Nakon prvog izdanja iz 2014. godine, iz tiska je izašlo novo, uređeno i popravljeno izdanje kapitalnog djela nadbiskupa Lefebvrea “Otvoreno pismo zbunjenim katolicima”.
Knjiga je dostupna u prodaji u kapelama Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. u Hrvatskoj, a moguće ju je naručiti i poštom na e-mail adresu fsspxhr@gmail.com
Meki uvez, 164 stranice
Cijena: 4 €
(poštanski troškovi plaćaju se dodatno)
U nastavku donosimo tekstove predgovora objavljenih u knjizi.
Predgovor
Godine 1984., dakle gotovo 20 godina nakon završnog zasjedanja Drugog vatikanskog sabora, objavio je nadbiskup Marcel Lefebvre svoje „Otvoreno pismo zbunjenim katolicima“ kao knjigu koja u vrlo jednostavnoj formi raskrinkava novu religiju koja se od tog nesretnog sabora čvrsto ukorijenila u Crkvi Božjoj. Tu se obrađuju sva područja crkvenog života: bogoštovlje, a napose sveta Misna Žrtva, koja je izobličena u bratsku gozbu, u društveni događaj; promjena forme svih sakramenata; novi katekizmi; ekumenizam koji rastače Crkvu i vjerska sloboda, koja uništava katoličke države; suobličavanje sa svijetom pod geslom aggiornamenta kao i pitanje poslušnosti hijerarhiji, koja je sama neposlušna vjeri i temeljnim crkvenim zakonima.
Međutim, za razliku od mnogih drugih, Nadbiskup ne ostaje na jadikovkama o promjeni naše svete religije, nego daje praktične savjete za svećenstvo i puk, da ne budu sukrivci u rušenju Crkve, nego da velikodušno stupe u križarsku vojnu za njezinu obnovu.
Već 1983. predstavio je svojim najbližim suradnicima pitanje biskupskih posvećenja da bi se njegovo djelo moglo održati; godinama se borio i molio za jasnoću u tom važnom pitanju. Na kraju knjige želi staviti tu brigu posve u ruke Božje providnosti. Ali onda se 1986. iznenada dogodio susret u Asizu sa svim svojim negativnim posljedicama po Crkvu. Otprilike u isto vrijeme prima potpuno nezadovoljavajući odgovor na svoje upite o vjerskoj slobodi upućene Vatikanu.
U pregovorima 1988. za pravnu normalizaciju odnosa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. prema hijerarhiji kristalno se jasno razotkriva nevoljkost Rima da promiče katoličku Tradiciju i da joj pruži zaštitu. Tako on razmišlja o načelu da Bog izvršava svoje spasenje po drugotnim uzrocima i uviđa pred sobom dužnost da djeluje kao katolički biskup, tj. da Crkvi dâ sve ono što može, a to su katolički biskupi, naravno bez pastirske vlasti, koju može podijeliti samo papa.
Otada se Bratstvo veoma proširilo; ono danas skrbi o vjernicima u više od 60 zemalja na svim kontinentima kako bi se posvuda ponovno obnovilo kršćanstvo u malome, onako kako Crkva to želi. Ona s radošću gleda na 25 redovničkih zajednica koje su se oko njega okupile radi zajedničke borbe.
Nesumnjivo, nadbiskup Marcel Lefebvre 25. ožujka 1991., kada je zauvijek zatvorio oči pred ovim svijetom, na Gospodinovo pitanje: ,,Što si napravio sa svojim biskupstvom, što si učinio sa svojom biskupskom i svećeničkom milošću?“, nije morao čuti strašne riječi: „Doprinio si zajedno s ostalima uništenju Crkve“. Ne, on je cijelog života gradio Crkvu, ljubio ju je i dao život za nju. In fine dilexit Ecclesiam.
p. Franz Schmidberger, prvi generalni asistent Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.
