Ovaj članak Richarda Curea prvotno je tiskan u časopisu „The Angelus“ u izdanju iz ožujka 1998.
Je li sedevakantizam katolički?
1. dio (od 4)
Naš svećenik u to vrijeme dijelio je okolo predavanje jednog tradicionalnog svećenika u kome se tvrdi da mi kao katolici nemamo pravo suditi papi. Usprkos tome što mi je ova informacija bila dostupna i što sam dvaput poslušao tu snimku, svejedno nisam zauzeo antisedevakantističku poziciju. Nisam se ozbiljno bavio ovom temom ili svojim stajalištem sve dok nismo preselili u mjesto gdje se nalazila kapela Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i gdje je svećenik zauzeo vrlo negativnu poziciju prema sedevakantizmu. Razgovarajući s mnogim sedevakantistima primijetio sam da se kod njih počeci sedevakantizma često nastave istim putem.
Nakon što sam bio suočen s potrebom da donesem odluku o tome koje je pravo stajalište, počeo sam istraživati ovu temu. To nije bilo lako pošto se izraz „sedevakantizam“ nigdje u katoličkim izvorima ni ne spominje, osim u spisima nakon II. vatikanskog sabora. Činilo se malo neobičnim da tzv. tradicionalist zauzima stajalište u korist tradicionalizma, a da se tu poziciju „sedevakantizma“ uopće ne može pronaći. Stajalište sedevakantizma (da je Petrova stolica prazna, iako vojujuća Crkva toga nije svjesna) moglo se pronaći kao povijesni primjer samo prije i tijekom Velikog zapadnog raskola, što ilustrira plod sedevakantizma.
Nakon što sam pročitao puno različitih članaka odobrenih imprimaturom i ponovno pročitao puno članaka koji zastupaju sedevakantističku poziciju, postalo mi je jasno da postoji velika pomutnja te potreba da se napiše članak koji će citirati te imprimaturom odobrene članke i knjige koje sam našao u svojem istraživanju. Ovaj članak je pokušaj da se sažme ono što je okončalo kao mala knjiga koja se sastoji gotovo samo od citata.
Najutjecajnija era sedevakantizma: Veliki zapadni raskol
Smisao našeg proučavanja povijesti je ponajprije dvostruki:
1. da bolje razumijemo Tradiciju i
2. da bolje razumijemo naše vrijeme.
Pošto bi Tradicija bila vjerojatna povijesna pozicija Crkve, nužno je da tradicionalist razumije povijest kako bi zaista bio tradicionalist. Ako ćemo primijeniti tradicionalni nauk Crkve na naša vremena, moramo razumijeti povijest i je li sedevakantizam u skladu s naukom Crkve ili predstavlja odstupanje od nauka Crkve.
Trebamo pogledati povijest s razumijevanjem kako je ona došla do te točke koju želimo proučavati. Ako ne razumijemo pozadinu te povijesne točke, onda ne možemo razumjeti zašto su se događaji dogodili ili čak što se uopće dogodilo. Kako bi se razumjela neka ciljna točka u povijesti, potrebna su saznanja o pozadini stvari.
Tijekom Velikog zapadnog raskola Crkva je bila svjetska moć, što znači da je Crkva više nego bilo tko drugi kontrolirala države svijeta. Kao posljedica toga, svatko tko je bio vrlo ambiciozan znao da je mjesto moći u Crkvi među članovima hijerarhije. Stoga za vrijeme Velikog zapadnog raskola opažamo vrlo loše klerike koji su u tadašnjoj Crkvi činili sablazni, a sablazan su i nama jadnim dušama koji danas čitamo te povijesne izvještaje. Nemam nakanu sablazniti nikoga, kamoli Crkvu. Ali važno je razumjeti koliko su stvari bile iskvarene da bismo shvatili kako su se takve stvari mogle dogoditi te tako bolje razumjeli da stvari danas nisu nužno onakve kakvima se čine.
