Svetost Crkve (IV.): Krepost vjere II.

čitovanje svetosti u Rimskoj Crkvi nastavlja se kroz krepost vjere. Vidjeli smo kako se očituje u radu svetih naučitelja, koji su razotkrivali i prenosili otkrivene doktrine i pobijali krivovjerja na najdivniji način.

Trebamo sada razmotriti kako se vjera može braniti djelima i kako je, ako se živi iznutra, ono je načelo koje prosvjetljuje kršćanske odluke. 

Obrana prave ispovijesti vjere nije samo kroz studij, koji intelektualno i teološki pobija krivovjerje, nego i djelovanjem koje sprječava širenje hereza, bilo propovijedanjem ili sredstvima koje božanski i naravni zakon dodjeljuju istini. 

To je prvo i prije svega djelo velikih svetaca koji su propovijedali protiv hereza sa zadivljujućim rezultatima: sjetimo se svetog Franje Saleškog (+1622.) koji je cijelo stanovništvo Chablaisa vratio rimskoj vjeri svojom blagošću i svojim naukom.

Ali to je također djelo svetaca koji su se borili protiv krivovjernog zanosa sredstvima pravde da, sačuvaju katolike od otrova zablude. Doista je, isključivo pravo istine da se širi, dok je širenje zablude zločin. Takvo širenje mora se, u svoj pravdi, spriječiti ili kazniti u najvećoj mogućoj mjeri, u ime integriteta vjere.

Svetaca koji su se istaknuli u ovoj borbi ne manjka. Sveti Petar mučenik (Sveti Petar Veronski) bio je dominikanski inkvizitor kojeg su 1252. ubili heretici između Comoa i Milana. Od djetinjstva je ispovjedao katoličku vjeru protiv katara. Umirući, ispovjedio je ispred njih vjeru u jedinstvo Boga ispisavši vlastitom krvlju na tlu “Credo in unum Deum”.

Sam sveti Pijo V. (+1572.), prije nego što je postao papa, bio je inkvizitor i radio je s krajnjim žarom kako bi zaustavio heretike u širenju njihovih zabluda kroz njihovo propovijedanje i knjige, smatrajući nepodnošljivim zlom slobodno propovijedanje zabluda protiv objavljenje vjere.

Vjera, međutim, nije samo skup istina o Bogu koje treba sačuvati i braniti od spekulativnih zabluda; to je također, svjetlo koje nam dopušta da vidimo pravu stvarnost stvari, čak i onih koje vidimo svakodnevno.

Ovdje ne govorimo o koherentnosti između našeg držanja, ponašanja? i našega uvjerenja, već o nečemu dubljem: ako čovjek istinski i intimno vjeru u nevidljive istine, on ne može više donositi odluke samo na temelju onoga što on vidi i zna sa svojim sjetilima. 

Ne uzimajući, na trenutak u obzir slučaj mučenika, koji su radije voljeli nevidljivo upravo zato što su vjerovali da je još stvarnije od vidljivog, zahvaljujući svom duhu vjere, spomenuti ćemo primjere svetaca koji nisu računali u ljudskim okvirima, nego su napravili procjene na temelju zagrobnog života.

Na ovaj način, izbor svetca isprva se ljudima činio neshvatljivim. Često se činilo nepromišljenim, čak i glupim. U nekim slučajevima, međutim, ispravnost izbora sveca kroz vjeru neće se pokazati samo u zagrobnom životu ili na Sudnjem danu, nego već u ovom životu ili u povijesti, tako da predstavlja apologetski argument.

Zasigurno je duh vjere, a ne samo teologije, omogućio svetom Piju X., da vidi ne samo pogreške modernista, nego i ekstremnu opasnost koju bi Crkva riskirala u toleriranju njih ili smatrajući ih sekundarnim trendom, kako su počeli da se šire među crkvenim dostojanstvenicima.

Zato čak ni ljudi zdrave doktrine nisu mogli shvatiti ozbiljnost svetog pontifeksa prema modernistima: njima nije nedostajalo vjere, nego duha vjere.

Sv. Klement Hofbauer (1750.-1820.), čovjek skromnog podrijetla i bez financijskih sredstava, napustio je bečko sjemenište gdje su naučavali zablude jozefizma, izgubivši svaku nadu da će postati svećenik, otišavši u Rim kako vi se susreo sa svetim Alfonzom.

Iako nije bio prisiljen slušati te zablude, bio je spreman odustati od svog zvanja, unatoč svim naporima koje je činio da dobije pomoć za ulazak u sjemenište. Ipak, to je sjemenište bilo teoretski katoličko i on je to mogao tolerirati i šutjeti kako bi bio zaređen: ali šutnja bi ga navela na sumnju da je prihvatio te ideje koje je Crkva osudila.

Duh vjere gurnuo ga je na ljudski očajnički izbor. No, ne samo da je postao svećenik, već je postao i jedan od najuglednijih članova i govornika svoje zajednice.

Duh vjere je načelo nadnaravne razboritosti i moći svetaca. Bilo je to u srcu nadbiskupa Marcela Lefebvrea nakon Sabora, kada je ocjenjivao sredstva za obranu doktrine Crkve, ne prema ljudskim obzirima, koji bi obeshrabrili pothvat, nego prema načinu na koji je shvaćao Božju volju koja mu se polagano otkrivala, čitajući događaje po vjeri.

Prelat u sadašnjoj krizi koji se ograničava na osudu zabluda i napadanje modernizma, zasigurno pokazuje da želi braniti vjeru; ali, ako on ne zna i ne može konkretno djelovati, pokazao bi manjak takvog duha i procjenjujući događaje na temelju čisto ljudskih uvjeta, njegovo bi djelovanje ostalo paralizirano.

Znak katoličke svetosti, dakle, nije samo u poznavanju objavljenog nauka, pa čak ni činjenica da se on brani dobrim argumentima, nego je također i iznad poznavanja u stvarnosti onoga što se mora učiniti u svjetlu istine vjere koje je svetac duboko primio i učinio svojom čineći to. Ovdje se pojavljuje najprikladniji nadnaravni aspekt ove kreposti.