Zaitzkofen, 28. travnja 2004., blagdan sv. Pavla od Križa
***
Uvodna riječ
NADBISKUP MARCEL LEFEBVRE – MISIONAR I SVJEDOK
Dana 25. ožujka 1991. umro je „veliki čovjek sveopće Crkve“, kako je jednom papa Benedikt XVI. nazvao utemeljitelja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. Otada je stasao novi naraštaj koji više nije imao sreću poznavati ili barem vidjeti ili čuti ovoga sveca. „Svetac“ je uzvišeni izraz koji sam promišljeno izabrao[1]. Mogu se ubrojiti među one sretnike koji su dugo godina dobro poznavali nadbiskupa Lefebvrea i bili s njim u čestom kontaktu. U ime tih „povlaštenih“ bogoslova i svećenika prvih generacija našega Bratstva mogu posvjedočiti da smo doista susreli sveca! U njemu smo vidjeli savršenu sliku božanskog Učitelja Isusa Krista. Iz njega je izbijala otajstvena karizma, koja je rasvjetljivala um i ispunjavala srce radošću. Riječi su mu uvijek bile ljubazne i jasne, ali u isto vrijeme energične, odlučne i zapaljive. Njegov česti smiješak nudio je utjehu i ohrabrenje. Njegov primjer budio je u nama žarku želju da postanemo poput njega, odnosno da se potpuno predamo u službu Bogu i Crkvi. Nitko mu nije prišao, a da ne bi otišao od njega bolji.
U njemu smo se divili neusporedivu skladu junačkih kreposti koje su bile u stanju pomiriti sve suprotne polove:
Njegova neprestano očaravajuća blagost bila je spojena s neslomljivom snagom koja nikada nije zadrhtala ni pred jednom zemaljskom moći.
Bilo je rijetke profinjenosti u njegovu ponašanju, prožete takvom jednostavnošću koja je svakome, tko bi mu prilazio, otklanjala strah, a ujedno bi ga obuzelo duboko poštovanje.
Njegova duboka, kontemplativna uronjenost u Boga u neprestanoj molitvi blistala je iz njegovih propovijedi, koje su u isto vrijeme bile tako uzbudljivo odlučne da je svakome bilo jasno da se nalazi pred biskupom s izuzetnom apostolskom energijom i smislom za praktično.
Bio je u svome prosuđivanju oprezan, bez ishitrenosti i promišljen. Ali nije tu bilo bojažljivosti. Nakon molitve, razmišljanja i traženja savjeta u važnoj stvari, donio je odluku u skladu sa zahtjevima njegove službe i čije izvršenje nije nitko mogao spriječiti.
Božja providnost izabrala je ovog čovjeka po srcu Božjem da mu povjeri poslanje spašavanja Crkve u vrijeme neviđene pustoši. Njegove riječi i djela imali su proročki karakter čija se istinitost danas sve više potvrđuje. Naravno da se u ovih nekoliko redaka ne može potpuno ocijeniti njegova osobnost i njegov rad. Zato upućujem na izvrsnu biografiju msgr. Tissiera de Malleraisa (na hrvatskome još nije objavljena, op. prev.). Ovdje će biti dovoljno razmotriti tri vidika njegova rada koji predstavljaju tri vrhunca njegove osobnosti. Umio je jednostavnim, jasnim riječima predstaviti nevolje i potrebe današnje Crkve, takoreći staviti sol na ranu, ali zatim i naznačiti i primijeniti lijekove koji vode do ozdravljenja, da bi Kristova Zaručnica mogla ponovno otkriti svoju slavnu ljepotu i poslanje.
„VELIKO OTAJSTVO I KORIJEN KRŠĆANSKE KULTURE“
Najdublji razlog današnje svjetske katastrofe nadbiskup Lefebvre vidio je u nijekanju onoga što on naziva „velikim otajstvom i korijenom kršćanske kulture“. To podrazumijeva raspetu ljubav našeg Otkupitelja i naše jedinstvo s njegovom žrtvom. Razmotrimo pobliže njegove riječi:
„Cijelo je Sveto pismo usredotočeno na križ, na žrtveno Janje otkupljenja koje blista u slavi i sav je život Crkve usredotočen na žrtveni oltar; stoga je njezina glavna briga svetost svećenstva.“[2]
„To je žrtva, pojam žrtve, jedan posve kršćanski, posve katolički pojam. Naš život ne može više bez žrtve, otkako je naš Gospodin Isus Krist, sam Bog, uzeo tijelo kao što je naše. On nam kaže: ‚Slijedite me, uzmite svoj križ i slijedite me, ako se želite spasiti.‘. On, koji nam je dao primjer smrti na križu i koji je prolio svoju Krv… U ovome leži velika tajna, korijen kršćanske kulture, katoličke kulture: razumijevanje čovjeka za žrtvu u njegovu svagdašnjemu životu. Shvaćanje kršćanske patnje, promatrajući patnju ne više kao zlo, nepodnošljivu bol nego dijeleći svoju patnju i svoje bolesti s našim Gospodinom Isusom Kristom, upirući pogled u križ, sudjelujući na svetoj Misi koja je produžetak patnje našega Gospodina na Kalvariji. Ako se shvati ova patnja, onda postaje radošću, jer patnja postaje blagom. Ova patnja, ako je ujedinjena s našim Gospodinom, ujedinjena s patnjom svih mučenika, svih svetih, svih katolika, svih vjernika svijeta koji pate, ujedinjena s Križem Našega Gospodina, postaje neizrecivim i silnim blagom. Patnja sadržava izvanrednu djelotvornost za obraćenje duša i za spas naše vlastite duše.“ [3]
