Značenje skrivenog života – Život sv. Obitelji u Nazaretu

Velečasna subraćo, časna braćo i sestre u redovničkom staležu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!

Nakon povratka iz Egipta, Sveta obitelj vratila se u Nazaret i dugo godina vodila skriveni život. Malo se o tome govori, ali ono malo izuzetno je poučno. Uđimo ovih dana nakon velikih slavlja presvetog Božića u malu, skromnu kućicu u Nazaretu, promotrimo sve dobro i naučimo kako svoj kršćanski život organizirati u svakodnevici i posvetiti se. Jer bez obzira na to koliko zauzeti živimo usred svijeta, bez obzira na to koliko zaposleni bili, mora nam ostati nekoliko sati i moramo ih rezervirati za sebe kako bi naš javni život postao uistinu pravi kršćanski život, vrlo blagoslovljen.

Na tu tišinu u skrovitom životu kod kuće možemo divno primijeniti riječi Staroga zavjeta: „Svom brižljivošću čuvaj srce svoje; jer iz njega izvire život!“ (Izr 4,23). Pogotovo čovjeku koji je u javnosti, bio on svećenik ili laik, potreban je odmor, potreban mu je običan domaći život kako bi se ponovno sabrao, crpio snagu i hrabrost za novi rad, te načinio planove za nove pothvate na slavu Božju. Stoga je od iznimne važnosti za sve ljude, također za one koji su vrlo aktivni u javnosti, pomno promatrati tihi, skriveni život našeg božanskog Spasitelja, razmatrati ga kako bi se posvetili. Koje pouke možemo izvući iz Isusova skrivenog života?

Coepit facere et docere – Isus je počeo činiti i učiti (Dj 1,1)

Isus, Sin Božji, nije došao samo otkupiti ljudski rod svojom mukom i smrću, nego i poučiti ga. On je to učinio ne samo riječju, nego i svojim primjerom, jer primjeri djeluju više od riječi. Stoga je u svom zemaljskom životu trideset godina posvetio isključivo apostolatu primjera u običnom, svakodnevnom životu, a samo tri godine usmenom poučavanju. Kakva velika pouka za sve nas, posebno za svećenike! Ako želimo blagoslovljeno djelovati, u Crkvi, u društvu, u obitelji, na svom radnom mjestu, ondje gdje nas je Bog postavio, onda nikada ne smijemo zanemariti dobar primjer. Dajući dobar primjer lišavamo druge svakog izgovora da zahtijevamo od njih više nego što sami činimo ili što oni mogu učiniti. Preispitujmo se uvijek pažljivo ne zahtijevamo li od drugih nešto što sami ne možemo izvršiti.

Svetost se ne sastoji od izvanrednih, upadljivih djela

Druga važna pouka koju nam daje Gospodin i cijela Sveta Obitelj: svetost, savršenstvo kršćanskog života ne sastoji se u izvanrednim, briljantnim, upadljivim djelima, nego u postignućima koja su moguća svima bez iznimke, u ispunjenju Božje volje, koju svatko može izvršiti u svom staležu. Možemo pretpostaviti da je Sveta Obitelj u Nazaretu zasigurno vodila svet, zaslužan, pa i božanski život, jer i za to vrijeme vrijede Isusove riječi „Svagda činim, što je njemu ugodno“ (Iv 8,29). Ali Isus nije učinio ništa izvanredno u Nazaretu, nije održao nikakve briljantne propovijedi, niti se spominju ikakva čuda. Isus je također činio ono što svatko drugi može učiniti. Dakle, svetost se ne sastoji od izvanrednih postignuća. Koje je, dakle, velike stvari Isus činio tijekom Svog skrivenog života? Izvršavao je volju Svog nebeskog Oca, i to u najmanjim stvarima. U tome je svetost života. Ne postoji svetija, savršenija volja od Božje volje, stoga nešto veliko, savršeno izvršava onaj koji ne čini svoju volju, nego volju Svevišnjeg. To može svatko u onom staležu koji mu je Bog dodijelio: bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, gospodar ili sluga. To je velika, središnja pouka za naš život – mogu živjeti svetim, savršenim životom u svom staležu.

Bog voli red, on čuva nutarnju spokojnost i mir

Treća velika pouka u Nazaretu je uzoran red. Sveta Obitelj ustaje u određeno vrijeme, ide pravovremeno na molitvu, na posao i na odmor. Drugačije nije zamislivo kada pogledamo Isusa, Mariju i Josipa. Naučimo opet, kroz ovaj primjer, više voljeti i cijeniti red te ga se, ako je moguće, puno bolje pridržavati. Čuvaj red i red će čuvati tebe, red je najbolja zaštita za dobar život.

