
Vrlo je važno to razumjeti, premda oni koji nam se protive to ne žele razumjeti. Sve ovo nije pitanje mišljenja, osjećaja ili osobnog izbora; to je pitanje nužnosti. Prigovaraju nam da ne ljubimo Papu, da ga ne poštujemo. No upravo zato što iskreno ljubimo Papu – kao Kristova namjesnika i vrhovnog poglavara Crkve – više ne želimo mirno promatrati kako se Papa ponižava stojeći uz lažne pastire i predstavnike lažnih religija. Koliko smo puta to gledali posljednjih godina! Upravo zato što ljubimo Kristova namjesnika, više ne želimo prihvatiti to poniženje Pape – poniženje koje pogađa cijelu Crkvu, stavljenu na istu razinu s lažnim religijama. (Propovijed, 1. srpnja 2026.)
Po Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. mnogi se vraćaju Crkvi
Prije svega, same za sebe govore tisuće duša koje su po apostolatu Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ponovno pronašle katoličku vjeru i sakramentalni život. To su ljudi koji su mnogo trpjeli i koji iskreno traže Boga. Zajednica koja donosi takve plodove ne može biti izvan Crkve.
U posljednjim satima javili su nam se brojni novi katolici, ponajviše mladi ljudi, koji su upravo zbog događaja posljednjih dana odlučili pristupiti našem apostolatu. Naziru se i nova duhovna zvanja. U idućoj akademskoj godini naš će Distrikt imati trinaest bogoslova u Bogosloviji, a tijekom posljednjih tjedana na vrata Bratstva pokucalo je još dvanaest mladića sa željom da postanu svećenici. Ta ćemo zvanja, naravno, brižno razmotriti.
Dragi prijatelji, ostanimo postojani i puni ljubavi. Neka naše reakcije uvijek budu nadnaravne i pouzdajmo se da će istina opstati. Nadam se da će doći dan kada će joj se napokon dati prilika da bude saslušana.
Sveti crkveni otac Atanazije bio je prognan, ali istina nije bila prognana. Sveti Ivan od Križa bio je zatvoren, bičevan i teško zlostavljan od vlastite subraće. Povijest Crkve puna je takvih velikih primjera. Ostanimo vjerni katolici, u pravom i punom smislu te riječi.
Mnogo toga što se danas događa doima se kao organizirana kampanja protiv nas. No svi vjerni katolici tijekom povijesti bili su progonjeni. Prihvatimo to mirno i sabrano te od Boga molimo poniznost i ljubav.
Iskoristimo brojne prilike koje nam se ovih dana pružaju za iskrene, srdačne i osobne razgovore, uvijek u istinskom crkvenom duhu. Neka nas Bog u tome osobito blagoslovi!
Je li izopćenje uopće nastupilo? Sakramenti, naravno, ostaju valjani
Još jedno važno pitanje koje mnogi postavljaju glasi: Je li izopćenje uopće nastupilo?
Nakon pomnijeg kanonskopravnog razmatranja odgovor glasi: nije. I to iz triju međusobno neovisnih razloga.
Polazišna pravna norma
Rim se poziva na kan. 1387 Zakonika kanonskoga prava, prema kojem biskupsko posvećenje bez papinskoga naloga u pravilu povlači za sobom automatsko izopćenje (latae sententiae).
Međutim – i upravo je to odlučujuće – ta kazna ne nastupa ako se primjenjuju opće odredbe kanonskoga prava o stanju nužde, zabluda bez krivnje i kaznama latae sententiae. Upravo je to ovdje slučaj.
Prvi razlog: stvarno stanje nužde – kan. 1323, 4°
„Nikakvoj kazni ne podliježe onaj tko je djelovao zbog prijeke potrebe ili teške neugodnosti.“
Biskupska su posvećenja podijeljena kako bi se očuvalo tradicionalno svećeništvo, sakrament potvrde, sveti redovi i tradicionalni sakramenti za tisuće vjernika. To nije izgovor, nego stvarno stanje crkvene nužde.
Samo biskupsko posvećenje nije zlo djelo, nego sakrament. Sporno je jedino izostajanje papinskoga odobrenja, a ne sam čin posvećenja. Ono nije učinjeno na štetu Crkve, nego radi spasenja duša.
Ako postoji stvarno stanje nužde, automatsko izopćenje ne nastupa.
Drugi razlog: zabluda bez krivnje – kan. 1323, 7°
„Nikakvoj kazni ne podliježe onaj tko je bez svoje krivnje smatrao…“
Čak i kada bi Sveta Stolica tvrdila da objektivno nije postojalo stanje nužde, odlučujuće je jesu li biskupi bez vlastite krivnje bili uvjereni da ono postoji.
Nije potrebno dokazati da je stanje nužde objektivno postojalo. Dovoljno je da su djelovali u dobroj vjeri, uvjereni da ono postoji. U tom se slučaju primjenjuje kan. 1323, 7°, pa automatsko izopćenje ne nastupa.
Treći razlog: nema kazne latae sententiae – kan. 1324 § 3
„U okolnostima navedenima u § 1 počinitelj ne podliježe kazni latae sententiae.“
Čak i kada bi netko pogriješio vlastitom krivnjom, kan. 1324 § 3 isključuje mogućnost automatskog izopćenja.