NEPOPUSTLJIVI BORAC PROTIV UNIŠTENJA
Međutim, neki „prosvijećeni“ ljudi u Crkvi nisu više htjeli znati ništa o tom otajstvu. Nasljedovati Krista bilo je previše mučno i razapinjuće. Uostalom, Krist je posvuda nailazio na protivljenje, učinio se nepopularnim među vodećim krugovima, morao je trpjeti i umrijeti jer je „došao svjedočiti istinu“. Istina samo iritira, pogotovo kada je to apsolutna istina kojoj bi se svaki um trebao pokoriti. – Cijeli modernizam u svim svojim varijantama do danas duguje svoje postojanje nastojanju da se stvori novo kršćanstvo koje je ugodno i udobno, koje više ne iritira nego se posvuda popularizira, koje više ne zahtijeva obraćenje, žrtvu i mrtvljenje. U tu svrhu trebalo je zanijekati Kristovo božanstvo, kao što se danas posvuda radi. Dakle, riješen je problem s apsolutnom istinom. Relativizacija istine ima tu „prednost“ da se sada može hvaliti moderni svijet s njegovim ideologijama kao i druge religije kako bi se pridobilo njihovo prijateljstvo. Liturgija koja odražava novu modernu svijest i koja se odriče obraćenja, zadovoljštine i žrtve, bila je samo logična posljedica tih preobrazbi. I sve se to „prodavalo“ u ime aggiornamenta, pastoralne obnove i ekumenizma.
Nadbiskup Lefebvre je u tim procesima od početka vidio đavolsku taktiku osmišljenu u masonskim laboratorijima. Neumorno je dizao svoj glas protiv ovih nadasve opasnih krivovjerja i zastranjenja koja vode uništenju objavljene vjere, svete Misne Žrtve, poslanja Crkve i cjelokupnog crkvenog života. Time je on postao neprečujni odjek glasa papâ koji su prije toga oštro osudili sve te hereze. Zbog svoje hrabrosti i istinoljubivosti dijelio je sudbinu Krista i tolikih svetih biskupa priznavalaca. S pravom je nazvan „Atanazijem 20. stoljeća“.
OBNOVITELJ KRŠĆANSTVA
Međutim, u vremenima propadanja važno je i spasiti što se spasiti može i to obnoviti. Kao dugogodišnji revni misionar mogao je vlastitim očima vidjeti kako se ljudi obraćaju i posvećuju snagom kršćanske istine i Misnom Žrtvom, kako se pogansko društvo pretvara u kršćansko: „Mogao sam vidjeti kako ova posve poganska sela [u Africi] postaju kršćanskima. Ona se nisu preobrazila samo duhovno i nadnaravno nego i fizički, društveno, gospodarski i politički. Ovim je ljudima koji bijahu pogani najednom postalo jasno da je nužno obavljati svoje dužnosti unatoč kušnjama i žrtvama, i pridržavati se svojih obveza, osobito onih bračnih… Pod utjecajem milosti svete Misne Žrtve, selo se postupno preobražavalo… Mnoge su se duše posvetile Bogu. Redovnici, redovnice, svećenici darovali su se Bogu. Bogu su posvetili svoj život. To su plodovi svete Mise. (…)
U ono sam vrijeme to doživljavao u Africi dan za danom, napose u Gabonu. Ondje sam uistinu vidio što sve može milost svete Mise. Vidio sam to po svetim dušama nekih od naših kateheta. Po milosti krštenja, po dolascima na svetu Misu i po presvetoj Euharistiji, ove su se negdašnje poganske duše preobrazile. Ove su duše shvatile tajnu Žrtve na Križu. One su se ujedinjavale s našim Gospodinom Isusom Kristom u patnjama Njegova Križa. Prinosili su svoje žrtve i svoje patnje s našim Gospodinom Isusom Kristom i živjeli kao kršćani.“[4]
Ovdje je konačno rješenje za sve probleme vremena. Crkvu je poslao božanski Otkupitelj da propovijeda Evanđelje po cijelom svijetu, da dijeli milosti spasenja i tako obraća narode, da nadvlada zlo i zabludu, da posveti svijet. To je božanski nalog. Zato danas može postojati samo jedno geslo i jedan način: povratak Tradiciji! Povratak bogomdanoj baštini i bogompovjerenome poslanju!
