Svetost Crkve (III): Krepost vjere I.

Vjera se pojavljuje kao prva od vrlina koja bi trebala razlikovati one koji su herojski živjeli u Katoličkoj Crkvi. Budući da se Bog objavio, vjera i obrana onoga što nam je On rekao može biti samo temelj cjelokupnog vjerskog života i heroizma svih vrlina. Isto tako, nadnaravne istine moraju usmjeravati sva djela svetaca.

Sveto nam Pismo često govori da je vjera načelo pravde. Pravednik živi po vjeri, kaže sveti Pavao (Rim 1,17). Isus Krist također otkriva da svatko sa samo “zrncem” vjere može pomicati planine (Lk 17, 5-6 i Mk 11,22).

Ako je u Starom Zavjetu Abraham predstavljen kao uzor takve kreposti, do te mjere da je postao praotac svih vjernika u Trojstvo i Utjelovljenje, valja nam se zadržati na svecima Rimske Crkve, pokazati kako samo unutar Crkve može postojati takva krepost i herojski se primjenjivati.

Vjera može biti “herojska” na dva načina: kako ju ispovijedamo na van, izbjegavajući sve što bi moglo baciti sjenu na naša uvjerenja, pa čak i čuvajući se od privida prihvaćanja zabluda koje su im suprotne; i na način na koji je duboko ukorijenjena u nama, usmjeravajući sva naša djela i vrednovanja prema objavljenim istinama. To se zove “duh vjere”.

Vjera, unutarnje pristajanje uz objavljene Božje istine, očituje se izvana u životima svetaca obranom cjelovitosti vjere i brigom za pravovjerje. Čovjek, naime, ne može imati vjere u nekoga ako ne vjeruje u sve što On objavljuje.

Govorit ćemo o ispovijesti vjere u mučeništvu na poseban način kad budemo obrađivali herojsku krepost jakosti. Ovdje nas zanima što je to osobito povezano s vjerom kao takvom.

Prije svega, sveci su mrzili krivovjerje, odnosno manipulaciju objavljenim istinama, te su se snažno borili protiv njega kao protiv neprihvatljivog zla. Govoreći o svetim naučiteljima Crkve, koji su branili istine vjere, ambrozijanski misal kaže da “nakon što su pljevu heretika pretvorili u pepeo, skupili su čistu pšenicu katoličke dogme u žitnicu Crkve”.

Ta obrana je među svecima bila proizvedena u biti na dva načina: prvo spisima i radom na teološkom istraživanju i opovrgavanju krivovjerja, do te mjere da su oci i naučitelji proizveli unutar Katoličke Crkve izlaganje doktrine tako potpuno da nadilazi mudrost čovjeku moguću; zatim kroz konkretne radnje za iskorjenjivanje širenja zabluda.

Netko bi mogao okarakterizirati moralnim čudom činjenicu da su nam prvi crkveni oci, osim u usputnim pitanjima, vjerno prenijeli jedinstveni nauk, unatoč njihovoj udaljenosti i očitom nedostatku jedinstvene teološke i doktrinarne formacije koja će se razviti stoljećima kasnije.

Ovo je prvi znak postojanja Apostolske predaje, raširene po cijeloj Crkvi upravo zato što je nastala iz prvog propovijedanja dvanaestorice Kristovih učenika, kako bi djelo Duha Svetoga moglo zasebno održati ju netaknutu i prepoznatljivu u tako mnogim različitim mjestima i kontekstima, unatoč teškim stoljećima progona i pritisaka vlasti naklonjenih herezi, kao što je bilo u doba arijanizma.

Zasigurno nije riječ o nijekanju prisutnosti hereza otkako je rođena Crkva. Doista, moralno čudo leži u činjenici da su veliki biskupi zadržali istu vjeru prepoznavajući se kao dio jedinstvene Katoličke Crkve kroz sva ova stoljeća, ponavljajući apostolsko propovijedanje.

Sveti Irenej (+ oko 202.g.), koji je odvojio katoličku istinu od opasne gnostičke doktrine, koja je mogla iskriviti apostolsku vjeru; Ciprijan (+258 g. ), koji je jasno i unaprijed opovrgnuo hereze koje će doći mnogo kasnije; i veliki naučitelji četvrtog stoljeća (sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Ivan Zlatousti, sv. Bazilije i dr.) koji su nakon arijanizma, učinili da doktrina o Trojstvu i Utjelovljenju zasja na Istoku i Zapadu. Postoji impresivan kontinuitet u propovijedanju istina i jasno razlikovanje katoličkog kršćanstva od hereza.

Ako patrističko propovijedanje pokazuje djelo svetaca u prenošenju onoga što su apostoli naučavali, dajući Katoličkoj Crkvi sigurnost da je preko njih, povezana sa samim djelom Spasitelja, na način koji nijedna sekta ne može zamisliti, skolastička teologija velikih srednjovjekovnih svetaca pokazuje koliko je svetost pridonijela razvijanju, bez mijenjanja znanja o Predaji.

Bilo je teško zamisliti intervencije u esencijale djela otaca bez da ih se iznevjeri ili ne promjeni njihov nauk. Ovdje isto, jedino intervencija Duha Svetoga mogla je potaknuti velike svece koji su razvili ono što se naziva skolastička teologija: sveti Anselmo, sveti Bonaventura, a prije svega sveti Toma Akvinski.

Razvijajući, u skladu s ocima, filozofske i prirodne temelje razmišljanja i bivanja, bića?, srednjovjekovni sveti naučitelji podigli su teorijski nepremostivu branu protiv mijenjanja nauka. Dapače, da bi proširili svoje ideje, modernisti su najprije morali sa svih strana srušiti tomističko i skolastičko učenje u Crkvi, kako bi veliki dio klera ostavili bez obrane.

Čak i danas, iznimno je teško suprotstaviti se modernističkom krivovjerju bez formacije koju dugujemo svetom Tomi i filozofiji koju su on i drugi sveci častili unutar Svete Crkve, na gotovo proročki način.

Moralno je čudo kako je Bog, preko Akvinskog i velikih srednjovjekovnih naučitelja, osigurao potpuni filozofski protuotrov za pogrešne elemente koje je modernizam nastojao uvesti u ljudsku misao stoljećima prije.