Tijekom Velikog zapadnog raskola puno puta su različite stranke vjerovale da je papa heretik koga treba svrgnuti, ali u svakom slučaju povijest je pokazala da oni koji su sudili papi nisu samo pogriješili u svojim zaključcima, nego su pogriješili i u svom vjerovanju da imaju pravo suditi papi, što je razvoj događaja dokazao; jer sudeći papi oni su samo izazvali pomutnju i raskol s čak tri pretendenta u jednom trenutku. Tim klericima nisu bili na srcu crkveni interesi; to su, naprotiv, obično bili osobni dobitak ili nacionalizam.
Do 1294. Crkva je imala nekolicinu papa koji su bili loši klerici i neke koji su bili sablažnjivo iskvareni. Ali nakon smrti vladajućeg pape dobri kardinali izabrali su Petra Moronea, pobožnog, svetačkog pustinjaka, kao papu Celestina V. Pustinjak nije imao iskustva u takvim stvarima te je u kratkom vremenu napravio popriličan nered. Protivio se kad su ga izabrali. Nije htio napustiti svoje pustinjaštvo te mu se samo htio vratiti. Nakon kratkog vremena Celestin V. dao je ostavku da bi se tako mogao izabrati novi papa.
Bonifacije VIII. bio je papa koji ga je zamijenio. Pošto su Bonifacijevi neprijatelji govorili da Celestin nije dao ili ne može dati ostavku, Bonifacije je dao uhititi Celestina tako da ne dođe do raskola.[1] Celestin je umro u pritvoru te je kasnije kanoniziran. Ovi događaju su zasjenili početak Bonifacijeva pontifikata. Kada se dodaju još neki događaji, ljudi tog vremena koji su bili tome skloni, imali su razloga propitkivati Bonifacijevo papinstvo.
Tijekom vladavanja Bonifacija VIII. je Filip Lijepi, francuski kralj, htio zaposjesti neka crkvena imanja i prisvojiti si prava kako bi povećao svoju moć i mogućnost oporezivanja. Filip se služio nekim argumentima na temelju onog što je Crkva dopustila u Francuskoj, koji su kasnije prozvani galikanizmom. Bonifacije je uzvratio s idejom da papa ima pravo da vlada nad državama jer su kraljevi morali dolaziti papi da ih okruni. Bonifacije se pripremao ekskomunicirati Filipa.
Predviđajući taj razvoj, Filip je stvorio plan da uhiti papu i da ga odvede pred sabor kako bi mu sudio i svrgnuo ga.[2] Kao posljedica galikanizma, Filip si je opravdavao da može učiniti ta nedjela protiv Crkve. Filip je poslao dvije tisuće plaćenika koji su uhvatili papu Bonifacija VIII. i tri dana držali ga u zatočeništvu. Nakon što su ga oslobodili, papa je proživio samo još deset dana. Sljedeći papa se također protivio Filipu Lijepom i naglo je umro, a vjeruje se da je umro od trovanja. Kasnije je kanoniziran. Ovi događaji su jako narušili poštovanje prema papinstvu i urodili galikanizmom i sedevakantizmom, koji mogu preživjeti samo u atmosferi nepoštovanja prema papi i papinstvu.
Tijekom vladavanja idućih nekoliko papa, Filip je pokušao primorati pape da osude pokojnog Bonifacija, što oni nisu učinili. Nakon smrti Bonifacijevih osobnih neprijatelja i sami Francuzi prihvatili su legitimitet Bonifacijeve vladavine.[3] U povijesti često opažamo kako ljudi ili skupine slikaju iskrivljenu sliku neke osobe ili nekog događaja, koja zatim neko vrijeme utječe na povijest.