Naš je Nadbiskup želio biti primjer. Prepoznao je svoju zadaću koja glasi: „s obzirom na progresivno opadanje svećeničkog ideala, prenijeti katoličko svećeništvo našega Gospodina Isusa Krista u nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj bezgraničnoj misionarskoj ljubavi, kako ju je prenio svojim apostolima i kao što je to činila Rimska Crkva do sredine 20. stoljeća.“ – Tako je nastalo njegovo Svećeničko bratstvo, nazvano po velikom svetom reformatoru papi Piju X. Iz vrlo skromnih početaka procvjetale su u više od 70 zemalja oaze ponovno uspostavljenoga, živoga kršćanstva, s bezbrojnim obiteljima i školama s mnogo djece. Mladi iz cijeloga svijeta dolazili su u bogoslovije i samostane Tradicije. Nasuprot neprekidnim neprijateljstvima i otporu, Nadbiskup je u Rimu više puta tražio slobodu da može izvesti „pokus Tradicije“. Ako, prema Kristovim riječima, trebamo prepoznati dobro stablo po njegovim plodovima, čini se da je ovaj eksperiment uspio i pokazuje put u budućnost punu nade za Crkvu i društvo. Nadbiskup Lefebvre zaslužuje našu srdačnu zahvalu što je ukazao na ovaj put i hrabro njime koračao. Daj, Bože, da se među pastirima Crkve nađe sve više njegovih nasljedovatelja!
p. Stefan Frey, poglavar Austrijskog distrikta Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.
Jaidhof, 29. lipnja 2020., svetkovina svetih apostola Petra i Pavla
[1] Naravno, ovim izlaganjem o svetosti našega utemeljitelja ne želi se preteći sud Crkve koja će jednoga dana o tome prosuditi. Ovdje se želi samo iznijeti dojam o tome što su mnogi suvremenici msgr. Lefebvrea u njemu vidjeli.
[2] Članak od 4. lipnja 1981. u Cor unum.
[3] Propovijed povodom zlatne obljetnice svećeništva, 23. rujna 1979.
[4] Isto.
***
Predgovor uz drugo hrvatsko izdanje
Nadbiskup Marcel Lefebvre bio je prvenstveno čovjek apostolske akcije koji pored svojih pastirskih pisama nije za sobom ostavio puno većih pisanih djela. Ipak, i ta pisana ostavština koju smo od njega primili sadrži jedinstvenu dubinu i, mogli bismo reći, povijesnu vrijednost. Jedno od tih djela možete uzeti u svoje ruke i u hrvatskom izdanju. Radi se takoreći o pučkoj apologetici za „tradicionalni pokret“ u postkoncilskom vremenu gdje se želi jednostavnim jezikom osvijetliti probleme koji pogađaju Crkvu u današnjem povijesnom trenutku.
Već sam naslov dovoljno je provokativan za svakoga tko se, neovisno o osobnim stavovima, imalo zanima za problematiku stanja u Crkvi, da sa zanimanjem zaviri u djelo i promotri što to ovaj poznati i „kontroverzni“ crkveni prelat ima za reći. A sam sadržaj i teme koje se obrađuju, nedvojbeno će pobuditi znatiželju da se razmotri i sam tekst iz kojeg će svatko neovisno o konačnim osobnim zaključcima, zasigurno izvući određenu korist. Ako ništa drugo, ovo „pismo“ poslužit će i onima koji ne dijele iste uvide o stanju današnje Crkve kao referentna točka za razumijevanje zabrinutosti i briga današnjih katolika privrženih Tradiciji.