U takvom bi slučaju eventualno mogla biti izrečena blaža kazna ili pokora, ali se ne može tvrditi da je nastupila kazna latae sententiae.
Zaključak – čak i u najgorem slučaju
Čak i kada bi Rim tvrdio da objektivno nije postojalo stanje nužde, da je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. bilo u zabludi i da je ta zabluda čak bila skrivljena, kanonsko pravo i tada jasno kaže: nema automatske kazne.
- Kan. 1323, 4°: stvarno stanje nužde → nema izopćenja.
- Kan. 1323, 7°: stanje nužde pretpostavljeno u zabludi bez krivnje → nema izopćenja.
- Kan. 1324 § 1 i § 3: čak i ako je stanje nužde pretpostavljeno u skrivljenoj zabludi → nema automatske kazne (latae sententiae).
Valja dodati još jednu važnu činjenicu. Papa Franjo je apostolskim pismom Misericordia et misera iz 2016. trajno podijelio svećenicima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ovlast za valjano podjeljivanje sakramenta ispovijedi. Daljnjim papinskim pismom iz 2017. omogućeno je i valjano sudjelovanje svećenika Bratstva pri sklapanju ženidbi.
Nota Dikasterija – dakle dokument jednoga dikasterija, odnosno kardinala – ne može sama po sebi opozvati papinske akte. Za to bi bio potreban izričit papinski opoziv. Takav opoziv ne postoji. Dok ga nema, te ovlasti ostaju na snazi. Stoga ispovijedi i ženidbe sklopljene uz sudjelovanje svećenika Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ostaju valjane.
Bili smo i ostajemo spremni na istinski dijalog
Godinama se gotovo svaki pokušaj dijaloga s nama odbijao na svim razinama. Sva su vrata bila zatvorena. Pisma generalnog poglavara papi Lavu XIV. ostala su bez odgovora; nije odobrena ni audijencija ni razgovor. Slična je situacija i na biskupijskoj razini, uz nekoliko vrlo ohrabrujućih iznimaka u pojedinim biskupijama, osobito u Austriji. Često nisam dobio nikakav odgovor. Čini se da su se izgubila i najosnovnija pravila uljudnosti.
Mi ćemo, sa svoje strane, nastaviti tražiti dobar put komunikacije. No za to je potrebna iskrena spremnost svih strana, a ne privid dijaloga.
Ostat ćemo Rimljani do posljednjega daha
Prisjetimo se riječi jednoga od prvih svećenika Svećeničkog bratstva sv. Pija X., p. Emmanuela du Chalarda, izgovorenih prigodom pedesete obljetnice osnutka Bratstva 2020. godine. Vrijedi ih danas ponovno pročitati jer su osobito aktualne:
„Ne poznajem nijednog prelata koji je bio ‘rimskiji’ od nadbiskupa Lefebvrea. Bio je duboko povezan s Rimom, gdje se formirao u rimskom sjemeništu Santa Chiara. Njegova služba misionarskog biskupa i papinskog delegata za frankofonsku Afriku redovito ga je vraćala u Rimsku kuriju. Zahvaljujući svome radu u Africi dobro je poznavao gotovo sve dikasterije Svete Stolice. Papa Pio XII. primao ga je svake godine u audijenciju kao svojega izaslanika.
Za Nadbiskupa nije bilo veće časti od služenja Crkvi pod vodstvom nasljednika svetoga Petra. Za njega je bio dubok potres gledati kako se ‘Rajna ulijeva u Tiber’, kada je modernizam tako očito prodro u Rim. Njegova je jedina želja bila sačuvati katoličku vjeru u njezinoj cjelovitosti.
Kada je 1976. bio kažnjen suspenzijom a divinis, a 1988. izopćenjem, smatrao je te čine nevaljanima, ali je zbog njih duboko trpio. Godinama su ga rimske vlasti hvalile i ohrabrivale zbog svega dobra koje je učinio u Africi, a sada mu se zbog istoga načina djelovanja prijetilo crkvenim kaznama. Ipak, nadbiskup je ostao Rimljanin do posljednjega daha. Ne zaboravimo da je posljednji spis koji nam je ostavio upravo poglavlje o rimskom duhu u njegovu Duhovnom vodiču.“
Duhovni savjet
Molimo često u ovim vremenima na svetoj misi Vjerovanje. Usrdnije molimo za Svetoga Oca, za sve biskupe i svećenike. Prikažimo patnje ovih dana za cijelu svetu Crkvu. Kada se pojave poteškoće, ne zaustavljajmo se na njima, nego gledajmo prema budućnosti i radimo na njihovu rješenju.
Budimo revni apostoli katoličke Tradicije, osobito tradicionalne liturgije. Ovih dana češće posegnimo za katekizmom i obnovimo svoju katoličku vjeru.
Zamolimo našega zaštitnika, svetoga papu Pija X., za njegov osobiti zagovor. Molimo i za svoje progonitelje. Neka se Bog svima nama smiluje. Posebno gajimo kreposti istinskoga kršćanskog mira i zahvalnosti.
Od srca zahvaljujem svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima Distrikta na vašoj vjernosti, ljubavi i odanosti.
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele
poglavar Distrikta za Austriju, Češku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku i Hrvatsku
Jaidhof, 4. srpnja 2026.
Prva subota na čast Bezgrješnog Srca Marijina
