RIJEČ POGLAVARA DISTRIKTA ZA MJESEC KOLOVOZ 2026.
Velika važnost oblata u životu naše duhovne obitelji
Velečasna subraćo, časna braćo i sestre redovničkoga staleža, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!
Prije gotovo godinu dana imao sam priliku posjetiti novicijat oblata u zapadnoj Švicarskoj i predvoditi obred oblačenja te prve redovničke zavjete. Želio bih ovdje podijeliti dio tadašnje propovijedi kako bih približio redovnički život i pokazao koliko su ove redovnice važne za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. Oblate su doista veliko blago, a potrebno nam ih je mnogo više u svim našim kućama! Gospodine, podaj nam zvanja, osobito ovdje među nama!
Važan korak u životu oblata
Oblačenje je prvo veliko, vidljivo „da“ na putu redovničkoga života. Jednako su važni i prvi redovnički zavjeti te njihova obnova. To je dan radosti i dan dubokoga unutarnjeg ganuća za sve nas. Dan je to u kojem zajedno svjedočimo kako Božji poziv nalazi odgovor u konkretnom životu jedne osobe.
Na blagdan Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije želimo se na poseban način prepustiti vodstvu Majke Žalosne koja nas vodi k Isusu. Često smo razmatrali otajstvo svetoga Križa. Prije točno 1700 godina sveta Helena, majka cara Konstantina Velikoga, pronašla je u Jeruzalemu sveti Križ. I naše su kandidatice pronašle križ u vlastitom životu te su stupile na put nasljedovanja Krista. A nasljedovati Krista uvijek znači slijediti put križa.
Velika je milost biti njegov učenik. Oblate na osobit način slijede Majku Žalosnu, ostaju sasvim blizu križa, a time i blizu svete misne žrtve i svećenika. To je njihov nebeski poziv, za koji danas zahvaljujemo Bogu.
Poziv na nasljedovanje Krista
Na početku stoji tih, katkad jedva čujan poziv. To je Božji glas koji na jedinstven način dotiče svaku osobu koja kreće putem prema samostanu. Taj poziv nije uvijek spektakularan; često je jednostavan, gotovo neprimjetan, a ipak presudan. Govori srcu i poziva čovjeka da napusti stare sigurnosti te prihvati novi način života – život zajedništva, molitve i služenja.
Oblačenje je vanjski znak te unutarnje spremnosti da se učini novi korak. Redovničko ruho koje se danas prima nije samo nova odjeća, nego simbol duboke unutarnje preobrazbe. To je „oblačenje u Krista“, kako piše apostol Pavao:
„Doista, svi koji ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.“ (Gal 3,27)
Napustiti staro i postati nov
Put redovničkoga života put je odricanja. Onaj tko ulazi u samostan ostavlja mnogo toga za sobom: obitelj, prijatelje, imetak i osobne planove.
Pogledajmo patrijarha Abrahama u Starome zavjetu. Gospodin mu kaže:
„Idi iz svoje zemlje, iz svoga zavičaja i iz doma svoga oca u zemlju koju ću ti pokazati.“
Abraham mora ostaviti sve što je do tada određivalo njegov život: rodni kraj, sigurnost obitelji i poznato okruženje te krenuti u neizvjesnost. Štoviše, nije mu čak ni rečeno kamo treba poći.
Bog je tako kroz povijest često postupao s ljudima. Njegov je poziv uvijek kušnja našega povjerenja, naše poniznosti, ali i naše odvažnosti. Abraham se mora potpuno prepustiti Božjem milosrdnom vodstvu. Pozvan je ostati otvoren svemu što mu Bog želi pokazati. Od toga trenutka više nema ljudske sigurnosti; ima samo obećanje. Ali upravo to obećanje daje njegovu životu pravi i duboki smisao:
„Od tebe ću učiniti velik narod; blagoslovit ću te, uzveličati tvoje ime i bit ćeš blagoslov.“
Oblate su blagoslov za Crkvu
Upravo je to i život oblata. One su pozvane biti blagoslov Crkvi i Svećeničkom bratstvu. Bog je s njima, na poseban ih način blagoslivlja, a po njihovu redovničkom životu one postaju poseban blagoslov za cijelu našu duhovnu obitelj.
Upravo je to, bez sumnje, imao pred očima i naš časni utemeljitelj, nadbiskup Marcel Lefebvre.
Redovnički habit znak je jednostavnosti, daleko od mode i statusnih simbola. On podsjeća na Kristovu odlučnost:
„Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ (Lk 9,58)
To je odjeća koja će sestru iz dana u dan podsjećati da je nasljedovanje Krista put koji uvijek iznova traži hrabrost i odlučnost. Njezin je redovnički habit nešto sveto. Neka ga sestre uvijek iznova ljube i s ljubavlju nose. Redovnički ih habit na poseban način sjedinjuje sa Spasiteljem.
Život u samostanu, odnosno u redovničkoj zajednici, nikada nije život u osami, nego uvijek život u zajedništvu. To je trajna škola zajedničkoga života, u kojoj se čovjek uči prihvaćati vlastite osobine, ali i osobine drugih. U zajednici Evanđelje postaje konkretna stvarnost: ondje se uči opraštati, vježba se strpljivost, dijeli se radost i zajedno nosi patnja.
Oblačenje je stoga uvijek i slavlje zajedništva. Svi mi koji smo danas ovdje okupljeni svojom prisutnošću svjedočimo radost i nadu što Bog i danas poziva ljude i okuplja ih oko sebe. Zajedništvo je dar, ali ujedno i velika odgovornost.
Dotaknute Bogom – za druge
Redovnički život nije sam sebi svrha. Svi redovnici i redovnice, bilo kontemplativni bilo aktivni, ili pak pozvani na oba oblika života, pozvani su služiti Crkvi, odnosno raditi na spasenju duša. To na osobit način vrijedi i za oblate Bratstva.
Neka svemogući Bog obilno obdari vas i sve redovnice svojim milostima te učini plodnom vašu velikodušnu predanost. Neka vam Majka Žalosna uvijek pokazuje put koji je katkad lagan, ali katkad i vrlo strm. Potrebna je velika hrabrost potpuno se staviti u službu Boga i njegove Crkve. A što može biti ljepše od toga?
Pomognimo svi, koliko možemo, da mnoge mlade žene otkriju ovaj divni poziv. Ne budimo Bogu prepreke, nego dobra oruđa u njegovim rukama. Časne sestre mogu biti i vrlo slaba oruđa, jer Bog je beskrajno snažan i to je dovoljno. Ali svi mi, pa i mi svećenici, moramo biti Božja oruđa, a ne zapreke i kočnice. Hodajmo Božjim putem i, iznad svega, ostanimo vjerni svome pozivu. Tako ćemo doista, poput Abrahama, postati blagoslov.
Molimo za mnoga redovnička zvanja. Redovnička braća i sestre danas su Crkvi prijeko potrebni. Koliko su samo često bili zanemarivani i loše tretirani tijekom posljednjih desetljeća! Zanemarivanje redovničkoga života postalo je vapaj koji se uzdiže prema nebu. Čini se da se katkad čak ni u Dikasteriju za ustanove posvećenoga života u Rimu više ne razumije u potpunosti što znači biti Bogu posvećena duša.
Volimo naše redovnice! Crkva ih treba, duše ih trebaju. Potrebne su nam njihove molitve, njihove žrtve i njihovo nesebično služenje koje sve vodi Kristu.
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele
Jaidhof, 1. kolovoza 2026.
Izvor: https://fsspx.at/
