Dragi prijatelji,
u srpnju 1988. kardinal Joseph Ratzinger održao je značajan govor čileanskim biskupima kako bi obranio stav Rima u vezi s biskupskim posvećenjima koja je izvršio nadbiskup Marcel Lefebvre.
Za razliku od današnjeg stanja, tadašnji predstojnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Ratzinger, također je ozbiljno ispitao svoju savjest o stanju u Crkvi te izjavio:
„Drugi vatikanski sabor ne promatra se kao dio žive tradicije Crkve, nego izravno kao kraj tradicije, kao da se počinje posve ispočetka. Istina je da sam sabor nije definirao nijednu dogmu i svjesno se želio izraziti na nižoj razini kao pastoralni sabor; ipak, mnogi ga tumače kao neku vrstu superdogme koja svim ostalim oduzima značenje. Taj se dojam osobito pojačava događajima svakodnevnoga života. Ono što se nekoć smatralo najsvetijim – tradicionalni oblik liturgije – odjednom se smatra najzabranjenijim i jedinom stvari koju valja bezuvjetno odbaciti. Ne dopušta se nikakva kritika postkoncilskih mjera; ali kada je riječ o starim normama ili velikim istinama vjere – primjerice o tjelesnom djevičanstvu Marijinu, tjelesnom uskrsnuću Isusovu, besmrtnosti duše itd. – tada reakcije ili uopće nema ili je krajnje mlaka. I sam sam kao profesor mogao vidjeti kako biskup koji je prije Koncila odbio potpuno pravovjernoga profesora zbog njegovih pomalo grubih nastupa, nakon Koncila više nije bio u stanju odbiti drugoga profesora koji je otvoreno nijekao neke temeljne istine vjere. To mnoge navodi na pitanje je li današnja Crkva doista još uvijek ista kao jučer ili je, bez upozorenja, zamijenjena nekom drugom. Jedini način da Drugi vatikanski sabor postane vjerodostojan jest jasno ga predstaviti onakvim kakav jest: kao dio cjelokupne i jedine tradicije Crkve i njezine vjere.“
(Kardinal Ratzinger, srpanj 1988.)
Postojao je čitav niz uglednih prelata – prisjetimo se samo kardinala Palazzinija, Sticklera, Medine, Castrillóna Hoyosa, Ranjitha i Arinzea – koji su nastojali doista ispraviti mnoge stvari. No uvijek bi se iznova podizala oluja; njihovi su napori bili odbacivani, bojkotirani i ponovno uništavani. Ne samo Bratstvo sv. Pija X., nego i mnoge druge dobre ustanove podmuklo su napadane i bile izložene pravom progonu.
Prisjetimo se također borbe Ivana Pavla II. za moralni nauk Crkve, osobito za zaštitu ljudskog života, njegovih jasnih riječi o otpadništvu na Biskupskoj sinodi o Crkvi u Europi, njegove enciklike o Euharistiji te upute Redemptionis Sacramentum.
Već dvadeset godina velik dio svjetskog episkopata – pa čak i mnogi u Rimu – odbija ispraviti riječi posvete kako je zatražio papa Benedikt XVI., premda je riječ o pitanju od velike važnosti. Nasuprot tomu, uvođenje svetoga Josipa u euharistijske molitve, koje je odredio papa Franjo, provedeno je odmah i bez ikakvih poteškoća. U mnogim biskupijama svećenicima se zabranjuje činiti ono što je ispravno i slijediti smjernice iz Rima.
Upravo u biskupijama, u redovitim crkvenim strukturama koje se nalaze u raspadu, izvanredno je stanje osobito očito. Mnogi biskupijski svećenici i vjernici posljednjih su mi mjeseci to više puta posvjedočili. Dobri se svećenici posvuda uklanjaju.
Gubitku morala prethodi gubitak vjere, a njegove posljedice mogu biti samo pogubne. Biskupi se bave mnogim dobrim i lijepim stvarima, ali one nisu bit njihove službe. Nalikuju knezovima-biskupima minulih stoljeća koji su zanemarivali svoje sakramentalne dužnosti i nisu marili za svoje svećenike. Rado prepuštaju drugima podjeljivanje sakramenta potvrde, ali zato sudjeluju na svim svjetovnim svečanostima i proslavama.
