Riječ poglavara Distrikta za mjesec veljaču 2026.
Djelujmo iz ljubavi, a ne iz interesa!
Velečasna subraćo, časna braćo i sestre u redovničkom staležu, dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji,
u tradicionalnoj rimskoj liturgiji Nedjeljom sedamdesetnice započinjemo predkorizmeno vrijeme, tjedne priprave i uvođenja u četrdeset svetih dana korizme. Nadolazeća Pepelnica je 18. veljače. Iskoristimo dobro predkorizmeno vrijeme pa će dani posta za nas biti vrlo plodno duhovno razdoblje. Ta je priprava prije gotovo šezdeset godina nestala liturgijskom reformom, premda je ta tradicija postojala oko 1500 godina.
Opasnosti za kršćanski život
Tri napasti o kojima će nam Evanđelje govoriti na Prvu korizmenu nedjelju najveće su opasnosti našega kršćanskog života. Kršćanin treba služiti Bogu bez skrivenih namjera, što je moguće nesebičnije, iz ljubavi, a ne iz interesa. Kako bi naš svijet izgledao kada bi se, jednostrano – kako se danas često propovijeda, ali rijetko živi – po kršćanskoj vjeri uklonila svaka materijalna bijeda? Navještaj Evanđelja bio bi možda vrlo lak, cijela bi zemlja rado prihvatila vjeru. No tada mora doći jedno „ali“: mnogi bi pomiješali klanjanje Bogu s klanjanjem vlastitom trbuhu, vjernost Kristu s blagostanjem, a ljubav prema Bogu i bližnjemu zamijenili gospodarskom sigurnošću.
Ondje gdje se Evanđelje svodi na puku socijalnu i gospodarsku poruku, a kršćanski ideal reducira na blagostanje za sve, ljudi počinju živjeti samo od kruha; ondje se Gora blaženstava pretvara u vrt užitaka ili – da se izrazimo bečki – u „Wurstelprater“ (zabavni park) hladnog razuma. Siti, debeli i potpuno utopljeni u udobnost, naš nekoć doista vjernički narod postao je sve siromašniji u ljudskim i vjerskim obilježjima. Svaka vrsta materijalizma, bio on s desna ili s lijeva, opija i otupljuje ljude. U tom smo opijanju već dugo, tako da ni krize posljednjih godina nisu veći broj naših bližnjih vratile istinskoj normalnosti.
Pomračenje duše
Povijest će vjerojatno ova posljednja desetljeća blagostanja na čisto materijalnoj razini nazvati vremenom pomračenja austrijske duše, u kojem vladaju razmažujući gospodari i zasljepljujući žongleri koji desnom rukom stvaraju materijalnu sigurnost, a drugom nemilosrdno razgrađuju temeljne vrijednosti ljudskoga života; desnicom nude razne udobnosti, a ljevicom postupno slabe duh pojedinca i društva. I to je praktički u potpunosti ostvareno. Možda to i ne primjećujemo: kod vještih mađioničara ljevica točno zna što radi desnica. Takvih lažnih mađioničara ima već desetljećima. Oni djeluju zajedno, ali prije svega imaju mnogo slijepih sljedbenika: ravnodušnih i mlakih ljudi.
Bez pokore nećemo napredovati
Prije ili kasnije nepoželjna nam pokora padne na glavu: remen se mora stegnuti i stiže paket štednje – na svim područjima života! Ljudi se moraju početi obraćati i činiti pokoru.
Naše je vrijeme posebno obilježeno velikom zaprekom tomu – takozvanom okorjelošću srca. Što je to okorjelost? To je svojevoljna ustrajnost u odvraćanju od Boga i tvrdoglavo prianjanje uz zlo. Taj stav pojačava karakter grijeha – koji je uvijek zatvaranje pred Bogom – na najviši stupanj aktivnosti. Posljedica su nepokajanje i otpor obraćenju. Okorjelost je stanje volje koja se odvratila od Boga te je nepopravljivo navezana na grijeh. Kao grijeh protiv Duha Svetoga, okorjelost je svjesno odbacivanje svih Božjih utjecaja usmjerenih na promjenu volje. Tko potiskuje istinu jer ga razotkriva, okorio je u grijehu. Tko ne želi biti otkupljen, okorio je u grijehu. Tko odbija priznati dobro u Kristu i Njegovoj Crkvi, okorio je u grijehu. Tko niječe grijeh, okorio je u grijehu. Tko zlo naziva dobrim, okorio je u grijehu. Tko iskrivljuje moralne pojmove, okorio je u grijehu. Okorjeli se protivi istini. Ljudi su se tako potpuno odvratili od Boga.