Bog voli red. Pogledajmo često djela Božja, stvaranje – posvuda vlada red! Iznimke i čuda su rijetki. Kao što pravilnost u prirodi budi naše divljenje i čuđenje, tako i skladan, uređen život, kako u vanjskim, materijalnim stvarima, tako i u nutarnjem životu. Vodimo tako skladan, uređen život, stvorimo red, čak i u materijalnim stvarima, borimo se upravo ondje, to je Bogu vrlo milo.

Red je ušteda vremena, a vrijeme je dragocjeno za vječnost. Stoga je od najveće važnosti slijediti dnevni red koji svakom satu daje njegovu svrhu. Time otpadaju duga savjetovanja i rješavanje kaosa. Poštedimo se toga i, uz ispravan red, krenimo na posao s više spokojnosti i odlučnosti.

Red pridonosi očuvanju nutarnjeg mira i mira srca. Duša i tijelo, unutarnji i vanjski čovjek, blisko su povezani. Ako je unutra oluja, uzbuđenje će se očitovati i na van i obrnuto – vanjski mir i red pogodno djeluju na nutarnji život. Uređeni način života također uzdržava i potiče zdravlje duše i tijela. Na pravom redu počiva poseban Božji blagoslov! Držimo se stoga svi mudrog, uređenog dnevnog reda, neka sve bude dobro i promišljeno raspoređeno: molitva, rad, odmor.

Neka naš posao ne bude upravljan našim raspoloženjem nego razumom, ili još bolje, vjerom prosvijetljenim razumom. Uvijek trebamo prvo izvršiti ono što je nužno, zatim ono što je korisno, a na kraju ono što je ugodno. Bogu pripada prvo mjesto. Molitvu i sve duhovne vježbe ne smijemo stavljati na posljednje, najneprikladnije mjesto, u vrijeme kada smo već umorni, slabi i pospani. Tu su potrebne dobre, jasne nakane i odlučno djelovanje.

Bene omnia fecit – On čini sve dobro (Mk 7,37)

Četvrta pouka je da Spasitelj, a također Marija i Josip, u Nazaretu živi marljivo. Zašto Isus u Nazaretu vodi običan, radišan život? Zato da bi preporučio i oplemenio posao: „Kao što se ptica rađa za letenje, tako se čovjek rađa za rad“ (Job 5,7). Ako mi, ljudska djeca navečer nismo umorni, onda radimo nešto krivo! Pozvani smo od Boga na rad, bilo da živimo usred svijeta ili u najtišem samostanu, posvuda se radi, ali prava mjera je od velike važnosti. Isus je radio da bi nam postao sličan u svemu osim u grijehu. Budući da je Bog rekao Adamu i njegovim potomcima: „U znoju ćeš lica svojega jesti kruh“ (Post 3,19) tako se te riječi odnose na sve ljude: papu i cara, bogate i siromašne, gospodare i sluge. Isus se također htio podložiti toj odredbi da jede svoj kruh u znoju lica svojega. Uopće ne škodi ako si, s vremena na vrijeme, dok jedemo postavimo pitanje: Jesam li zaslužio svoj obrok? Koliko je sv. Pavao bio strog: „Ako tko neće da radi, neka i ne jede“ (2 Sol 3,10). Besposličarenje je početak svih poroka, ove se istine moramo uvijek iznova prisjetiti. Radom možemo činiti pokoru za svoje grijehe, što smo i dužni činiti. Radnim naporom koji dragovoljno poduzimamo činimo zadovoljštinu za zablude naših života, skraćujemo si vrijeme u čistilištu i zaslužujemo nebesku nagradu.

Kako je Isus radio? Sve što je učinio, učinio je dobro, kao što su ljudi tako jasno posvjedočili rekavši: „Sve dobro čini“ (Mk 7,37). Sve je dragovoljno radio, ne s mrmljanjem i jadikovanjem, nego da radosno i zahvalno ispuni Očevu volju. Rad je posvećivao molitvom i požrtvovnošću. Ali radio je i tako da ga posao nije odvraćao od molitve. Slijedimo ovaj Isusov primjer, štoviše cijele Svete Obitelji, i rado slijedimo divna učenja skrivenog života u Nazaretu.

Pobožnost jaslica – 800 godina božićnih jaslica

Pođimo često u ovo božićno vrijeme k jaslicama, častimo dijete Isusa na posebno srdačan način, gajimo dobru pobožnost prema Praškom Malom Isusu ili drugim milosnim prikazima malog djeteta Isusa u našim krajevima. Ovdje bih posebno istaknuo hodočasničko mjesto Christkindl kod Steyra te Loretokindl u Salzburgu. Prije 800 godina sv. Franjo Asiški prvi put sagradio je jaslice. Ove ćemo godine moći primiti mnoge milosti. Želim vam svima mirno i blagoslovljeno božićno vrijeme koje prema katoličkoj tradiciji traje još do 2. veljače!

S mojim svećeničkim blagoslovom,

p. Johannes Regele

Jaidhof, 1. siječnja 2024., blagdan Obrezanja Gospodinova