Rim je puno stoljeća bio središte svijeta, a s prolaženjem tolikog mnoštva ljudi, bio je i leglo bolesti. Pošto je bio i središte moći, uzajamno stjecanje stranaka gotovo kao zasebnih država unutar grada značilo je da slobodno kretanje i širenje informacija predstavlja problem. Zbog ljetne vrućine i sparine, hijerarhija je voljela napuštati grad.[4] Ova činjenica, skupa s ekstremnim nacionalizmom (osobito francuskim), dovela je do uspostave papinske palače u Avignonu, koji je bio na granici s Francuskom.
Papa Klement V. nastanio se u Avignonu, čime je započelo tzv. „babilonsko ropstvo“ jer je vladavina iz Avignona trajala otprilike kao babilonsko ropstvo te je bila pod utjecajem francuskog dvora. Francuska je upravljala papinskim izborima u kojima su Francuzi birani za pape. To je jedan od razloga zašto je papinska palača bila uspostavljena u Avignonu.
Nakon što je Klement V. umro, nastupila je razdoblje od dvije godine i tri i pol mjeseca u kome nije bilo pape. U konačnici je Ivan XXII. izabran za papu, ali iz ovako duge praznine urodio je gubitak poštovanja prema papinstvu.
Papa Ivan XXII. zauzeo je istu poziciju kao Bonifacije tako što je inzistirao na tome da kraljevi nemaju pravo vladati dok im papa ne udijeli to kraljevsko dostojanstvo. Kralj Ludvig Bavarski nije se htio podvrći papi Ivanu, stoga ga je on ekskomunicirao. Onda je kralj otišao u Italiju te je dao da jedan papin neprijatelj proglasi Ivana XXII. heretikom, uzurpatorom i tlačiteljem Crkve te Ivanu XXII. navodno oduzme sve papinske ovlasti. Zatim je kralj jednog papinog neprijatelja proglasio protupapom Nikolom V. Zbog svoje pozicije po pitanju papinskog prava vladanja nad državama, Ivan XXII. izazvao je priličnu pomutnju, ali to nije bilo ništa u usporedbi s onime što je slijedilo.
Papa Ivan XXII. je prije svog izbora za papu rekao da vjeruje da duše ne uživaju blaženo gledanje Boga nakon smrti. On je to vjerovanje osim toga izložio u nizu od pet propovijedi. Na Sveučilištu u Parizu jedna skupina teologa iznijela je mišljenje da je papa ozbiljno u krivu, ali da nije napravio proglas ex cathedra. Stoga to nije bilo obvezujuće, nego jednostavno privatno papino uvjerenje. Ivan je izjavio da nije namjeravao naučavati protivno sv. Pismu ili pravilu vjere, a prije smrti se izjasnio da vjeruje da duše koje su odvojene od svojih tijela uživaju blaženo gledanje Boga.[5] Jasno je da papa nije nametao svoje stajalište niti je naučavao ex cathedra.[6] Ovdje imamo povijesni primjer pape koji zauzima stajališta koje su protivne tradicijama Crkve, ali povijest nam pokazuje da je taj čovjek svejedno bio katolik i doista bio papa. Svi mi griješimo, ali ustrajati u našim zabludama nakon što nam se ukazalo na njih ili ustrajati u njima nakon što nam Crkva ukazuje na to da smo u zabludi je primjer kada odbijamo nauk Crkve. Iako je Ivan XXII. ispravio svoju pogrešku zbog njegovih djela proizašlo je veliko nepoštovanje prema papinstvu.
[1] Warren H. Carrol, The Glory of Christendom (Christendom Press, 1993.), str. 335.
[2] Catholic Encyclopedia, (1913.), sv. II, „Boniface VIII“, str. 668.
[3] Catholic Encyclopedia, sv. IV., „Clement V“, str. 21.
[4] Catholic Encyclopedia, sv. IV., „Clement V“, str. 20.
[5] Catholic Encyclopedia, sv. VIII., str. 433.
[6] The Glory of Christendom, str. 372.
Izvor: https://sspx.org/