Izvanredno stanje očituje se i u pastoralu: želi se Crkva bez svećenika. Ono se očituje i u nauku. Kardinal Ratzinger je neposredno prije izbora za papu izvanredno govorio o diktaturi relativizma:
„Imati jasnu vjeru prema vjerovanju Crkve često se proglašava fundamentalizmom, dok se relativizam – prepuštanje da čovjeka nosi vjetar svakog nauka – predstavlja kao jedini suvremeni stav. Tako nastaje diktatura relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno i kao posljednje mjerilo dopušta jedino vlastiti ego i njegove želje.“
Što je sinodalna Crkva? („Moramo ići naprijed.“) Koja je uloga biskupskih konferencija? I ovdje posvuda vidimo izvanredno stanje. Mnoge mjesne Crkve već su na rubu sloma. I ovom je prilikom kardinal Joseph Ratzinger izrekao vrlo jasne riječi u Mariazellu 2. listopada 2004.:
„Povijest nas uči da nijedna mjesna Crkva nema obećanje vječnoga opstanka. Ona to obećanje može proigrati ili može biti uništena izvana. U tom pogledu mi u Europi imamo ozbiljan razlog za budnost. Vidimo kako pad nataliteta slabi europsko stanovništvo i kako dolazi do promjene u demografskoj strukturi, a time i u kulturnim i vjerskim strukturama. Vidimo kako u današnjim kulturnim i gospodarskim okolnostima vjera postaje sve zahtjevnija te kako gotovo postaje normalno ne željeti biti kršćanin.“
Sadašnji generalni poglavar našega Svećeničkog bratstva, don Davide Pagliarani, više je puta pokušao razgovarati sa Svetim Ocem, ali to do sada nije bilo moguće. Možda su to pojedini ljudi u Rimu namjerno spriječili; ne znamo. On i svi mi ponovno potvrđujemo svoju želju služiti Crkvi.
„Bratstvo Vam obećava […] da će sve svoje snage posvetiti očuvanju Tradicije i staviti je u službu Crkve. Pri tome se Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ne zadovoljava pukim očuvanjem starih običaja; ono promiče i čuva svećenička zvanja, redovnička zvanja, brojne i duboko kršćanske obitelji – jednom riječju, sve ono što očituje životnu snagu Crkve, milosti i katoličke vjere. Naša namjera nije Crkvi ponuditi muzej starih stvari, nego cjelovitu i plodnu Tradiciju, izvor duhovnoga života koji se utjelovljuje i živi u dušama.
[…] Uvjeren sam da ćete jednoga dana Vi sami ili jedan od Vaših nasljednika moći i htjeti prihvatiti ovu službu, koja se nudi u Crkvi i za Crkvu i koja predstavlja jedini razlog našega postojanja.“
(Osobno pismo Svetom Ocu, 21. studenoga 2025.)
Jedan simbol mnogo govori. Za pontifikata pape Benedikta XVI. križ je ponovno bio postavljen u središte papinskoga oltara (zajedno sa sedam velikih svijećnjaka zaklanjao je i samoga Papu). Krist je središte, a ne Kristov namjesnik. Danas je križ ponovno definitivno pomaknut u stranu. I to mnogo govori. Masovne koncelebracije postale su svakodnevica, pa i u Rimu; posvuda se susreću nedostojno dijeljenje svete pričesti i svetogrđa. Takvim se putem neće daleko stići.
Ono što činimo, ne činimo za sebe, nego za cijelu Crkvu. Ne tražimo rješenja samo za sebe niti posebne povlastice kako bismo mogli živjeti zatvoreni u nekoj pokrajnjoj kapeli. Riječ je o cijeloj Crkvi. Riječ je, primjerice, o tome da se cjelokupna tradicionalna rimska liturgija omogući svim svećenicima, bez iznimke. Mnogi svećenici, pa i u našoj zemlji, služe misu u svojevrsnim „katakombama“ pojedinih crkava i samostana, dok ih nedostojna subraća prijavljuju kao da čine težak grijeh. To je pravi progon od strane vlastite braće!
Riječ je i o katekizmu, o ispravnom i cjelovitom prenošenju vjere. Naša djeca često pohađaju vjeronauk dvanaest godina, a ipak više ne poznaju ni osnovne molitve ni Deset Božjih zapovijedi. Za to odgovornost snose biskupi postkoncilskog razdoblja, a ne država, društvo ili učitelji. Izvanredno stanje u Crkvi očito je čak i nevjernicima koji su sačuvali zdrav razum.
Ovih mi je dana jedan mladi dijecezanski svećenik napisao:
„Velečasni, nadam se da ste dobro.
Nažalost, Rim se odlučio za ‘nuklearnu opciju’. Molim za sve članove Bratstva.
Moram priznati da je za mene sudjelovanje na biskupskim posvećenjima predstavljalo prekretnicu. Kada sam čuo kako se na kiši pjeva krunica, oči su mi se ispunile suzama radosnicama.
Primjećujem da je Bratstvo izloženo velikoj mržnji, kako na internetu tako i u mojoj vlastitoj biskupiji, osobito od svećenika bliskih biskupu. Srce para gledati svećenike koji slave izopćenje kao da ono opravdava njihovu vlastitu heterodoksiju, umjesto da ga oplakuju kao tragičnu posljedicu sadašnje krize u Crkvi.
Za mene je služenje Novus Orda postalo sve teži teret. Što češće služim tradicionalnu latinsku misu, to sam sve uvjereniji da se vjera ne može istinski održati Novus Ordom.
I dalje sam spreman surađivati i vjerujem da Bog neće dopustiti da ova patnja ostane bez plodova.
Oremus pro invice!“
Nastavit ćemo se boriti, ne za sebe, nego za cijelu Crkvu, za sve svećenike i sve vjernike!
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele
Izvor: https://fsspx.at/
