Imenovanje Víctora Manuela Fernándeza, nadbiskupa La Plate, za pročelnika Kongregacije za nauk vjere jedan je od najpotresnijih čina pontifikata pape Franje, ne samo zbog izbora upitne osobe, već i zbog neobičnog pisma koje je pratilo njegovo imenovanje. Nadbiskupu Fernándezu, poznatom po svojim stajalištima koja se često razlikuju od Učiteljstva Crkve, osobito na području morala, Franjo je 1. srpnja 2023. napisao: „Dikasterij kojim ćete predsjedati u prijašnjim se vremenima koristio nemoralnim metodama. Bila su to vremena kada se, umjesto promicanja teološkog znanja, težilo otkrivanju doktrinarnih zabluda. Ono što očekujem od vas je svakako nešto sasvim drugo.“
Na koja vremena Papa misli i kakvim se nemoralnim metodama služila ta kongregacija, koju su, otkako je 1965. promijenila ime, među ostalima vodili kardinal Joseph Ratzinger (1981.-2005.) i kardinal Gerhard Ludwig Müller (2012.-2017.)? Papa Franjo potiče novog predstojnika da ne „progoni“ doktrinarne zablude. On utvrđuje, citirajući Evangelii gaudium, da Crkva „‘raste u svom tumačenju objavljene riječi i u svom razumijevanju istine, a da to ne implicira nametanje jednog načina njenog izražavanja’. Jer ‘različite struje mišljenja u filozofiji, teologiji i pastoralnoj praksi, ako su otvorene da ih Duh miri u poštovanju i ljubavi, mogu Crkvi omogućiti rast’“.
Čini se da Crkva mora u sebi na dijalektički način tolerirati različita teološka mišljenja sve dok ona nisu previše „rigidna“, odnosno previše dosljedna pravovjerju, i da se ne treba zadovoljiti teologijom koja je „vezana za učiteljsku stolicu“, s „hladnom i tvrdom logikom koja nastoji svime ovladati”. Istine katoličke vjere ne smiju se predstavljati na asertivan, univerzalan način, rigorozno u skladu s prethodnim Učiteljstvom. Nijedan dokument prije Franjina pontifikata, čak ni Drugi vatikanski sabor, ne citira se u jedanaest fusnota koje prate ovaj zabrinjavajući dokument.
Više je nego logično da ovakav čin izaziva zgražanje te povlači pitanja i nedoumice. Papa je Kristov namjesnik, ali ispred pape postoji Crkva i svaki katolik, kao član otajstvenoga tijela, ima pravo ne slagati se s riječima ili djelima, pa bila to i papina, koja se čine protivna vjeri primljenoj pri krštenju. Pastir koji prestane utvrđivati u vjeri stado koje mu je povjereno ne čini se dostojnim vrhovnog poslanja koje je Krist povjerio svome namjesniku. „Nedostojan“ papa, prema eminentnom teologu kao što je msgr. Brunero Gherardini (1925.-2017.), je papa koji svoj primat ostvaruje na proizvoljan način, stavljajući se iznad Krista i izdajući svoje poslanje (Contemplando la Chiesa. Considerazioni teologi sul misteri della Chiesa, br. 1-3 (2007.), str. 183). Ali nedostojni papa ne prestaje biti papa. Napast u koju danas neki nažalost padaju je odbacivanje pape Franje kao Kristova namjesnika, bez ikakve presude Crkve. A danas odbacivanje Franjinog legitimiteta ne dolazi samo od onih koji ga otvoreno definiraju kao „uzurpatora” i „protupapu”, nego i od onih koji na mnogo dvosmisleniji način o njemu govore s prijezirom, nazivajući ga jednostavno „Bergoglio” i potiču svećenike da ne spominju njegovo ime na početku misnog kanona (una cum). Otajstvu Crkve, svete u njenom nauku i božanskom ustrojstvu, ali grešne u njenoj ljudskosti, treba pristupiti s promišljanjem i ravnotežom, s ljubavlju i molitvom.