Tiho otpadništvo
Papa Ivan Pavao II. prije više od 20 godina vrlo je precizno napisao: „Zaborav Boga doveo je do propasti čovjeka. […] Stoga ne čudi da se u tom kontekstu otvorio velik prostor razvoju nihilizma na filozofskom području, relativizma na spoznajnom i moralnom području, pragmatizma pa čak i ciničnog hedonizma u oblikovanju svakodnevnog života. Europska kultura ostavlja dojam ‘tihog otpadništva’ sa strane sitog čovjeka koji živi kao da Boga nema. Na tom obzoru poprimaju oblik i pokušaji da se europska kultura prikaže odvojeno od doprinosa kršćanstva koje je oblikovalo njezin povijesni razvoj i univerzalno širenje. Suočeni smo s pojavom nove kulture, velikim dijelom pod utjecajem masovnih medija, čija su obilježja i sadržaji često u suprotnosti s Evanđeljem i dostojanstvom ljudske osobe. U tu kulturu spada i sve rašireniji vjerski agnosticizam, povezan s dubljim moralnim i pravnim relativizmom, koji svoje korijene ima u gubitku istine o čovjeku kao temelju neotuđivih prava svakoga. Znakovi nestajanja nade ponekad se očituju u zastrašujućim oblicima onoga što se može nazvati ‘kulturom smrti’.“ (Ecclesia in Europa, 28. lipnja 2003.)
Kako žive mlaki kršćani?
Mnogi podliježu drugoj napasti: ne samo da se vlastita volja želi nametnuti protiv Božje, nego traži i Božju potporu. Bog bi čak trebao čudesima pomoći ostvarenju naših želja, tako da ono što većina želi postaje moralna norma, a ono što laska taštini i strastima treba primiti Božji blagoslov. Mnogi su ljudi podlegli tim predodžbama u kršćanskom životu. Moderni čovjek mogao bi pobožno moliti: „Neka bude volja moja, kako na nebu tako i na zemlji!“
Vrlo se dobro sjećam vremena kad sam bio katehet u katedralnoj župi u Grazu: 2001. godine organiziran je veliki križni put za mlade. Tekstovi koje su tada sastavili određeni ljudi bili su prožeti tim izopačenim duhovnim razmišljanjem. Tadašnji katedralni župnik to je očito prozreo i povjerio mi svoju žalost, jer je vidio koliko me to pogađa; ali ništa nije učinjeno da se taj nezdravi duh suzbije i ljudima duhovno pomogne.
Napasti u životu
Znamo kako nas Sotona lako zavodi i kako se brzo pokrenu naši osjećaji čim napast pokuca na vrata. Napast se sastoji od tri stupnja: došaptavanja, dopadnosti i pristanka. Na došaptavanje moramo odmah ispravno odgovoriti; Bog nam za to daje svoju milost. Na visoku smo goru već povedeni ako se već nalazimo u njezinu predvorju: goru mašte, iluzija i umišljenosti. Na mučninu i glavobolju budućega mamurluka nakon grijeha najčešće ne mislimo. Za trenutak zadovoljstva spremni smo izgubiti samoga Boga, a zatim padamo u ponor, sa slomljenim vratima i srcima u blatu. I ondje bismo zasigurno ostali da se dobri Samarijanac, Isus Krist, ponovno ne vrati i ne bude spreman izliječiti naše rane.
Zahvalimo mu, našem Otkupitelju Isusu Kristu, za Njegov primjer u suočavanju s napastima, za Njegovo pobjedonosno razotkrivanje đavla i za Njegovo beskrajno milosrđe! Uvijek imajmo na umu i naš milosni život u Crkvi: rane u svakodnevnoj borbi sa zlom po milosti sakramenata postat će nam časno odličje djece Božje u vječnosti.
Želim vam milosnu i svetu korizmu!
S mojim svećeničkim blagoslovom,
p. Johannes Regele
Jaidhof, 1. veljače 2026., Nedjelja sedamdesetnice
Izvor: https://fsspx.at/