Ovo djelo već u svom naslovu definira komu je upućeno. Čitatelj koji nije toliko upućen u problematiku aktualnog stanja u Crkvi, možda će si postaviti pitanje: ,,Tko je taj zbunjeni katolik?“ Kako Nadbiskup navodi već u prvom poglavlju, sami postkoncilski pape priznali su da je u Crkvi na djelu ozbiljna pomutnja, da su široko rasprostranjene stvari koje ugrožavaju vjeru katolika: krivovjerja, zablude, zlouporabe koje u izvršavanju svoje službe čine crkveni pastiri. To je činjenica koju će svatko već na svom primjeru moći ustanoviti jer se zasigurno barem ponegdje morao susresti s nečim čudnim, stranim, bilo u naučavanju crkvenih pastira, bilo u danas normativnom bogoslužju. No ta zbunjenost seže još dalje. Ona nas vodi dotle da se suočimo s činjenicom za redoviti život Crkve koji svugdje nalazimo: naučavanje, propovijedanje, bogoštovlje, disciplina, duhovnost. Nikako današnje stanje ne možemo spojiti s onom predodžbom Crkve koja nam je poznata otprije Drugoga vatikanskoga sabora, s onim trajnim mjerilom života Crkve koji nalazimo izražen u dokumentima povijesnih crkvenih sabora, izjavama rimskih prvosvećenika, vjekovnoj rimskoj liturgiji, starim katekizmima i molitvenicima.
Nešto se očito promijenilo. Uočavamo da je onaj nadnaravni duh, koji je prožimao sve ove vjekovne izraze crkvenog nauka i bogoslužja, negdje jednostavno nestao. U tim novim oblicima jednostavno ga ne možemo pronaći, nego se svugdje suočavamo samo s određenom naturaliziranom atmosferom. A ipak smo svjesni da to ne može biti mjerilo života Katoličke Crkve. Njezin cilj nije ovaj svijet, nego je to Nebo. I ako nas ona sredstva, koja nam se danas nude, do tog cilja više izričito ne upućuju i još više, ako nam se ta sredstva žele nametnuti, što trebamo činiti? To je upravo stanje zbunjenosti s kojim se katolik danas suočava – da je u Crkvi nametnuto usmjerenje koje nikako ne odgovara onomu vjekovnom katoličkom usmjerenju i da drastično od njega odstupa. Još više, da nas na to usmjerenje prisiljavaju oni isti autoriteti koji su postavljeni od samog Gospodina i kojima dugujemo poslušnost. Stoga je katolik stavljen pred mučnu nužnost opredjeljenja: poslušnost autoritetima u razvodnjenoj, modernistički koncipiranoj religiji uz napuštanje vjekovne Tradicije ili pak stigma neposlušnosti autoritetima uz privrženost katoličanstvu svih vjekova prožeto nadnaravnom vjerom? Na to nam pitanje želi dati odgovor osoba koja je kao bogoslov, svećenik i biskup u svoj apostolski život usadila oboje: čist i nepomućen katolički nauk koji je primio u samom središtu Crkve kao i besprijekornu poslušnost i odanost crkvenim autoritetima, napose Kristovom namjesniku na zemlji. Čovjek koji je u onim kritičnim trenutcima za svoje providonosno djelo, kada je morao donijeti tu odluku koja se stavlja pred svakog od nas, izrekao da bi radije volio umrijeti nego se suprotstaviti papi. Ali odluku je morao donijeti, a ona pred svakim od nas stoji i danas.
Kritičan čitatelj možda će prigovoriti da se brojni primjeri iz Francuske i drugih zapadnih zemalja koje Nadbiskup navodi kao pokazatelj stanja u Crkvi, kod nas ipak ne susreću pa da ta slika za naše prilike ne bi bila mjerodavna. U prvoj tvrdnji možda će i imati pravo. Neke zlouporabe koje su postale standard u zapadnim zemljama – u puno većoj mjeri zahvaćenim liberalizmom – te se događaju na redovitoj bazi, ipak se, srećom kod nas ne mogu susresti ili barem ne toliko često. No to nipošto ne vodi do drugoga zaključka, a to je da su danas univerzalno u Crkvi na snazi ista načela koja dovode do takvih pojava. Sama notorna činjenica da se kod nas kao uzor za provedbu Drugog vatikanskog sabora uzimaju autoriteti upravo iz tih zemalja, već nas upućuje na jasne zaključke. Svaka revolucija napreduje korak po korak, iz prethodne faze u sljedeću. Sreća je u nesreći što su kod nas povijesne okolnosti – nedostatak resursa i slobodne mogućnosti djelovanja uslijed komunističke represije, zakočile taj razvoj. No dovoljno je samo pogledati kako se u novim uvjetima taj razvoj ostvaruje da bi nam bilo jasno da je isti revolucionarni proces na snazi i u Hrvatskoj, samo što je on kod nas još u fazi razvoja, za razliku od zapadnih zemalja gdje je uznapredovao do svojih vrhunaca. Dovoljno je samo pogledati provedbe tih koncilskih reformi kod nas nakon što je Crkva postizanjem državne samostalnosti dobila slobodu djelovanja kako bismo se nesumnjivo uvjerili da se radi o potpuno istom usmjerenju.