Za svakoga tko želi zadubiti se u ove ozbiljne probleme, ponekad tretirane nekompetentno i površno, preporučujem dvije nedavno objavljene knjige: Super hanc petram. Il Papa e la Chiesa in un’ora drammatica della storia od fra Serafina Lanzette (Edizioni Fiducia, Rim, 2022.) i Non era più lui. Una risposta al Codice Ratzinger sulla rinuncia di Benedetto XVI Federica Michielana i Francesca Patruna (Fede e Cultura, Verona, 2023., s predgovorom msgr. Nicole Buxa).
Nema sumnje, objašnjava o. Lanzetta, da je s Franjinim pontifikatom došlo do temeljnog zamagljivanja papine osobe i otajstvenosti Crkve, uz pokušaj opće revizije prethodnog učiteljstva te nauka o vjeri i moralu u presudnim točkama. Međutim, „ako bi se papa odrekao izvršavanja svog munus proprium utvrđivanja svoje braće u vjeri, pa čak i ako bi naučavao dvosmisleni nauk koji graniči s krivovjerjem, to ne znači odmah da taj papa nije pravi papa. Treba se radije zapitati kako je moguće da se papina vjera poljulja. Iako uzdignut na najviši stupanj dostojanstva u Crkvi, s milošću razmjernom svom položaju, on i dalje ostaje onaj Šimun koji se bori da postane Petar i dopušta da ga zbune razne sirene, duh vremena, koji tu i tamo predlaže lakši put, onaj koji nije put Križa« (str. 43). Čak i kada bi papa postao sredstvo doktrinarne pomutnje, legitimna kritika koja bi mu se trebala uputiti ne bi se trebala sastojati u propitivanju njegove službe – osim ako ne postoje svima jasni dokazi koji to potvrđuju – „nego samo u provjeri u svjetlu stalnog nauka Crkve izvršava li on svoju službu ili ne, ispunjava li Petrovu uloga ili ne, jesu li vjera i moral koje papa naučava vjera i moral Crkve” (str. 45).
Ako je govor o. Lanzette na strogo teološkoj razini, pravnici Federico Michielan i Francesco Patruno obrađuju predmet na razini kanonskog prava. Ima onih koji tvrde da papa Franjo nije papa jer se Benedikt XVI. nikada nije odrekao pontifikata. Michielan pomno ispituje sva proturječja, prije svega teološke naravi, koja se nalaze u odreknuću Benedikta XVI., da je navodno htio odustati od „djelovanja kao pape“, a da pritom ne odustane „biti papa“. Ova proturječja, izražena u bijeloj reverendi koju je Benedikt nastavio nositi, u imenu koje je zadržao i iznad svega u dosad neviđenom naslovu „papa emeritus“, ne čine Benediktovu ostavku nevaljanom. Pomutnja ipak postoji i bit će potrebno da je budući papa razjasni.
U drugom dijelu knjige Michielan intervjuira pravnika Francesca Patruna koji odmah raščišćava teren zavjereničke teološke fikcije koja je danas toliko raširena. „Više je nego normalno“, tvrdi kanonist, „da se povjesničari i kanonisti upuste u znanstvenu raspravu o legitimnosti pape ili o valjanosti njegove ostavke. Ono što šteti ozbiljnosti povijesno-pravnih istraživanja je upravo literatura zavjereničkog obilježja“ (str. 147-148).
Jedan od pokretača ovih zavjereničkih teza je tvrdnja „sede impedita”, prema kojoj je Benedikt XVI. bio ponukan na „odreknuće” jer je bio spriječen vladati. Patruno pokazuje koliko je ta teza neodrživa. Možda su Benedikta XVI. njegovi neprijatelji „ometali“ u nekim djelima, ali biti ometan ne znači biti onesposobljen i ne ugrožava valjanost izbora. Štoviše, pomisao da je Benedikt XVI. namjerno smislio nevaljanu ostavku kako bi postavio zamku kardinalu Bergogliju svalila bi na njega tešku krivicu pred Bogom, jer bi to značilo povjerenje u djelovanje Duha Svetoga i Božje providnosti zamijeniti makijavelističkim lukavstvom. Zagovornici te teze ne shvaćaju da oni Benedikta XVI. čine jednako „đavolskim” kao i suparnika s kojim se suočava.
Bez pravnog je utemeljenja i teza prema kojoj je konklava iz 2013. postala nevaljanom pritiskom tzv. „santgalenske mafije“. Sve konklave dvadesetog stoljeća sadržavale su postojanje suprotstavljenih skupina, počevši od one koja je izabrala sv. Pija X., nakon austrijskog veta uloženog protiv kardinala Rampolle. Sam izbor Benedikta XVI. 2005. godine vjerojatno je bio posljedica kompromisa između dviju suprotstavljenih frakcija u konklavi, „Santgalenske skupine” kardinala Martinija i „stranke Sol zemlje” kardinala Ratzingera. Prema uvjerljivoj Patrunovoj rekonstrukciji, kompromis između dviju skupina predviđao je izbor kardinala Bergoglija nakon kardinala Ratzingera, što se i dogodilo. Postojanje takvih sporazuma, ako se dokaže, ne bi poništilo izbore iz 2013., a kamoli one iz 2005.
Što se tiče Mise una cum Bergoglio, pravnik Patruno daje dobro objašnjenje odlomka svetog Tome, kojeg se često neprikladno citira, prema kojem griješi svatko tko sudjeluje na Misi ili prima sakramente od krivovjernih, raskolničkih ili izopćenih službenika (Summa Theologiae, III. , q.82, a.9). Odlomak se odnosi na krivovjernike, raskolnike i izopćenike koji su osudom Crkve lišeni vršenja svojih ovlasti. Dok se ova konačna objava ne donese, može se sudjelovati na Misi i primati sakramente od svećenika koji se subjektivno smatraju krivovjernicima, itd. Communicatio in sacris s hereticima je nedopuštena koji su takvima proglašeni osudom Crkve, ali do tog trenutka dopušteno je od njih primati pričest i sudjelovati na njihovoj Misi.
Papa Franjo, pravnik Patruno s pravom tvrdi, može biti javna osoba o kojoj se raspravlja, ali „sve dok ne postoji sententia ecclesiae, nitko – laik ili obični svećenik – ne smije zamijeniti učiteljsku Crkvu“ (str. 213). U najboljem slučaju, mišljenje koje netko može imati o Franji moglo bi se smatrati mišljenjem privatnog stručnjaka. Ali nijedan čovjek, osim pape, nije po naravi nepogrešiv: to je samo papa, pod određenim uvjetima, kada vrši svoje poslanje. Štoviše, ne može biti Crkve bez pape, a ako danas papa nije Franjo, tko jest ili će biti? To su nezaobilazna pitanja na koja se ne može dati „karizmatski” odgovor, izvan najosnovnijih pojmova teologije i kanonskog prava.
Čini se da je najrazumniji put koji treba slijediti u ovoj bolnoj situaciji onaj koji je zacrtan u Correctio filialis od 16. srpnja 2017. (http://www.correctiofilialis.org/it/), odlučnom i uvaženom dokumentu koji je predstavilo 40 učenjaka, kasnije je broj narastao na više od 200, kako bi potaknuli Svetog Oca da odbaci krivovjerja i zablude koje je promicao. Ova inicijativa zaslužuje da ju se ponovno pokrene, ali da ju prije svega prihvati odgovarajući broja kardinala i biskupa, ne da bi se papu „svrgnulo“, nego da bi ga se sinovski opomenulo, po uzoru na svetog Pavla u odnosu na svetog Petra (Gal 2, 14).
U trenucima ozbiljne krize obveza je osuditi zablude, čak i one koje dolaze od vrhovne crkvene vlasti, uz dužno poštovanje prema Kristovom namjesniku i bez sablazni za duše, kako nas podsjeća rimski teolog, otac pasionist Enrico Zoffoli (1915.-1996.), citirajući riječi svete Katarine Sijenske: „Vaša Svetosti, pazite da se ne moram žaliti na Vas raspetom Isusu. Nikome drugome se zapravo ne bih mogla žaliti, jer Vi nemate nadređenoga na zemlji!“ (La vera Chiesa di Cristo, Pro Manuscripto, Rim 1990., str. 287).
Roberto de Mattei