Da bi se to uvidjelo, dovoljno je postaviti si sljedeća temeljna pitanja. Kakav se nauk predaje na našim teološkim učilištima? To je nauk obilježen sveopćim napuštanjem ili suprotstavljanjem Tradiciji, prožet neomodernističkom teologijom jasno osuđenom prije Drugog vatikanskog koja vodi do nijekanja temeljnih vjerskih istina, poput dogme da izvan Crkve nema spasenja, nezabludivosti sv. Pisma, nijekanja Kristovog kraljevanja nad društvom i promicanja vjerske slobode – jednakosti svih religija te drugih zabluda. Na koji se način odgaja buduće svećenike? Čini se to po liberalnim principima autoformacije, posvjetovljenosti u nastupu, govoru, izvanjskom držanju, usmjerenosti prvenstveno na socijalne sposobnosti i aktivnosti umjesto na nadnaravnu dimenziju – spasenje duša koje ovisi prvenstveno o milosti Božjoj. Kako izgleda bogoslužje koje nalazimo u našim crkvama? U njemu susrećemo nebrojena svetogrđa i zlouporabe koje su naravni plodovi nove mise gdje se umjesto božanskih otajstava čovjeka stavlja u središte: u bezobličnim novoizgrađenim crkvama, s jeftinim pomodnim pjesmama, neprestanim govorancijama i scenskim nastupima koji vode do posvemašnje desakralizacije. Primjećujemo zatim kako se svećenikov autoritet neprestano umanjuje stvaranjem nebrojenih umjetno stvorenih vijeća i odbora koji su plod mentaliteta kolegijalnosti i demokratizma, a njegovo propovijedanje ograničava političkom korektnošću koja je plod ekumenizma i vjerske slobode. Već samo to dovoljan nam je pokazatelj da je kod nas modernistička revolucija uzela maha i da punom snagom teži prema onoj općoj destrukciji i kaosu koji je svakome očevidan u onim zemljama gdje su barem postojali svi mogući uvjeti za provedbu Drugoga vatikanskoga sabora.
No na tim konstatacijama ovo otvoreno pismo ne želi nipošto stati i ostaviti čitatelja u beznađu – takvo što za istinskog katolika ne bi nikako bilo dopustivo. Naprotiv, Nadbiskup iz svog bogatog apostolskog života prožetog dubokom vjerom, želi dati jasne upute gdje se nalazi rješenje za ovu krizu. I to je upravo konačni cilj i poruka ovog djela – voditi svakog vjernog katolika prema ostvarenju zahtjeva koje sam Gospodin stavlja pred nas u ovom povijesnom trenutku za naše vlastito spasenje i izgradnju Crkve, a to je ostvarenje onog katoličkog života koji je posvetio brojne naraštaje naših predaka.
U tom duhu predajemo ovaj klasik tradicionalne katoličke literature u postkoncilskom vremenu na čitanje da bi bio poticaj za izgradnju naše vjere i stvaranje pravih odluka za očuvanje naše vjere u ovom vremenu velike crkvene krize. Nakon što je prvo izdanje knjige iz 2014. ubrzo bilo rasprodano, javila se potreba da se ovo vrijedno djelo ponovno tiska. Zato je tekst jezično popravljen i usklađen s francuskim izvornikom. Komentari koji prate tekst u bilješkama na dnu stranice, potječu uglavnom iz drugih stranih izdanja (francuskoga i engleskoga), a neki su posebno dodani da bi se olakšalo razumijevanje hrvatskim čitateljima.
Posebna zahvala svim suradnicima koji su svojim nesebičnim angažmanom i stručnom pomoći omogućili da se ovo vrijedno štivo ponovno učini dostupnim brojnim dušama koje su to željno tražile.
Neka se Gospodin po zagovoru svih naših hrvatskih nebeskih zagovornika udostoji blagosloviti širenje ovoga djela da bi ono donijelo plodove za obnovu vjere u našem narodu i domovini – one iste katoličke vjere koja je u njoj živjela kroz tolika stoljeća – da bi se ta vjera očuvala i obnovila te ostvarila Kristova kraljevska vlast za koju se msgr. Lefebvre neumorno borio!
p. Marko Tilošanec